Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2399/21 (A. O., E.M., S.O., S.Š., E.H., A.O., H.M., N.B. i F.Đ.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
  • Opća zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2399/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2399/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli A. O. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A. O., E.M., S.O., S.Š., E.H., A.O., H.M., N.B. i F.Đ. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 155802 21 Rev od 4. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. O., E.M., S.O., S.Š., E.H., A.O., H.M., N.B. i F.Đ. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maglaja, Zenice i Žepča, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijeli su 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 155802 21 Rev od 4. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se obavežu tuženi (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacija Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara Bosna i Hercegovina) da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti uslijed neosnovanog lišenja slobode, kao i za pretrpljeni strah apelantima solidarno isplate ukupan iznos od 803.000,00 KM, odnosno pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelanti u periodu od 9. juna 1993. do 22. decembra 1994. godine od strane pripadnika HVO protupravno lišeni slobode i zatvoreni u logorima na području određenih općina. S tim u vezi je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete kao posljedice protupravnog zatvaranja i boravka u logoru u ratnom periodu, pa su neosnovani navodi apelanata da je prigovor zastarjelosti trebalo raspraviti sa aspekta primjene člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naveo je da se u odnosu na tužene ne može primijeniti zastarni rok iz člana 377. ZOO, jer se odredba ovog člana može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca, te naglasio da je takav pravni stav izražen i u više odluka Ustavnog suda i to AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine, AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP-2829/15 od 3. februara 2016. godine. Dalje je naveo da parnični sud nije ovlašten rješavati pitanje postojanja krivičnog djela kao prethodno pitanje, već je samo izuzetno ovlašten utvrđivati da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i to u slučaju kada postoje procesne pretpostavke zbog kojih se protiv počinioca djela ne može voditi krivični postupak. Vrhovni sud je naveo da apelanti u toku prvostepenog postupka nisu izveli dokaz uvid u pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda za učinjeno krivično djelo prema apelantima, a za koju presudu bi bio vezan parnični sud shodno članu 12. stav

3. Zakona o parničnom postupku, pod pretpostavkom da je tuženi učinilac krivičnog djela, te naglasio da bi u tom slučaju tek bilo osnova za primjenu zastarnog roka iz člana 377. ZOO. Ukazao je da se stoga u odnosu na tužene nije mogao primijeniti privilegovani rok iz člana 377. ZOO, već zastarni rok iz člana 376. stav 1. ZOO, kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a stav 2. istog člana propisuje da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je naveo da su apelanti za štetu nastalu zbog protivpravnog boravka u logorima na području navedenih općina saznali 1993. godine odnosno 1994. godine, kada su pušteni na slobodu. Budući da je sporna šteta nastala u toku rata, naveo je da se početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu. Imajući u vidu da su apelanti tužbu za naknadu nematerijalne štete kao posljedicu protivpravnog boravka u logoru podnijeli 22. septembra 2014. godine, Vrhovni sud je naveo da je nastupila zastarjelost potraživanja naknade te štete, jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastarni rok od tri godine i pet godina, propisan članom 376. st. 1. i 2. ZOO. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da protivpravno zatvaranje i boravak u logorima apelanata predstavlja čin izvršenja nekog od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te ističu da se radi o krivičnim djelima za koje krivično gonjenje ne zastarijeva, zbog čega se u konkretnom slučaju zastarjelost treba računati prema članu 377. stav 1. ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, a koje se odnosi na primjenu odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine i odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine, AP- 4324/20 od 22. decembra 2020. godine i AP-1392/21 od 19. maja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2399/21 (A. O., E.M., S.O., S.Š., E.H… | Sudska praksa | Aktio