Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1532/20 (N. H. i drugi)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1532/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1532/20, rješavajući apelaciju Nedima Hadžigrahića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Nedima Hadžigrahića, Fadila Sarajlića i Amalije Simić podnesene zbog kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u krivičnom predmetu protiv apelanta nakon podizanja i potvrđivanja optužnice Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj T03 0 KTO 0044780 14, a u vezi sa izjavama tužilaca Dražena Miličevića i Anele Garčević- Hukić datim na konferenciji za novinare 18. februara 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedim Hadžigrahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 17. aprila 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog izjava koje su tužitelji Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) dali na konferenciji za štampu.
2. Fadil Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane, Republika Slovenija, kojeg zastupa Senad Omazić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. aprila 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog izjava koje su tužitelji Tužiteljstva dali na konferenciji za štampu.
3. Amalija Simić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Senad Omazić, advokat iz Tuzle, podnijela je 17. aprila 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog izjava koje su tužitelji Tužiteljstva dali na konferenciji za štampu. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli i Tužiteljstva 28. juna 2021. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju. Ustavni sud je koristio odgovor Tužiteljstva dostavljen u predmetu broj AP 952/20.
5. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1532/20, AP 1533/20 i A -1534/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1532/20. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Tužiteljstvo je podiglo optužnicu protiv apelanata, koja je potvrđena 13. februara 2020. godine rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli, a koje glasi: „Potvrđuje se optužnica Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj T03 0 KTO 0044780 14 od 6. decembra 2019. godine u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih I.P. i F.S. zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo - organizirani kriminal - iz člana 342. stav 3. u vezi sa članom 2. stav 21. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom - prevara u privrednom poslovanju - iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, opisano pod tačkom 1. optužnice i u vezi sa krivičnim djelom - krivotvorenje službene isprave - iz člana 389. stav 1. KZFBiH opisano pod tačkom 2 optužnice, N.H., zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo
- organizirani kriminal - iz člana 342. stav 2. u vezi sa članom 2. stav 21. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom - prevara u privrednom poslovanju - iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH opisano pod tačkom 1. optužnice i u vezi sa krivičnim djelom - krivotvorenje službene isprave - iz člana 389. stav l. KZFBiH opisano pod tačkom 2. optužnice, apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo - organizirani kriminal - iz člana 342. stav 2. u vezi sa članom 2. stav 21. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom - prevara u privrednom poslovanju - iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH opisano pod tačkom 1. optužnice, A.S. zbog osnovane sumnje da je počinila krivičnodjelo - organizirani kriminal - iz člana 342. stav 2. u vezi sa članom 2. stav 21. KF BiH u vezi sa krivičnim djelom - prevara u privrednom poslovanju - iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH, opisano pod tačkom 1. optužnice, i Z.H. zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo - nesavjestan rad u službi - iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.“
8. Tužiteljstvo je 18. februara 2020. godine sazvalo konferenciju za štampu, a izjave su prenesene u brojnim medijima (u prilogu apelacija je dostavljen snimak sa portala Tuzlanski.ba na kojem je prenesena kompletna konferencija za štampu). Tako su apelanti ukazali na sporne dijelove najprije u izjavi tužiteljice Anele Garčević-Hukić, koji glasi: „Smatram bitnim napomenuti da ovaj predmet, predmet visoke korupcije, da se radi o posebno složenom predmetu zloupotreba u postupku privatizacije, da je, da su krivična djela činjena od strane organizirane kriminalne grupe kontinuirano u vremenskom periodu od najmanje tri godine, sa posebnim akcentom da je tim radnjama pribavljena višemilijunska imovinska korist, i nanesena šteta u iznosu od oko 9.700.000,00KM. (...) Kada je u pitanju krivično djelo organizirani kriminal, optužnicom se stavlja na teret da su u vremenskom periodu od 2007. do kraja 2009. godine [I.P i F.S.] formirali grupu za organizirani kriminal radi izvršenja krivičnih djela prevara u privrednom poslovanju i krivotvorenje službenih isprava, da su, pored tih lica, članovi ove grupe bili i [A.S.] direktorica Hotela 'Tuzla', [N.H.] i [apelant], koji su postupali po direktnim uputama organizatora ove kriminalne grupe, poduzimali su konkretne prevarne radnje na koji način su dovedeni u zabludu odgovorna lica Kantonalne agencije za privatizaciju a u pogledu ispunjenja ugovornih obaveza, koje se tiču investicijskog ulaganja u Hotel 'Tuzl' iznosa od 15 miliona KM."
9. U odnosu na tužioca Dražena Miličevića, apelant problematizira dio izjave koji glasi: „Ja ću se nadovezati na uvodno izlaganje od moje kolegice i kazat ću da su [I.P. i F.S.] formirali organiziranu kriminalnu grupu, odnosno grupu za organizirani kriminal, sa ciljem da se fingira investicija od 15 miliona maraka u Hotel 'Tuzla', a to je bila obaveza po ugovoru o privatizaciji, sve sa ciljem da se stekne vlasništvo nad Hotelom 'Tuzla'. Svako, od ovih lica odnosno članova grupe imao je jasno podijeljene uloge i obaveze (...)“, te je nastavio: „Kako sam rekao, pojedini članovi grupe, svako je imao svoju ulogu. Tako je recimo direktorica hotela [A.S.] zaključila ugovor sa firmom u vlasništvu [apelanta] ,'Tehnokonsalting', koja je navodno trebala vršiti nadzor nad tom investicijom. Međutim, koliko je ozbiljan taj nadzor bio ukazuje činjenica da je cijena koštanja tog nadzora iznosila svega 120 maraka mjesečno za investiciju od 15 miliona maraka. Dakle, taj nadzor nije vršen. Nadalje, po prethodnom dogovoru, [apelant] je dao tri lažne procjene kojim je verificirao to što je navodno uloženo iako je znao da to nije uloženo. Dakle, sva ta sredstva, i na taj način su odgovorna lica u Kantonalnoj agenciji za privatizaciju dovedena u zabludu, i izdali su rješenje o izmirenim obavezama, dakle, ovih 15 miliona, nakon čega je pravno lice 'RAM-Invest' steklo vlasništvo nad hotelom i u isto vrijeme nanijelo i štetu Hotelu 'Tuzla'. Naravno, mi smo našli da ono što je stvarno plaćeno, dakle kroz finansijsku dokumentaciju zaista se gotovo u marku podudara sa onim što su naši vještaci utvrdili da je stvarno i uloženo. Članovi ove grupe su kako su fingirali investiciono ulaganje, tako su pokušali da fingiraju i zatvaranje finansijske konstrukcije, dakle, da je sve to i plaćeno. U tome smislu su dodatno fingirali naknadne radove navodno je l' kvalitet izvršenih radova nije bio dovoljan i vrijednost tih radova je bila 5,7 miliona maraka kroz papire. Naravno, to nije bilo potkrijepljeno nikakvom drugom dokumentacijom. Oni su sačinili tri lažna ugovora o cesiji kako bi međusobno 'prebili' potraživanje i dugovanja između firmi koje su koristili, međutim, mi smo utvrdili da su ti cesioni ugovori lažni i samim tim su ostvarili krivično djelo krivotvorenje službene isprave, eto. (...).“
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelanti u apelacijama ukazuju na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveli su da su ozbiljno kršenje prava i osnovnih sloboda, odnosno pretpostavke nevinosti i prava na pravično suđenje učinili tužitelji Tužiteljstva Anela Garčević- Hukić i Dražen Miličević na konferenciji za štampu koju su organizirali 18. februara 2020. godine, na kojoj su iznosili navode iz optužnice, ali i navodne činjenice izvan optužnice, koji treba da budu predmet dokaznog postupka, sa očiglednim ciljem da ostave utisak kod medija i javnosti da su optuženi krivi i bez vođenja bilo kakvog postupka, ili da se možda pomisli da je sudski postupak okončan. Dalje, naveli su da je nakon toga istup navedenih tužitelja emitiran u emisiji „Mreža“ Federalne televizije u kojoj je izvještaj o predmetnoj stvari koncipiran tako da izazove trenutno osjećanje ogorčenja javnosti prema apelantima, jer izjave tužitelja o organiziranom i drugim oblicima teškog kriminala apelanata objavljene u medijima niti u jednom trenutku nije pratila konstatacija-rezerva da se radi o određenom stepenu osnovane sumnje, a ne o svršenoj stvari i utvrđenoj krivici apelanata. Apelanti su se pozvali i na praksu Ustavnog suda (AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine) i brojnu praksu Evropskog suda za ljudska prava. Apelanti su tražili odštetu u pravičnom iznosu, kao i da im se isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da je apelacija neosnovana. Kako je Kantonalni sud svojim rješenjem potvrdio optužnicu, apelanti su dobili status optuženih, što znači da je i taj sud našao da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret predmetnom optužnicom. Dalje, navedeno je da je Tužiteljstvo iz sadržaja apelacije utvrdilo da je podnesena inter alia i zbog toga što je predmetna konferencija za štampu održana nakon potvrđivanja optužnice, a prije nego što je donesena odluka o prethodnim prigovorima na nju, sve u kontekstu postojanja osnovane sumnje. Pozivajući se na član 248. stav 1) ZKP, Tužiteljstvo je ukazalo da se prethodni prigovori na optužnicu ne mogu odnositi na osnovanu sumnju da je apelant učinio krivično djelo. Dakle, u vrijeme održavanja predmetne konferencije predmet nije bio u fazi „potvrđivanja optužnice “, kako to pogrešno navodi apelant, već je ta optužnica, kada se radi o postojanju osnovane sumnje, potvrđena i ta sumnja nije, niti može biti dovedena u pitanje. Tužiteljstvo je u odgovoru navelo da postupajući tužioci na navedenoj konferenciji nisu iznosili „komentare“, kako to pogrešno navodi apelant, već činjenično utvrđeno stanje, koje je utvrđeno na osnovu dokaza pribavljenih u istrazi i iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela, a koju je svojim rješenjem o potvrđivanju optužnice potvrdio i Kantonalni sud.
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navodi apelanata nisu osnovani. Ukazano je da je odredbom člana 243. ZKPFBiH propisan postupak odlučivanja sudije za prethodno saslušanje o optužnici Tužiteljstva i šta je sve potrebno da ispunjava optužnica kako bi bila potvrđena. Kako je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu i u pobijanom rješenju dao razloge za to, te naveo osnovanu sumnju za svakog optuženog, kao i dokaze iz kojih ona proizlazi, to su neosnovani navodi da nisu bili ispunjeni uvjeti za potvrđivanje navedene optužnice. V.Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. Apelanti su apelacije podnijeli zbog povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U pogledu tih navoda, Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi, Evropski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A broj 62, st. 25-41, Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi ispitivao dopustivost predstavki u kojima su podnosioci predstavki tvrdili da je, uslijed izjava javnih funkcionera koje su date u toku krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke ili prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivično djelo, te koje su objavljene u medijima, došlo do kršenja njihovog prava na pretpostavku nevinosti. Tako je Evropski sud u presudi Peša protiv Hrvatske, prilikom ispitivanja dopustivosti predstavke u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije, kada je Vlada tvrdila da su prigovori podnosioca predstavke na osnovu člana 6. stav 2. Evropske konvencije preuranjeni, jer je krivični postupak protiv podnosioca predstavke u toku i kada on može istaknuti iste prigovore koristeći različita pravna sredstva predviđena domaćim pravom, ukazao na to da se pravna sredstva koja su dostupna podnosiocu predstavke u kontekstu krivičnog postupka protiv njega mogu koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tom postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni zvaničnici u medijima, pa je predstavku u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije proglasio dopustivom (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, predstavka broj 40523/08, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 132). Također, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana zaključio da je član 6. stav 2. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na zajedničku izjavu za štampu Ureda Tužiteljstva i Ministarstva unutrašnjih poslova koja je objavljena prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivična djela, budući da je jasno da su navodi u izjavi u direktnoj vezi s krivičnom istragom pokrenutom protiv podnosioca predstavke i drugih lica u vezi sa događajima Ismayilli (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 121). Citiranu praksu Evropskog suda je slijedio i Ustavni sud u predmetu broj AP 4319/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4319/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 21, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
17. Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da su apelacije u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije dopustive.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelanti smatraju da su citirane izjave tužitelja dane na konferenciji za štampu i kasnije objavljene u medijima predstavljale izjave o njihovoj krivici, čime im je prekršena pretpostavka nevinosti kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
22. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao apelaciju koju je podnio saoptuženik apelanata u predmetu pred redovnim sudovima i donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 952/20 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 952/20 od 8. jula 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ta apelacija odnosila se na isto činjenično-pravno stanje i apelacione navode kao i u konkretnim apelacijama. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo:
„20. Ustavni sud, prije svegav ukazuje da pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije predstavlja najvažnije procesno ljudsko pravo koje štiti osobe prilikom odlučivanja o njihovim 'građanskim pravima i obavezama', te odlučivanja o 'krivičnoj optužbi' protiv njih. Dalje, budući da apelanti ukazuju na povredu prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, dakle, povredu pretpostavke nevinosti, Ustavni sud podsjeća da ova odredba prvenstveno sprečava prijevremeno proglašenje krivice u izjavi bilo kojeg javnog dužnosnika. Proglašenja krivice mogu biti iznijeta u izjavi štampi o krivičnoj istrazi koja je u toku (Allenet de Ribemont protiv Francuske, st. 39–41); proceduralna odluka u krivičnom, pa čak i u nekrivičnom postupku (mutatis mutandis, Evropski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98, st. 42–45); ili čak i određeni 'sigurnosni aranžman' za vrijeme suđenja (Evropski sud, Samoilă i Cionca protiv Rumunije, st. 93–101).“
23. Dalje, pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetima Peša protiv Hrvatske, Matijašević protiv Srbije (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. septembra 2006. godine) i Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, Ustavni sud je u Odluci broj AP 952/20 ukazao:
„25. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, koju je slijedio i Ustavni sud, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, primjenjujući osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je uslijed izjava tužioca na koje apelant ukazuje u apelaciji, došlo do kršenja apelantovog prava garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je apelant u prilogu apelacije dostavio fotokopije raznih članaka na koje je ukazao u apelaciji, te u koje je Ustavni sud, prilikom razmatranja apelacionih navoda, izvršio uvid. Također, uz apelaciju su dostavljena dva CD-a, jedan političkog magazina 'Mreža' (od 2.marta 2020. godine), a drugi snimak sa portala Tuzlanski.ba, na kojem je prenesena cijela konferencija za štampu. Ustavni sud kao sporne posmatra samo navode tužioca date na konferenciji za štampu Tužilaštva, a navedena konferencija je dostupna i na Internet-portalima.
26. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo, kako je izjavio tužilac Miličević, ocijenilo: 'Kao što vidite, imamo prilično bitan razlog da sazovemo ovu konferenciju.' S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se može razumno smatrati da je razlog sazivanja press-konferencije podizanje optužnice protiv šest osoba uključujući apelanta. Pri tome je tužiteljica Garčević-Hukić (koja je prva i davala izjavu nakon što je navedeno da je potvrđena optužnica i šta je u njoj navedeno), kako je navela, prije konkretnih radnji koje su preduzimali optuženi, a koje su predmet optužnog akta, smatrala bitnim napomenuti da se radi o predmetu 'visoke korupcije' i itd. (precizirano u tački 6. ove odluke), te šta se optužnicom stavlja na teret. Kada se navedeno zajedno sagleda u kontekstu činjenice da je Tužilaštvo organiziralo press-konferenciju da bi javnost bila upoznata sa predmetom na kojem je Tužilaštvo radilo (četiri godine istrage, veliki broj dokumentacije, pomoć drugih zemalja) i kada je tužiteljica Garčević-Hukić, govoreći 'u ime Tužilaštva' o preduzetim radnjama, složenosti predmeta, 'optužnom aktu' i šta se optužnicom stavlja na teret, iznijela određene konstatacije, ali sa aspekta' Tužilaštva i onoga što je navedeno u optužnici, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do povrede apelantovog prava na pretpostavku nevinosti u ovom dijelu.
27. Poslije tužiteljice Garčević-Hukić je izjavu dao tužilac Miličević, koji se, kako je naveo, 'nadovezao na uvodno izlaganje od […] kolegice', ali onda iznio i navode: '… i kazat ću da su [I.P. i F.S.] formirali organiziranu kriminalnu grupu, odnosno grupu za organizirani kriminal, s ciljem da se fingira investicija od 15 miliona maraka [...].' Dalje, tužilac navodi da 'svaki od ovih lica, odnosno članova grupe imao je jasno podijeljene uloge i obaveze'. U odnosu na apelanta je naveo kako je to precizno navedeno u tački 8. ove odluke. Pri tome Ustavni sud zapaža da može reći da tužilac govori sa pozicije Tužilaštva, te koristi riječ 'mi' (koja u izjavi može da predstavlja i znači 'Tužilaštvo' ili postupajući tužioci), te se 'nadovezao na izlaganje kolegice' koja je navela da je riječ o optužnici, optužnom aktu, istražnim radnjama Tužilaštva itd. Ovdje Ustavni sud mora da napomene da tužilac podiže optužnicu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Optužnica 'otvara' sudski put predmetu, odnosno započinje nova faza postupka - suđenje (kako je to propisano zakonom), a konačnu odluku donosi sud.
28. Imajući u vidu navedeno, te kada se sve skupa sagleda - konferenciju za štampu je sazvalo Tužilaštvo, može se reći da je postojala namjera Tužilaštva da informira javnost o predmetu i radu Tužilaštva na njemu. U kontekstu cijelog događaja, datih izjava jasno je da je u pitanju 'optužnica' a koju 'zastupa' Tužilaštvo. Dalje, jako je bitno naglasiti da je Tužilaštvo strana u postupku pred sudom, te izjave Tužilaštva date na konferenciji za štampu teško da mogu utjecati na samo suđenje i na uvjerenje suda u 'krivicu'. Naime, cilj člana 6. stav 2. Evropske konvencije je da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. Međutim, ove izjave koje je dalo Tužilaštvo, odnosno tužioci jesu u vezi sa postupkom, odnosno da se javnost informira o 'novoj fazi postupka' i čini se da iz njih proizlazi uvjerenje tužioca da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja, zbog čega je i podignuta optužnica.
29. Stoga, kako je i navedeno u odgovoru na apelaciju, Ustavni sud može da prihvati da je Tužilaštvo iznijelo 'činjenično utvrđeno stanje', koje je utvrđeno na osnovu dokaza pribavljenih u istrazi, a svi navodi su dati povodom podignute optužnice.
30. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene izjave tužitelja Anele Garčević-Hukić i Miličevića na koje je apelant ukazao u apelaciji, s obzirom na njihov sadržaj i u kontekstu specifičnih okolnosti u kojim su date, ne predstavljaju izjave o apelantovoj 'krivici', te da kao takve ne dovode u pitanje poštovanje apelantovih garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.“
24. Ustavni sud smatra da se praksa iz Odluke broj AP 952/20 u potpunosti može primijeniti na konkretni slučaj, pa se, umjesto posebnog obrazloženja, u potpunosti poziva na obrazloženje koje je dano u toj odluci. Naime, u predmetu broj AP 952/20 Ustavni sud je razmatrao apelaciju koju je podnio saoptuženi apelanata u istom predmetu pred redovnim sudom. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o istoj činjenično-pravnoj situaciji, navodi u toj apelaciji su u bitnom slični navodima koje su iznijeli apelanti u apelacijama koje su predmet razmatranja u ovoj odluci, dakle, radi se o navodima o izjavama koje su tužitelji Tužiteljstva dali na konferenciji za štampu, na koje je Ustavni sud dao odgovore u Odluci broj AP 952/20.
25. Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena naknada za troškove sastavljanje apelacije (apelanti su tražili naknadu troškova nastalih radi utvrđivanja povrede, što u praksi Ustavni sud tumači kao troškove sastavljanja apelacije), nego te troškove apelanti snose sami.
VIII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da izjava tužilaca Garčević-Hukić i Miličevića data na konferenciji za štampu Tužilaštva ne sadrži izjavi o krivici apelanata, nego da je dana u okviru podignute optužnice, optužnog akta i navedenim izlaganjem nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić