Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2471/21 (P. M. i D. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2471/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2471/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Petar Mastikosa i Dragomir Mastikosa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Petar Mastikosa i Dragomir Mastikosa protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 073631 20 Gž od 21. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 073631 15 P od 12.

novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Mastikosa i Dragomir Mastikosa (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Oštre Luke, koje zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 073631 20 Gž od 21. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 073631 15 P od 12. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da tužiteljici (M.Š.) pripada pravo suvlasništva na nekretninama upisanim u zemljišnoknjižnom ulošku navedenom u izreci presude sa 4/20 dijela i u Listu nepokretnosti navedenom u izreci presude sa 4/14 dijela, što su apelanti (kao prvotuženi i drugotuženi) i trećetuženi (M.M.) dužni priznati i trpjeti da tužiteljica fizički izdvoji svoj suvlasnički dio iz zajednice naprijed označenih nekretnina. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti po osnovu održaja stekli pravni osnov za upis suvlasništva, svako od njih u dijelu ½ na kompletnom ranije upisanom suvlasničkom dijelu tužiteljice od 4/20 dijela odnosno na kompletnom suvlasničkom dijelu trećetuženog od 6/20 dijela na nekretninama navedenim u izreci presude, upisanim u zemljišnoknjižnom ulošku navedenom u izreci presude, odnosno na kompletnom suposjedovnom dijelu od 4/14 tužiteljice na nekretninama upisanim u List nepokretnosti navedenom u izreci presude, što su tužiteljica i trećetuženi dužni priznati, te trpjeti da se oni brišu u cijelosti na gornjim zemljišno-knjižnim evidencijama, a da se na njihovim ranijim gore opisanim dijelovima upišu apelanti na jednake dijelove od po ½.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su apelanti u vanparničnom postupku osporili tužiteljici pravo na fizičku diobu, pa je rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 V 055906 13 V od 17. decembra 2015 godine prekinut vanparnični postupak i tužiteljica (u tom postupku predlagateljica) upućena da pokrene parnicu radi utvrđenja da joj pripada pravo suvlasništva na nekretninama upisanim u zemljišnoknjižnom ulošku navedenom u izreci presude. Zatim da iz zemljišnoknjižnog uloška proizlazi da su pored tužiteljice kao suvlasnici upisani apelanti, te da iz lista nepokretnosti proizlazi da je tužiteljica upisana kao posjednik sa 4/14 dijela, dok su apelanti upisani svako sa po 5/14 dijela. Dalje je naveo da se tužiteljica već dužni niz godina (od oko 1955. godine) ne nalazi u neposrednom posjedu predmetnih nekretnina, a za koje vrijeme su pravni prednici apelanata, a kasnije i apelanti uz saglasnost tužiteljice obrađivali predmetne nekretnine. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 37. i član 38. stav 1. Zakona o stvarnim pravima u vezi sa članom 174. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti. Okružni sud je naveo da državina tužiteljice nije prestala niti je prekinuta i da ona traje neprekidno i dalje (član 314. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), te da apelanti, u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, nisu stekli pravo svojine održajem, a da svo vrijeme roka potrebnog za održaj nisu bili savjesni, jer su znali da na predmetnim nekretninama tužiteljica ima svoj suvlasnički dio. Nadalje, naveo je da nisu osnovani žalbeni razlozi apelanata da se radi o napuštenom posjedu od strane tužiteljice, te da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio njihov protivtužbeni zahtjev. U tom smislu je istakao da okolnost da se tužiteljica, kao suvlasnik na predmetnim nekretninama, dugi niz godina nije interesovala za svoje nekretnine niti je tražila predaju istih ne može tumačiti u prilog savjesnosti apelanata kao posjednika, jer su cijeli period znali da koriste tuđi posjed, a taj posjed su koristili uz saglasnost tužiteljice. Također je naveo da je pretpostavka savjesnosti državine radi sticanja prava svojine održajem ispunjena samo ako je držalac kroz svo vrijeme održaja smatrao da je stvar koju drži njegova, odnosno ako nije znao ili nije mogao znati da nije njegova, te naglasio da bez državine takvog kvaliteta nema osnova ni za sticanje prava svojine putem održaja u smislu čl. 28. i 72. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 58., člana 314. stav 1. i člana 322. st. 5. i 6. Zakona o stvarnim pravima odbio protivtužbeni zahtjev apelanata.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navode, između ostalog, da je tužiteljica napustila posjed predmetnih nekretnina oko 1955 - 1957. godine, udajom i odlaskom da živi u Republici Srbiji, da nakon toga nikada nije uživala predmetne nekretnine niti je sprečavala na bilo koji način apelantima i njihovom pravnom predniku da te nekretnine uživaju, odnosno nikada nije pokazivala interes za nekretnine na bilo koji način, te smatraju da se radi o napuštenom posjedu i gubitku pravnog interesa tužiteljice za državinu. Također navode da su apelanti kao savjesni posjednici i prije posljednjeg rata stekli pravo svojine na kompletnom posjedu, te ističu da sama činjenica da se tužiteljica kroz navedeni vremenski period nije zanimala za predmetne nekretnine predstavlja dovoljan osnov da se usvoji tužbeni zahtjev apelanata, a da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik RS", br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/2016 - odluka US i 107/19) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje održajem Član 58.

(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje da teče onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za održaj.

(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.

(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, dao jasne razloge za svoj zaključak da apelanti nisu stekli pravo svojine održajem, jer svo vrijeme roka potrebnog za održaj nisu bili savjesni, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2471/21 (P. M. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio