Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2332/21 (E. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2332/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2332/21, rješavajući apelaciju Enisa Mandala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enisa Mandala podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 21 Kž od 17. juna 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 006389 21 Kv 2 od 9. juna 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enis Mandal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nebojša Matović, advokat iz Doboja, podnio je 1. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 006389 21 Kž od 17. juna 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 006389 21 Kv 2 od 9. juna 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kv 2 od 9. juna 2021. godine pritvor koji je apelantu određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kpp 2 od 12. maja 2021. godine produžen je za dva mjeseca, tako da pritvor može trajati najduže do 10. augusta 2021. godine iz pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 12. maja 2021. godine određen pritvor apelantu i drugim licima zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela teške krađe iz člana 226. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZRS) i krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka 2, a sve u vezi sa čl. 37. i 22. KZRS, zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKPRS. Tim rješenjem je apelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana, računajući od dana i sata lišenja slobode. Rješenjem vanpretresnog vijeća Okružnog suda broj 13 0 K 00006389 21 Kv od 14. maja 2021. godine djelimično su uvažene žalbe odbrane osumnjičenih i pobijano rješenje je preinačeno tako da je pritvor prema osumnjičenima određen samo po osnovu iz pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, dok je u preostalom dijelu prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

6. Tužilaštvo je 4. juna 2021. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora protiv apelanta i drugih osumnjičenih zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Izjašnjavajući se o prijedlogu za određivanje pritvora, apelant je osporio kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga navedenog u prijedlogu Tužilaštva, ističući da ne postoje razlozi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje, tvrdeći da su dokazi koje je predložilo Tužilaštvo, konkretno radnja prepoznavanja apelanta od strane svjedoka na snimcima videonadzora predstavlja nezakonit dokaz. Osim toga, apelant je tvrdio da u prijedlogu Tužilaštva nije obrazložen pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

7. Dalje je navedeno da osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela teške krađe proizlazi iz brojnih dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora. Okružni sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Šamac (naveden broj) i iz iskaza svjedoka (navedena imena) proizlazi da je 29. juna 2019. godine otuđeno putničko motorno vozilo (navedena marka, vlasništvo, vrijeme, mjesto). Također, iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Usora (naveden broj) utvrđuje se da je predmetno vozilo pronađeno zapaljeno na području Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno u neposrednoj blizini područja koje pokriva grad Doboj, Republika Srpska, u blizini puta kojim se sa područja Doboja može doći na područje Federacije BiH, bez zabilježavanja na nadzornim kamerama koje pokrivaju grad Doboj.

8. Iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Šamac, kao i iz videomaterijala nadzornih kamera „Uni Credit“ Banja Luka – PJ Šamac za 10. juli 2019. godine proizlazi da je krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa čl. 37. i 22. KZ-a učinjeno na štetu „Uni Credit“ banke u Šamcu 10. jula 2019. godine izvršeno upravo korištenjem vozila, istog tipa i marke.

9. Iz zapisnika o uviđaju Policijske uprave Doboj od 16. oktobra 2019. godine, zapisnika o saslušanju svjedoka (navedena imena), kao i sa snimaka nadzornih kamera iz marketa, zlatarske radnje i fabrike proizlazi da je krivično djelo teške krađe počinjeno na štetu Uni Credit banke u Modriči 16. oktobra 2019. godine izvršeno upravo na identičan način kao i krivično djelo počinjeno na štetu Uni Credit banke u Šamcu, odnosno izazivanjem eksplozije na isturenim bankomatima.

10. Iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Modriča, zapisnika o saslušanju svjedoka A. S. proizlazi da je sa parking prostora u Modriči otuđen putnički automobil marke Audi (dalje precizirano registracija, opis). Također, iz zapisnika o uviđaju Policijske uprave Doboj od 1. maja 2021. godine, kao i iz iskaza svjedoka (navedena imena) vidljivo je da je u izvršenju krivičnog djela teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa stavom 3. istog člana, a sve u vezi sa članom 37. KZ-a, počinjenog na štetu Uni Credit banke u Modriči 1. maja 2021. godine, korišteno upravo vozilo koje tipom, markom i bojom odgovara vozilu koje je prethodno otuđeno u Modriči, a da je način izvršenja identičan kao i kod prethodna dva „napada“ na bankomate Uni Credit banke u Šamcu i Modriči.

11. Dakle, iz dokaza pribavljenih s ciljem rasvjetljavanja gore navedenih krivičnih djela proizlazi da se radi o dobro organiziranoj grupi, koja izvršenje predmetnih krivičnih djela prethodno pomno isplanira, a sam način izvršenja krivičnog djela predstavlja izuzetno opasnu radnju kojom se, pored izazivanja velike materijalne štete, dovodi u opasnost život ljudi, pri čemu, pri izvršenju krivičnih djela koriste vatreno oružje – pušku koju su koristili kako za vrijeme izvršenja krivičnog djela teške krađe na štetu Uni Credit banke u Modriči od 16. oktobra 2019. godine, kojom su svjedoku M. P. prijetili ubistvom, tako i prilikom izvršenja krivičnog djela teške krađe na štetu Uni Credit banke u Modriči od 1. maja 2021. godine, kojom su prijetili svjedoku S. D.

12. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima je apelant, počinili predmetna krivična djela, kao i krivična djela „napada“ na bankomat na području Orašja, proizlazi i iz iskaza svjedoka Rahmana Begluka, lica koje izrazito dobro poznaje apelanta i O. M., s kojima je u dugogodišnjem poznanstvu i s kojima je u prethodnom periodu počinio više krivičnih djela na području cijele Bosne i Hercegovine. Taj svjedok u svojim iskazima, kako onim koje je dao u Tužilaštvu u Doboju, tako i u iskazu koji je dao u KPZ Zenica, na nesumnjiv način, prilikom prezentiranja snimaka videonadzora sa nadzornih kamera, kao lice koje sprejom crne boje prska nadzorne kamere prepoznaje upravo O. M., detaljno ga opisujući, kako njegovu težinu i visinu tako i način hoda, dok kao lice koje „izaziva eksplozije“ prepoznaje apelanta, opisujući njegove tjelesne karakteristike i način hoda, dodajući da je upravo on poučio apelanta kako se vrše eksplozije bankomata upotrebom plina. Okružni sud je naveo da svjedok Rahman Begluk, koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, nema nikakvog razloga da neosnovano tereti osumnjičene, pa kada se dio njegovog iskaza u kojem navodi da je J. M. u prethodnom periodu dao na raspolaganje alat, odnosno dekodere za krađu vozila marke BMW i Audi, dovede u vezu s krađom upravo vozila navedenih marki i načinom izvršenja krivičnih djela teške krađe, „napada“ na bankomate, osnovano se zaključuje da su predmetna krivična djela izvršili upravo apelant i O. M. u dogovoru sa A. S., kao licem koje kao vozač i koji je nastanjen u Gradačcu izuzetno dobro poznaje teritoriju općina Modriča i Šamac. Okružni sud je dalje naveo da je iz dokumentacije pribavljene od Federalne uprave policije Sarajevo vidljivo da se ova lica intenzivno druže i komuniciraju, te da su ih na području Gradačca zajedno u istom vozilu zaustavili policijski službenici Policijske uprave Gradačac, čime se u cijelosti pobijaju navodi iz odbrane osumnjičenih da se površno poznaju. Dakle, iz provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedoka Rahmana Begluka, kao i materijalnih dokaza utvrđena je osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela u vrijeme, mjestu i na način kako je to navedeno u naredbi Tužilaštva o provođenju istrage od 11. maja 2021. godine. Iz svega navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi dovoljan stepen osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene u pogledu izvršenja predmetnih krivičnih djela, što je i opći uvjet za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. ZKP-a.

13. Kada je u pitanju posebni pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS navedeno je da je Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora obrazložilo da, s obzirom na to da se u vremenskom periodu od mjesec dana, zbog izuzetne složenosti i provođenja većeg broja istražnih radnji, istraga u ovom krivičnom predmetu nije mogla okončati, predloženo je da se apelantu i drugim osumnjičenim produži pritvor za još dva mjeseca, i to po osnovu odredbi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Navedeno je da policijski službenici Policijske uprave Doboj, sarađujući s drugim policijskim upravama, odnosno policijskim stanicama u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine, postupajući po nalogu Tužilaštva, provode naložene istražne mjere i radnje s ciljem okončanja istrage u ovom krivičnom predmetu, u kojima je naloženo saslušanje većeg broja svjedoka sa područja cijele Bosne i Hercegovine na okolnosti počinjenja predmetnih krivičnih djela, kao i identificiranje eventualnih pomagača, odnosno saradnika osumnjičenih, te da i druge istražne radnje (označene u rješenju) nisu u cijelosti provedene.

14. Sud je naveo da je objektivni uvjet propisan citiranom odredbom, koji se odnosi na težinu krivičnog djela gledano kroz zaprijećenu kaznu, ispunjen u pogledu krivičnih djela navedenih u dodatno obrazloženom prijedlogu Tužilaštva, naročito da se osumnjičeni u kontinuitetu bave vršenjem krivičnih djela teške krađe, odnosno brojnost i istovrsnost krivičnih djela za koja se terete (5 krivičnih djela), koji način izvršenja je, prema stavu suda, svakako obuhvaćen navedenom zakonskom odredbom. Naime, upravo okolnost da su osumnjičeni u periodu od 29. juna 2019. do 1. maja 2021. godine počinili više krivičnih djela protiv imovine, i to na gotovo identičan način, zbog kojih se protiv njih i vodi istraga, ukazuje na kontinuiranu kriminalnu djelatnost i sklonost osumnjičenih ka činjenju takvih krivičnih djela, kao i na njihovu upornost, što zaista i predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti ovo krivično djelo, za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine do 15 godina, a sam način izvršenja krivičnih djela predstavlja izuzetno opasnu radnju kojom se, pored izazivanja velike materijalne štete, dovodi u opasnost život ljudi i pri izvršenju krivičnog djela koristi se oružje, što ukazuje da je boravak osumnjičenih u pritvoru neophodan radi sigurnosti građana i imovine.

15. Sve te okolnosti, prema ocjeni Okružnog suda, opravdavaju bojazan da će, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, apelant i drugi osumnjičeni nastaviti s činjenjem istih ili sličnih krivičnih djela, za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, pa je neophodno da im se odredi pritvor kao jedina mjera kojom se može spriječiti opasnost od njihove nove kriminalne djelatnosti. Stoga, sud nalazi osnovanim prijedlog Tužilaštva da se osumnjičenim produži pritvor na osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Navedeno je da je kod donošenja odluke o produženju pritvora sud imao u vidu i odredbe člana 196. stav 4. ZKPRS i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju restriktivnost pritvora i njegovo svođenja na najmanju moguću mjeru, pri tome nalazeći da je određivanje pritvora u konkretnom slučaju neophodno jer se svrha zbog koje se pritvor određuje ne može osigurati nekom drugom mjerom.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 OK 006389 21 Kž od 17. juna 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 9. juna 2021. godine.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije prijedlog za produženje pritvora, a apelant pusti na slobodu, ili pritvor zamijeni mjerama zabrana iz člana 184–185. ZKPRS, ili rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, ili preinači i osumnjičenom pritvor produži za kraći vremenski period.

18. Nakon što je ispitao pobijano rješenje, Vrhovni sud je utvrdio da nisu osnovani argumenti iz žalbi izneseni u prilog tvrdnji da su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se provodi istraga protiv njega i time počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS.

19. Ukazano je da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela, na način kako je to činjenično opisano u naredbi o provođenju istrage, zasnovan i obrazložen u pobijanom rješenju (str. 2–5) kroz ocjenu dokaza pribavljenih u dosadašnjem toku istrage. U pobijanom rješenju je u bitnom iznesen sadržaj iskaza svjedoka Rahmana Begluka, koji potvrđuje da dobro poznaje apelanta i druge osumnjičene i njihovo zajedničko učešće u ranijem izvršenju krivičnih djela na području Bosne i Hercegovine, te potvrdio da je upravo on podučio apelanta da vrši eksplozije bankomata plinom. Nakon prezentiranja relevantnih snimaka nadzornih kamera svjedok je na snimku prepoznao osumnjičene, precizirajući koje od radnji su pojedinačno preduzeli, koje činjenice je prvostepeni sud doveo u vezu s opisom djela za koja se provodi istraga. Vrhovni sud je ukazao da činjenice i okolnosti koje je pojasnio ovaj svjedok u vezi sa snimkom nadzornih kamera predstavljaju sastavni dio njegovog iskaza, ali se u ovom slučaju ne radi o radnji prepoznavanja lica u smislu odredbe člana 150. ZKPRS, kako to apelant tvrdi u žalbi, ukazujući na nezakonitost u provođenju ove radnje dokazivanja. Iskaz svjedoka Rahmana Begluka prvostepeni sud pravilno dovodi u vezu s iskazom zaštićenog svjedoka HU-01/02, nalazeći da su ti iskazi međusobno, u bitnom, podudarni, a koji iznosi činjenice i okolnosti u vezi s dogovorom i pripremanjem osumnjičenih za izvršenje krivičnih djela, detaljno pojašnjavajući koja vozila su koristili i na koji način pripremali za izvršenje predmetnih krivičnih djela, kako u odnosu na krivično djelo izvršeno na štetu Marka Mitrovića iz Šamca tako i u odnosu na druga krivična djela (na bankomate) izvršena na štetu Uni Credit banke. Navedeno je da su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i da su u dovoljnoj mjeri obrazloženi u pobijanom rješenju, te je izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se provodi istraga, kao zakonskog uvjeta primjene mjere pritvora u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS.

20. Vrhovni sud je našao da nisu osnovane tvrdnje iz žalbi da je načinom na koji je dato obrazloženje pobijanog rješenja „da su osumnjičeni počinili krivična djela...“ prejudicirana krivica i time povrijeđena odredba člana 3. ZKPRS jer je citirana rečenica s odrednicom „osumnjičeni” sadržana u kontekstu rješenja donesenog u fazi istrage kojim se utvrđuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo „za koje se istraga protiv njih provodi“, kako je to i navedeno u pobijanom rješenju. Iz tog razloga Vrhovni sud smatra da su neosnovani argumenti iz žalbe kojima se, s aspekta osporavanja kvaliteta obrazloženja u ocjeni navedenih dokaza, uspostavlja tvrdnja o izostanku razloga o odlučnim činjenicama i time bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS, kao i oni izneseni u prilog tvrdnji da je pobijano rješenje zasnovano na nezakonitim dokazima i time počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKPRS.

21. Dalje, Vrhovni sud je našao neosnovanim i prigovore kojima se ukazuje na povredu prava na odbranu i time bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS. Navedeno je da je na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora Tužilaštvo pojasnilo da je u uvodnom dijelu prijedloga greškom naveden pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tač. a) i

b) ZKPRS, pa kada se ima u vidu da je u obrazloženju (strana 3) i u konačnom prijedlogu Tužilaštva (strana 7) navedena tačka v) citirane zakonske odredbe, na koju su se izjasnili osumnjičeni (zapisnik sa ročišta od 9. 6. 2021. godine), prema ocjeni Vrhovnog suda, odbrana nije bila uskraćena u pravu na izjašnjenje u pogledu posebnog pritvorskog razloga po kojem je pritvor produžen. Nadalje, osim činjenice da je odbrana na tom ročištu osporila postojanje pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, osporila je i postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih provodi istraga. Dato izjašnjenje odbrane, suprotno argumentima iz apelantove žalbe, izneseno je u bitnom u pobijanom rješenju (strana 2), a ocijenjeno u sklopu svih dokaza priloženih uz prijedlog za produženje pritvora. Tako da su i u ovom dijelu neosnovani prigovori o povredi prava na odbranu i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama i time počinjenim bitnim povredama odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. g) i k) ZKPRS.

22. Vrhovni sud, dalje, smatra da je, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. star 1. tačka v) ZKPRS u pobijanom rješenju dato argumentirano obrazloženje. Ukazano je da je pravilno obrazloženo da brojnost i istovrsnost krivičnih djela za koja se terete osumnjičeni u vremenu od 29. juna 2019. do 1. maja 2021. godine, izvršenih na gotovo identičan način (pet krivičnih djela), karakteriziraju upornost u izvršenju i predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela. Osim toga, ranija osuđivanost osumnjičenih utvrđena u rješenju o određivanju pritvora (po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS) potvrđuje valjanost zaključka pobijanog rješenja o nužnosti daljnje primjene mjere pritvora po osnovu pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 6. (pravo na obrazloženu odluku) Evropske konvencije i povredu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

24. Smatra da su pobijana rješenja nezakonita jer sadrže određeni broj bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. ZKPRS, kao i da u procesnom smislu nisu bili ispunjeni uvjeti da mu se produži pritvor. Naveo je da je odredbom člana 196. stav 3. ZKPRS određeno da je Tužilaštvo bilo dužno podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Tužilac je podnio pismeni prijedlog za produženje pritvora, u čijem su uvodu, kao pritvorski razlozi zbog kojih se traži produženje pritvora, navedene tač. a) i b) člana 197. ZKPRS, dok se u obrazloženju prijedloga produženje traži po osnovu iz tačke

v) člana 197. ZKPRS. Obrazloženje prijedloga ograničilo se samo na davanje razloga u vezi s postojanjem osnovane sumnje, dok niti jednom rečenicom nije ukazalo na činjenice koje bi ukazivale na ispunjenost posebnih pritvorskih razloga iz tač. a), b) i v) člana 197. ZKPRS. Tvrdi da prijedlog Tužilaštva nema obrazloženje nekog od posebnih pritvorskih razloga, nego je tek na ročištu 9. juna 2021. godine proširilo prijedlog obrazloženjem zašto smatra da su ispunjeni uvjeti da se apelantu produži pritvor po osnovu iz tačke v) člana 197. ZKPRS, što apelant smatra nedopuštenim.

25. Dalje, smatra da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu izvršili svestranu ocjenu dokaza, problematizirajući dokaze (dokumentaciju pribavljenu od Federalne uprave policije Sarajevo) uz tvrdnje da se ta dokumentacija odnosi na operativna saznanja, koja kao takva ne mogu biti dokaz u krivičnom postupku, kao i da se pobijano rješenje zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnovati sudska odluka, što predstavlja bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. k) i z) ZKPRS. Dalje, smatra da je pobijano prvostepeno rješenje doneseno uz bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i da osporena rješenja ne sadrže ni razloge o postojanju osnovane sumnje. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS apelant je naveo da činjenice koje prvostepeni sud utvrđuje kao razloge za postojanje ovog osnova su (uz povredu presumpcije nevinosti) to da se osumnjičeni u kontinuitetu bave vršenjem krivičnih djela, odnosno da su osumnjičeni, među kojima i apelant, u inkriminiranom periodu učinili više krivičnih djela protiv imovine, iz čega utvrđuje sklonost apelanta ka činjenju takvih djela i upornost u izvršenju. Dakle, proizlazi da je jedina okolnost zbog koje prvostepeni sud nalazi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivična djela brojnost radnji koja im se stavlja na teret. Ova okolnost, sama za sebe, ne može predstavljati naročitu okolnost koja opravdava bojazan od ponavljanja djela jer se radi o radnjama za koje se apelant samo sumnjiči, a ne o radnjama za koje je već pravomoćno utvrđeno da su ih učinili. U tom dijelu se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3134/17. Također, apelant smatra da se bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS ogleda u činjenici da pobijana rješenja ne sadrže nijedan razlog zašto sud smatra da je apelantu potrebno produžiti pritvor za još dva mjeseca, a ne za neki kraći period, kao i da pobijana rješenja ne sadrže razloge zbog čega ne postoje uvjeti za izricanje nekih od alternativnih mjera.

26. Apelant također smatra da je prvostepenim rješenjem prekršena presumpcija nevinosti apelanta iz člana 3. stav 1. ZKPRS s obzirom na to da na strani 6. pobijanog rješenja prvostepeni sud navodi: „...nesporno se zaključuje da su predmetna krivična djela izvršili upravo (pa se navode imena osumnjičenih)...“ i „...jasno proizlazi da su osumnjičeni...počinili predmetna krivična djela“, a zatim na strani 8. prilikom obrazlaganja posebnog pritvorskog razloga: „...a naročito da se osumnjičeni u kontinuitetu bave vršenjem krivičnih djela...“ i „...okolnost da su osumnjičeni u periodu od 29. 6. 2019. godine do 1. 5. 2021. godine učinili više krivičnih djela protiv imovine, i to na gotovo identičan način...“. Smatra da je na taj način vanraspravno vijeće preuzelo ulogu pretresnog vijeća i faktički odlučilo u meritumu.

b)Odgovori na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su argumenti koje je iznio u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u rješenju Vrhovnog suda od 17. juna 2021. godine. Navedeno je da su s aspekta prava na obrazloženje žalbenih prigovora, u okviru prava na odbranu, u rješenju drugostepenog suda dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da je apelant, na način opisan u naredbi o provođenju istrage, počinio radnje za koje se istraga provodi. Dato je i obrazloženje za žalbene prigovore o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a po kojem je pritvor produžen.

28. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana. Ukazano je da su svi provedeni dokazi od strane redovnih sudova ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te u dovoljnoj mjeri obrazloženi u pobijanim rješenjima, te je izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se provodi istraga, kao zakonskog uvjeta za primjenu mjere pritvora, u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKP-a. U vezi s tim, bez osnova su apelantovi navodi kojima se, s aspekta osporavanja kvaliteta obrazloženja u ocjeni provedenih dokaza, uspostavlja tvrdnja o izostanku razloga o odlučnim činjenicama i time bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS, kao i oni izneseni u prilog tvrdnji da je pobijano rješenje zasnovano na nezakonitim dokazima i time počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP-a. Dalje, Tužilaštvo smatra neosnovanima prigovore kojima se ukazuje na povredu prava na odbranu. Naime, na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora Tužilaštvo je pojasnilo da je u uvodnom dijelu prijedloga greškom naveden pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tač. a) i b) ZKPRS, pa kada se ima u vidu da je u obrazloženju i u samom konačnom prijedlogu navedena tačka v) citirane zakonske odredbe, na koju su se izjasnili apelant i njegova odbrana, proizlazi da odbrana nije uskraćena u pravu na izjašnjenje u pogledu posebnog pritvorskog razloga po kojem je pritvor produžen. V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

6. Pritvor Opšte odredbe Član 196. stav (2) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo kazneno djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kž od 17. juna 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 6. i član 6. stav 2. Evropske konvencije.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

37. Apelant osporava rješenja Vrhovnog i Okružnog suda tvrdeći da su u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

40. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da se osnovana sumnja zasniva na izjavi jednog svjedoka, koju apelant problematizira, i to način na koji je svjedok izvršio prepoznavanje apelanta, ističe kontradiktornost u izjavi, ukazuje na kvalitet dokaza i ostalo. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je redovni sud postupao po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora uz koji su priloženi određeni dokazi. Zatim, sud te dokaze navodi i analizira, ukazujući na otuđenje vozila, a zatim da je (opet pozivajući se na određene dokaze) izvršeno krivično djelo teške krađe na štetu Unicredit banke i da su otuđeni automobili korišteni za počinjenje krivičnog djela na štetu Unicredit banke, i to u više navrata. Također, u rješenju je navedeno da iz pribavljenih dokaza proizlazi da se radi o dobro organiziranoj grupi lica koja izvršenje predmetnih krivičnih djela prethodno pomno isplaniraju. Dalje, kako je naveo sud, osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima je apelant, počinili predmetna krivična djela, kao i krivična djela „napada“ na bankomate proizlaze iz iskaza svjedoka koji dobro poznaje osumnjičene i s kojima je u prethodnom periodu počinio više krivičnih djela. Navedeno je da je svjedok prilikom prezentiranja snimka (sa nadzornih kamera) prepoznao osumnjičene, detaljno ih opisujući (visina, težina, u odnosu na apelanta tjelesne karakteristike i način hoda), ukazujući da je upravo on apelanta (prepoznao ga kao lice koje izaziva eksplozije) naučio kako da se vrše eksplozije bankomata upotrebom plina. Također, izjavu ovog svjedoka da je J. M. dao alat za obijanja vozila BMW i Audi sud je doveo u vezu s krađom upravo navedenih tipova automobila i načinom izvršenja krivičnih djela teške krađe i „napada“ na bankomate , te je zaključio da su osumnjičeni, od kojih jedan dobro poznaje teritoriju Modriče i Šamca, izvršili predmetna krivična djela. Dalje, sud je naveo da su osumnjičeni naveli da se jedva poznaju, što je suprotno dokumentaciji, a iz koje proizlazi da ih je policija zaustavila zajedno u istom vozilu. Ustavni sud, također, primjećuje da je Vrhovni sud, ispitujući apelantovu žalbu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge u ovoj fazi postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da će osporavanja postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka ukoliko do njega dođe. U ovom momentu, u konkretnom predmetu nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKP-a.

41. U pogledu posebnih pritvorskih razloga Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen iz osnova propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, kao i da apelant osporava zaključke sudova, odnosno obrazloženja sudova u pogledu postojanja ovog uvjeta tvrdeći da sud nije dao dovoljne razloge u prilog postojanju ovog osnova.

42. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225. i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnov za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).

43. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud primjećuje da je razloge koje je dao Okružni sud ponovno ispitao Vrhovni sud u postupku po apelantovoj žalbi. Taj je sud ukazao da se argumentima iz žalbe ne može osporiti pravilnost i valjanost razloga iznesenih u prvostepenom rješenju za postojanje pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačke v) ZKP-a. Okolnost da su osumnjičeni u kontinuitetu učestvovali u izvršenju krivičnih djela teške krađe – napada na bankomate za koje se osumnjičeni terete, njihova spremnost pri izvršenju krivičnih djela, odnosno brojnost i istovrsnost krivičnih djela za koja se terete (5 krivičnih djela), kao i dosadašnja višestruka osuđivanost osumnjičenih, što proizlazi iz kaznene evidencije PU za apelanta i druge osumnjičene, odnosno njihova sklonost ka vršenju istih ili istovrsnih krivičnih djela, te činjenica da su time pribavljana značajna novčana sredstva, jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime su ispunjeni uvjeti za ovaj pritvorski razlog. Apelant svojim argumentima navedenim u apelaciji (u vezi s imovinskim stanjem ili protekom vremena ranije osuđivanosti) nije uspio dovesti u pitanje ovaj zaključak redovnog suda. Također, kako je naveo sud, s obzirom na obrazloženje u vezi s produženjem pritvora i razlozima za takvu odluku, odgovoreno je zašto primjena drugih mjera nije opravdana. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud obrazloženja redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. U vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, što vidi u navodima iz prvostepenog rješenja (na strani 6) „...nesporno se zaključuje da su predmetna krivična djela izvršili upravo (pa se navode imena osumnjičenih)...“ i „...jasno proizlazi da su osumnjičeni...počinili predmetna krivična djela“, a zatim na strani 8. prilikom obrazlaganja posebnog pritvorskog razloga: „ ...a naročito da se osumnjičeni u kontinuitetu bave vršenjem krivičnih djela...“, tvrdeći da je prvostepeni sud takvim tvrdnjama preuzeo ulogu pretresnog vijeća. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu cjelokupno obrazloženje izneseno u rješenju Okružnog suda, ne može zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti jer je sud jasno naveo da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela i ničim nije prejudicirao apelantovu krivicu.

46. Stoga, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, kako je navedeno u naredbi o provođenju istrage i prijedlogu za produženje pritvora, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2332/21 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio