Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2536/21 (V. B.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Invalidnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2536/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2536/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vlado Brizar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Brizar protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 008209 20 U od 23. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Brizar (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 14. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008209 20 U od 23. travnja 2021. godine.
2. Rješenjem Uprave za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanskoga kantona od 20. travnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida IV skupine sa 80%vojnoga invaliditeta.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 3. ožujka 2020. godine ukinuto je rješenje Uprave od 20. travnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida X skupine sa 20% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja na koje je služba u HVO utjecala na pogoršanje i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosi, kao i ostala prava propisana Zakonom, s tim da prava priznata po ovome rješenju pripadaju od 3. ožujka 2020. godine, i traju dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 23. travnja 2021. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 3. ožujka 2020. godine je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, dostavio spis predmeta liječničkome povjerenstvu za liječničko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Vrhovni je sud istakao da je nadležno liječničko povjerenstvo na temelju ponovnoga pregleda i detaljno razmotrene cjelokupne liječničke dokumentacije dala nalaz i mišljenje od 28. lipnja 2019. godine, kojim je utvrdila da procent vojnoga invaliditeta iznosi 20%. Nadalje, istakao je da je protiv navedenoga nalaza i mišljenja apelant uložio prigovor, nakon čega je nadležno liječničko povjerenstvo donijelo nalaz i mišljenje od 21. kolovoza 2019. godine, ponovnim uvidom u kompletnu liječničku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta, utvrdilo isti procent invaliditeta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni je sud istakao da prema konačnome nalazu i mišljenju ukupni vojni invaliditet apelanta cijenjen sukladno odredbama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa listom procenta vojnoga invaliditeta, da isti iznosi 20%, te da je isti jasan, potpun, sa danim detaljnim obrazloženjem, a kako je to propisano odredbama čl. 8. i 13.a. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik). Također, istakao je da je suprotno navodima tužbe, apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za ocjenu njegovoga vojnoga invaliditeta i donošenje rješenja, davanjem prava ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje nadležnoga liječničkoga povjerenstva. U konačnici, Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 23. st. 3. Pravilnika propisano da će nadležni organ nalaz i mišljenje liječničkoga povjerenstva dostaviti stranci uz rješenje, budući da se protiv istoga ne može izjaviti pravilni lijek, ali da se pravni lijek može izjaviti protiv upravnoga akta donesenoga na temelju takvoga nalaza i mišljenja. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako je pregled apelanta od strane liječničkoga povjerenstva bio paušalan i samo „vizualno“ obavljen, da nisu prikupljeni dodatni specijalistički nalazi, kao i da se postupkom nije moglo dirati u ranije ostvarena prava apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da je na prvobitni nalaz i mišljenje apelant istakao prigovor, te da je nalazom i mišljenjem drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva potvrđen raniji nalaz i mišljenje, te da je ocjena dana na temelju kako postojeće liječničke dokumentacije, tako i neposrednim pregledom apelanta, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić