Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3831/20 (J.P. “Šume Hercegovačko Neretvanske“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3831/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-3831/20, rješavajući apelaciju J.P. “Šume Hercegovačko Neretvanske“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.P. “Šume Hercegovačko Neretvanske“ d.o.o. Mostar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 65 0 Ps 517734 20 Mož od 27. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.P. “Šume Hercegovačko Neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 517734 20 Mož od 27. februara 2020. godine. Apelant je 6. jula 2021. godine dostavio urgenciju za postupanje. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 2. augusta 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj UP-13-6-09259/2011 od 6. oktobra 2011. godine naloženo je apelantu da obustavi sječu označenih stabala u odjelu 30 gospodarskih jedinica Voljice Pidriš, te da uspostavi šumski red, izvoz izrađene šume, drvne sortimente, te da privremeno obustavi gospodarenje državnim šumama u šumskogospodarskom području „Srednje Neretvansko“ i za Šume na kršu koje nisu uključene u šumskoprivredno područje, dok ne obezbijedi saglasnost na godišnji plan gospodarenja od strane Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: tuženi) uz prethodnu pribavljenu saglasnost Federalne uprave za šumarstvo.

3. Apelant je podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem tuženog od 18. novembra 2011. godine, međutim, u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio presudu 09 0 U 014315 11 U od 11. septembra 2015. godine, kojom je apelantova tužba uvažena, poništeno osporeno rješenje od 18. novembra 2011. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, tuženi je donio rješenje od 27. oktobra 2015. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, međutim, u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio presudu 09 0 U 025465 15 U od 12. decembra 2019. godine, kojom je apelantova tužba uvažena, poništeno osporeno rješenje od 27. oktobra 2015. godine i zaključak tuženog od 14. januara 2016. godine (o ispravci) i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, tuženi je donio rješenje od 19. februara 2020. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

Postupak po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja

4. Apelant je 11. augusta 2015. godine Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete, kojom je zatraženo da se obaveže tuženi da apelantu isplati naknadu materijalnu štete po osnovu izgubljene zarade u iznosu od 24.373.655,00 KM za „Konjičko“ šumarsko gospodarsko područje kao i iznos od 8.179.411,00 KM za „Srednje Neretvansko gospodarsko područje“, uz naknadu troškova parničnog postupka. U navedeni postupak stupilo je i Ministarstvo privrede, šumarstva i vodoprivrede Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo HNK), kao umješač na strani apelanta.

5. Apelant je 17. decembra 2018. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja, kao i mjere osiguranja.

6. Rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 2018. godine odbijen je prijedlog apelanta za određivanje privremene mjere osiguranja.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ps 517734 18 Mo od 7. novembra 2019. godine, odbijen je prijedlog apelanta za određivanje mjere osiguranja, kojim je traženo da se zabrani tuženom svako raspolaganje korištenjem i upravljanje šumama i šumskim zemljištem na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK), koje je u suprotnosti sa odlukom Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Skupština HNK) broj 02-01- XV-05/05 od 21. juna 2005. godine i da se naloži tuženom da izvrši pet preciziranih pravomoćnih i izvršnih presuda Kantonalnog suda donesenih u postupku upravnog spora tokom 2012. i 2013. godine i presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj UVP 005115/14 od 11. septembra 2014. godine (kojim su okončani postupci po pravnim lijekovima protiv rješenja nadležnog organa kojim je različitim pravnim licima zabranjena sječa šuma), te da se osigura apelantu korištenje šuma i šumskog zemljišta na području HNK u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), Ustavom Hercegovačko-neretvanskog kantona, Odlukom Skupštine HNK propisanim ugovorima u vrijeme primjene Zakona o šumama i Uredbe o šumama.

8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant kao gospodarsko društvo 11. januara 2007. godine registrovano kod Općinskog suda u Mostaru za poslove gospodarenje državnim šumama i šumskim zemljištem u administrativnim granicama HNK, te da je Odluku o osnivanju apelanta donijela Skupština HNK. Dalje je naveo da je nesporno da je između Ministarstva HNK i Kantonalnog šumarsko privrednog društva Šume hercegovačko neretvanske d.o.o. Mostar 31. augusta 2007. godine zaključen ugovor o prijenosu poslova gospodarenja svim državnim šumama i šumskim zemljištem u administrativnim granicama HNK, da je ugovor zaključen na period do 28. februara 2008. godine i da je prestao važiti istekom roka. Istaknuo je da su tuženi i apelant 18. augusta 2010. godine, na osnovu Uredbe o šumama, zaključili Ugovor o prijenosu poslova gospodarenja državnim šumama, da je ugovor zaključen na period od tri godine, te je tuženi donio godišnje planove gospodarenja državnim šumama i šumskim zemljištem. Također je ukazao da se Zakon o šumama Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj 26/08 od 14. aprila 2009. godine prestao primjenjivati 27. novembra 2009. godine, dok je Uredba o šumama sa izmjenama i dopunama prestala da važi 6. decembra 2011. godine, na osnovu Presude Ustavnog suda FBIH broj 28/10 od 23. novembra 2011. godine. Općinski sud je dalje ukazao na donošenje rješenja Federalne uprave od 6. oktobra 2011. godine, i na postupak po pravnim lijekovima protiv tog rješenja, te da je apelant pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja tuženog od 27. oktobra 2015. godine, a koji upravni spor nije okončan. Istaknuo je da ostale dokaze nije posebno obrazlagao niti ih je cijenio, s obzirom da je našao da nisu relevantni za drugačiju odluku suda.

9. Općinski sud je citirao član 269. stav 1. tač. l. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ocijenio da u ovoj fazi postupka nije mogao utvrditi vjerovatnost apelantovih navoda koje se tiču naknade materijalne štete u vidu izmakle dobiti u smislu člana 266. i člana 189. st. 1, 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazao je da apelant nije dokazao postojanje opasnosti da bi bez takve mjere tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje njegovog potraživanja. Općinski sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-26/08 od 14. aprila 2009. godine utvrđeno da je Zakonom o šumama povrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu, te je Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine data mogućnost kao prelazno rješenje da u konsultaciji sa Savezom općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine usaglasi navedeni zakon sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o principima lokalne samouprave u FBiH u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u Službenim novinama FBiH do kada se taj zakon može primjenjivati. Kako nije došlo do usaglašavanja Zakona o šumama s navedenim propisima, istaknuo je da je Zakon o šumama prestao da se primjenjuje šest mjeseci nakon dana objave presude tj. 27. novembra 2009. godine. Općinski sud je dalje ukazao da je Ustavni sud FBiH Odlukom od 6. decembra 2011. godine ukinuo Uredbu o šumama. Dalje je ukazao da apelant nije dokazao da je tuženi preduzeo bilo kakvu radnju u pogledu otuđenja imovine što sve skupa znači da apelant nije dokazao ni drugi uslov koji morao biti kumulativno ispunjen da bi sud u smislu člana 269. stav 1. ZPP-a mogao odrediti predloženu mjeru osiguranja. U pogledu zahtjevu kojim se tuženom naređuje da se izvršavaju presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, Općinski sud je zaključio da je on nedopušten, jer sud u parničnom postupku nije nadležan da odlučuje o njemu, budući da se one izvršavaju u izvršnom postupku u smislu Zakona o izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da prema sadašnjem stanju parnice i dosadašnjem raspravljanju nema uslova da se udovolji predloženoj mjeri osiguranja pa je primjenom člana 278. ZPP-a donio odluku kao u izreci.

10. Postupajući po žalbama apelanta i Ministarstva HNK protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio rješenje broj 65 0 Ps 517734 20 Mož od 27. februara 2020. godine, kojim je odbio žalbe i potvrdio prvostepeno rješenje.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je cijeneći odredbu člana 271. stav 1. ZPP-a, u smislu sadržaja prijedloga za donošenje mjere osiguranja te obavezu označavanja potraživanja koje treba da se osigura i da je to potraživanje vjerovatno, te u čemu se sastoji opasnost da bi protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, ocijenio da predložena mjera osiguranja nije osnovana. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 269. stav 1. ZPP-a, te ukazao da cilj mjere osiguranja je osiguranje tražbine i prava predlagatelja a ne njeno ostvarenje jer mjera osiguranja predstavlja posebnu vrstu zaštite kod opasnosti, da se određeno potraživanje ili pravo neće moći ostvariti, kada to potraživanje ili pravo budu utvrđeni, time što bi u međuvremenu, protivnik osiguranja preduzeo neke radnje ili propustio aktivnosti, zbog kojih se predlagatelj osiguranja, ne bi mogao namiriti odnosno ostvariti pravo. Slijedom navedenog, dovodeći navedenu odredbu u vezi sa činjenicama, koje su pravilno utvrđene u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je ukazao da apelant, kao predlagač mjere osiguranja i Ministarstvo HNK, umješač na strani apelanta, postavljenom mjerom osiguranja te navodima pojašnjenja osnova za donošenje mjere osiguranja, nije dokazao da postoji određena i konkretna opasnost, da bi tuženi kao protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje prava apelanta (pravo na naknadu štete) preduzimanjem odnosno ne preduzimanjem radnji (nedonošenjem Zakona o šumama) koje dovode u pitanje realizaciju prava apelanta u odnosu na tuženog a shodno sadržaju tužbenog zahtjeva (naknada izgubljene dobiti). Dalje je ukazao da je izgubljena dobit regulisana članom 189. stav 1. ZOO-a, te je propisano da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na izmaklu korist, a stavom 3. istog člana Zakona, propisano je da pri ocjenjivanju izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

12. Kantonalni sud je naveo da činjenice da su Zakon o šumama i Uredba o šumama sa izmjenama i dopunama prestala da važe po isteku rokova određenih presudama Ustavnog suda FBiH, ne ukazuju na osnovanost donošenja mjere osiguranja, da materiju korištenja šume kao prirodnog bogatstva treba ovaj sud regulisati rješenjem o usvajanju predložene mjere osiguranja. Istaknuo je da sud u parničnom postupku nije nadležan nalagati Federaciji Bosne i Hercegovine, da omogući i osigura apelantu korištenje šuma i šumskog zemljišta na teritoriji HNK te da određuje i reguliše ko i pod kojim uslovima može obavljati poslove gospodarenja državnim šumama i šumskim zemljištem i koristiti ih na području HNK, nakon prestanka važenja Uredbe o šumama. Također je istaknuo da su šume kao prirodna bogatstva i stvari od općeg interesa (član 8. stav 2. Zakona o stvarnim pravima) te pitanje iskorištavanja prirodnog bogatstva je regulisano članom III.2.tačka h.) Ustava FBiH te je propisano da su federalna vlast i kantoni nadležni za iskorištenje prirodnih bogatstava. Stoga je ocijenio da je bez osnova prijedlog apelanta da sud zabrani tuženom svako raspolaganje korištenja i upravljanja šumama na području HNK. Osim toga, po mišljenju Kantonalnog suda, prestankom važenja Uredbe o šumama sa izmjenama i dopunama, prestala su prava da tuženi prenosi poslove korištenja šuma i šumskog zemljišta na području HNK na druga pravna lica, pa time i na apelanta, jer je prestao da važi propis kojim je to bilo regulisano.

13. Kantonalni sud je ukazao da osnovanost mjere osiguranja, ne proizilazi ni iz činjenice da su nezakonita i neustavna sporna rješenja tuženog od 22. novembra 2011. godine i 27. oktobra 2015. godine, na koja se apelant poziva i kojim mu je naložena privremena obustava gospodarenja državnim šumama na šumsko privrednom području Srednje Neretvanskog i za Šume u kršu, zbog prestanka važenja Uredbe o šumama, jer zakonitost navedenih rješenja su predmet preispitivanja upravnog spora, koji nije okončan. Kantonalni sud je naveo da nalaganje tuženom, da izvrši presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, ne predstavlja građansko pravni spor (član 1. ZPP-a ) niti je takav prijedlog (zahtjev) u funkcionalnoj vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom jer predložena mjera osiguranja u smislu člana 269. ZPP-a, mora se konstantno posmatrati u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom i nalaziti funkcionalna veza između tužbenog zahtjeva i mjere osiguranja. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je bez pravnog osnova donošenje mjere osiguranja na način kako je to sadržajem prijedloga zatražio apelant, imajući u vidu da tražena mjera ne koristi obezbjeđenju postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim se traži naknada štete na ime izmakle koristi.

Apelacioni navodi

14. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je dokazao da je rješenjem tuženog od 18. novembra 2011. godine, apelantu nanesena šteta. S tim u vezi, ukazuje da je u trenutku donošenja osporenog rješenja, sud u upravnom sporu utvrdio da je nezakonito rješenje, te ukazuje da i poslije deset godina i dva poništena rješenja, tuženi ponovo donosi rješenje od 19. februara 2020. godine. Apelant navodi i da tuženi uporno odbija provođenje mjera zabrane korištenja državnih šuma na području HNK drugim pravnim licima, dok privremenu mjeru zabrane apelantu provodi i tumači u suprotnosti sa načelima ZOO i Zakona o upravnom postupku, zbog čega je nastala šteta apelantu (nepostupanjem). Ističe i da je on jedini zakoniti korisnik šuma u administrativnim granicama HNK-a, na osnovu ustava, zakona, odluka Skupštine HNK, a što je potvrđeno i nizom pravosnažnih odluka u krivičnim postupcima, u kojima je apelant kao jedini zakoniti korisnik šuma upućen da pokrene parnicu za naknadu štete. Apelant smatra da je mjera osiguranja zasnovana i na članu 103. stav 2. ZOO. Apelant također ukazuje da mu je zabranjen rad zbog naknadnog uvođenja prethodne saglasnosti Federalne uprave za šumarstvo, koja je tražena i donesena po Izmjenama i dopunama Uredbe o šumama, iako je Ustavni sud FBiH već odlučio da se oblast šumarstva ne može regulirati uredbom, a slijedom toga ni izmjenama i dopunama uredbe, koje je istekom roka od šest mjeseci prestala važiti.

15. Nadalje, apelant tvrdi da se zbog nedonošenja novog Zakona o šumama i Uredbe o šumama u roku utvrđenim odlukama Ustavnog suda FBIH, apelantu i umješaču nanosi višemilionska šteta, u vidu izgubljene zarada i obične štete nastale nezakonitom sječom šuma na teritoriji HNK. Ističe da se šteta ogleda u nemogućnosti apelanta da obavlja svoju registrovanu djelatnost za koju je osnovan, te nezakonitom sječom šume od strane gospodarskih društava kojima je izrečena zabrana gospodarenja državnim šumama. Iz svega navedenog, apelant smatra da je nesporno da je osnovana mjera osiguranja, posebno imajući u vidu da je apelant osnovan kao javno preduzeće od strane Skupštine HNK, za obavljanje javnih ovlasti, koji su mu povjereni od strane Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom FBiH. Ističe da tuženi nije donio novi Zakon u šumama u skladu sa Presudom Ustavnog suda FBiH, a što je odgovornost tuženog. Apelant navodi i da je tuženi svojim pasivnim ponašanjem, neizvršenjem odluka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda izravno nanosi štetu apelantu, a tim i Ministarstvu HNK. Ističe da se rješenjem od 19. februara 2020. godine apelantu još uvijek nanosi šteta, a postupak poništenja još traje i nije izgledno da će se uskoro okončati. Posebno ističe da ne obavlja svoju djelatnost od 2011. godine, kada je izdato sporno rješenje, i da za cijelo vrijeme uskraćeno pravo apelantu a posredno i osnivaču Skupštini HNK korištenje prirodnih bogatstava, za razliku od ostalih kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine koji imaju to pravo. Apelant se poziva na prava koja je stekao na osnovu člana III.2.i) i člana V.6.e) i 4.b) Ustava FBiH, Odluku Skupštine HNK od 21. juna 2005. godine, član 2. st. 1. i 2. Zakona o javnim preduzećima FBiH, član 103. stav 2. ZOO, član 7. stav 3, član 8. st. 1. i 3. i član 22. st. 1. i

2. Zakona o stvarnim pravima. Ističe da mjera osiguranja ne nanosi štetu tuženom, te da se usvajanjem prijedlog, ostvaruju ustavna, zakonska i ugovorna prava i obaveze apelanta. Također ističe da sud nije cijenio ustavnu nadležnost kantona u pogledu korištenja prirodnih bogatstava propisane Ustavom FBiH, Odluku skupštine HNK o osnivanju apelanta i ugovor o prijenosu poslova gospodarenja državnim šumama na području HNK.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. S obzirom na to da je apelant kao javna ustanova u istom statusu kao i nosilac javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-314/20 od 8. jula 2021. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U konkretnom slučaju u odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda, kojim je konačno odlučeno o prijedlogu apelanta za donošenje mjere osiguranja, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba), koja se oslanja na praksu Evropskog suda iz predmeta Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, Ustavni sud podsjeća da je u glavnom postupku, odnosno parničnom postupku, apelant tužbom tražio zaštitu svojih imovinskih prava kroz zahtjev da mu se naknadi materijalna šteta po osnovu izgubljene zarade. Iz navedenog proizlazi da je svrha tužbe apelanta u parničnom postupku zaštita imovinskih interesa apelanta zbog navodne materijalne štete po osnovu izgubljene zarade. Svrha i cilj prijedloga apelanta da se zabrani tuženom svako raspolaganje korištenjem i upravljanje šumama i šumskim zemljištem na području HNK, koje je u suprotnosti sa odlukom Skupštine HNK od 21. juna 2005. godine, da se naloži tuženom da izvrši određene presude Kantonalnog suda i presudu Vrhovnog suda, te da se osigura apelantu korištenje šuma i šumskog zemljišta na području HNK, također su bili da se zaštite imovinski interesi apelanta koji bi došli u pitanje spornim postupanjem tuženog, povodom čega apelant traži naknadu materijalne štete u glavnom postupku. Stoga, proizlazi da je postupak za donošenje osporenog rješenja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava apelanta. Prema tome, Ustavni sud, uzimajući u obzir kriterije koje je uspostavio Evropski sud u predmetu Micallef protiv Malte, smatra da se na postupak donošenja osporenog rješenja primjenjuju garancije član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da predložena mjera osiguranja nije osnovana jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 269. i 271. ZPP-a,. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao da postoji određena i konkretna opasnost, da bi tuženi kao protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje prava apelanta (pravo na naknadu štete) preduzimanjem odnosno ne preduzimanjem radnji (nedonošenjem Zakona o šumama) koje dovode u pitanje realizaciju prava apelanta u odnosu na tuženog a shodno sadržaju tužbenog zahtjeva (naknada izgubljene dobiti). Također je ukazao da je bez osnova prijedlog apelanta da sud zabrani tuženom svako raspolaganje korištenja i upravljanja šumama na području HNK, s obzirom na nadležnost suda u parničnom postupku, kao i da nalaganje tuženom da izvrši određene sudske presude ne predstavlja građansko pravni spor niti je takav prijedlog (zahtjev) u funkcionalnoj vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Pri tome, suprotno apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud je detaljno analizirao sve okolnosti predmeta (uključujući i postojanje presuda Ustavnog suda FBiH Ustava FBiH te relevantne odredbe Ustava F BiH prema kojim su federalna vlast i kantoni nadležni za iskorištenje prirodnih bogatstava) i cijenio sve izvedene dokaze, o čemu je dao dovoljno obrazloženje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3831/20 (J.P. “Šume Hercegovačko… | Sudska praksa | Aktio