Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2646/21 (G. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Invalid
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2646/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2646/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Gojko Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gojko Galić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007513 19 U od 17. maja 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-6083/16 od 20. juna 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007513 19 U od 17. maja 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UP-I-03-41-ZKZ-6083/16 od 20. juna 2019. godine.
2. Služba za branitelje iz Domovinskog rata općine Široki Brijeg je Rješenjem broj 10-41- 1661/06 od 22. novembra 2006. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, po osnovu stradavanja u vršenju vojne dužnosti u jedinicima HVO-a počev od 1. septembra 2006. godine, pa dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu.
3. Tuženi je, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu, rješenjem od 20. juna 2019. godine ukinuo konačno rješenje od 22. novembra 2006. godine i upravnu stvar riješio tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida kao i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa danom 20. jun 2019. godine.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja tuženog od 20. juna 2019. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 17. maja 2021. godine kojom je predmetna tužba odbijena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u Mostaru u konačnom nalazu i mišljenju od 26. marta 2019. godine (jer apelant na isti nije izjavio prigovor) uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu i neposrednim pregledom apelanta utvrdila procenat apelantovog vojnog invaliditeta ispod 20%. Zatim da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je ranije (po osnovu povrede glave, kičme, oba koljena i oba ramena 10. aprila 1992. godine) apelantov vojni invaliditet cijenjen po tač. 149.b-40%, 201.b- 40% i 104.a-30% Liste procenata i utvrđen u visini 70% V grupe invaliditeta. Dalje proizlazi da je sada nadležna ljekarska komisija procenat vojnog invaliditeta apelanta cijenila u visini od ispod 20%, jer povreda od 10. aprila 1992. godine nije ostavila morfo-funkcionalnih ispada, a priložena medicinska dokumentacija ne odražava očekivani tok dijagnostike, liječenja i rehabilitacije, te ove povrede nisu ostavile kod tužitelja morfo-funkcionalne ispade. Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija u konačnom nalazu i mišljenju dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Naveo je da apelant uopćenim i ničim argumentovanim navodima nije doveo u bilo kakvu sumnju konačan nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, niti je konkretno naveo iz kojih razloga su oštećenja njegovog organizma eventualno veća od utvrđenih. Također je naveo je ocjena apelantovog invaliditeta, suprotno apelantovim prigovorima iz tužbe, data na osnovu pregleda i vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je i ranije cijenjen, kako to propisuje član 7. stav 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, a pri tome, shodno članu 7. stav 5. istog zakona, ljekarska komisija nije ocijenila da je za davanje potpunog nalaza i mišljenja po postojećoj medicinskoj dokumentaciji u spisu predmeta potrebno pribaviti i nove dodatne specijalističke nalaze. Imajući u vidu navedeno, naveo je da je tuženi pravilno, na osnovu navedenog konačnog nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, rješenjem ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio, u skladu sa članom 2. stav 1. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kako je navedeno u dispozitivu. Naveo je je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za ocjenu njegovog vojnog invaliditeta i donošenje rješenja davanjem prava ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, kao i novog medicinskog vještačenja po prigovoru (o čemu je poučen u nalazu koji mu je uredno dostavljen nakon izvršenog pregleda), ali apelant to pravo nije iskoristio, te je na taj način nalaz i mišljenje postao konačan istekom roka za ulaganje prigovora (na što je apelant upozoren u dostavljenom nalazu), zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da nalaz i mišljenje ljekarske komisije nije objektivni pokazatelj zdravstvenog stanja apelanta, da je ljekarska komisija svoj nalaz i mišljenje dala paušalno, te da nalaz i mišljenje nije zasnovan na potpunom i medicinski objektivnom sagledavanju svih okolnosti ovog slučaja. Također navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nerazumno dugog trajanja postupka i to devet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu (po službenoj dužnosti) tuženi donio rješenje od 20. juna 2019. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. maja 2021. godine. Dakle, predmetni postupak (na dvije instance) je trajao jednu godinu i 11 mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić