Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2579/21 (D. Č.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2579/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2579/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dalibor Čale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dalibor Čale protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007152 19 U od 12. maja 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZK.Z-7323/14 od 17. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dalibor Čale (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007152 19 U od 12. maja 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UP-I-03-41-ZK.Z-7323/14 od 17. decembra 2018. godine.

2. Služba za branitelje iz Domovinskog rata Općine Grude je Rješenjem broj 10-02-41-225/06 od 4. jula 2006.godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povreda i oboljenja zadobivenog kao pripadnik HVO-a počev od 1. maja 2006.godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 234,88 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica.

3. Tuženi je, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu, rješenjem od 17. decembra 2018. godine ukinuo konačno rješenje od 4. jula 2006. godine i upravnu stvar riješio tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa danom 17. decembar 2018. godine.

4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja tuženog od 17. decembra 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 12. maja 2021. godine kojom je predmetna tužba odbijena.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije u saglasnim nalazima i mišljenjima od 3. oktobra 2018. godine i od 7. novembra 2018. godine (koji je donesen po apelantovom prigovoru na nalaz od 3. oktobra 2018. godine) uvidom u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta utvrdile procenat apelantovog vojnog invaliditeta ispod 20%. Zatim da iz navedenih nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tački 201.b-40% (hernija i.v. diska teškog oblika), ali da sada nema osnova za njenu primjenu jer kliničkim pregledom kod apelanta nije nađeno oštećenje kičmenog stuba (kičma bez deformiteta, očuvana pokretljivost na svim razinama i u svim smjerovima). Dalje proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tački 61.a-30% (koja se odnosi na ograničenu pokretljivost ramena u težem stepenu sa nemogućnošću podizanja ruke iznad horizontale), ali da sada nema osnova za njenu primjenu, jer je neposrednim pregledom nađena uredna pokretljivost desnog ramena. Također proizlazi da je apelant ranije cijenjen i po tački 149.b-40% (koja se odnosi na povredu lobanje sa traumatskom encefalopatijom i izraženim pseudoneurasteničnim pojavama), ali da nakon neposrednog pregleda i postojeće medicinske dokumentacije stanje ne odgovara navedenim pojavama, pa je zbog svega navedenog ukupni vojni invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%. Vrhovni sud je naveo da su navedeni nalazi i mišljenja saglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta, u skladu sa članom 4. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta iznosi ispod 20% trajno. Naveo je da su navedeni nalazi i mišljenja jasni i potpuni sa datim detaljnim obrazloženjem razloga za izmjenu nalaza i mišljenja, a kako je to i propisano čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija). Dalje je naveo da je ocjena apelantovog invaliditeta data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen, kako to propisuje član 7. stav 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, a ljekarska komisija pri tome nije našla, shodno članu 13.a stav 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija da je potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. Također je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke, jer, prema članu 4. stav 1. pod b) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i članu 2. stav 1. tačka 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, nalaz i mišljenje na osnovu kojeg tuženi provodi kontrolu zakonitosti korištenja ostvarenih prava daje isključivo ljekarska komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o kontroli zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Naveo je da je tuženi, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, te čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca članova njihovih porodica riješio kao u dispozitivu rješenja. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da je Vrhovni sud odbio provesti predloženi dokaz apelanta - medicinsko vještačenje, a koji dokaz je predložen u tužbi kao i na javnoj raspravi održanoj 12. maja 2021. godine, te ističe da nalaz i mišljenje nezavisnog (vanjskog) ovlaštenog vještaka može biti osnov za osporavanje nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka iz upravnog postupka. Apelant navodi da nalaz i mišljenje ljekarske komisije nije objektivni pokazatelj zdravstvenog stanja apelanta, a nema niti prihvatljivog obrazloženja njihove procjene vojnog invaliditeta. Također navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nerazumno dugog trajanja postupka i to devet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

7. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUS FBiH i 24/13 - OUS FBiH) u relevantnom dijelu glasi:

IV. REVIZIJA MEDICINSKE DOKUMENTACIJE

Član 4.

(Revizija utvrđenog procenta vojnog invaliditeta i medicinske dokumentacije) (1) Nakon izvršene revizije uvjerenja iz člana 3. ovog Zakona izvršit će se revizija rješenja kojima je priznato pravo na vojnu invalidninu, ortopedski dodatak i dodatak za njegu i pomoć od drugog lica koja obuhvata:

b) provjeru utvrđenog procenta vojnog invaliditeta, stepena ortopedskog dodatka i stepena dodatka za njegu i pomoć od drugog lica, u skladu sa važećim pravilnicima (Pravilnik o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava prema Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, Pravilnik o ortopedskom dodatku vojnih invalida, Pravilnik o dodatku za njegu i pomoć od drugog lica vojnih invalida, "Službene novine FBiH", br. 41/04).

8. Pravilnik o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 41/04, 29/11, 63/15, 22/16 i 44/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

Nalaz i mišljenje na osnovu koga nadležni organ u Federaciji Bosne i Hercegovine rješava o pravu na vojnu invalidninu, utvrđuje vojni invaliditet, ortopedski dodatak, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, nesposobnost za privređivanje, kao i nadzor i medicinsko vještačenje, daju:

5) nadležnom federalnom organu koji, u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o kontroli), provodi kontrolu zakonitosti korištenja prava ostvarenih po Zakonu, ljekarska komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o kontroli.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o radu ljekarskih komisija, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu (po službenoj dužnosti) tuženi donio rješenje od 17. decembra 2018. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 12. maja 2021. godine. Dakle, predmetni postupak pred organom uprave i Vrhovnim sudom (na dvije instance) je trajao dvije godine i pet mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2579/21 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio