Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1110/20 („ELEKTROPRENOS/ELEKTROPRIJENOS BIH“ AD Banjaluka)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kamata
  • Javna vlast
  • Propisano zakonom
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1110/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1110/20, rješavajući apelaciju „Elektroprenosa/Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Elektroprenosa/Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 123380 19 Rev od 27. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Elektroprenos/Elektroprijenos BiH“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 123380 19 Rev od 27. novembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda apelant je 11. augusta 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i tuženog u predmetnom postupku „Banka Srpska“ a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. i 16. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši sud i Okružni sud su u periodu od 18. juna do 6. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

4. Na traženje Ustavnog suda, Okružni sud je 13. aprila 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 123380 17 Ps od 6. marta 2018. godine utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje od tuženog, kao stečajnog dužnika, po osnovu Ugovora o oročenom novčanom depozitu broj 01-T-11-16/14 od 27. juna 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), i to na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga od 10.000.000,00 KM, u skladu sa Zakonom o visini stope zakonske zatezne kamate, za period počev od 11. maja 2016. pa do 4. aprila 2017. godine u iznosu od 1.721.866,31 KM i da je osnovano apelantovo potraživanje na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos navedenog glavnog duga, u skladu sa Zakonom o visini stope zakonske zatezne kamate, za period od 5. aprila 2017. do 4. decembra 2017. godine, kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, u iznosu od 1.241.164,96 KM, kao i da je osnovano apelantovo potraživanje na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos navedenog glavnog duga, u skladu sa Zakonom o visini stope zakonske zatezne kamate, za period od 5. decembra 2017. godine pa do isplate, te je naloženo stečajnom upravniku kod tuženog da u stečajnom postupku, koji se vodi kod Okružnog suda pod brojem 57 0 St 121495 17 St nad tuženim, izmijeni tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja i da navedena potraživanja unese u tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja kao priznato potraživanje 5. suspendiranog reda predmetnog redoslijeda prioriteta isplata obaveza tuženog. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Nadalje, presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano apelantovo potraživanje od tuženog kao stečajnog dužnika po osnovu predmetnog ugovora, i to na ime oročenog depozita i redovne kamate na njega u iznosu od 10.308.354,08 KM, kao potraživanje petog isplatnog reda i da je apelantovo potraživanje na ime zakonske zatezne kamate na iznos od 10,000.000,00 KM za period od 11. maja 2016. do 25. aprila 2017. godine u iznosu od 1.848.031,27 KM, te kamate za period od 26. aprila do 4. decembra 2017. godine u iznosu od 1.115.00,00 KM i kamate za period od 5. decembra 2017. godine pa do konačne isplate kao potraživanje petog isplatnog reda, kao i da je osnovano apelantovo potraživanje po osnovu troškova postupka po navedenoj prijavi potraživanja, koja potraživanja su osporena na ispitnom ročištu održanom 22. juna 2017. godine u predmetnom stečajnom postupku nad tuženim, te da se naloži stečajnom upravniku kod tuženog da u navedenom stečajnom postupku izmijeni tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja i da navedena potraživanja unese u tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja kao priznato potraživanje 5. isplatnog reda predmetnog redoslijeda prioriteta isplata obaveza tuženog.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nad tuženim Rješenjem tog suda broj 57 0 St 121495 17 St od 4. aprila 2017. godine, na prijedlog Agencije za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija za bankarstvo), otvoren stečajni postupak u kojem je apelant prijavio svoja potraživanja po osnovu oročenog depozita, te ugovorenih kamata i zakonskih zateznih kamata. Dalje je naveo da je stečajni upravnik na ispitnom izvještajnom ročištu priznao potraživanje po osnovu glavnice od 10.000.000,00 KM, te ugovorene kamate u iznosu od 308.359,08 KM, odnosno ukupno 10.308.359,08 KM, te ga svrstao u peti suspendirani red pozivajući se na odredbe Zakona o bankama, tačnije odredbe člana 269. st. 3. i 5, dok je u pogledu kamate obračunate u iznosu od 1.745.000,00 KM te kamate za period od 26. aprila 2017. godine pa do isplate osporio te utvrdio osporenim navedeno potraživanje. Istakao je da je nakon navedenog apelant podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari kojom je tražio da se priznato potraživanje po osnovu depozita i redovne kamate svrsta u peti isplatni red, a ne u peti suspendirani red, smatrajući da nije povezano lice s bankom, te obračunate kamate za period 11. maja 2016. do 25. aprila 2017. godine u iznosu od 1.848.031,27 KM, da je to potraživanje osnovano, kao i da je osnovano potraživanje za kamatu koju je obračunao vještak za period od 26. aprila 2017. pa do 4. decembra 2017. godine u iznosu od 1.115.000,00 KM, te da se naloži stečajnom upravniku da u stečajnom postupku nad tuženim izmijeni tabelu prijavljenih potraživanja i da navedena potraživanja unese u tabelu kao priznata potraživanja petog isplatnog reda.

8. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u prvom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na primjenu odredbi Zakona o bankama u pogledu reda prioriteta isplata priznatog potraživanja. U vezi s tim, citirao je odredbe čl. 279, 269. i člana 2. stav 1. tačka 23. Zakona o bankama, te ukazao da navedene odredbe, između ostalog, propisuju prioritete u isplati obaveza, s tim da se za povezana lica njihove obaveze suspendiraju dok se ne izmire obaveze prema svim ostalim povjeriocima. U skladu s navedenim zakonskim odredbama, Okružni sud je zaključio da je apelant povezano lice s tuženim. U vezi s tim, obrazložio je da su akcionari apelanta Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska sa različitim procentima učešća u vlasništvu, dok su akcionari tuženog fondovi, čiji je 100% osnivač i vlasnik Republika Srpska, a kojim upravlja Investiciono-razvojna banka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: IRB), čiji je vlasnik i osnivač također Republika Srpska. Dalje je obrazložio da navedeni fondovi u vlasništvu tuženog zajedno imaju preko 99% vlasništva nad tuženim. Stoga, imajući u vidu odredbe člana 2. stav 1. tačke 23. podtačke 1. alineje 1, prema mišljenju Okružnog suda, jasno proizlazi da je Republika Srpska preko fondova, čiji je 100% vlasnik i osnivač, imala preko 99% vlasništva nad tuženim, te je bila osnivač i vlasnik apelanta u procentu preko 40%. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o bankama, Okružni sud je naveo da jasno proizlazi da je apelant u smislu odredbe člana 269. stav 3, a u vezi sa članom 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineje 1. Zakona o bankama povezano lice s tuženim i potraživanje iste, odnosno isplata obaveza iste od strane tuženog prema apelantu se ima suspendirati sve dok se ne okonča postupak isplate obaveza tuženog prema drugim povjeriocima.

9. Okružni sud je naveo da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na kamatu obračunatu za period od dana padanja tuženog u docnju, tj. 11. maja 2016, pa do 25. aprila 2017. godine kao dana podnošenja prijave potraživanja apelanta u stečajnom postupku u određenom iznosu, kao i kamate obračunate za period od 26. aprila do 4. decembra 2017. godine u određenom iznosu, i to za iznos od 1.721.866,31 KM koji predstavlja iznos kamate počev od dana oduzimanja dozvole za rad tuženom, tj. 11. maja 2016. godine, do dana otvaranja stečaja, tj. 4. aprila 2017. godine. Dalje je naveo da je za ovo potraživanje utvrdio da je osnovano i svrstao ga u peti suspendirani red, te je utvrdio osnovanim potraživanja od 5. aprila 2017. godine pa do dana izrade nalaza, tj. 4. decembra 2017. godine u iznosu od 1.241.164,96 KM, kao i kamatu počev od 5. decembra 2017. godine pa do konačne isplate. Istakao je da bi navedeno potraživanje u smislu odredbi člana 88. stav tačka 1. Zakona o stečaju predstavljalo potraživanje koje se svrstava u niži isplatni red. Međutim, kako je redoslijed isplate propisan odredbama Zakona o bankama, tačnije člana 269. stav 1, te u njemu nisu navedena potraživanja koja nastaju poslije otvaranja stečajnog postupka, a riječ je o kamati na depozite, zaključio je da bi ga trebalo svrstati u peti suspendirani red u smislu navedenih odredbi Zakona o bankama jer se kamate odnose na predmetni ugovor. Okružni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim su potraživani troškovi po osnovu prijave potraživanja. U vezi s tim, ukazao je da oni nisu bili navedeni u apsolutnom iznosu u navedenoj prijavi, niti su bili opredijeljeni, niti se zna na koje se troškove misli, s obzirom na to da apelanta u postupku prijave potraživanja nije zastupao punomoćnik iz reda advokata, odnosno dokaza za to nema.

10. Okružni sud je naveo da ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da apelant nije povezano lice s tuženim, te da iz tog razloga nema mjesta primjeni odredbe člana 269. st. 3. i 5. Zakona o bankama iz prethodno navedenih razloga. U pogledu apelantovih tvrdnji da tuženi prilikom dostavljanja izvještaja o povezanim licima Agenciji za bankarstvo nikada nije naveo apelanta kao povezano lice, Okružni sud je istakao da su izvještaji koji su dostavljeni od strane tadašnje uprave tuženog uglavnom sadržavali podatke o direktoru, te licima zaposlenim u određenim sektorima banke, a što je Agencija svojim zapisnicima o vršenju kontrole konstatirala, te nalagala da se u skladu s uputstvom, pravilnikom, te tada važećim zakonom izvrši dopunjavanje uputstava s navođenjem povezanih kako fizičkih tako i pravnih lica s tuženim u skladu s tada važećim Zakonom o bankama.

11. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 123380 18 Pž od 12. decembra 2018. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena presuda Okružnog suda tako što je odbijen apelantov zahtjev za priznanje osnovnim potraživanja zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga od 10.000.000,00 KM počev od 5. aprila 2017. godine pa do isplate, dok je u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu gdje je priznato potraživanje apelanta uvršteno u peti isplatni red predmetnog redoslijeda prioriteta isplata obaveza i u odbijajućem dijelu za prijavljene troškove postupka, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu. Također, presudom je obavezan apelant da tuženom na ime troškova sastavljanja žalbe isplati određeni iznos, a preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se apelant i tuženi mogu smatrati povezanim licima i da se priznata potraživanja u stečajnom postupku na osnovu odredbe člana 269. stav 3. Zakona o bankama imaju svrstati u 5. suspendirani red, a ne u 5. isplatni red, kako to smatra apelant. Dalje je naveo da apelant pravilno navodi da fondovima upravlja IRB, što se spominje u kontekstu da apelant nikako ne može biti povezano lice s tuženim. U vezi s tim ukazao je da je osnivač IRB-a Republika Srpska, čiji je utjecaj na upravljanje fondovima opet posredan upravo preko IRB-a, što u skladu s odredbom člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka alineja 1. Zakona o bankama ukazuje na to da su apelant i tuženi povezana lica. Istakao je da na drugačije utvrđenje suda o povezanim licima nema utjecaja apelantova tvrdnja da Agencija za bankarstvo nije nikada dostavila izvještaj o povezanim licima, a u kojem je navela apelanta kao povezano lice. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud naveo da su izvještaji Agencije za bankarstvo uglavnom sadržavali podatke o zaposlenim licima i podatke o direktorima, s napomenom da je Agencija svojim zapisnicima nalagala da se izvrši dopuna o podacima povezanih kako fizičkih tako i pravnih lica s tuženim, u skladu s tada važećim Zakonom o bankama. Viši sud je ocijenio pravilnom i odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je apelant odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje po osnovu troškova postupka nastalih po prijavi potraživanja. U vezi s tim, ukazao je da prihvaća obrazloženje prvostepenog suda da apelantovi troškovi po osnovu prijave nisu bili navedeni u apsolutnom iznosu, dakle nisu bili opredijeljeni i sud nije mogao cijeniti na šta se odnose ti troškovi, posebno kod činjenice da u postupku prijave potraživanja apelanta nije zastupao punomoćnik iz reda advokata.

13. Viši sud je zaključio da je žalba tuženog djelimično osnovana za odluku kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu koji se odnosi na utvrđivanje osnovanim potraživanja na ime zakonske zatezne kamate. Prema mišljenju Višeg suda, apelantu pripada zakonska zatezna kamata od 11. maja 2016. godine do dana otvaranja stečaja 4. aprila 2017. godine i u ovom dijelu prvostepena presuda je pravilna i zakonita. Međutim, prema mišljenju Višeg suda, tuženi osnovano ukazuje da nije jasna odluka prvostepenog suda kojom se apelantu dosuđuju zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga, a nakon otvaranja stečajnog postupka. U vezi s tim, obrazložio je da se u skladu s odredbom člana 273. Zakona o bankama na stečaj banke primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje stečajni postupak, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Dalje je obrazložio da se na potraživanje povjerilaca koja se odnose na zakonsku zateznu kamatu od dana otvaranja stečajnog postupka primjenjuje odredba člana 88. stav 1. Zakona o stečaju i sva ta potraživanja se smatraju potraživanjima povjerilaca nižeg isplatnog reda. Istakao je da takva potraživanja mogu biti prijavljena samo onda kada sud povjerioce pozove da prijave ta potraživanja, a mogu biti eventualno priznata i isplaćena tek nakon namirenja svih ostalih povjerilaca i ako ostane sredstava. Također je istakao da je ista odredba bila propisana u ranijem Zakonu o stečajnom postupku i nesporno je da zakonska zatezna kamata može biti priznata samo do dana otvaranja stečajnog postupka svim povjeriocima, a nakon otvaranja stečajnog postupka na način kako je to propisano u odredbi člana 88. stav 1. Zakona o stečaju. Viši sud je zaključio da odluka prvostepenog suda kojom se utvrđuje da je osnovno potraživanje apelanta, i to na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga za period nakon 4. aprila 2017. godine pa sve do konačne isplate, nije pravilna i zakonita iz razloga koje je naveo pozivajući se na odredbu člana 88. Zakona o stečaju. Viši sud je naveo da je tuženi uspio u žalbenom postupku sa 85,72%, pa se tuženom dosuđuju troškovi na ime sastavljanja žalbe u određenom iznosu, dok je zahtjev tuženog preko dosuđenog iznosa odbijen.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 123380 19 Rev od 27. novembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija protiv presude Višeg suda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da Republika Srpska nema učešće u upravljanju predmetnim fondovima zbog činjenice da njima upravlja IRB. U vezi s tim ukazao je da je Republika Srpska osnivač IRB-a (član 3. stav 1. Zakona o Investiciono-razvojnoj banci Republike Srpske), koju je i osnovala radi upravljanja fondovima (između ostalog i predmetnim). Dalje je ukazao da prema navedenom zakonu IRB upravljanje fondovima vrši prema strategiji koju utvrđuje Vlada u skladu s godišnjom ekonomskom politikom, obavljajući stručne poslove (član 3. st. 2. i 3). Slijedom toga, istakao je da Republika Srpska upravljanje fondovima, a tako i tuženim, ostvaruje posredno upravo preko IRB-a, a učestvuje i u upravljanju apelantom kao akcionar apelanta sa 41,11% akcija, iz čega proizlazi njihov odnos povezanih lica iz odredbe člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineje 1. i 2. Zakona o bankama. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant stečajni povjerilac čija se potraživanja na osnovu odredbe člana 269. stav 1. tačka 5) i stav 3. Zakona o bankama svrstavaju u 5. suspendirani, a ne u 5. isplatni red.

16. Vrhovni sud je naveo da Zakon o stečaju pod potraživanjem stečajnog povjerioca podrazumijeva glavni dug i kamate koje dospijevaju na dan otvaranja stečajnog postupka, s obzirom na to da za neosigurana potraživanja, kakvo je potraživanje stečajnih povjerilaca, obračunavanje ugovornih i zateznih kamata prestaje danom otvaranja stečaja. Dalje je naveo da odredba člana 269. Zakona o bankama, kojom je reguliran redoslijed prioriteta i uvjeti isplate, ne predviđa isplatu zakonske zatezne kamate stečajnim povjeriocima banke, niti ovaj zakon sadrži odredbe o tim potraživanjima stečajnih povjerilaca, kao ni o potraživanju troškova postupka koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali učešćem u postupku (a koje apelant traži u ovoj parnici). S obzirom na odredbu člana 273. Zakona o bankama, prema mišljenju Vrhovnog suda, na ta potraživanja primjenjuju se odredbe Zakona o stečaju koje propisuju mogućnost namirenja i nižerangiranih potraživanja u koje spadaju kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka, troškovi koji su nastali stečajnim povjeriocima učešćem u postupku i druga potraživanja navedena u članu 88. Zakona o stečaju, koja se u stečajnom postupku, poslije ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca, mogu u istom rangu razmjerno namirivati. Vrhovni sud je naveo odredbu člana 169. stav 8. Zakona o stečaju, te zaključio da navedeno znači da je Zakon o stečaju neosiguranim povjeriocima priznao pravo da zahtijevaju i zakonsku zateznu kamatu i nakon otvaranja stečajnog postupka, ali tek po posebnom pozivu stečajnog sudije, što će najčešće biti slučaj ako preostanu raspoloživa sredstva nakon podmirenja svih povjerilaca. Dalje je ukazao da je u rješenju o otvaranju stečajnog postupka nad tuženim stečajni sudija pozvao sve povjerioce stečajnog dužnika da prijave potraživanja (st. IV i V). Međutim, ocijenio je da ovaj poziv ne predstavlja poseban poziv stečajnog sudije nižerangiranim povjeriocima koji ima u vidu odredba člana 169. stav 8. Zakona o stečaju, niti je prijava apelanta za potraživanje zakonske zatezne kamate od otvaranja stečaja pa ubuduće podnesena prema odredbi člana 169. st. 9. i 10. Zakona o stečaju, pa se u ovom dijelu i nije mogla uzeti u obzir, slijedom čega je apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen u ovom dijelu.

17. Vrhovni sud je naveo i da saglasno odredbi člana 26. Zakona o stečaju u stečajnom postupku svaki povjerilac snosi svoje troškove postupka ako tim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je naveo da Zakon o stečaju predviđa da i potraživanje troškova postupka koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali učešćem u postupku, koje spada u nižerangirana potraživanja u smislu odredbe člana 88. stav 1. tačka 2) tog zakona, može biti namireno pod uvjetima iz odredbe člana 169. stav 8. Zakona o stečaju, odnosno samo ukoliko stečajni sudija posebno pozove na prijavljivanje tih potraživanja. Slijedom navedenog, zaključio je da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu kojim traži da mu se priznaju troškovi postupka nastali prijavom potraživanja, pri čemu nije od značaja što apelantovi troškovi u prijavi potraživanja nisu bili opredijeljeni u smislu visine tih troškova, niti je navedeno na šta se odnose ti troškovi. Vrhovni sud je naveo da apelant pobija i odluku drugostepenog suda o troškovima žalbenog postupka, kojom je obavezan tuženom platiti određeni iznos, navodeći da je uspjeh tuženog u žalbenom postupku 41,89% i da je trebalo dosuditi manji iznos razmjerno uspjehu tuženog sa žalbom, s obzirom na to da je apelantu priznato potraživanje zakonske zatezne kamate od 1.721.866,31 KM, a da je odbijen za 1.241.164,95. KM. U vezi s tim, obrazložio je da je odbijajući dio za koji je uvažavanjem žalbe tuženog apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom veći od 1.241.164,95 KM, jer je potraživanje zakonske zatezne kamate obračunato u navedenom iznosu samo za period od 5. aprila do 4. decembra 2017. godine, ali ne i za period od 5. decembra 2007. godine nadalje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da njegovo potraživanje ne može biti suspendirano jer ne spada u potraživanja čija se isplata suspendira u skladu s odredbom člana 269. st. 3. i 5. Zakona o bankama, a pogotovo jer apelant i tuženi nisu povezano lice u skladu s odredbama Zakona o bankama. Ističe da se iz svih provedenih dokaza vidi da apelant s tuženim nije povezan vlasništvom nad kapitalom ili upravljanjem kapitalom, pa ni sa 20% ili više glasačkih prava ili kapitala, niti je s njim povezan radi postizanja zajedničkih poslovnih ciljeva, niti tako da poslovanje i rezultati poslovanja jednog od njih mogu značajno utjecati na poslovanje, tj. rezultate drugog. Također navodi da ni lica koja imaju učešće u apelantu i tuženom nisu ista lica, odnosno lica koja se smatraju povezanim licima (akcionari tužioca Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, a akcionari tuženog predmetni fondovi). Ističe da predmetnim fondovima upravlja IRB, a ne Republika Srpska. Apelant navodi i da Vrhovni sud u osporenoj odluci uopće ne primjenjuje odredbu člana 2. stav 1. tačka 9. Zakona o bankama, koja se ima primijeniti u ovom slučaju. Posebno ističe da su njegovi vlasnici samostalno Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, bez ikakvih povezanih lica i samostalno učestvuju u upravljanju, te da tuženi nikako ne učestvuje ni u vlasništvu nad apelantovim osnivačkim kapitalom niti učestvuje u upravljanju kod apelanta. Također ističe da su kod tuženog, između ostalih, vlasnici predmetni fondovi kojim upravlja IRB, a apelant nije vlasnik osnivačkog kapitala tuženog, niti učestvuje u upravljanju kod tuženog.

19. Apelant navodi i da Vrhovni sud nije dao obrazloženje od kakvog je značaja navod da je Republika Srpska osnivač predmetnih fondova i da njima upravlja IRB, čiji je vlasnik i osnivač također Republika Srpska, te smatra da ti navodi nisu od značaja za primjenu člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineja 1. Zakona o bankama. Dalje navodi i da se ne bi moglo smatrati ni da su Republika Srpska i predmetni fondovi povezana lica iz člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineja

2. Zakona o bankama jer njima upravlja IRB, a ne Republika Srpska, pa Republika Srpska nema učešća u skladu s odredbom člana 2. stav 1. tačka 9. Zakona o bankama. Ističe i da tuženi u svojim obaveznim izvještajima o poslovanju s licima povezanim sa bankom i u svojim internim aktima, kao ni Agencija za bankarstvo nisu tretirali apelanta kao lice povezano s tuženim. Također ističe da je pogrešno odbijen njegov zahtjev za troškove postupka po prijavi potraživanja jer su bili opredijeljeni u vidu sudske takse. Smatra i da ima pravo da se njegovo potraživanje zakonske zatezne kamate zbog padanju u docnju tuženog za sav period kašnjenja (do konačne isplate) prizna i svrsta u 5. isplatni red predmetnog redoslijeda prioriteta isplate obaveze tuženog. U vezi s tim, apelant analizira čl. 269, 273. i 279. Zakona o bankama, te smatra da banka u postupku stečaja isplatu obaveza ne može da vrši po isplatnim redovima propisanim Zakonom o stečaju, odnosno po članu 88. stav 1. tačka 1. Zakona o stečaju. Smatra da se na isplatu stečajnim povjeriocima od strane banke koja je u stečaju imaju primijeniti odredbe člana 296. u vezi sa članom 279. Zakona o bankama. Također smatra da njegovo cjelokupno potraživanja spada u 5. isplatni red u smislu člana

269. Zakona o bankama s obzirom na to da se radi o potraživanju po osnovu depozita. Apelant navodi i da je Vrhovni sud pogrešno potvrdio presudu Višeg suda kojom su tuženom pogrešno dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te smatra da je tuženi (s obzirom na obim pobijanja prvostepene presude samo u odnosu na dosuđujući dio zakonske zatezne kamate) uspio sa 41,89%, pa su mu pogrešno dosuđeni troškovi u većem iznosu.

II.Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Viši sud navodi da osporenom presudom nisu prekršena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu jer je prilikom donošenja odluke Viši sud primijenio relevantne odredbe Zakona o bankama, Zakona o stečaju, Zakona o privrednim društvima, ZOO i ZPP.

22. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje pri svim datim navodima iz prvostepene odluke, te smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 397.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.

24. Zakon o bankama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 4/17, 19/18 i 54/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o bankama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 4/17), koji su redovni sudovi primjenjivali prilikom donošenja odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Značenje pojedinih pojmova Član 2. stav 1. tač. 9) i 23) Pojmovi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

9) učešće je bilo koje vlasničko učešće akcionara registrovano kod nadležne institucije, kojim se definiše ulog u novcu ili drugoj imovini koja predstavlja proporcionalan interes u pravu upravljanja bankom;

23) povezana lica su fizička i pravna lica koja su međusobno povezana vlasništvom nad kapitalom ili upravljanjem kapitalom sa 20% ili više glasačkih prava ili kapitala ili na drugi način povezana radi postizanja zajedničkih poslovnih ciljeva, tako da poslovanje i rezultati poslovanja jednog lica mogu značajno uticati na poslovanje, odnosno rezultate poslovanja drugog lica, a povezanim licima smatraju se i:

1. lica koja su međusobno povezana:

- tako da jedno lice, odnosno lica koja se smatraju povezanim licima u skladu sa ovom tačkom, zajedno, posredno ili neposredno, učestvuju u drugom licu,

- tako da u dva lica učešće ima isto lice, odnosno lica koja se smatraju povezanim licima u skladu sa ovom tačkom,

- na način propisan zakonom kojim se uređuje poslovanje privrednih društava,

- kao članovi upravnog odbora, uprave, nadzornog odbora i drugih organa u pravnom licu u kojem obavljaju tu funkciju, odnosno u kojem su zaposleni, i članovi porodice tih lica, 2. članovi porodice koji imaju značenje utvrđeno u zakonu kojim se uređuju privredna društva;

Prioriteti isplata u postupku likvidacije Član 269.

(1) U postupku likvidacije, isplata obaveza vrši se po sljedećem redoslijedu prioriteta:

1) obaveze prema osiguranim povjeriocima, do vrijednosti njihovog obezbjeđenja, 2) dugovi banke po osnovu zajmova datih banci ili drugih troškova banke stvorenih tokom privremene uprave, postupka restrukturiranja, postupka likvidacije ili postupka stečaja banke, u skladu sa ovim zakonom, 3) potraživanja radnika iz radnog odnosa za posljednjih 12 mjeseci do dana otvaranja likvidacionog postupka, ali samo u visini zakonom utvrđene najniže mjesečne plate i obračunatih doprinosa u skladu sa zakonom, kao i potraživanja radnika po osnovu naknade štete za povrede na radu i članova porodice poginulog radnika na radu, koja se isplaćuje u punom iznosu, 4) potraživanja Agencije za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine za naknadu isplaćenih depozita, zajedno sa troškovima nastalim u postupku isplate ovih depozita, i potraživanja deponenata za osigurane depozite koji nisu isplaćeni od ove Agencije, najviše do iznosa definisanog propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama Bosne i Hercegovine, 5) ostali depoziti i isključeni depoziti u skladu sa propisom koji uređuje osiguranje depozita u bankama Bosne i Hercegovine, 6) potraživanja povjerilaca koji nisu akcionari banke, 7) potraživanja vlasnika subordiniranog duga, 8) potraživanja vlasnika prioritetnih akcija i 9) potraživanja vlasnika običnih akcija.

(2) U slučaju likvidacije banke, sredstva računa javnih prihoda na koje se vrše uplate javnih prihoda na ime Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Bosne i Hercegovine, opština, gradova i fondova i sa kojih se vrši raspodjela sredstava na račune korisnika javnih prihoda, izuzimaju se iz likvidacione mase i po nalogu Ministarstva finansija Republike Srpske prenose na drugu banku.

(3) U postupku iz stava 1. ovog člana isplata bilo kakvih obaveza banke prema članovima organa upravljanja banke, odbora za reviziju, akcionarima banke koji učestvuju sa najmanje 5% u glasačkim pravima, odnosno vlasništvu nad kapitalom, povezanim licima i povezanim bankama suspenduje se sve dok u potpunosti ne budu isplaćene obaveze prema drugim povjeriocima banke.

(4) Isplata obaveza banke u postupku likvidacije vrši se u skladu sa planom likvidacije koji je sastavni dio likvidacionog bilansa stanja i finansijskog izvještaja koji je sačinio likvidacioni upravnik i na koji je saglasnost dala Agencija.

(5) Treća lica koja postupaju u ime fizičkih i pravnih lica iz stava 3. ovog člana, kao i članovi uže porodice, srodnici lica iz tog stava po krvi i po tazbini do trećeg stepena, takođe, nemaju pravo na isplatu dok se svi ostali povjerioci banke u potpunosti ne isplate.

Primjena drugih propisa u stečajnom postupku Član 273.

Na stečaj banke primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje stečajni postupak, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Prioriteti isplata u postupku stečaja Član 279.

(1) U postupku stečaja, banka isplatu obaveza vrši prema redoslijedu prioriteta i uslovima isplata u postupku likvidacije banke utvrđenim članom 269. ovog zakona.

(2) Nadležni sud na ispitnom ročištu utvrđuje listu priznatih potraživanja, redoslijed prioriteta i uslove isplate i unosi ih u tabelu prijavljenih potraživanja u skladu sa ovim članom i članom 269. ovog zakona.

(3) Iznos i rang priznatih potrživanja, upisan u tabelu prijavljenih potraživanja, ima dejstvo pravosnažne presude.

25. Zakon o stečaju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 16/16) u relevantnom dijelu glasi:

Stečajni povjerioci nižih isplatnih redova Član 88.

(1) U rangu poslije ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca namiruju se sljedećim redoslijedom, a pri istom rangu srazmjerno prema odnosu njihovih iznosa:

1) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca, 2) troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim učešćem u postupku, 3) novčane kazne, globe, prekršajne kazne i novčane prinude, kao i posljedice nekog krivičnog djela ili prekršaja koje obavezuju na novčana plaćanja, 4) potraživanja koja se odnose na neku besplatnu činidbu stečajnog dužnika, 5) potraživanja koja se odnose na povrat zajma kojim se nadoknadio kapital nekog člana društva, odnosno na povrat zajama koji je dalo treće lice, a za koje je član društva dao osiguranje ili potraživanja koja su s tim izjednačena, u smislu zakona kojim se uređuju privredna društva.

6) potraživanja po osnovu zajmova kao i drugih pravnih radnji koje u ekonomskom pogledu odgovaraju odobravanju zajmova, u dijelu kojem ti zajmovi nisu osigurani, a koji su stečajnom dužniku odobreni od povezanih lica stečajnog dužnika iz člana 141. ovog zakona, osim lica koja se u okviru svoje redovne djelatnosti bave davanjem kredita i zajmova.

(2) Potraživanja za koja je između povjerioca i stečajnog dužnika ugovoren niži rang u stečajnom postupku namiruju se u slučaju sumnje nakon potraživanja navedenih u stavu 1. ovog člana.

(3) Kamate na potraživanja nižerangiranih stečajnih povjerilaca i troškovi nastali povjeriocima zbog učešća u postupku imaju isti rang kao potraživanja tih povjerilaca.

8. Namirenje povjerilaca Prijava potraživanja Član 169. st. 8, 9. i 10.

(8) Potraživanja nižerangiranih povjerilaca prijavljuju se samo ukoliko stečajni sudija posebno pozove na prijavljivanje tih potraživanja.

(9) U prijavi potraživanja iz stava 8. ovog člana naznačava se da je riječ o potraživanju nižeg isplatnog reda, kao i rang na koji povjerilac ima pravo.

(10) Ako povjerilac nižeg isplatnog reda nije u prijavi naznačio da je riječ o nižerangiranom potraživanju, prijava se ne uzima u obzir prilikom diobe.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 123380 19 Rev od 27. novembar 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 22. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine (61. dan jer je 60. dan bio u nedjelju), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

31. S obzirom na to da iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da su akcionari apelanta Federacija Bosne i Hercegovine (58,89%) i Republika Srpska (41,11%) i da je stoga apelant pod kontrolom javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tač. od 12. do 15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti, a u tom kontekstu i preduzeća koja su pod kontrolom javne vlasti, ispitivao, u pravilu, u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju lična prava na koja se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3444/19 od 21. aprila 2021. godine, tačka 28). Stoga će Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na priznanje osnovanim apelantovih potraživanja po osnovu predmetnog ugovora i svrstavanja u određeni red redoslijeda prioriteta isplata obaveza tuženog u stečajnom postupku, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

37. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza – dokumentacije, da su u postupku nesporno ocijenjeni svi dokazi koji su izvedeni u toku postupku, te je data ocjena dokaza koja se ne čini proizvoljnom, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio osnovanim apelantova potraživanja po predmetnom ugovoru, na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga za određene periode i naložio stečajnom upravniku da navedena potraživanja unese u tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja kao priznato potraživanje 5. suspendiranog reda predmetnog redoslijeda prioriteta isplata obaveza tuženog. S druge strane, Okružni sud je odbio zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je osnovano apelantovo potraživanje od tuženog po osnovu predmetnog ugovora, i to na ime oročenog depozita i redovne kamate, kao potraživanje petog isplatnog reda, apelantovo potraživanje na ime zakonske zatezne kamate na određeni iznos za određene periode kao potraživanje petog isplatnog reda, kao i da je osnovano apelantovo potraživanje po osnovu troškova postupka po prijavi potraživanja u stečajnom postupku. Postupajući po žalbi tuženog, Viši sud je djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev za priznanje osnovnim potraživanja zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga počev od 5. aprila 2017. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je osporenom odlukom odbio reviziju protiv navedene presude Višeg suda.

38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je dakle donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, ukazao da su apelant i tuženi povezana lica iz odredbe člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineje 1. i 2. Zakona o bankama, te da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant stečajni povjerilac čija se potraživanja na osnovu odredbe člana 269. stav 1. tačka 5) i stav 3. Zakona o bankama svrstavaju u 5. suspendirani red, a ne u 5. isplatni red. Nadalje, Vrhovni sud je u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražena zakonska zatezna kamata nakon otvaranja stečajnog postupka ukazao da poziv iz rješenja o otvaranju stečajnog postupka nad tuženim ne predstavlja poseban poziv stečajnog sudije nižerangiranim povjeriocima koji ima u vidu odredba člana 169. stav 8. Zakona o stečaju, niti je prijava apelanta za potraživanje zakonske zatezne kamate od otvaranja stečaja pa ubuduće podnesena prema odredbi člana 169. st. 9. i 10. Zakona o stečaju. Također, Vrhovni sud je ukazao i da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu kojim traži da mu se priznaju troškovi postupka nastali prijavom potraživanja, ali iz drugih razloga nego što su to smatrali nižestepeni sudovi (koji su smatrali da ti troškovi nisu navedeni u apsolutnom iznosu, tj. da nisu opredijeljeni), već zato što Zakon o stečaju predviđa da i potraživanje troškova postupka koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali učešćem u postupku, koje spada u nižerangirana potraživanja u smislu odredbe člana 88. stav 1. tačka 2) tog zakona, može biti namireno pod uvjetima iz odredbe člana 169. stav 8. Zakona o stečaju.

39. Dovodeći navedeno u vezu s apelacionim navodima i relevantnim zakonskim odredbama Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, cijenio sve posebne okolnosti u pogledu povezanosti apelanta i tuženog preko njihovih akcionara, o čemu je dao opširna obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim, već u skladu s relevantnim odredbama Zakona o bankama. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da su akcionari apelanta Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, a tuženog (preko 99%) predmetni fondovi, čiji je 100% osnivač i vlasnik Republika Srpska, a kojim upravlja IRB, koju je osnovala Republika Srpska radi upravljanja fondovima, uključujući i predmetne. Navedeno utvrđenje redovni sudovi su doveli u vezu s odredbom člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineje 1. i 2. Zakona o bankama na način koje ne ostavlja proizvoljnost, te su dali obrazloženje zašto apelantovi prigovori ne utječu na ovakav zaključak. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti i u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražena zakonska zatezna kamata nakon otvaranja stečajnog postupka i troškovi postupka nastali prijavom potraživanja, uz primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o stečaju. U pogledu apelacionih prigovora da su tuženom dosuđeni troškovi žalbenog postupka u većem iznosu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud cijenio apelantove prigovore usmjerene na obračun žalbenih troškova, o čemu je dao obrazloženje koja se ne čini proizvoljnim, već u skladu s relevantnim odredbama ZPP.

40. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanta, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)

43. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđena odredba člana II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantira neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definira da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je osporena odluka upravo donesena uz poštovanje navedenih standarda.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da su apelant i tuženi povezana lica iz odredbe člana 2. stav 1. tačka 23. podtačka 1. alineje 1. i 2. Zakona o bankama, slijedom čega je utvrđeno da je apelant stečajni povjerilac čija se potraživanja na osnovu odredbe člana 269. stav 1. tačka 5) i stav 3. Zakona o bankama svrstavaju u 5. suspendirani red, a ne u 5. isplatni red, te razloge zašto je primjenom člana 169. stav 8. Zakona o stečaju zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu kamata nakon otvaranja stečajnog postupka, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1110/20 („ELEKTROPRENOS/ELEKTROPRIJENOS BIH“… | Sudska praksa | Aktio