Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2435/21 (A.M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2435/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2435/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela A.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A.M.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 500720 16 Gž od 22. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 500720 15 P od 26. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnijela je 8. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 500720 16 Gž od 22. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 500720 15 P od 26. aprila 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 500720 15 P od 26. aprila 2016. godine obavezane su apelantica i A.T. (drugotužena, solidarni jemac) da na ime duga isplate tužiocu (MKF „SUNRISE" Sarajevo) iznos od 5.544,31 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 322,60 KM.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 500720 16 Gž od 22. aprila 2021. godine djelimično je uvažena žalba apelantice, pa je u odnosu na apelanticu prvostepena presuda djelimično preinačena na način da je apelantica obavezana da tužiocu isplati iznos od 2.276,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostalom dijelu tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je taj sud u sjednici vijeća cijeneći iznova provedene dokaze tužioca utvrdio da je apelantica (glavni dužnik) sa tužiocem zaključila ugovor o kreditu 15. aprila 2009. godine, da je po tom osnovu apelantici doznačen iznos od 3.000,00 KM, da je ugovorena redovna mjesečna kamatna stopa od 2,42%, te da je apelantica bila dužna vratiti tužiocu ukupno iznos od 4.254,30 KM (glavnica i redovne kamate) prema otplatnom planu i zaključno sa 15. oktobrom 2011. godine. Zatim da je ugovorom o kreditu ugovorena i zatezna kamata za kašnjenje u plaćanju anuiteta u visini od 2,42% mjesečno za svaki dan zakašnjenja, pri čemu se kašnjenjem sa uplatom bilo koje rate smatra da je dospio na naplatu cio dug (glavnica+redovna kamata+obračunata zatezna kamata). Dalje je utvrdio da su tužilac i apelantica u 2014. godini zaključili vansudsku nagodbu po kojoj su vršena određena plaćanja, pa je tako glavnica na dan 8. januar 2015. godine iznosila 1.902,97 KM, a redovna kamata 373,05 KM. Naveo je da apelantica nije uredno vraćala dug pa je dana 23. mart 2015. godine na naplatu dospio cjelokupan dug, te da je prvostepeni sud shodno članu 1065. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanticu, kao glavnog dužnika, na vraćanje preostalog duga tužiocu. Kantonalni sud je naveo da obavještenje o stanju duga na dan 23. mart 2015. godine sadrži pregled obračuna procesne kamate vanbilans za period od 31. marta 2011. do 28. februara 2015. godine u iznosu od 3.251,21 KM, kao i ukupan saldo duga po kreditu u visini od 5.589,31 KM (glavnica 1.902,97 KM, redovna kamata 373,05 KM, sudski troškovi 45,00 KM, zatezna kamata 17,08 KM, procesna kamata 3.251,21 KM), a kada se odbije iznos od 45,00 KM sudskih troškova utuženi iznos je 5.544,31 KM. Kantonalni sud je naveo da je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac potraživao iznos od 3.251,21 KM na ime procesne kamate i iznos od 17,08 KM na ime zatezne kamate, jer je protivno zakonu ugovaranje zatezne kamate na dužnu glavnicu u visini od 2,42% mjesečno za svaki dan zakašnjenja. Međutim, naveo je da tužilac osnovano potražuje iznos od 1.902,97 KM na ime preostale neplaćene glavnice i iznos od 373,05 KM na ime ugovorene redovne kamate, što ukupno iznosi 2.276,02 KM. Naveo je da u ovom pogledu knjigovodstvena evidencija tužioca sadrži jasne podatke o svim uplatama i konačnom obračunu duga, pa apelantica neosnovano prigovara da je tužilac ovu visinu morao utvrđivati putem finansijskog vještačenja. Naime, apelantica nije određeno osporila nijednu od proknjiženih stavki glavnice i ugovorene redovne kamate niti je ukazala da neka od uplata nije proknjižena ili da je pogrešno proknjižena, pa je paušalno istaknut prigovor apelantice na preostalu dužnu visinu glavnice i redovne ugovorene kamate. Naveo je da apelantica u toku prvostepenog postupka nije isticala prigovore niti na osnov niti na visinu tužbenog zahtjeva, pa je prvostepeni sud svoju odluku i obrazložio osnovom takvog stepena spornosti činjeničnog stanja. S obzirom da tužilac ima pravo na zakonsku zateznu kamatu shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima kod kašnjenja sa plaćanjem novčane obaveze, Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu u pogledu dosuđenja iznosa od 373,05 KM na ime redovne kamate i iznosa od 1.902,97 KM na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. marta 2015. godine pa do isplate. S tim u vezi je naveo da je u pogledu ove dvije stavke utuženog duga nije od odlučnog značaja ugovorena odredba o načinu i vremenu dospijeća cjelokupnog duga kašnjenjem makar i jednog anuiteta, jer u istom nema obračuna zateznih kamata, a glavnica je sasvim sigurno dospjela na dan 23. marta 2015. godine od kad tužilac potražuje zakonsku zateznu kamatu. Naveo je da je sve prednje odlučeno u odnosu na apelanticu jer drugotužena nije ulagala žalbu, a radi se o običnim suparničarima. Također je naveo da je neosnovan prigovor apelantice da se prvostepena odluka nije mogla zasnivati na privatnim ispravama tužioca. Naime, privatne isprave su dokazno sredstvo propisano Zakonom o parničnom postupku, a sud u svakom konkretnom slučaju slobodnom ocjenom istih cijeni da li se iz istih, sa potrebnim standardom dokaza, mogu utvrditi odlučne činjenice za presuđenje. Naveo je da nema potrebe, ukoliko se na osnovu takvih dokaza može sa izvjesnošću utvrditi visina duga, da se visina duga utvrđuje putem finansijskog vještačenja. U odnosu na prigovor zastare, naveo je da je apelantica isti po prvi put istaknula u žalbenom postupku, što je suprotno članu 207. stav 3. Zakonom o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi, između ostalog, da je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu zastario i da je zastarilo i samo pravo iz kojeg tužilac crpi svoje potraživanje. Apelantica navodi da je tužilac morao dokazati osnov i visinu tužbenog zahtjeva, da se tužbeni zahtjev nije mogao smatrati dokazanim samo na osnovu privatnih isprava tužioca (izvještaji o stanju duga i kartice) na kojima se ne može zasnovati presuda, te da je tužilac morao provesti finansijsko vještačenje kako bi dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, bez obzira da li je apelantica osporila visinu i/ili osnovanost tužbenog zahtjeva. Također navodi da tužiocu ne pripada pravo zaračunavati kamate za period od dana kada je kredit na osnovu ugovora dospio za naplatu pa do dana kada je rok vraćanja kredita istekao, a zbog nemarnosti tužioca i njegovog očitog odugovlačenja sa preduzimanjem radnji koje po zakonu bio dužan i obavezan poduzeti prema dužniku svog potraživanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2435/21 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio