Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-749/20 (S. L.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-749/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 749/20, rješavajući apelaciju Sude Lavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sude Lavića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sudo Lavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Suad Sultanić, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine. Apelant je u apelaciji a potom i u podnesku od 15. aprila 2020. godine zatražio donošenje opisane privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno odlukama broj AP-749/20 od 11. marta i 22. aprila 2020. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovane apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 508851 15 K od 9. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom

1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), čije su radnje izvršenja bliže opisane u izreci presude za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 508851 17 Kž 5 od 28. februara 2018. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca, presuda Općinskog suda od 9. februara 2017. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je presudu ukinuo jer je zaključio da je osnovan žalbeni navod apelantove odbrane da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je naveo da će u ponovnom suđenju prvostepeni sud provesti sve ranije provedene dokaze, po potrebi i nove, s tim što će otkloniti nedostatke na koje je ukazano rješenjem, te će uzeti u obzir i ostale žalbene prigovore, nakon čega će, uz brižljivu ocjenu svih relevantnih okolnosti, donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Osporene odluke

8. Nakon ponovljenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom zloupotrebom položaja, čime je počinio krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pa je primjenom čl. 41., 42., 43. i 49 KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Na osnovu člana 76. KZFBiH apelantu je izrečena, u presudi detaljno opisana, sigurnosna mjera.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je u ponovljenom postupku održan glavni pretres na kojem su, u skladu sa članom 331 a. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), prihvaćeni i pročitani dokazi optužbe: iskazi imenovanih svjedoka, među kojim je i iskaz oštećene i šest imenovanih mldb. lica, te saslušanjem pet imenovanih vještaka, kao i uvidom i čitanjem u navedenu materijalnu dokumentaciju (strana 3. pasus prvi obrazloženja presude). Općinski sud je naveo da su prihvaćeni i pročitani dokazi provedeni na prijedlog odbrane: iskazi pet imenovanih svjedoka, te apelanta u svojstvu svjedoka, kao i da je izvršen uvid i čitanje navedenih materijalnih dokaza (strana 3. pasus drugi i strana 4. pasus prvi obrazloženja presude). Osim toga, na prijedlog odbrane, a u skladu sa članom 331.a stav 3. ZKPFBiH, proveden je uviđaj na licu mjesta, odnosno obilazak zgrade u kojoj je smještena opisana osnovna škola o čemu je sačinjen zapisnik o uviđaju i fotodokumentacija. Navedeni su i dodatni dokazi koji su provedeni po naredbi Općinskog suda.

10. Općinski sud je istakao da se prilikom donošenja odluke rukovodio uputama sadržanim u Rješenju Kantonalnog suda broj 65 0 K 50885 i 17 Kž 5.

11. Općinski sud je naveo da je u postupku van svake razumne sumnje dokazano da je oštećena bila žrtva seksualnog nasilja spolno izjednačenom radnjom u vrijeme kada je bila dijete, u periodu od osme do 13. godine, da je izvršilac krivičnog djela apelant bio u tom periodu njen učitelj, od 1. do 5. razreda, te da je i bio direktor škole koju je pohađala do 9. razreda. Nadalje, Općinski sud je naveo da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant zloupotrijebio i iskoristio svoj položaj radi zadovoljenja svog seksualnog nagona nad oštećenom iskoristivši njene godine života i njenu nedovoljnu razvijenost na način da je od njene osme godine, dok je pohađala treći razred škole, pa do kraja prvog polugodišta osmog razreda, istu izdvajao od druge djece i odvodio u zbornicu škole, učionicu i pozivao u svoj kabinet direktora, gdje je nakon što bi zaključao vrata preduzimao opisane radnje, što je ponavljao više puta tokom njenog školovanja do kraja prvog polugodišta osmog razreda. U tom smislu su u presudi posebno detaljno opisana dva događaja (odlazak apelanta sa učenicima na ljetnu školu u Fojnici tokom četvrtog razreda oštećene, te odlazak apelanta sa učenicima u prodavnicu radi opisane kupovine).

12. Općinski sud je naveo da je, u skladu sa članom 187. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti maloljetnika), saslušao oštećenu (sadržaj iskaza je interpretiran na strani 6. presude). Nadalje, Općinski sud je ocijenio da je oštećena u potpunosti razumjela postavljena pitanja, a iz njenog načina saslušanja proistječe i da je veoma smireno, konzistentno i konkretno odgovarala na sva postavljena pitanja (direktna i unakrsna), a što je sudu omogućilo i kvalitetniju ocjenu njenog iskaza. Općinski sud je naveo da iz iskaza oštećene proistječe da je tražila osobu od povjerenja, kojoj bi ispričala šta joj se dešava, te da se obratila prvo nastavniku matematike E.M., kojem je rekla da ima problem sa pedofilom, da se radi o direktoru škole - apelantu. Oštećena je pojasnila da se u društvu sa dvije drugarice - G.A. i M.E. obratila i nastavnici bosanskog A.H., kojoj je detaljno opisala sve ono što joj je apelant radio. Isto je ispričala i pedagogu škole A.D., profesorici muzičkog N.K., nastavniku vjeronauke J.A. i profesorici likovnog A.S. o

13. Općinski sud je naveo da je sa posebnom pažnjom cijenio iskaz oštećene s obzirom da je riječ o ključnom dokazu na kojem je optužba zasnovana, jer jedino ona ima neposredna saznanja o inkriminiranim događajima, odnosno postupanju apelanta, te ga je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim izvedenim dokazima. Na vjerodostojnost iskaza oštećene, kako je navedeno, upućuje dosljednost njenog iskaza (unutrašnja neprotivrječnost iskaza i njegova neprotivrječnost u odnosu na utvrđene činjenice), konkretnost iskaza (opis događaja karakteriše se detaljima), individualnost iskaza (način iskazivanja odlikuje se individualnošću), iznošenje ličnog doživljaja događaja, iznošenje okolnosti koje nisu prijatne za samu oštećenu, iznošenje dinamike događaja uz prostornu i vremensku usklađenost sadržine iskaza. Općinski sud je naveo da na vjerodostojnost iskaza oštećene upućuju mnogi i detaljni opisi vezani uz događaje, kao što su opis apelanta, opis mjesta, vremena događaja, kao i opis susreta i događaja u kojima je apelant od oštećene tražio, između ostalog, i da preduzme u presudi opisanu radnju. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene za sud je bio značajan i njen stav prema prigovorima koji se odnose na pravilnost iskaza. Naime, oštećena je tokom unakrsnog ispitivanja od branioca suočena sa tvrdnjama odbrane, te je veoma smireno, konzistentno i ubjedljivo odgovarala na sva postavljena pitanja (sadržaj interpretiran u presudi).

14. Općinski sud je naveo da iz iskaza oštećene proistječe da je apelant inkriminirane radnje počinio koristeći priliku kada je ostajao nasamo sa oštećenom, te je evidentno da ostali učenici i nastavnici, kao i drugo osoblje nemaju direktnih saznanja o događajima, što prema ocjeni Općinskog suda ne umanjuje vjerodostojnost njenog iskaza. Ostali izvedeni dokazi optužbe, prema ocjeni Općinskog suda, potvrđuju iskaz oštećene, odnosno nadopunjuju ga. U prilog tome Općinski sud je interpretirao iskaze svjedoka: mldb G. A., mldb. E. M., mldb. K. D., E.M. (nastavnik matematike), A.H. (nastavnica bosanskog jezika), N.K. (nastavnica muzičke kulture), A.M. (pedagog), A.S, (nastavnica) i J.A. Svi prethodno navedeni svjedoci nastavnici škole, kao i učenice E.M., G.A. i K.D. su potvrdili, između ostalog, i izjavu oštećene, a iz izjava ovih svjedoka se vidi kroz kakvu je agoniju oštećena prolazila u nastojanju da nešto preduzme da bi spriječila dalje seksualno nasilje, obraćanjem nastavnicima od kojih je očekivala pomoć.

15. Općinski sud je naveo da se u ponovljenom postupku rukovodio i uputama Kantonalnog suda prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka K.E., koji je sa posebnom pažnjom ocijenio naročito dio iskaza svjedoka K.E. u kojem navodi da su sve vrijeme bili zajedno on i oštećena, da se nisu odvajali. Općinski sud je pojasnio da se dio iskaza u kojem svjedok pojašnjava da se on i oštećena nisu nikako odvajalio ne može cijeniti van konteksta cjelokupnog iskaza i prethodne rečenice svjedoka u kojoj navodi i tvrdi da „svi izlazimo zajedno, idemo prema Konzumu, svi zajedno ulazimo, svi zajedno smo tu kada se sve kupuje. Ono, nismo se razdvajali, ono i nas troje nikako i to“. Međutim, sud nalazi da istaknuta tvrdnja svjedoka da se on i oštećena nisu nikako razdvajali ne negira prethodnu tvrdnju da se njih troje (uključujući i apelanta) nisu nikako razdvajali. Upravo obje istaknute tvrdnje, prema ocjeni Općinskog suda, potvrđuju zaključak suda da se svjedok ne sjeća pojedinosti događaja, niti opisuje detalje, a sve uslijed proteka vremena i njegove životne dobi u vrijeme kada se sve to desilo, u vezi sa činjenicom da svjedok iz svoje perspektive opisuje običnu kupovinu slatkiša, dok se oštećena itekako sjeća detalja, jer opisuje šta se sve desilo i pored te kupovine slatkiša, koja je bila izgovor za apelanta da bude nasamo sa oštećenom, odnosno da je svojim vozilom odvezao do stana koji je koristio na području Kantona Sarajevo, na neutvrđenoj adresi, gdje je nakon što su ušli u stan zaključao vrata i preduzeo opisane radnje.

16. Općinski sud je naveo da je oštećena bila i predmet timskog neuropsihijatrijskog vještačenja od tima tri imenovana vještaka sa zadatkom da, nakon obavljenog intervjua, vještaci daju svoj nalaz i mišljenje na okolnosti strukture ličnosti, duševne razvijenosti, pouzdanosti iskaza, sposobnosti učešća u postupku, mjere zaštite i posljedici na duševnom planu oštećene. Nakon obavljenih psiholoških testova i psihijatrijskog intervjua, vještaci su dali svoj nalaz i mišljenje koji su iznosili neposredno na glavnom pretresu i u presudi je izneseno šta proizlazi iz sadržaja nalaza i mišljenja vještakā. Prema ocjeni Općinskog suda, nalaz i mišljenje tima vještaka sačinjen je u skladu sa pravilima i vještinom struke, te nije doveden u sumnju unakrsnim ispitivanjem odbrane, slijedom čega je sud u cijelosti njemu ,poklonio vjeru. Pored toga, Općinski sud je naveo da je i vještak, dr. Hamza Žujo, na glavnom pretresu iznio svoj nalaz i mišljenje koji je dao na osnovu predočene medicinske dokumentacije Klinike za ginekologiju i akušerstvo na ime oštećene (sadržaj iznesen u presudi, kao i odgovori vještaka na direktno i unakrsno ispitivanje).

Općinski sud je obrazložio zašto nije prihvatio tezu apelantove odbrane da se kod oštećene radilo o medicinskom sindromu Alise u zemlji čuda, koji se manifestira, laički rečeno, tako „da osoba percipira predmete i ljude kao da su preveliki ili premaleni, kao da su dalje ili bliže nego što zapravo jesu“. Također, Općinski sud je ocijenio da je stav apelantove odbrane da inkriminirani događaji nisu utjecali na oštećenu i da je ona nastavila školovanje i svoj život, nasuprot apelantu čiji je život, prema tvrdnji odbrane, uništen vođenjem ovog krivičnog postupka, predstavlja klasičnu zamjenu teza, i da je nedopustivo oštećenu kriviti za nastavak školovanja i prijavljivanje krivičnog djela. Prema ocjeni Općinskog suda, neosnovani su navodi odbrane da je prijavljivanje apelanta od oštećene osmišljeno radi njegove smjene sa pozicije direktora škole.

17. Na glavnom pretresu je u svojstvu svjedoka saslušan i apelant, koji je u svom iskazu negirao izvršenje krivičnog djela (sadržaj iskaza interpretiran u presudi). Ocjenjujući iskaz apelanta pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim izvedenim dokazima, Općinski sud je zaključio da apelantu ne može pokloniti vjeru u cijelosti. Naime, iskaz apelanta, prema stavu Općinskog suda, nije konzistentan niti uvjerljiv. Iskaz je djelomično izmijenjen na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji je dao u istrazi, a u kom dijelu je tužilac i predočio zapisnik iz istrage i apelantu je data mogućnost da pojasni razlike. Ukazane izmjene u iskazu na glavnom pretresu u odnosu na iskaz iz istrage upućuju na zaključak da je apelant na glavnom pretresu djelimično prilagodio iskaz, ne mijenjajući ga suštinski. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza za sud je od značaja, pored sadržaja njegovog iskaza, i sam način kazivanja. Apelant, pored negiranja izvršenja krivičnog djela, svoju odbranu bazira na negativnom predstavljanju oštećene, ističući i interpretirajući njene porodične odnose, bliže opisane u presudi. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant svojim nastojanjima da negativno prikaže oštećenu više govori o sebi kao učitelju, nastavniku, direktoru nego o njoj samoj. Odbrana je izvođenjem dokaza, kao i unakrsnim ispitivanjem svjedoka odbrane, te iskazom apelanta iznijela niz tvrdnji i teza, kao i teorija koje sud nije prihvatio, nalazeći da izvedeni dokazi ne pružaju pouzdan osnov za zaključak o postojanju sumnje u izvedene dokaze optužbe, a istovremeno ne pružaju temelj za zaključak o postojanju ni osnova sumnje da su tvrdnje, teze i teorije odbrane osnovane. Općinski sud je naveo da je u ponovljenom postupku na prijedlog odbrane proveo uviđaj lica mjesta, odnosno zgrade u kojoj se nalazila škola. Suprotno navodima odbrane, sud nalazi da su dimenzije i raspored prostorija saglasne sa opisom koji su dali svjedoci, odnosno oštećena, te sud nije prihvatio tvrdnju odbrane da u opisanom prostoru nije bilo fizički moguće izvršiti krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret za koje je i proglašen krivim, što je dodatno pojasnio.

18. Konačno, Općinski sud je napomenuo da je sve odlučne činjenice utvrdio sa sigurnošću, odnosno van svake razumne sumnje, a samo iznošenje tvrdnji, teza i teorija odbrane, koje nemaju uporišta u izvedenim dokazima, nije dovoljno za primjenu načela in dubio pro reo, odnosno ne opravdava njegovu primjenu u konkretnom slučaju.

19. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 508851 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovog branitelja i Tužilaštva i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K K 508851 18 K 2 od 31. januara 2019. godine.

20. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je interpretirao obimne apelantove žalbene navode (str. 2 – 5, prvi stav, a potom i na str. 5, stav treći, do 10. obrazloženja presude), te je istakao da je ispitao prvostepenu presudu u granicama navoda i prigovora iz žalbi, u smislu člana 321. ZKPFBiH, kao i po službenoj dužnosti nakon čega je zaključio da su svi žalbeni navodi neosnovani.

21. U tom smislu Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode branioca da nije izvan razumne sumnje utvrđena krivnja apelanta, te da prvostepeni sud i u ponovljenom postupku nije ocijenio odlučne činjenice koje proizlaze iz dokaza koji se odnose samo na dvije situacije iz priče oštećene u vezi sa radnjama apelanta, a kojima su svjedočile druge osobe, te da izvedeni dokazi nisu potkrijepili iskaz oštećene. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode da dokazi koji se odnose na nalaze i mišljenja i izjave vještaka ne mogu sudu pružiti pouzdan osnov za osuđujuću presudu, niti navodi da se sve svodi na ,,rekla-kazala“, jer većina svjedoka ne potvrđuje iskaz oštećene. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza oštećene, taj iskaz dovodio u vezu ne samo sa direktnim pitanjima tužioca već i unakrsnim ispitivanjem od apelantovog branioca, te je navedeno da je oštećena potpuno jasno odgovarala na pitanja koji se tiču povezivanja mašte oštećene sa realnim činjenicama koje su se dešavale u njenom životu. Pored toga, vjerodostojnost iskaza oštećene je ispitivana i u odnosu na sve provedene dokaze: iskaze svjedoka, vještaka i materijalne dokumentacije. I po ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo sumnje u vjerodostojnost iskaza oštećene bez obzira što svjedoci koji su dali iskaze pred sudom nisu svjedočili takvim situacijama, niti je to bilo realno da se desi. Nastavnici kojima se u osnovnoj školi povjerila oštećena očigledno su osjećali nelagodu da se uključe u ovaj slučaj zbog pozicije apelanta u školi kao direktora, pa su oštećenu savjetovali da se obrati roditeljima. Prvostepeni sud je u analiziranju iskaza oštećene naveo: „Sud je ubjeđenja da izjave temeljene na iskustvu, tj. stvarnom događaju razlikuju se u strukturi, sadržaju i kvaliteti od izmišljenih. Iskaz oštećene ima logičku strukturu i sadrži količinu detalja, pa i onih nebitnih detalja, reprodukciju razgovora između nje i optuženog, ali i navođenje vlastitih misli….[…] Suprotno navodima odbrane, iskaz oštećene, prema ocjeni suda, ne može se poistovjetiti sa bujnom maštom 'Alise u zemlji čuda'. 'Alisa u zemlji čuda' sanja san, putuje čudesnom zemljom, a oštećena ne prepričava san, nego ono što joj se dugi niz godina dešavalo“, što je, po ocjeni Kantonalnog suda, dobro logički povezano i uvjerenje suda jasno objašnjeno.

22. Kantonalni sud je naveo da je i iskaz svjedoka - mldb. G.A., također, dobro povezan sa iskazom oštećene, jer se oštećena u jednom trenutku, u starijim razredima osnovne škole, povjerila svojoj drugarici i ona je svjedočila situacijama da je apelant pozivao oštećenu da za vrijeme nastave ide u zbornicu i pregleda učeničke testove ili druge zadatke, što nije činio prema drugim učenicima, što je, i po ocjeni Kantonalnog suda, u suprotnosti sa iskazom apelanta koji je tvrdio da je oštećena samostalno dolazila kod njega da ga nešto pita i da nikada nije bio sa njom nasamo. Svjedok – mldb. R.N. je izjavila da je tokom 8. ili 9. razreda bila dežurna u školi, da je bila pozvana od direktora - apelanta u njegovu kancelariju gdje je sjedio, a kada je ona ušla, tražio je da mu sjedne u krilo, što ona nije htjela. Također je ponovo bila pozvana jedan dan tokom osnovne škole, kada je bila dežurna, od direktora da uđe u učionicu gdje je on sjedio i svirao gitaru, i kada mu je prišla, uhvatio je za ruku, povukao je i stavio u svoje krilo. S obzirom da joj se nije svidjelo, odmah je ustala i izašla iz učionice. Za taj događaj je ispričala svom momku Ko.E. isti dan, koji je to u svom iskazu potvrdio. I ovaj dokaz je, i po ocjeni Kantonalnog suda, veoma bitan u kreiranju zaključka suda i provjeri vjerodostojnosti iskaza oštećene, bez obzira što se ne radi o svjedočenju bilo koje situacije u vezi sa oštećenom.

23. Kantonalni sud je ocijenio i da je u ponovljenom suđenju prvostepeni sud dao značaj dokazima po uputi Kantonalnog suda, ali svjedoci - malodobne osobe su bili nedosljedni u svojim iskazima, što opet, po ocjeni Kantonalnog suda, dvije situacije u priči oštećene (“šoping” sa više učenika gdje je bio prisutan i apelant i izlet u Fojnicu) nisu činjenice od odlučujućeg značaja u zaključku prvostepenog suda o krivnji apelanta jer se radi o dva izdvojena događaja, koji po ocjeni suda, ne dovode u sumnju kontinuirano i dugotrajno zlostavljanje oštećene od apelanta. Kada se dovede u vezu iskaz oštećene sa iskazom apelanta u vezi sa šopingom u društvu sa učenikom K. E. i oštećenom, apelant iznosi tvrdnju da su učenici bili u različitim dijelovima “šoping” centra, te da je on iskoristio priliku i popio kafu sa svojim bratom, što znači da priznaje da nije sve vrijeme bio u grupi sa učenicima, već da se izdvojio. Da li je pio kafu sa bratom, apelant nije potkrijepio takvu tvrdnju jer njegov brat nije ni predložen za svjedoka, što ,po ocjeni Kantonalnog suda, potkrepljuje tvrdnju oštećene da se sa njom izdvojio, ostavio u autu malodobnog učenika K. E. i odveo je u svoj stan, bez obzira na iskaz mldb. K. E. da se nisu razdvajali prilikom kupovine.

24. Vezano za događaj u Fojnici (bila su dva izleta i oštećena je opisala da je zlostavljanje bilo na jednom izletu na način kako je to i opisala, dok je na drugom izletu to izostalo), Kantonalni sud je istakao da nije bilo razloga da se dovede u sumnju iskaz oštećene jer je očigledno da su malodobni svjedoci bili zbunjeni, jer nisu bili sigurni u vezi sa kojim izletom su trebali dati iskaz, ali je oštećena sve događaje opisivala dosljedno jer su se događaji nizali u višegodišnjem trajanju. Također je neosnovana tvrdnja odbrane da nastavnici u školi nisu vjerovali oštećenoj kada im je ispričala za ponašanje apelanta i da je oštećena bila sklona izmišljanju i fantaziranju, jer je rekla za svoju majku da je teško bolesna, što tokom postupka nije potvrđeno, osim što je takvu tvrdnju iznosio apelant nastojeći da iskaz oštećene poveže i sa političkim zbivanjima u vezi sa njegovom direktorskom pozicijom, pa da mu se nešto navodno namještalo. I po ocjeni Kantonalnog suda, ako se takvo nešto i dešavalo, ne odnosi se na kritična događanja koja se stavljaju na teret apelantu.

25. Što se tiče iskaza nastavnika iz osnovne škole, Kantonalni sud smatra da navedeni iskazi samo pokazuju njihovu prestrašenost, nesnalaženje i neprofesionalnost da odgovore kao pedagozi na izjavu oštećene kada im se obratila za pomoć, već su nastojali da u tome ne učestvuju, te upućivali oštećenu da se obrati roditeljima. Pri tome isti nastavnici samo pokazuju kakav formalan odnos imaju prema učenicima i zaboravljaju na zakonsku obavezu, pored pružanja obrazovanja, i obavezu odgoja djece u osnovnoj školi. Vjerodostojnost iskaza oštećene je provjerena i kroz svjedočenje profesora iz gimnazije M.J., koja je dala značaj priči oštećene i preduzela sve radnje koje su očekivane od profesora u školi sa pedagoškog aspekta, kao i kontakt sa porodicom oštećene. Detaljno je objasnila koji događaj je bio uzrok nekontroliranog napada plača oštećene i povod da se oštećena „otvori“ zbog prethodnog seksualnog zlostavljanja.

26. Tim vještaka u vezi sa psihološko-psihijatrijskim vještačenjem oštećene također je potvrdio vjerodostojnost iskaza oštećene. Vještaci se nisu mogli izjašnjavati o istinitosti iskaza oštećene jer je to zadatak suda, već su u svojim nalazima i mišljenjima, kao i iskazima pred sudom svjedočili o naučnim metodama koje se koriste u ovakvim slučajevima. U presudi su potom interpretirani iskazi vještaka, dr. Vere Daneš - Brozek i psihologa Mirjane Musić (str. 12-13). Kantonalni sud je naveo da su iskazi navedenih vještaka u suprotnosti sa tvrdnjom i žalbenim prigovorima apelantovog branioca da su vještaci izjavili da ne znaju da li se može oštećenoj vjerovati, što i nije zadatak vještaka jer takvu ocjenu može dati samo sud na osnovu utvrđenih činjenica koje proizlaze iz dokaza, što je,, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio uz odgovarajuću ocjenu nalaza i mišljenja navedenih vještaka. Također je u presudi interpretiran nalaz i mišljenje vještaka, dr. Hamze Žuje (strana 13. obrazloženja presude) koji je vještačenje proveo na osnovu opisane medicinske dokumentacije. Ista medicinska dokumentacija je dovedena u sumnju od apelantovog branioca kako pred prvostepenim sudom, tako i u žalbenim navodima ali je, po ocjeni Kantonalnog suda, takav žalbeni prigovor neosnovan i nije bilo razloga u sumnju u pogledu vjerodostojnosti istog dokumenta, te je prvostepeni sud pravilno doveo u vezu nalaz i iskaz vještaka sa drugim dokazima pa je zaključio da vjeruje iskazu oštećene, a sa čime je saglasan i Kantonalni sud.

27. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelantove odbrane da prvostepeni sud nije dao značaj dokazima odbrane. Istaknuto je da iz pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud dao značaj svim izvedenim dokazima po prijedlogu odbrane, nastojeći da tokom postupka na jednak način ocijeni kako dokaze, tako i prigovore svake strane, te je doveo u vezu sve dokaze uključujući i iskaz apelanta, ali dokazi odbrane nisu doveli u sumnju dokaze tužioca sa čime je saglasan Kantonalni sud.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

28. Apelant navodi da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. st. 1. i 2. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer su sudovi svoje odluke zasnovali na dokazima na kojima se odluka nije mogla zasnovati, jer je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza zbog čega se očigledno dovodi u pitanje i utvrđeno činjenično stanje, jer su sudovi kod donošenja odluka bili opterećeni predrasudama pod utjecajem vanjskih informacija i što u sumnji da li postoji bilo koja činjenica koja čini obilježja djela koje se apelantu stavlja na teret, nisu tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, da sudovi nisu dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka zbog čega je apelantu povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da Kantonalni sud nije dao odgovore na žalbu, te da nije ocijenio rad prvostepenog suda, nego se bavio „ukorima svjedocima“ na koji način je ponovno povrijedio apelantovo pravo na žalbu. Smatra da je Kantonalni sud svojim obrazloženjem „osim pristrasnosti i arbitrarnosti pokazao da uopće ne razumije svrhu žalbenog postupka niti svoje obaveze“. Apelant ukazuje da nije dovoljno što se prvostepeni sud kod dosljednih kazivanja svjedoka nije bavio time da utvrdi da li svjedoci govore istinu ili ne, nego je izmišljao obrazloženja zbog čega ne prihvata kazivanja tih svjedoka, zaboravljajući da nije utvrdio da ti svjedoci ne govore istinu, nego se sada i Kantonalni sud upustio u to, ali sada u žalbenom postupku, potpuno zanemarujući svoje zakonske obaveze. Kod utvrđenja „očigledno da su mldb. svjedoci bili zbunjeni jer nisu bili sigurni u vezi sa kojim izletom su trebali dati iskaz“, zadatak Kantonalnog suda je bio da utvrdi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu kazivanja svjedoka i uz to utvrđenje predmet vrati na ponovno suđenje, kako je to žalba i zahtijevala. Slijedom toga, apelant smatra da su redovni sudovi postupali „arbitrarno, pristrano, van fer i pravičnog postupka s povredom prava okrivljenog i u pogledu ocjene dokaza i u pogledu obrazlaganja i u pogledu prava na žalbu“. Apelant ističe da mu je u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje i iz razloga što redovni sudovi u sumnji da li postoje činjenice u pogledu utvrđenja da li postoji bilo koja činjenica koja čini obilježja djela koje se apelantu stavlja na teret nisu tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Apelant potom vrši analizu obrazloženja suda vezanog za stav o iskazu oštećene, te navodi da je de facto i de iure, nakon tog iskaza, Općinski sud „predmet presudio“. Apelant ističe da su svi dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo bazirani na tvrdnjama oštećene (ako se izuzme medicinski nalaz koji je odbrana osporila), te u osnovi stajalo kazivanje apelanta u odnosu na kazivanje oštećene. Jedina dva događaja u kojima je oštećena naznačila da su prisustvovali svjedoci koje je ona sama naznačila su s aspekta potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja mogli nepristrasan sud odvesti ka utvrđenju sudske istine, jer svjedoci koje je naznačila oštećena (njeni svjedoci) nisu potvrdili tačnost navoda, a sud je ta kazivanja arbitrarno, paušalno ocijenio, dajući nesuvisla obrazloženja, obrazlažući stvari kontra formalne logike s očiglednom pristranošću, jednostavno „izmišljajući obrazloženja“.

II.Odgovor na apelaciju

29. Općinski sud je naveo da su u obrazloženju presude tog suda, kod kojeg u cijelosti ostaje, jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe, na kojima je sud zasnovao svoju odluku. Navedena presuda sadrži iscrpno obrazloženje razloga zašto je sud odlučio na opisani način, kao i svestranu analizu dokaza i činjenica na kojima je sudska odluka zasnovana.

30. Kantonalni sud je naveo da je, odlučujući u smislu člana 328. ZKPFBiH, u osporenoj presudi, prilikom odbijanja žalbe apelantovog branioca i potvrđivanja prvostepene presude dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore koji su detaljno obrazloženi. Isticanje u apelaciji da se drugostepena presuda zasniva na nekritičkoj ocjeni iskaza oštećene i nedovođenje u vezu sa ostalim provedenim dokazima je neosnovano, jer su u istoj presudi dati odgovori na sve žalbene prigovore.

31. Tužilaštvo je naglasilo da je Općinski sud dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je u obrazloženju prvostepene presude ukazano na relevantne sadržaje iskaza koje su iznijeli: oštećena i drugi saslušani svjedoci i vještaci, koji su potom dovedeni u vezu kako sa drugim iskazima, tako i sa drugim dokazima. Istovremeno je i u presudi Kantonalnog suda od 12. decembra 2019. godine sadržaj dokaza interpretiran, te su dokazi ocijenjeni svjesno i brižljivo. Tužilaštvo je navelo da su neprihvatljivi, neprimjereni i pristrasni navodi apelanta o „pristrasnom ponašanju suda“, koji navodi nisu ni obrazloženi. U vezi sa navodima iz apelacije da je sud utvrdio da je kazivanje oštećene tačno i odmah nakon tog utvrđivanja predmet presudio, Tužilaštvo je istaklo da je apelant previdio dijelove presude u kojima su pobrojani i interpretirani, te ocijenjeni brojni drugi dokazi. Primjera radi, na str. 3. i 4. presude Općinskog suda od 31. januara 2019. godine pobrojano je oko četrdeset dokaza optužbe koji su prihvaćeni i pročitani u ponovljenom postupku odlučivanja, kao i nekoliko desetina prihvaćenih, pročitanih i provedenih dokaza od odbrane. Također, na strani 10. osporavane presude Kantonalnog suda od 12. decembra 2019. godine je naznačeno: “Pored toga, vjerodostojnost iskaza (oštećene) je ispitivana i u odnosu na sve provedene dokaze kako iskazi svjedoka, vještaka i materijalne dokumentacije.“ Nadalje, na strani 13. prednje navedene presude je naznačeno: „Neosnovana je tvrdnja odbrane u žalbenim prigovorima da prvostepeni sud nije dao značaj dokazima odbrane. Iz pobijene presude proizlazi da je prvostepeni sud dao značaj svim izvedenim dokazima po prijedlogu odbrane, nastojeći da tokom postupka na jednak način ocijeni kako dokaze, tako i prigovore svake strane, te je doveo u vezu sve dokaze, ali dokazi odbrane nisu doveli u sumnju dokaze tužioca sa čime je saglasan ovaj sud… „ Sve prednje navedeno nesporno potvrđuje da svi dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo nisu bazirani samo na tvrdnjama mldb. oštećene, te da je netačan navod iz apelacije da su presude zasnovane na iskazu oštećene, a koji je stajao nasuprot iskaza apelanta. Tužilaštvo je napomenulo da se u apelaciji insistira na iskazu svjedoka K.E., ali na predmetnom iskazu se samo insistira u dijelu u kojem je navedeni izjavio da se tokom cijelog predmetnog događaja nije razdvajao od oštećene. Međutim, kako je navedeno, iz presude Općinskog suda od 30. januara 2019. godine (str. 10 i 11), proizlazi da je iskaz K.E. kontradiktoran kako iskazu oštećene, ali isto tako i iskazu apelanta, što u predmetnoj apelaciji nije navedeno ni naznačeno, te se potpuno zanemaruje detaljno obrazloženje ocjene predmetnog iskaza svjedoka K.E., a koje je predočeno u predmetnoj presudi. Netačni su navodi u apelaciji da je sud arbitrarno, paušalno ocijenio i dao nesuvisla obrazloženja u dva slučaja kada svjedoci oštećene nisu potvrdili njene navode. Naime, kako proizlazi iz odluka koje se osporavaju ovom apelacijom u vezi sa navedenim, data su detaljna obrazloženja i navedene izjave nisu ocijenjene samo pojedinačno nego u vezi sa drugim dokazima.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju "(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.".

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 300. stav (1) tačka a) Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

[...] Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 50881 19 Kž 6 od 12. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu branitelj apelanta je primio 20. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, u obrascu apelacije apelant je naveo i povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, ali ih ni na koji način nije obrazložio. Stoga, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

40. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

42. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.

43. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP - 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

45. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupka imao branitelja, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, niti da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštva.

46. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka, doveo u vezu sa provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju zasnovano na iskazu oštećene, ali također da je taj iskaz Općinski sud doveo u vezu sa drugim provedenim dokazima, dakle, na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizuje činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tome Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihovom istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

48. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila „očigledno proizvoljna“, kako to tvrdi apelant, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u osporenim presudama pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova o apelantovoj krivici a u konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava apelanta. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sud nije ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta da je na opisani način od Općinskog suda standard dokazivanja krivnje snižen i postavljen nižim od standarda „izazivanja razumne sumnje“, što je suprotno načelu in dubio pro reo.

49. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje poštivanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Premda pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu, Ustavni sud ističe da neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Verdú Verdú protiv Španije, broj aplikacije 43432/02, presuda od 15. februara 2007. godine, st. 23–29). U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je utvrđenje apelantove krivične zasnovano na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu u pogledu kojeg je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da osporava sve izvedene dokaze. Pri tome Ustavni sud ističe da je odbrani apelanta u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno i da predlaže svoje svjedoke. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim stav Kantonalnog suda da odbrana apelanta na navedeni način nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na Tužilaštvo, tj. da su sve strane u postupku imale jednake procesne mogućnosti radi dokazivanja teza koje zastupaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na „optužbu“ i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

50. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom

1. KZFBiH. Dakle, Ustavni sud smatra da je, prije svega, Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branitelj pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka i dokaza, datih tokom predmetnog suđenja. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, redovni sudovi su jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je van razumne sumnje utvrđeno kako je apelant počinio radnje krivičnog djela spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na ova pitanja pokrenuta predmetnom apelacijom, a koja su prethodno, između ostalog, bila predmet rasprave na obje sudske instance, Ustavnom sudu se ne čine proizvoljnima, budući da su zasnovana na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost on iskoristio, uključujući, između ostalog, i komentarisanje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori apelanta od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je došlo do proizvoljne primjene odredbi KZFBiH ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-749/20 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio