Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/21 (D. B.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2482/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2482/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Bilkić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Bilkić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 04 0 U 009982 18 Uvp od 1. travnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 009982 18 U od 20. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Bilkić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojega zastupa Zajednička advokatska kancelarija Čolaković Emir i Dragoljić Nina iz Zenice, podnio je 13. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 009982 18 Uvp od 1. travnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 009982 18 U od 20. kolovoza 2018. godine.

2. Rješenjem tuženika (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar) – Kantonalna administrativna služba Zenica od 18. siječnja 2018. godine apelantu je priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine koji pada na teret bosansko-hercegovačkoga nositelja osiguranja u određenome mjesečnome iznosu, počevši od 6. listopada 2017. godine, te je određeno da će se isplata mirovine po tomu rješenju vršiti od 6. listopada 2017. godine.

3. Rješenjem tuženika od 23. travnja 2018. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja od 18. siječnja 2018. godine.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 20. kolovoza 2018. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 23. travnja 2018. godine.

5. Presudom Vrhovnoga suda od 1. travnja 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnoga suda od 20. kolovoza 2018. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz podataka spisa slijedi da je apelant 25. listopada 2017. godine, kada se obratio prvostupanjskome organu sa zahtjevom za ostvarivanje starosne mirovine, na temelju podataka matične evidencije imao navršenih 65 godina života, da je državljanin Republike Srbije, da ukupan mirovinski staž u BiH i kod inozemnoga nositelja osiguranja navršen do 6. listopada 2017. godine iznosi 27 godina, 6 mjeseci i 13 dana. Vrhovni je sud istakao da priznati staž ostvaren u inozemstvu preračunat u pune mjesece iznosi 149 mjeseci, a da mirovinski staž u BiH iznosi 181 mjesec, te da su na dan 6. listopada 2017. godine ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na starosnu mirovinu iz čl. 30. Zakona o mirovinskom i invalidskome osiguranju (u daljnjemu tekstu: Zakon o MIO). Vrhovni je sud istakao da je protiv prvostupanjskoga rješenja apelant podnio priziv kojega je tuženik odbio uz obrazloženje da je odredbom čl. 150. Zakona o MIO propisano da se plaće ostvarene u razdoblju od 1. siječnja 1991. godine do 31. prosinca 1995. godine ne uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja mirovinskoga osnova, tako da je prvostupanjski organ po stavu tuženika pravilno postupio kada prilikom utvrđivanja najpovoljnijega mirovinskoga osnova nije uzeo u obzir plaće ostvarene u 1992., 1993. i 1994. godini. Vrhovni je sud istakao da se za utvrđivanje mirovinskoga osnova u okolnostima konkretnoga slučaja pravilno imala primijeniti odredba čl. 32. st. 1. Zakona o MIO, kojom je propisano da se starosna mirovina utvrđuje od mjesečnoga prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije počevši od 1. siječnja 1966. godine, a ako tih podataka nema uzimaju se podaci od 1. siječnja 1970. godine. Vrhovni je sud istakao da su stoga suprotno prigovoru apelanta pravilno uzete u obračun plaće ostvarene u razdoblju od 1978. godine pa do 1991. godine, te su iste valorizirane sukladno čl. 45. Zakona o MIO. Vrhovni je sud istakao da je prema pravilnom utvrđenom mirovinskom stažu koji do dana prestanka osiguranja iznosi 27 godina pravilno penzija određena u visini 55,50% od mirovinskoga osnova, shodno čl. 50. Zakona o MIO. Vrhovni je sud istakao da je tako određeni iznos predstavljao osnovu za određivanje razmjernoga dijela mirovine koji pada na teret bosansko-hercegovačkoga nositelja osiguranja u smislu odredbe čl. 19. st. 1. toč. 1. i 2. Sporazuma o socijalnome osiguranju između BiH i SR Jugoslavije. Vrhovni je sud naveo da je člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija) jasno propisano da svaka fizička osoba ili pravna osoba ima pravno na mirno uživanje svojega vlasništva, da nitko se ne smije lišiti svojega vlasništva, osim u javnome interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Vrhovni je sud naveo da navedena odredbe Europske konvencije niti na koji način ne umanjuje pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebitim da bi uredila uporabu vlasništva sukladno općim interesima ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa i kazni. Vrhovni je sud istakao da kako bi se omogućilo da svi umirovljenici uživaju sve beneficije koje pripadaju statusu umirovljenika, iznos mirovina je bio usklađen upravo čl. 150. Zakona o MIO za određeno razdoblje, pa se ne može reći da su primjenom navedenoga članka umanjene mirovine samo jednoj kategoriji nego svima, što znači da ova odredba slijedi legitiman cilj, da ima razumnu proporcionalnost između sredstva koje se koristi i cilja koji se traži da bude realiziran, zbog čega ista nije diskriminirajuća u odnosu na apelanta. Vrhovni je sud istakao da se pri tomu utemeljeno u zahtjevu ukazuje na pogrešan stav prvostupanjskoga suda da se u ovome slučaju ne radi o mirovini kao imovini, budući da se radi o očekivanome primanju što potpada u pravo na imovinu. Vrhovni je sud istakao da međutim takav pogrešan stav prvostupanjskoga suda nije mogao utjecati na donošenje drukčije odluke ovoga suda, jer je pobijanom presudom pravilno odbijena tužba protiv osporenoga rješenja tuženika, imajući u vidu date razloge.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kako se sporna odredba čl. 150. Zakona o MIO nije mogla biti primijenjena u konkretnome slučaju, jer je protivna jamstvima prava na imovinu iz Europske konvencije, te istječe da je apelant bio u krugu maloga broja osoba kojima je poslodavatelj za vrijeme ratnoga stanja isplaćivao plaću i vršio uredu uplatu doprinosa, stoga nema utemeljenja da mu se to razdoblje ne uzme u obzirom prilikom određivanja razmjernoga dijela starosne mirovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su organi uprave i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da u konkretnome slučaju nije došlo do kršenja prava na imovinu apelanta i kada se ima u vidu Europska konvencija, budući da je ograničenje propisano zakonom (tj. čl. 150. Zakona o MIO), da slijedi legitiman cilj, da ima razumnu proporcionalnost između sredstva koje se koristi i cilja koji se traže da bude realiziran. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1138/21 od 5. svibnja 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/21 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio