Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-96/20 (F. L.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-96/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 96/20, rješavajući apelaciju Filipa Livaje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Filipa Livaje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 154046 19 Rev od 8. listopada 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Filip Livaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Milas, Martinović i partneri“ d.o.o. Ljubuški, podnio je 10. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 154046 19 Rev od 8. listopada 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužene u predmetnom postupku Unicredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača na strani tužene Livnoputevi d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 2. i 4. lipnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud, tužena i umješač su u razdoblju od 4. do 18. lipnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 6. srpnja i 24. kolovoza 2021. godine zatražio od Općinskog suda dostavu dostavnice o uručenju osporene odluke apelantu, te je Općinski sud 23. rujna 2021. godine dostavio traženo.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda u Duvnu broj P-214/89 od 15. lipnja 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj Gž-40/98 od 2. travnja 1998. godine, obvezan je pravni prednik umješača da apelantu na ime naknade štete na vozilu isplati 36.222,00 dinara sa kamatom po članku 1. točka 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od dana presuđenja, tj. od 15. lipnja 1990. godine pa do konačne isplate, da mu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu sa kamatom po članku 1. točka 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, a apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva.

7. Postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje navedene presude protiv umješača kao izvršenika, Općinski sud u Livnu je donio Rješenje o izvršenju broj I-109/08 od 4. travnja 2008. godine kojim je dopustio predloženo izvršenje.

8. Rješenjem Općinskog suda u Livnu broj 68 0 I 006199 08 I od 13. siječnja 2012. godine odbijen je prigovor umješača i određeno da rješenje o izvršenju u cijelosti ostaje na snazi, te su određeni apelantovi troškovi po ovom rješenju u određenom iznosu.

Postupak okončan osporenom odlukom

9. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 154046 14 P od 3. listopada 2017. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog „radi naknade štete, v. sp. 52.958,00KM“, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete isplati iznos od 480.276,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. travnja 2012. godine kao dana djelomične isplate, te mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se pred Općinskim sudom u Livnu vodio izvršni postupak po prijedlogu apelanta kao tražitelja izvršenja protiv umješača kao izvršenika na temelju pravomoćne Presude Osnovnog suda u Livnu broj P-214/89 od 15. lipnja 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Livnu od 2. travnja 1998. godine. Dalje je naveo da je postupak okončan donošenjem Rješenja o izvršenju broj I-109/08 od 4. travnja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Općinskog suda u Livnu broj 68 0 I 006199 08 I od 13. siječnja 2012. godine. Istaknuo je da je predmetnim rješenjem o izvršenju određeno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava na računima umješača, i to iznosa glavnog duga od 9,28 KM, te iznosa od 1,05 KM na ime troškova parničnog postupka, te iznosa od 360,00 KM na ime troškova izvršnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama, i to za razdoblje od 15. lipnja do 30. lipnja 1990. godine – 28,8 %, za razdoblje od 1. srpnja do 12. listopada 1990. godine – 16,80 %, od 13. listopada do 9. studenog 1990. godine – 30%, od 10. studenog 1990. godine do 31. ožujka 1991. godine – 36 %, od 1. travnja 1991. godine do 31. siječnja 1992. godine – 48%, 1. veljače do 15. kolovoza 1992. godine – 72 %, od 16. kolovoza 1992. godine do 30. lipnja 1993. godine – 1221,48%, od 1. srpnja 1993. godine do 29. srpnja 1994. godine – 16098,70%, od 30. srpnja do 25. prosinca 1994. godine – 10944,36 %, od 26. prosinca 1994. godine do 30. travnja 1995. godine – 1221,48 %, od 1. svibnja do 30. lipnja 1995. godine – 289,60 %, od 1. srpnja 1995. godine do 31. ožujka 1996. godine – 57,35 %, od 1. travnja do 22. prosinca 1996. godine – 24 %, od 23. prosinca 1996. godine do 6. srpnja 1998. godine – 28%, od 7. srpnja 1998. godine do 7. prosinca 2001. godine – 18%, od 8. prosinca 2001. godine pa do isplate 12%. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je rješenje o izvršenju dostavljeno tuženoj na provođenje i da je tužena postupila u skladu sa Zaključkom Općinskog suda u Livnu broj 68 0 I 006199 08 1 od 29. studenog 2012. godine, te na apelantov račun u travnju 2012. godine isplatila ukupni iznos od 2.772,15 KM. Dalje je naveo da je prema dopisu tužene od 20. travnja 2012. godine, koji se nalazi u spisu Općinskog suda u Livnu broj 68 0 I 006199 08 I, tužena kamatne stope navedene u rješenju o izvršenju tretirala kao godišnje. Istaknuo je da je među strankama sporno je li tužena pravilno postupila po dostavljenom pravomoćnom rješenju o izvršenju Općinskog suda u Livnu od 4. travnja 2008. godine, odnosno je li pravilno obračunala zakonske zatezne kamate ili je pri tome uzrokovala štetu apelantu (u obrazloženju pogrešno navedeno „tuženom“), te je sporna pasivna legitimacija tužene.

11. Općinski sud je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza, a posebno dopisa tužene od 20. travnja 2012. godine, iskaza saslušanog svjedoka (vještak koji je izvršio obračun kamata koji se nalazi u izvršnom spisu), proizlazi da je tužena izvršila obračun kamata bez pripisa kamata glavnici za cijelo razdoblje obuhvaćeno izvršnim rješenjem, primjenom tzv. jedinstvene metode. Dalje je naveo da s druge strane apelant smatra da je tužena trebala primijeniti konformnu metodu obračuna kamate za razdoblje do 15. srpnja 1994. godine, a nakon toga prostu metodu po kamatnim stopama koje su važile u pojedinom razdoblju. U svezi s tim, citirao je odredbe čl. 3. i 4. Zakona o visini kamatne stope na neizmirena dugovanja, te ukazao da je citiranim zakonom određena njegova retroaktivna primjena, to jest određeno je da će se sva izvršenja koja nisu okončana do stupanja na snagu Zakona o visini kamatne stope na neizmirena dugovanja okončati po odredbama tog zakona. Kako je tužena obračun kamata izvršila u vrijeme važenja Zakona o visini kamatne stope na neizmirena dugovanja, Općinski sud je zaključio da je tužena postupila u cijelosti u skladu sa zakonskim propisima, te obračun kamata izvršila primjenom jednostavne metode uzimajući u obzir kamate određene izvršnim naslovom, zbog čega sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Općinski sud je naveo da, prema članku 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), banka odgovara jedino za slučaj da je postupala protivno rješenju i drugim nalozima suda, te bi se tek u tom slučaju moglo govoriti o njezinoj odgovornosti za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja, odnosno apelantu i po općim pravilima o naknadi štete. Dalje je naveo da, shodno odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za uspostavu građanskopravne odgovornosti za naknadu štete po osnovu krivice potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: postojanje oštećenog, štetnika, štetne radnje, postojanje štete kao posljedice štetne radnje za dokazanu visinu štete, kao i da se krivica pretpostavlja. Istaknuo je da za odgovornost tužene ti uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno, pa ako nije ispunjen makar jedan od njih, ne može se utvrditi odgovornost tužene.

12. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju izostala štetna radnja za koju apelant tvrdi da je na strani tužene. U svezi s tim, obrazložio je da se štetna radnja može sastojati u postupanju suprotno nekom propisu ili postupanju suprotno pravilima struke i propisanom načinu obavljanja djelatnosti ili se može sastojati u propuštanju postupanja po propisu ili pravilima struke. Dalje je obrazložio da je tuženoj sud u izvršnom postupku, između ostalog, naložio da izvrši pljenidbu novčanih sredstava na računima umješača, te je tužena dopisom od 20. travnja 2012. godine obavijestila sud da je u cijelosti postupila po dostavljenom rješenju o izvršenju od 4. travnja 2008. godine, te da je kamatne stope navedene u rješenju tretirala kao godišnje kamatne stope. Prema mišljenju Općinskog suda, da nema odgovornosti tužene u smislu članka 175. ZIP-a proizlazi i iz činjenice da izvršni sud nije prihvatio apelantove navode o pogrešno obračunatim kamatama, čime je izvršni sud našao da su kamate pravilno obračunate. Kako apelant nije dokazao da tužena nije postupala u skladu s rješenjem o izvršenju i drugim nalozima izvršnog suda u postupku izvršenja koji je vođen pred Općinskim sudom u Livnu, te da je na taj način apelantu (u obrazloženju pogrešno navedeno „tuženom“) nanesena šteta, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti shodno članku 175. ZIP-a u svezi sa člankom 154. ZOO-a.

13. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 154046 17 Gž od 28. prosinca 2018. godine uvažena je apelantova žalba i obvezana tužena apelantu na ime naknade materijalne štete isplatiti iznos od 480.276,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 20. travnja 2012. godine, te mu nadoknaditi i troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

14. Dopunskim rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 154046 17 Gž od 17. travnja 2019. godine obvezana je tužena apelantu isplatiti određeni iznos na ime plaćene sudske pristojbe na izjavljenu žalbu.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se apelant utemeljeno u žalbi poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, kojom je kao neustavan proglašen članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba s obzirom na to da navedeni članak nije u suglasnosti sa člankom II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a radi se o istoj pravnoj situaciji kao i u konkretnom slučaju. Dalje je naveo da je navedenom odlukom naloženo Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) da najkasnije u roku od tri mjeseca uskladi članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Istaknuo je da je Parlament FBiH u ostavljenom roku donio novi Zakon o osiguranju imovine i osoba čijim je donošenjem prestao važiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba. Također je istaknuo da je Parlament FBiH prije toga donio novi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koji u članku 2. stavak 3. propisuje da se zatezna kamata neće obračunavati za razdoblje ratnog stanja od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine, čime je ,de jure i de facto zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo i u vrijeme važenja odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba. Ukazao je da je zbog toga Ustavni sud 1. travnja 2006. godine donio rješenje kojim je utvrdio da Parlament FBiH nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, te je rješenje dostavljeno nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine radi podnošenja kaznene prijave zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda. Također je istaknuo da je Ustavni sud u predmetima br. AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine, AP 2312/06 od 26. veljače 2009. godine i AP 986/07 od 17. rujna 2009. godine zaključio da je otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za razdoblje rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno, a time i nezakonito jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravosnažno dosuđene zakonske zatezne kamate, te zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju apelantu na neisplaćeni glavni dug pripadaju, na temelju izvršne isprave – Presude Općinskog suda u Livnu broj P 214/89 od 15. lipnja 1990. godine, koja je postala pravomoćna Odlukom Kantonalnog suda u Livnu broj Gž 40/88 od 2. travnja 1998. godine, zatezne kamate obračunate primjenom stopa utvrđenih u rješenju o izvršenju Općinskog suda u Livnu, odnosno primjenom konformne metode obračunate do 15. srpnja 1994. godine i primjenom proste metode obračuna od 16. srpnja 1994. godine do 20. travnja 2012. godine u ukupnom iznosu od 480.276,30 KM, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke. Istaknuo je da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka ocijenio kao jasan, objektivan, nedvojben i urađen u skladu s pravilima struke i kao takvom mu poklanja punu vjeru i pažnju. Također je ukazao da je identičan stav zauzeo Vrhovni sud u svojoj Presudi broj 070-0-Rev- 06-000779 od 6. rujna 2007. godine, kao i Presudi broj Gž 70/01 od 16. listopada 2001. godine, a na taj način je vještačio i navedeni vještak u ovom predmetu.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 154046 19 Rev od 8. listopada 2019. godine usvojena je revizija tužene, preinačena drugostupanjska presuda, apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda (kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev) potvrđena. Presudom je obvezan apelant tuženom naknaditi troškove revizijskog postupka u određenom iznosu.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je presuda drugostupanjskog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, u svezi s odredbom članka 175. ZIP-a. U svezi s tim, obrazložio je da je apelantovo potraživanje koje je bilo predmet izvršnog postupka nastalo u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o visini stope zakonske kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98 i 51/01), kada su prestali važiti raniji propisi o visini stope zatezne kamate. Dalje je obrazložio da je način obračuna zatezne kamate po neizmirenim dugovanjima nastalim u tom razdoblju reguliran odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 4. tog zakona. Istaknuo je da je istim zakonom propisano i da se obračun zateznih kamata vrši primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnja razdoblja, da osnovicu za obračun kamate predstavlja iznos osnovnog duga za prvu godinu dugovanja, a za naredne godine iznos osnovnog duga uvećan za obračunatu neplaćenu kamatu iz prethodne godine, te da obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune (članak 3.). Vrhovni sud je naveo da je apelantovo sporno potraživanje pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno u domicilnoj valuti u vrijeme donošenja presude (YU dinar), a sud je na prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja odredio izvršenje radi naplate tog novčanog potraživanja u važećoj domicilnoj valuti (konvertibilna marka), uz primjenu različitih kamatnih stopa u razdoblju od 15. lipnja 1990. do 8. prosinca 2001. godine, a od 8. prosinca 2001. godine i ubuduće uz kamatnu stopu od 12%, koja je propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98 i 51/01), kojim je propisana visina stope zatezne kamate za dužničko-povjeriteljske odnose. Istaknuo je da je tužena kao komercijalna banka bila dužna postupiti po tom rješenju i u skladu s tim obračunati i zateznu kamatu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, utemeljeno se u reviziji navodi da apelant u ovom postupku nije dokazao da je tužena postupila suprotno rješenju o izvršenju kada je obračun zatezne kamate izvršila primjenom prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja. U svezi s tim, ukazao je da je tužena bila dužna primijeniti prinudne propise o obračunu zatezne kamate koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, a kojima je obračun konformnom metodom i pripisivanje kamate glavnici bio predviđen samo za ispodgodišnja razdoblja. Dalje je ukazao da bi drugačije postupanje bilo suprotno i odredbi članka 279. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj na dospjelu, a neplaćenu zateznu kamatu ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.

19. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da apelant u ovom slučaju nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je suprotno važećem propisima ili pravilima struke. U svezi s tim, obrazložio je da obračun zatezne kamate koji je vještak financijske struke u ovom predmetu izvršio tako što je do 15. travnja 1997. godine pripisivao glavnici svakomjesečnu kamatu obračunatu uz primjenu kamatnih stopa iz rješenja o izvršenju nije predviđen važećim zakonom. Stoga se, kako je obrazložio Vrhovni sud, na tom dokazu ne može temeljiti sudska odluka, odnosno tako utvrđena razlika kamate se ne može smatrati dokazanim umanjenjem apelantove imovine za koje je odgovorna tužena. Zaključio je da je zbog toga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kada je ocijenio da u ovoj parnici nije utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između postupanja tužene prilikom obračuna kamate po rješenju o izvršenju od 4. travnja 2008. godine i posljedice koju je apelant provođenjem tog rješenja pretrpio. Stoga je zaključio da je pravilan i zaključak tog suda da apelant nije dokazao utemeljenost zahtjeva za naknadu materijalne štete od tužene u traženom iznosu. Nasuprot tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je prilikom donošenja svoje odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava izveo pogrešan zaključak o postojanju štete i odgovornosti tužene za nju, pogrešno se pozivajući i na stav ovog suda izražen u Presudi broj 070-0-Rev-06779 od 6. rujna 2007. godine, prema kojem je pripisivanje svakomjesečne kamate glavnici bilo prihvatljivo do 15. srpnja 1994. godine (ratno razdoblje), kako bi se glavnica na taj način realizirala i donekle zadržala svoju vrijednost jer sud u tom predmetu nije odlučivao primjenom istog zakona.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi da su rješenjem o izvršenju i rješenjem od 13. siječnja 2012. godine točno precizirane kamatne stope i tijek kamatnih stopa koje je tužena bila dužna primjenjivati u obračunu ukupne obveze umješača, te su po navedenim rješenjima otklonjeni prigovori umješača i primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, s naznakom da su odredbe ovog zakona u cijelosti protivne Ustavu Bosne i Hercegovine i odredbama Europske konvencije. Ističe da se nije mogao primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom iz istih razloga kao i članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda. Ističe da su Vrhovni sud i Općinski sud u ovom o predmetu odlučili primjenom zakona koji je protivan odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Apelant se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine, AP 2312/06 od 26. veljače 2009. godine, AP 986/07 od 6. studenog 2009. godine i AP 407/08 od 20. srpnja 2010. godine, te ističe da ih je predočio i Vrhovnom sudu, kao i određene odluke Kantonalnog suda u kojima je odbijena primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.

21. Apelant navodi da su odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja retroaktivno mijenjani raniji zakonski propisi o zateznim kamatama. Ističe da je putem nalaza i mišljenja vještaka dokazao kakav je obračun obveze umješača tužena trebala obračunati i na teret umješača isplatiti, te da tužena to nije učinila i time je za apelanta nastala šteta za koju je odgovoran na temelju članka 175. ZIP-a. Apelant, također, ukazuje na primjere iz sudske prakse za koje navodi da je isticao i u prvostupanjskom postupku (presude Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-06- 000779 od 6. rujna 2007 godine i Gž 70/01 od 16. listopada 2001. godine). Osim toga, apelant ističe i da je tužena morala poštovati i cijeli sadržaj rješenja o izvršenju, u kojem su navedene stope zateznih kamata i vrijeme obračuna. Navodi da u postupcima primjene neustavnog Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ne samo da je došlo do kompletnog otpisa kamatnih stopa za razdoblje od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine, nego je i u razdoblju izvan toga došlo do otpisivanja dijela kamatnih stopa, što je detaljno obrazložio. Smatra da se time „zadire“ i „provodi otimačina“ apelantovog prava na zatezne kamate koje su mu dosuđene pravomoćnom presudom iz 1990. godine i rješenjem o izvršenju i ponovno sudi o presuđenom pravnom odnosu. Apelant ukazuje i da primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja na rješavanje predmetnog odnosa predstavlja negaciju samog prava, prava na pristup sudu i pravično suđenje i prava na imovinu s obzirom na to da se primjena odredbi ne može odrediti retroaktivno. Posebno ističe da u izvršnom postupku sud, a niti tužena nisu ovlašteni mijenjati sadržaj i značenje izvršne isprave i rješenja o izvršenju. Smatra da se Vrhovni sud i Općinski sud bave „prekrajanjem“ izvršne isprave i rješenja o izvršenju i proglašavaju to zakonitim postupanjem tužene, uz primjenu neustavnih zakona i na štetu apelantove imovine. II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud navodi da je u osporenoj odluci obrazložio razloge zbog kojih smatra da je revizija tužene utemeljena, odnosno da je pravilna i na zakonu utemeljena prvostupanjska presuda. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

23. Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Ističe da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostupanjskoj presudi jer ocjena dokaza i primjena prava nije bila proizvoljna, niti su odlukom apelantu uskraćena ustavna prava.

24. Tužena smatra apelaciju neutemeljenom. Ističe da se temelji na zamjeni teza jer u ovom predmetu redovni sudovi nisu odlučivali o načinu obračuna zatezne kamate, nego postoji li protuzakonito postupanje tužene prilikom obračuna zatezne kamate kojim bi bila nanesena šteta apelantu. Posebno ističe da je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja bio na snazi u vrijeme kada je tužena bila obvezna provesti izvršenje. Tužena navodi i da presudom iz 1990. godine i rješenjem o izvršenju nije precizirana visina zatezne kamate niti način njezinog obračuna, pa je primijenila tada važeći Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Smatra da je njezina obveza primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme provođenja izvršenja. Također ukazuje da njezino postupanje po nalogu suda u izvršnom postupku u skladu s važećim zakonom ne može predstavljati protupravno postupanje. Tužena smatra da je u provođenju izvršenja samo servis suda i nije ovlaštena donositi bilo kakve odluke, a još manje cijeniti jesu li u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ističe i da je Vrhovni sud identične stavove kao u osporenoj presudi zauzeo i u drugim presudama (detaljno navedene u odgovoru), odnosno da banka prilikom provođenja izvršenja mora primijeniti propis koji je na snazi u vrijeme kada se ono provodi. Također ističe i da odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, na temelju kojih je obračunao kamate apelantu, nisu proglašene neustavnim, niti izmijenjene.

25. Umješač smatra da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Navodi da je u prethodnom izvršnom postupku bila sporna činjenica o visini kamate, na što je po prijedlogu stranaka proveden dokaz vještačenjem po vještaku koji je izračunao kamate i koje su isplaćene apelantu. Dalje navodi da na dokaz vještačenja nitko nije imao primjedbi, te je Općinski sud u Livnu završio izvršnu radnju i obustavio izvršni postupak, čime je i po određenju suda umješač ispunio svoju obvezu. Ističe da je očito da je apelant propustio prigovoriti na nalaz vještaka ukoliko je obračun kamata bio pogrešan, te nije podnio žalbu protiv zaključka Općinskog suda u Livnu kojim je izvršenje dovršeno i u kojoj je mogao ukazati na eventualno pogrešan i neutemeljen obračun kamata.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje USBiH) koji je primjenjivan prilikom donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

28. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11). Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 56/04) koji je citirao Vrhovni sud u osporenoj presudi glasi:

Članak 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98 i 51/01).

Članak 2.

Dug iz članka 1. ovog zakona revalorizirat će se po stopama revalorizacije koje su utvrdile Narodna banka SR Bosne i Hercegovine, Narodna banka Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Centralna banka Bosne i Hercegovine.

Na iznos duga iz članka 1. ovoga Zakona, nastalog na temelju dužničko-povjeriteljskih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stavka 2. ovog članka neće se obračunavati za radoblje ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.

Članak 3.

Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona obavlja se primjenom metoda prostoga kamatnog računa za godišnja razdoblja, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnja razdoblja.

Osnovica za obračun kamate je iznos osnovnog duga za prvu godinu dugovanja, a za naredne godine osnovica je iznos osnovnog duga uvećan za obračunatu neplaćenu kamatu iz prethodne godine.

Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima obavljaju komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.

Članak 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

Napomena: Ispravkom Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“, broj 68/04) ispravljen je tekst u navedenom Zakonu tako da se u članku 2. stavak 1. brišu riječi: "koje su utvrdile Narodna banka SR Bosne i Hercegovine, Narodna banka Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Centralna banka Bosne i Hercegovine", te u članku 3. briše se u cjelosti stavak 2. i stavak 3. postaje stavak 2.

Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“, broj 29/05), u članku 1. u drugom retku riječ "nastalim" briše se, u trećem retku iza riječi "odnosa" dodaju se riječi: "i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja", a u četvrtom retku riječi: "Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98 i 51/01)" zamjenjuju se riječima:

"Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01)". Dalje je propisano da se u dosadašnjem članku 2. stavak 1. briše, u članku 2. u stavku 3. broj "2" zamjenjuje se brojem "1", a stavci 2. i 3. postaju st. 1. i 2.

Zakonom o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“, broj 48/11), propisano je da se u članku 2.

iza stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi: "Iznimno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog članka, na iznos naknade štete (glavnica) određene ovršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za razdoblje od 18.09.1991. godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje"".

29. Nakon ispravke, izmjena i dopuna, Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), u neslužbenom prečišćenom tekstu koji je za potrebe ove odluke sačinjen u Ustavnom sudu i koji je važio u vrijeme kada je tužena isplatila apelantu određene novčane iznose po rješenju o izvršenju, glasi: Članak 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).

Članak 2.

Na iznos duga iz članka 1. ovoga Zakona, nastalog na temelju dužničko-povjeriteljskih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stavka 2. ovog članka neće se obračunavati za radoblje ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.

Iznimno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog članka, na iznos naknade štete (glavnica) određene ovršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za razdoblje od 18.09.1991. godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.

Članak 3.

Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona obavlja se primjenom metoda prostoga kamatnog računa za godišnja razdoblja, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnja razdoblja.

Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima obavljaju komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.

Članak 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

30. Zakon o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/98, 51/01, 101/16, 90/17 – rješenje USFBiH, 89/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje US BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/98 i 51/01) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je primjenjivan prilikom donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 1.

Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate zadužničko-vjerovničke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obveze.

Članak 2.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate, po stopi od 12 % godišnje.

Za period kraći od godine dana primjenjuje se konformni način obračuna zatezne kamate.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 154046 19 Rev od 8. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelantov zastupnik presudu Vrhovnog suda primio 26. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. siječnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

39. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da se nije mogao primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom iz istih razloga kao i članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01.

40. U pogledu apelacijskih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. U pogledu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvo podsjeća da je apelant podnio tužbu radi naknade štete protiv tužene, smatrajući da mu je tužena pričinila štetu nepravilnim obračunom zakonskih zateznih kamata prilikom provođenja rješenja o izvršenju u prethodnom izvršnom postupku protiv umješača. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete protiv tužene, ali, u žalbenom postupku, Kantonalni sud je presudom uvažio apelantovu žalbu i obvezao tuženu na naknadu štete. Međutim, postupajući po reviziji tužene, Vrhovni sud je osporenom odlukom preinačio drugostupanjsku presudu, odbio apelantovu žalbu i prvostupanjsku (odbijajuću) presudu potvrdio. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da apelant u ovom slučaju nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je suprotno važećem propisima ili pravilima struke. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantovo sporno potraživanje pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno u domicilnoj valuti u vrijeme donošenja presude (YU dinar), a sud je na prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja odredio izvršenje radi naplate tog novčanog potraživanja u važećoj domicilnoj valuti (konvertibilna marka), uz primjenu različitih kamatnih stopa u razdoblju od 15. lipnja 1990. do 8. prosinca 2001. godine, a od 8. prosinca 2001. godine i ubuduće, uz kamatnu stopu od 12 %, koja je propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98 i 51/01), kojim je propisana visina stope zatezne kamate za dužničko-povjeriteljske odnose. Dalje je ukazao da apelant u ovom postupku nije dokazao da je tužena postupila suprotno rješenju o izvršenju kada je obračun zatezne kamate izvršila primjenom prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja. U svezi s tim, obrazložio je da je tužena bila dužna primijeniti prinudne propise o obračunu zatezne kamate koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, a kojima je obračun konformnom metodom i pripisivanje kamate glavnici bio predviđen samo za ispodgodišnja razdoblja.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, doveo ih u kontekst relevantnih odredaba ZOO-a i ZIP-a koje se odnose na pitanje naknade štete prouzrokovane nepostupanjem banke u skladu s rješenjem o izvršenju, te detaljno obrazložio tumačenje i primjenu tih odredbi na konkretan slučaj. Naime, Vrhovni sud je detaljno analizirao pravomoćnu presudu koja je bila predmet izvršenja i predmetno rješenje o izvršenju i način obračuna zakonskih zateznih kamata u izvršnom postupku, te doveo ih u svezi s relevantnim zakonskim propisima, te zaključio da apelant nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je suprotno važećim propisima ili pravilima struke. Pri tome, Vrhovni sud je dao razloge i u svezi s primjenom metode obračuna kamatnog računa, koji je za apelanta sporan, a koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Ustavni sud dana obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Vrhovnog suda. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja i zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine i AP 5497/18 od 9. rujna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

43. U svezi sa spornim pitanjem primjene Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i njegove navodne neustavnosti, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Sarajevu, utvrđeno da odredbe članka 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nisu u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene izvan snage, dok je utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u svezi sa spornom normom članka 2. stavak (3) navedenog zakona, između ostaloga, konstatirano da se u konkretnom slučaju de facto radi o potpunom lišavanju imovine jer za imaoce pravomoćnih sudskih odluka kamata od 0,5 % godišnje za relevantno razdoblje ne predstavlja ništa osim golog prava. Dakle, ovdje se ne radi o slobodnoj procjeni nadležnog zakonodavnog organa o tome koji iznos zatezne kamate je adekvatan i koji kao takav treba propisati (npr. ne radi se o smanjenju stope zatezne kamate sa 18 % godišnje kao što je bilo prije na sadašnjih 12 % godišnje), u koju procjenu se Ustavni sud ne treba miješati, već se radi o de facto potpunom lišavanju određenog imovinskog prava. S druge strane, prema ocjeni Ustavnog suda, odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja je jasna, precizna/predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12 % godišnje, pri čemu su izjednačeni povjeritelji koji imaju potraživanje iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i povjeritelji koji imaju potraživanje iz osnove naknade štete obveznih osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/19 od 1. studenog 2019. godine, točke 42. i 49.). Ustavni sud u navedenoj odluci nije utvrdio neustavnost odredaba zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju i koje su citirane u prethodnim točkama budući da iz stanja spisa proizlazi da su Vrhovni sud, te prethodno Općinski sud primijenili odredbe čl. 3. i 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakon o visini stope zatezne kamate iz 1998. godine.

44. U pogledu apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine, AP 2312/06 od 26. veljače 2009. godine, AP 986/07 od 6. studenog 2009. godine i AP 407/08 od 20. srpnja 2010. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim odlukama utvrdio da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantima za ratno razdoblje po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protuustavno, a samim tim i nezakonito jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate. Međutim, u konkretnom predmetu, prema navodima iz osporene odluke, nesporno je da je tužena obračunala i isplatila apelantu određeni novčani iznos na ime zakonskih zateznih kamata i za ratno razdoblje. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu s navedenim odlukama.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. Apelant navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je drugostupanjska presuda, koje je bila u apelantovu korist, preinačena po reviziji tužene, te da protiv te odluke apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima, ne može voditi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1272/13 od 7. lipnja 2016. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te da su ti apelacijski navodi neutemeljeni.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijske tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacijski navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete jer nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je suprotno važećim propisima ili pravilima struke, u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a i ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer činjenica da apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić