Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/21 (S. D.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2117/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2117/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Svetozar Došenović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Svetozar Došenović protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 77 0 P 072961 19 Gž od 29. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 P 072961 15 P od 17. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetozar Došenović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prijedora, kojega zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 072961 19 Gž od 29. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 P 072961 15 P od 17. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo trajnoga i nesmetanoga korištenja stana u Prijedoru, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je prvotuženica (OŠ „Branko Ćopić“ Prijedor) dužna priznati i trpjeti, dok se tužba apelanta protiv drugotuženika (JP „Zavod za izgradnju grada“ Prijedor) smatra povučenom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je apelant sa majkom i dvojicom braće bespravno uselio u stan koji je predmetom spora, da je od tada pa do danas u nesmetanom posjedu istoga, da se njegova pokojna majka 2010. godine obraćala prvotuženici sa zahtjevom za otkup toga stana. Okružni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud odbio tuženi zahtjev apelanta s pozivom na odredbe čl. 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZSO) i čl. 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjemu tekstu: Zakon o privatizaciji), zaključivši da niti apelant, a ranije niti njegova majka, nisu stekli svojstvo nositelja stanarskoga prava, prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji, niti se odlukom suda može konstituirati pravo čije postojanje Zakon o privatizaciji ne poznaje. Okružni je sud istakao da prema odredbama čl. 11. ZSO stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitoga useljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan se smatra useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, koji je zaključen na temelju odgovarajućega akta ili drugoga akta utvrđenoga tim Zakonom. Nadalje, da čl. 2. st. 1. ZSO propisuje da građanin koji se uselio u stan u društvenoj (sada u državnom) vlasništvu na temelju akta koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan ima pravo da taj stan, pod uvjetima propisanim tim Zakonom, trajno i neometano koristi. Okružni je sud istakao da pravo trajnoga i neometanoga korištenja stana svojim je obujmom identično stanarskome pravo. Okružni je sud naveo da nije sporno da apelant, zajedno sa svojom majkom i braćom je uselio u sporni stan bez odgovarajućega akta. Okružni je sud istakao da apelant pogrešno zaključuje da je dugogodišnjim stanovanjem kao bespravno useljena osoba stekao pravo trajnoga i neometanoga korištenja stana koji predstavlja njegov dom, jer prvotuženica nije u zakonskome roku iz čl. 30. ZSO tražila iseljenje njega i njegove obitelji. Okružni je sud istakao da se prema čl. 74. st. 1. Zakona o privatizaciji, stupanjem na snagu toga Zakona, ne može steći stanarsko pravo. Okružni je sud naveo kako je Zakon o privatizaciji stupio na snagu 28. srpnja 2001. godine, tada su se prestale primjenjivati odredbe ZSO koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji, a to je ujedno i odredba o stjecanju stanarskoga prava, a samim time i mogućnost stjecanja prava korištenja stana. Okružni je sud istakao da od 1999. godine do 28. srpnja 2001. godine apelant kao bespravni korisnik nije ex lege stekao stanarsko pravo, jer nije protekao rok od 8 godina iz odredbe čl. 30. st. 2. i 7. ZSO, tj. rok od momenta njegovoga nezakonitoga useljenja u sporni stan, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant smatra da drugostupanjski sud pogrešno zaključuje da se dugogodišnjim bespravnim stanovanjem ne može steći pravo trajnoga i nesmetanoga korištenja stana, te da su navedene odluke donesen protivno ZSO.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okržni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao zbog čega apelant, koji je bespravni korisnik predmetnoga stana, nije mogao po zakonu steći stanarsko pravo, u situaciji kada su prestale važiti relevantne odredbe ZSO, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-291/09 od 26. siječnja 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić