Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2307/21 (M. L.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2307/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2307/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamed Lemeš, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Lemeš protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 09 0 U 025486 19 Uvp od 11. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 025486 15 U od 25. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Lemeš (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sanskoga Mosta, podnio je 28. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025486 19 Uvp od 11. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025486 15 U od 25. ožujka 2019. godine.

2. Rješenjem tuženika (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje - Mostar) – Kantonalna administrativna služba Sarajevo od 19. svibnja 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.

3. Rješenjem tuženika od 27. studenoga 2015. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja od 19. svibnja 2015. godine.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 25. ožujka 2019. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 27. studenoga 2015. godine.

5. Presudom Vrhovnoga suda od 11. ožujka 2021. godine zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnoga suda od 25. ožujka 2019. godine je odbijen.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema podacima iz spisa predmeta proistječe da je zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu sukladno odredbi čl. 9. st. 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskoga rata (u daljnjemu tekstu: Zakon) apelant podnio 25. lipnja 2013. godine. Nadalje, da je na temelju uvjerenja Federalnoga ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata (u daljnjemu tekstu: Ministarstvo) od 9. siječnja 2015. godine utvrđeno da je apelant obnašao formacijsku dužnost (komandant logističke baze, bliže označeno u obrazloženju osporene odluke) u vremenskome razdoblju od 2. travnja 1994. godine do 15. veljače 1996. godine, sa formacijskim činom pukovnik. Vrhovni je sud istakao da, kako je utvrđeno da apelant prema podacima spisa nije vršio zapovjednu dužnost predviđenu čl. 9. st. 2. Zakona, već je obavljao formacijsku dužnost, koju navedena odredba ne predviđa kao uvjet za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, zahtjev apelanta je odbijen, te je i prvostupanjski sud odbio tužbu apelanta kao neutemeljenu. Vrhovni je sud istakao da je, naime, odredbom čl. 9. st. 2. Zakona propisano da izuzetno, pravo na mirovinu mogu ostvariti osobe koje su vršile dužnost zapovjednika ranga bataljona ili višega ranga, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika u jedinicama ranga brigade istoga ili višega ranga i ako su navedene dužnosti obavljale najmanje 12 mjeseci (neovisno o tomu je li to bilo u kontinuitetu). Vrhovni je sud istakao da, naime, prema Odluci Vlade Federacije BiH od 12. rujna 2014. godine o davanju suglasnosti za poništenje akata Ministarstva (od 3. prosinca 2007. godine, 7. veljače 2008. godine i 16. veljače 2009. godine) i davanju suglasnosti na pregled naziva komandi, jedinica i sastava Armije BiH, HVO-a i HOS-a, sa formacijskim dužnostima i formacijskim činovima u jedinicama ranga brigade i više, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja, to su nadležni organi pravilno postupili kada su odbili zahtjev apelanta za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu. Vrhovni je sud istakao da, imajući u vidu navedeno, neutemeljeni su navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje kako je prema ranije važećim propisima (tj. gore navedenim aktima Ministarstva) apelant ispunjavao tražene zakonske uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, budući da pripadanje stranci nekoga prava se prosuđuje prema propisima koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u predmetnoj apelaciji istječe kako je imao odgovarajući rang propisan odredbama čl. 9. st. 2. Zakona, ustrajavajući u tomu da je obavljao zapovjednu dužnost, što je potvrđeno ranijim aktima Ministarstva.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su organi uprave i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe članka 9. stavak 2. Zakona, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da u vrijeme podnošenja zahtjeva apelant nije ispunjavao tražene zakonske uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, te da se pripadanje stranci nekoga prava prosuđuje prema propisima koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja, a da prema propisima u vrijeme donošenja proistječe da apelant nije obavljao zapovjedne dužnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2307/21 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio