Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2385/21 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javne nabavke
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2385/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2385/21, rješavajući apelaciju koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 780549 21 Pžp od 11. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 780549 21 Pžp od 11. maja 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 780549 19 Pr od 30. decembra 2020. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelant, kao okrivljeno pravno lice, je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 21. stav 1. tačka d) Zakona o javnim nabavkama i izrečena mu novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Općinski sud je naveo da je apelant, kao ugovorni organ proveo pregovarački postupak bez objave obavještenja sa KEMOPROM d.o.o. Tuzla radi nabavke hemikalija za proizvodnju električne energije, kao i za zagrijavanje vode koja je potrebna za proizvodnju električne energije, iako nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu ove vrste postupka, te zaključio ugovor u vrijednosti od 502.500,00 KM. Zatim je ukazao da je pregovarački postupak bez objave obavještenja o nabavci postupak u kome ugovorni organ nema obavezu objavljivanja obavještajna o nabavci što je u suprotnosti sa načelom transparentnosti svojstvenim za postupak javnih nabavki, zbog čega je zakon restriktivno propisao slučajeve kada se ovaj postupak nabavke može provoditi. Općinski sud je ukazao da su članom 21. Zakona o javnim nabavkama propisani uslovi kada se može primijeniti pregovarački postupak bez obavještenja, te da je stavom 1. tačka d) citiranog člana navedeno da se ovaj postupak može provesti kada izuzetno, zbog dokazivih razloga krajnje hitnosti, prouzrokovane događajima nepredvidivim za ugovorni organ, ne mogu ispoštovati ovim zakonom utvrđeni minimalni rokovi za otvoreni, ograničeni ili pregovarački postupak s objavnom obavještenja. Okolnosti kojima se opravdava izuzetna hitnost postupka ni u kom slučaju ne smiju se dovesti u vezu s ugovornim organom. S tim u vezi je naveo da je apelant pogrešno protumačio ,,krajnju hitnost“ u izuzetnosti primjene člana 21. stav 1. tačka d) Zakona o javnim nabavkama, jer nisu bile nepredvidive okolnosti za apelanta. Naime, apelant je tokom usmenog pretresa konstatovao da je jedan od razloga pokretanja pregovaračkog postupka bez prethodnog obavještenja žalba koju je kancelarija za razmatranje žalbi usvojila i zbog čega nije imao vremena u potpunosti ponoviti otvoreni postupak javnih nabavki. S tim u vezi je naveo da se navedena činjenica ne može tumačiti kao nepredvidiva okolnost. Također je naveo da se činjenice koje je naveo apelant i to da je bila povećana potrošnja hemikalija koje su bile predmet javnih nabavki, kao i pogoršane hidrometeorološke prilike za 2018/2019 godinu ne mogu tumačiti kao nepredvidiva okolnost. Naime, da bi se primijenio sporni pregovarački postupak potrebno je da budu ispunjeni kumulativno sljedeći uslovi: razlozi krajnje hitnosti moraju biti dokazivi, što znači da razlozi mogu biti na uvjerljiv način objašnjivi javnosti, okolnosti krajnje hitnosti moraju biti izazvane događajima koje ugovorno tijelo prema objektivnoj procjeni nije moglo predvidjeti, kao i da okolnosti moraju poticati od vanjskih uzroka i ne smiju se ni u kom slučaju moći dovesti u vezu sa ugovornim tijelom. Naveo je da apelant nije ispunio navedene uslove. Naime, povećana potrošnja hemikalija koje su bile predmet javnih nabavki, hidrometeorološke prilike i usvajanje žalbe u otvorenom postupku javnih nabavki od strane kancelarije za razmatranje žalbi su činjenice koje je apelant mogao predvidjeti u toku postupka nabavke spornih kemikalija, jer se radi o dugogodišnjem procesu korištenja za proces proizvodnje navedenih hemikalija, te da je trebao omogućiti sasvim dovoljno vremena pa da se s obzirom na odluku ureda za razmatranje žalbi može ponovo pokrenuti, odnosno provesti otvoreni postupak javnih nabavki. Također je naveo da je apelant mogao iskoristiti mogućnost koju predviđa član 32. stav 1. Zakona o javnim nabavkama u kojem je propisano, između ostalog, da se okvirni sporazum može zaključiti nakon provedenog otvorenog, ograničenog, pregovaračkog postupka s objavom obavještenja i konkurentskog zahtjeva za dostavu ponuda, a u stavu 3. istog člana je propisano da trajanje okvirnog sporazuma ne može biti duže od četiri godine, osim ako postoje opravdani razlozi, posebno u vezi s predmetom nabavke okvirnog sporazuma. Općinski sud je naveo da je apelant u potpunosti ostvario obilježja bića prekršaja koji mu je stavljen na teret, te naglasio da ukoliko bi se prihvatilo ovakvo ponašanje apelanta da bi to postalo pravilo ponašanja ugovornih organa, a što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 21. stav 1. tačka d) Zakona o javnim nabavkama, koja predstavlja izuzetak u postupku javnih nabavki, „krajnja hitnost".

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je potrebno da bi se primijenio pregovarački postupak bez prethodnog obavještenja da budu ispunjeni kumulativno sljedeći uslovi: da razlozi krajnje hitnosti mogu biti na uvjerljiv način objašnjivi javnosti, da okolnosti krajnje hitnosti moraju biti izazvane događajima koje ugovorno tijelo prema objektivnoj procjeni nije moglo predvidjeti, kao i da okolnosti moraju poticati od vanjskih uzroka i ne smiju se ni u kom slučaju moći dovesti u vezu sa ugovornim tijelom. Naveo je da apelant u konkretnom postupanju ni na koji način nije ispunio navedene uslove. Naime, povećana potrošnja hemikalija koje su bile predmet javnih nabavki, hidrometeorološke prilike i usvajanje žalbe u otvorenom postupku javnih nabavki od strane kancelarije za razmatranje žalbi su činjenice koje je u toku postupka nabavke spornih hemikalija apelant mogao predvidjeti, jer se radi o dugogodišnjem procesu korištenja za proces proizvodnje navedenih hemikalija, te da je trebao omogućiti sasvim dovoljno vremena da se s obzirom na odluku ureda za razmatranje žalbi može ponovo pokrenuti, odnosno provesti otvoreni postupak javnih nabavki. Naveo je da apelantovi žalbeni navodi (da je provođenjem materijalnih dokaza i provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku hemijske struke nesporno dokazao da je morao hitno nabaviti tehničke hemikalije) upućuju na to da apelant vlastitom ocjenom dokaza provedenih na usmenom pretresu ukazuje na pogrešne zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja na okolnosti hitnosti u postupanju. S obzirom da apelant pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, naveo je da se nije ni upuštao u meritorno razmatranje tog dijela žalbe, jer žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osnovom navedenog, naveo je da je prvostepeni sud pravilno oglasio odgovornim apelanta što je svojim radnjama postupao u suprotnosti sa članom 21. Zakona o javnim nabavkama.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je proveo postupak nabavke tehničkih hemikalija za potrebe Termoelektrane Kakanj i Termoelektrane Tuzle putem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja, te ističe da su prilikom provođenja te vrste postupka bili ispunjeni uslovi propisani članom 21. stav 1. tačka d) Zakona o javnim nabavkama. Apelant navodi da je nabavka tehničkih hemikalija bila hitno potrebna, pa je apelant proveo pregovarački postupak bez objave obavještenja, te 30. aprila 2019. godine zaključio ugovor za dobavljačem „Kemokop“ d.o.o. Tuzla u vrijednosti od 502.500,00 KM bez PDV-a. Također navodi da je proveo hitni pregovarački postupak bez objave obavještenja isključivo zbog hitnosti i samo za količine neophodne do provođenja novog otvorenog postupka javne nabavke, a sve kako bi proces proizvodnje tekao bez zaustavljanja čime je izbjegao ogromne štete i gubici koji bi nastale uslijed nedostatka hemikalija, odnosno obustavom proizvodnje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da apelant kao javno preduzeće ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 21. Zakona o javnim nabavkama, detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za provođenje pregovaračkog postupka bez prethodnog obavještenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2385/21 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio