Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2114/21 (Ž. D.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2114/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2114/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Života Dobrisavljević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Života Dobrisavljević protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 82 0 P 017280 20 Gž 2 od 26. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Života Dobrisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Stanko Petrović odvjetnik iz Bratunca, podnio je 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 017280 20 Gž 2 od 26. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 017280 16 P 2 od 28. rujna 2020.godine utvrđeno je da je apelant pismenim ugovorom od 21. travnja 2004. godine kupio od tuženika („Milprom MS“ d.o.o. Bratunac) poslovni prostor, da je pismeni ugovor u cijelosti ispunjen, jer je apelant kao kupac isplatio cijenu, preuzeo poslovni prostor u posjed, a zatim dovršio, pa je obvezan tuženik da apelantu izda podobnu ispravu za prijenos prava vlasništva na svoje ime u knjizi uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, a u protivnom prijenos vlasništva će se izvršiti na temelju ove presude.
3. Osporenom presudom Okružnoga suda od 26. ožujka 2021. godine uvažen je priziv tuženika, pa je prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog slijedi da su predmetni kupoprodajni ugovor od 21. travnja 2004. godine vlastoručno potpisali tuženik kao prodavatelj s potpisom zakonskog zastupnika S.M. i pečatom tuženika, te apelant kao kupac. Okružni sud je dalje istakao da je u predmetnom ugovoru navedeno da je apelant u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i odmah stupio u posjed kupljenih nekretnina, a da tuženik daje suglasnost na uknjižbu bez njegovog daljeg prisustva (klauzula intabulandi). Također, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni ugovor ovjeren kod općine a ne kod suda, zbog čega je zaključio da potpisii nisu propisno ovjereni kod suda. U svezi s tim, ukazao je da je člankom 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, dok je stavkom 3. propisano da ugovor koji je zaključen protivno odredbama iz stavka 2. ovog članka ne proizvodi dejstvo, a stavkom 4. je propisano da izuzetno od odredbe iz prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Okružni sud je istakao da iz spornog ugovora koji je zaključen slijedi da je isti zaključen u pismenom obliku i ovjeren kod općinskih organa, te da je, stoga, za postojanje pravnih učinaka predmetnog ugovora apelant bio dužan dokazati da su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežitom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. U svezi s tim, Okružni sud je istakao da je osnovna obveza apelanta platiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu (30.000,00 KM kako su ugovarači ugovorili), a da prodavatelj preda tuženiku predmetni poslovni prostor u posjed, te da pristane da se apelant upiše kao titular kupljenog poslovnog prostora. Okružni sud je, naime, istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je apelant odmah po zaključenju spornog ugovora ušao u nesmetan posjed kupljenog poslovnog prostora, u kojem nesmetanom posjedu se nalazio sve do 2015. godine kada je predmetni poslovni prostor prodao S.S. kupoprodajnim ugovorom zaključenim kod notara (od kada je u suposjedu poslovnog prostora). Međutim, Okružni sud je istakao da iz iskaza apelanta danog na glavnoj raspravi slijedi da mu je Ž.M. kao zajmoprimac ukupno dugovao 70.000,00 KM, te da je on na ime „prebijanja“ dijela duga pristao kupiti sporni poslovni prostor za 40.000,00 KM, a da su suglasno u ugovoru unijeli iznos od 30.000,00 KM. Dakle, Okružni sud je istakao da apelant nije sporio da zajmoprimac nije bio tuženik, te je sam apelant naveo da kupoprodajnu cijenu nije nikada uplatio tuženiku iz naprijed navedenih razloga. Pri tomu, Okružni sud je istakao da je zajmoprimac Ž.M. otac osnivača tuženika S.M. i M.M., te da od 2001. godine nije imao nikakav status u tuženiku, niti ovlaštenja (iz Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini iz 2001. godine slijedi da je zajmoprimac izbrisan iz registra osoba ovlaštenih za zastupanje tuženika). S obzirom na to, Okružni sud je istakao da proizlazi da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu u smislu da je po predmetnom kupoprodajnom ugovoru tuženiku platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, na koju apelantovu obavezu nema nikakav utjecaj eventualni poslovni odnos za kojeg tvrdi da ga ima s Ž.M., te taj eventualni odnos može biti predmet posebne parnice. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da se sukladno pravilnoj primjeni člana 9. stavak 4. Zakona o prometu nepokretnosti, u konkretnom slučaju se nisu stekli uvjeti da se dodijeli pravna zaštita apelantu. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da nije relevantno kako i na koji način je plaćena kupoprodajna cijena, jer je u obostrano potpisanom ugovoru navedeno da je kupoprodajna cijena isplaćena i da je kupac stupio u posjed kupljene nekretnine, te je sud zanemario osnovno pravilo obligacionog prava da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (članak 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), a da tumačenje dolazi u obzir samo za sporne odredbe (članak 99. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, naime, ukazao da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu u smislu da je po predmetnom kupoprodajnom ugovoru tuženiku platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te da se, sukladno pravilnoj primjeni članka 9. stavak 4. Zakona o prometu nepokretnosti, nisu stekli uvjeti da se dodijeli pravna zaštita apelantu, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić