Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2448/21 (JKP Vodograd d.o.o. Prozor - Rama)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2448/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2448/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo JKP Vodograd d.o.o. Prozor - Rama, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka
a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JKP Vodograd d.o.o. Prozor - Rama protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032618 21 Uvp od 5. svibnja 2021. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JKP Vodograd d.o.o. Prozor - Rama protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032618 21 Uvp od 5. svibnja 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032618 19 U od 8.
prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JKP Vodograd d.o.o. Prozor - Rama (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškoga, podnio je 8. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032618 21 Uvp od 5. svibnja 2021. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 032618 19 U od 8. prosinca 2020. godine.
2. Rješenjem tuženice (Bosna i Hercegovina, Uprava za neizravno oporezivanje) – Regionalni centar Mostar – Grupa za poreze i kontrolu od 4. siječnja 2017. godine utvrđen je razrez neizravnih poreza za apelanta za određena porezna razdoblja u određenome iznosu, te je naloženo apelantu da izvrši uplatu poreza.
3. Rješenjem tuženice – Regionalni centar Mostar – Odsjek za poreze od 17. veljače 2017. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja od 4. siječnja 2017. godine kao neutemeljen.
4. Rješenjem tuženice od 19. ožujka 2018. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja od 17. veljače 2017. godine kao neutemeljen.
5. Presudom Suda BiH od 8. prosinca 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženice od 19. ožujka 2018. godine.
6. Presudom Suda BiH od 5. svibnja 2021. godine zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen.
7. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je da je apelant u kontroliranomu razdoblju vršio oporezivi promet – pružanje usluga u oblasti zajedničke komunalne potrošnje, na način i u obujmu kako je to određeno usvojenim programima zajedničke komunalne potrošnje (u daljnjemu tekstu: Program) za godine u odnosu na koje je utvrđena kontrola, sukladno čl. 7. Odluke o komunalnome redu Općine Prozor Rama, u svezi sa čl. 18. Zakona o komunalnoj djelatnosti. Sud BiH istakao je da je utvrđeno da za pružene usluge po zajedničkoj komunalnoj potrošnji Općini Prozor Rama (u daljnjemu tekstu: Općina) u određenome iznosu, apelant nije izdavao fakture, niti je plaćao porez na dodanu vrijednosti (u daljnjemu tekstu: PDV). Sud BiH istakao je da je stoga tuženica pravilno smatrajući da se radi o oporezivome prometu dobara i usluga izvršila obračun PDV-a po poreskim razdobljima kada su izvršavane uplate od strane Općine u određenim iznosima. Sud BiH naveo je da se Zakonom o PDV-u regulira sustav plaćanja poreza na dodanu vrijednost, te da je odredbom čl. 3. toga Zakona propisano da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriju BiH uz naknadu. Sud BiH istakao je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 39. Zakona o komunalnim djelatnostima, koja propisuje što se financira u okviru zajedničke komunalne potrošnje, te način utvrđivanja visine sredstava koja se osiguravaju u proračunu jedinice lokalne samouprave i to na temelju Programa. Sud BiH je istakao da iz stanja spisa jasno proistječe da je Općina redovito financirala apelanta na temelju navedenoga Programa, koji je donošen svake godine na temelju utvrđenja Općinskoga vijeća o vrsti i obujmu posla koji je potrebno obaviti. Sud BiH naveo je da, suprotno shvaćanju apelanta, u konkretnome slučaju se radi o davanju sredstava od strane Općine, za koja sredstva davatelj očekuje od obveznika, tj. apelanta protuuslugu u vidu: suho čišćenje javnih površina, odvoz otpada, pranje ulica, čišćenje slivnika, zelenih površina, dekoracija grada, ostali komunalni radovi i saniranje smetlišta. Sud BiH naveo je da je apelant na temelju navedenoga Programa, na mjesečnoj razini redovito primao uplate od strane Općine na ime usluga zajedničke komunalne potrošnje, te da je PDV iskazan po fakturama svojih dobavljača (za nabavke materijala, energije, goriva i sl.) prikazivao kao odbitni ulazni porez, dok za izvršene usluge za koje je od Općine primao uplate nije ispostavljao porezne fakture, na što je bio dužan temeljem odredbe čl. 55. st. 1. Zakona o PDV-u. Sud BiH istakao je da imajući u vidu da je odredbom čl. 50. Zakona o postupku neizravnoga oporezivanja, propisano da osobe koje imaju obveze neizravnih poreza mogu podnositi zahtjeve za mišljenja tuženice, a u svezi sa značajnim pitanjima koja se odnose na neizravne poreze, te da se zahtjevi za mišljenja podnose tuženici prije poduzimanja radnji koje utječu na nastanak prava i obveza na temelju neizravnih poreza ili podnošenja prijava za neizravne poreze ili poštivanja bilo kojih drugih obveza, zbog čega se ukazuju neutemeljenim navodi apelanta da je tuženica morala donijeti mišljenje u konkretnome predmetu, iako apelant zahtjev u tomu smjeru nije niti podnio.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako smatra da su uplate Općine zapravo donacije/potpore, koje je apelant dobio ispunjavajući uvjete Zakona o komunalnim djelatnostima i ispunjavanjem predviđenih obveza. Također, apelant navodi kako smatra da se u cijelosti držao propisa, i da bi se prema tumačenju sudova za svako postupanje trebalo tražiti mišljenje od tuženice, sukladno čl. 50. Zakona o postupku neizravnoga oporezivanja, i da je na taj način stavljen prekomjeran teret na apelanta, umjesto da tuženica daje svoja mišljenja o spornim pitanjima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. Ustavni sud podsjeća, sukladno svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreskoga, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV-u i Zakona o postupku neizravnoga oporezivanja u bilo kojemu dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić