Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1993/20 (A. S.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1993/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1993/20, rješavajući apelaciju Akifa Smailhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Akifa Smailhodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 153632 19 Kž 3 od 14. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 153632 17 K od 4. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Akif Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokat Senad Bilić iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 153632 19 Kž 3 od 14. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 153632 17 K od 4. novembra 2019. godine. Apelant je uz apelaciju dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom se odgađa izvršenje kazne zatvora koja je izrečena apelantu (navedenom osporenom) presudom Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 16. juna 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 24. do 26. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1993/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 153632 17 K od 4. novembra 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (maj-juli 2017. godine) i način, pobliže opisan u izreci presude, sam i zajedno sa označenim osobama, kao službene osobe u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), prekoračivši svoja službena ovlašćenja pribavio korist za drugog, čime je apelant počinio pod tač. 1a), b) i c) izreke presude produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 55. KZFBiH, a pod tač. 2a), b) i c) i tačkom 3. izreke presude u stjecaju produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH u vezi sa čl. 55. i 31. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je na osnovu istih članova i propisa za produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i devet mjeseci, a za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) K FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. jula 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine. Presudom je, također, apelant obavezan platiti na ime paušala označeni novčani iznos, te su mu, u skladu sa članom 76. stav (1) i članom 78. stav (1) KZFBiH, izrečene označene mjere sigurnosti. Konačno je presudom odlučeno da se, u skladu sa članom 114. stav (1) KZFBiH, oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 50.000,00 KM, te mu se nalaže da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude uplati označeni iznos kao prihod u budžet FBiH.

7. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano koji su dokazi izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 4-8. presude). U tom smislu je Općinski sud ukazao i na materijalne dokaze, uključujući, između ostalih, i označene prijedloge Kantonalnog tužilaštva za određivanje posebnih istražnih radnji i naredbe Općinskog suda s tim u vezi, te izvještaj o preduzetim radnjama provođenjem posebne istražne radnje, kao i pravomoćnu presudu tog suda od 27. februara 2018. godine (pobliže opisano na str. 4, 5. i 6. presude). Dalje je ukazano i da su preslušani i izvršen uvid u pojedinačno označene transkripte razgovora između apelanta i označenih lica, kao i koja lica je apelantova odbrana saslušala u svojstvu svjedoka, uključujući i apelanta (strana 7. presude). Isto tako su navedeni i prijedlozi apelantove odbrane koje je sud odbio u pogledu pribavljanja i izvođenja označenih dokaza (vidi stranu 8. presude). Ocjenjujući izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je naveo da je apelant počinio predmetna krivična djela pobliže opisana u izreci presude. Naime, ukazano je, prije svega, na osnovu kojih dokaza je sud utvrdio da je apelant u kritično vrijeme obavljao poslove šefa Odsjeka za poslove saobraćajne edukacije u Sektoru za obrazovanje i nauku Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport ZDK (u daljnjem tekstu: Odsjek) i predsjednika Ispitne komisije za vozače motornih vozila Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ispitna komisija), te da je slijedom toga imao svojstvo službene osobe u FBiH (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude).

8. Dalje je Općinski sud istakao da su protiv apelanta provođene posebne istražne radnje, i to: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 130. stav (2) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima iz člana 130. stav (2) tačka d) ZKPFBiH i nadzor i tehničko snimanje prostorija iz člana 130. stav (2) tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je navedeno da je u početku provođena samo posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, koja nije dala određene rezultate u pogledu prikupljanja dokaza i informacija zbog opreznosti apelanta prilikom obavljanja telefonskih razgovora sa svojim sagovornicima, jer ih je jasno upozoravao da ne govore putem telefona, već da dođu kod njega u kancelariju, te je stoga bilo sasvim opravdano produženje trajanja ove posebne istražne radnje i proširenje provođenja posebnih istražnih radnji tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta i nadzor i tehničko snimanje prostorija protiv apelanta, a čije provođenje je rezultiralo prikupljanjem dokaza i informacija koji su bili dovoljni za podizanje i potvrđivanje optužnice za predmetna krivična djela protiv apelanta. U tom smislu je Općinski sud naveo da apelant jednostrano tumači „Zakon“ da je trebalo obustaviti provođenje posebnih istražnih radnji nakon prvog mjeseca njihovog provođenja, jer je to navodno bilo protivzakonito. Naime, Općinski sud je istakao da je iz obrazloženja prijedloga Kantonalnog tužilaštva a i naredbi tog suda vidljivo da su u svakom od njih obrazloženi osnovi sumnje za predmetna krivična djela za koja su provedene posebne istražne radnje protiv apelanta, navođenjem okolnosti i činjenica, kao i dokaza na osnovu kojih se utvrđuje postojanje osnova sumnje za predmetna krivična djela. Također, kako je to istakao Općinski sud, iz obrazloženja predmetnih prijedloga i naredbi vidljivo je da su obrazložene i činjenice da se predmetni dokazi koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji protiv apelanta nisu mogli pribaviti na drugi način, ili da bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama. Dakle, Općinski sud je naveo da predmetni prijedlozi i naredbe sadrže sve podatke propisane članom 132. stav (1) ZK FBiH, te da se može nedvojbeno zaključiti da su svi dokazi koji su pribavljeni provođenjem navedenih posebnih istražnih radnji protiv apelanta pribavljeni na zakonit način. Pritom ja ukazano i da je neosnovana tvrdnja apelantove odbrane u pogledu nezakonitosti provedene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja prostorija, tj. označene kancelarije/kancelarija. S tim u vezi je istaknuto da se radi o dvije odvojene poslovne prostorije (br. 223 i 225, pobliže opisano na strani 10. presude), te da su u kancelariji broj 223 sjedili apelant i E.D., a u kancelariji broj 225 sjedila je i radila uposlenica A.Z. Pritom je navedeno i da u toku postupka nije bilo sporno da je posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje prostorija provođena u kancelariji koju su koristili apelant, E.D. i A.M., a koja je numerirana sa brojem 223, a da je u naredbi Općinskog suda o određivanju i provođenju navedene posebne istražne radnje navedena kancelarija pod brojem 225. U tom smislu je Općinski sud istakao da se, po ocjeni tog suda, radilo o pogrešci-omašci u numeraciji kancelarije u kojoj je provođena navedena posebna istražna radnja, te da ta pogreška nije u kategoriji odlučne činjenice da bi utjecala na zakonitost provođenja posebne istražne radnje protiv apelanta (pobliže opisano na str. 10. i 11. presude).

9. Zatim je Općinski sud istakao da je neutemeljena i tvrdnja apelantove odbrane da nije bilo dokaza na osnovu kojih bi se moglo utvrditi postojanje osnova sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela prilikom određivanja provođenja predmetnih posebnih istražnih radnji protiv njega i drugih lica, već da su postojale samo indicije o tome (pobliže argumentirano na str. 11-13. presude). S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da su u konkretnom slučaju protiv apelanta, pored podnesenih prijava nadležnim organima, svi pokušaji da se krivično procesuira ostali bezuspješni-istrage su obustavljane, jer su svjedoci izbjegavali da svjedoče o činjenicama davanja novca apelantu i dr. članovima Ispitne komisije kako bi uspješno položili vozačke ispite, te da je jedini o tome svjedočio S.M., ali da to nije bilo dovoljno kako bi se apelant i dr. procesuirali za koruptivne radnje u vezi sa polaganjem vozačkih ispita. U tom smislu je Općinski sud istakao da su „itekako“ postojali osnovi sumnje da je apelant bio uključen u koruptivne radnje prilikom polaganja vozačkih ispita i da se dokazi o tim radnjama nisu mogli prikupiti klasičnim metodama, već da je bilo nužno određivanje i provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav (2) tač. a),

c) i d) ZKPFBiH. Pritom je ukazano i da je sud stekao dojam da apelantova odbrana poistovjećuje osnove sumnje sa osnovanom sumnjom. Također je navedeno i da nije utemeljena na „Zakonu“ tvrdnja apelantove odbrane da je u konkretnom slučaju trebalo, u skladu sa članom 86a. ZKPFBiH, od nadležnog operatera telekomunikacija zatražiti broj mobilnog telefona za apelanta prije provođenja posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iako je već bilo poznato policiji koji broj mobilnog telefona koristi tada osumnjičeni, a sada optuženi apelant i da bi to bio uvjet za zakonitost provođenja te istražne radnje. S tim u vezi je navedeno da zakonska odredba člana 86a. stav (1) ZKPFBiH propisuje da „sud može”, a ne i da mora. Zatim je Općinski sud obrazložio (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude) zašto se nije moglo postupati po naredbi tog suda od 21. marta 2017. godine o određivanju i provođenju posebne istražne radnje protiv apelanta iz člana 130. stav (2) tačka c) ZKPFBiH, zbog čega je po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva donesena druga naredba od 4. aprila 2017. godine. Zbog toga je, kako je to istakao Općinski sud, proizvoljna tvrdnja odbrane da je ova posebna istražna radnja trajala 45 dana umjesto 30 dana, budući da je naredba od 4. aprila 2017. godine „dokinula“ naredbu od 21. marta 2017. godine, jer se po svom sadržaju razlikovala u odnosu na naredbu od 21. marta 2017. godine. Ovo zbog toga, kako je to naveo Općinski sud, što je u praksi i u pravnoj teoriji poznat princip izričitog ukidanja nekog pravnog akta, tj. kada se to posebno naglasi u kasnije donesenom pravnom aktu, i prešutnog ukidanja pravnog akta kada kasnije doneseni pravni akt ukida prethodni pravni akt na način da istu stvar, odnosno odnos regulira na drugačiji način, a što je očigledno bio slučaj kad su u pitanju navedene dvije naredbe.

10. Osim toga, Općinski sud je istakao da nije na „Zakonu“ zasnovana tvrdnja odbrane da su prikupljeni audiozapisi i transkripti presretnutih telefonskih razgovora nezakoniti dokazi zbog toga što ne postoji potvrda autentičnosti kako u pogledu forme, tako i u pogledu sadržaja, jer, kako to odbrana ističe, Kantonalno tužilaštvo nije provelo vještačenje telefonskih brojeva, SIM kartica i uređaja koji su oduzeti od apelanta. Naime, Općinski sud je istakao da se vidi da odbrana poistovjećuje zakonitost dokaza sa vjerodostojnošću, a radi se o suštinskoj razlici. Stoga je navedeno da se ocjenjuje da ne postoji zakonska obaveza tužilaštva da vrši vještačenje telefonskih brojeva, SIM kartica i uređaja koji su oduzeti od apelanta. Autentičnost-vjerodostojnost audiozapisa i transkripata presretnutih telefonskih razgovora, kako je to naveo Općinski sud, ne utvrđuje se na osnovu vještačenja, već uvidom u njih, te njihovim čitanjem i preslušavanjem. U tom smislu je ukazano da se iz sadržaja audiozapisa i transkripata jasno vidi kad su nastali, ko je njihov autor i jasno se prepoznaju glasovi apelanta i lica s kojim je obavljao presretnute telefonske razgovore.

11. U nastavku obrazloženja presude Općinski sud je elaborirao na opširan način svaku pojedinačnu tačku optužnice, odnosno izreke presude u svjetlu izvedenih subjektivnih i materijalnih dokaza i apelantovog iskaza koji je dao u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 15-27. presude). Tako je, između ostalog, kada je u pitanju tačka III optužnice-tačka 3 izreke presude, navedeno (pobliže opisano na str. 26. i 27. presude) da se optuženje protiv apelanta zasniva na iskazima svjedoka S.Č. i I.H. i označenim materijalnim dokazima, uključujući i presudu Općinskog suda od 27. februara 2018. godine. U tom smislu je, između ostalog, ukazano da je iz navedene presude vidljivo da je osuđeni N.B. priznao da je zajedno sa apelantom predmetnu radnju počinio na način kako je to opisano u optužnici. Dalje je navedeno i da je N.B. na glavnom pretresu kao svjedok odbrane potvrdio da je priznanje krivice za predmetna krivična djela dao dobrovoljno i u prisutnosti branioca i da je to učinio nakon konsultacije sa braniocem, negirajući tvrdnju odbrane da je priznanje krivice učinio pod prijetnjama i ucjenama Kantonalnog tužilaštva. Pritom je navedeno i da je apelant kao svjedok u iskazu negirao da je počinio predmetna krivična djela. Međutim, Općinski sud je istakao da je iz rezultata dokaznog postupka vidljivo da njegovo svjedočenje nema utemeljenja u izvedenim dokazima i utvrđenim činjenica i da je očito tendenciozno dato sa očiglednom namjerom da izbjegne odgovornost za predmetna krivična djela, te da kao takvo, po ocjeni suda, nije od stvarnog pravnog značaja za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari.

12. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da se na osnovu rezultata dokaznog postupka stječe dojam da su radnje koje se apelantu stavljaju na teret uobičajeni način rada i ponašanja u njegovom obavljanju poslova šefa Odsjeka i predsjednika Ispitne komisije, te da je trajalo mnogo duži vremenski period nego što je to obuhvaćeno optužbom (apelant je predmetne poslove obavljao od 2007. godine do polovine jula 2017. godine). Svojim protivzakonitim radom, kako je to navedeno, apelant je za sebe, po slobodnoj ocjeni suda, ostvario znatnu imovinsku korist činjenjem istih ili sličnih krivičnih djela u iznosu od najmanje 50.000,00 KM s tim da postoji mogućnost da se radi i o daleko većem iznosu. Isto tako je navedeno da je, suprotno tvrdnjama odbrane, tužilac izvršio činjenično uređenje optužnice tako što ga je prilagodio zakonskoj terminologiji opisa predmetnih krivičnih djela, precizirao blanketne propise i uskladio ga sa rezultatima dokaznog postupka na glavnom pretresu i da nema govora da se radi o novoj optužnici. Također, kako je to naveo Općinski sud, činjenično uređena optužnica sadrži sve zakonom propisane elemente kako u formalnom, tako i u materijalnom smislu, slijedom čega je proizvoljna tvrdnja odbrane da pojedine predmetne radnje optužbe predstavljaju samo povredu etičkog kodeksa i da je optuženi apelant mogao samo odgovarati disciplinski za te povrede (pobliže opisano na str. 30. i 31. presude). Konačno je navedeno i da je apelant u izvršenju predmetnih djela postupao sa direktnim umišljajem, pa ga je sud proglasio krivim (opisano na strani 31. presude).

13. Na kraju je navedeno da je, u skladu sa članom 57. KZFBiH, u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 13. jula 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine, a da se odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti oduzimanja označenih predmeta (apelantovog mobitela označenog korisničkog broja i eksternog diska označene marke) koji su upotrijebljeni za izvršenje predmetnih krivičnih djela od apelanta temelji na odredbi člana 78. stav (1) KZFBiH i da je osnovano očekivati da će, ako bi oni ostali kod njega, biti ponovo upotrijebljeni za izvršenje istih ili sličnih krivičnih djela.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 153632 19 Kž 3 od 14. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba kantonalnog tužioca, a djelimično uvažena žalba apelantovog branitelja, pa se prvostepena presuda od 4. novembra 2019. godine preinačava u pogledu odluke o kazni i izrečenoj mjeri oduzimanja imovinske koristi, tako što se apelantu primjenom odredaba čl. 42, 43. i

49. KZFBiH utvrđuju, i to: za produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH u vezi sa članom 55. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, a za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH u vezi sa članom 55. KZFBiH, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, pa se apelant osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju mu se primjenom odredaba člana 57. stav (1) KZFBiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. jula do 10. oktobra 2017. godine. Presudom je, također, odlučeno da se od apelanta primjenom odredaba člana 114. stav (1) KZFBiH oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 500,00 KM, te se nalaže apelantu da u roku od 15 dana navedeni iznos uplati kao prihod u budžet FBiH. Presudom je na kraju odlučeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

15. U obrazloženju je, prije svega, ukazano na navode žalbe apelantove odbrane (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude). S tim u vezi je navedeno da nenavođenje čl. 42. i 43, odnosno 49. KZFBiH u izreci i obrazloženju prvostepene presude (kada se radi o odluci o vrsti i visini krivične sankcije) ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) ZKPFBiH s obzirom da iz obrazloženja (prvostepene) odluke o krivičnopravnoj sankciji proizlazi da je Općinski sud stvarno utvrdio, a potom i ocijenio kako olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, tako i otežavajuće, te nakon toga se opredijelio za izricanje bezuvjetne zatvorske kazne u jedinstvenom trajanju, kako je to izričito navedeno u izreci prvostepene presude. Kada se radi o uračunavanju vremena provedenog u pritvoru, odnosno vremena lišavanja slobode, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio u konkretnom slučaju odredbu člana 57. KZFBiH, zbog čega je u izrečenu kaznu zatvora apelantu trebalo uračunati vrijeme njegovog lišavanja slobode, dakle, period od 12. jula 2017. godine od 10 sati (a ne, kako je prvostepeni sud odlučio, od 13. jula) do 10. oktobra 2017. godine.

16. Dalje je navedeno da je neosnovan žalbeni navod da je Općinski sud dozvolio Kantonalnom tužilaštvu da izmijeni optužnicu na glavnom pretresu od 31. jula i 2. oktobra 2019. godine. Navedene izmjene, kako je to naveo Kantonalni sud, ne predstavljaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) ZKPFBiH, niti povredu prava na odbranu apelanta iz tačke d) navedenog člana s obzirom na to da takav postupak suda ne predstavlja bitnu povredu na koju ukazuje apelantova odbrana, niti predstavlja neovlašteno postupanje tužioca, kao ni prekoračenje optužbe, nego samo preciziranje činjeničnog opisa optužnice, koja je kao potvrđena sadržavala potrebne činjenice i okolnosti koje su predstavljale obilježja predmetnih krivičnih djela za koja se apelant optužnicom teretio. Navedeno preciziranje koje je izvršio tužilac, dodavanjem podzakonskog propisa u činjenični opis koji je već sadržavao dovoljno jasan i određen opis predmetnih krivičnih djela uz činjenicu da navedenim preciziranjem apelantu nije stavio na teret bilo kakvo teže krivično djelo, a niti drugo krivično djelo u odnosu na ono za koje je optužen, niti bilo kakvo novo krivično djelo, kako se žalbom neosnovano ukazuje (pobliže argumentirano na str. 3. i 4. presude, te str. 23-24. presude).

17. Isto tako je navedeno (strana 4. presude) da su netačni navodi žalbe da je Općinski sud odluku o apelantovoj krivici u odnosu na tačku 3. izreke prvostepene presude zasnovao uopće na pravomoćnoj presudi tog suda (od 22. februara 2018. godine) koja je donesena u odnosu na N.B., nego na osnovu svih drugih dokaza subjektivne i materijalne prirode koji se na navedenu tačku odnose. Pritom je navedeno i da „sporazum o priznanju krivice“, a na osnovu kog je donesena presuda u odnosu na N.B., nije korišten kao bilo kakav dokaz krivice apelanta, nego je prvostepeni sud samo konstatirao da je optuženi N.B. u drugom predmetu, kao nekada sa optuženim apelantom, proglašen krivim na osnovu priznanja krivice. Navedenom konstatacijom Općinskog suda, kako je to istakao Kantonalni sud, nije počinjena bitna povreda iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, a niti odredba člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zatim je ukazano i da je neosnovan žalbeni prigovor da je izreka prvostepene presude nerazumljiva (kada se radi o opisu krivičnih djela u vezi sa blanketnim normama), niti je osnovan žalbeni prigovor da u izreci prvostepene presude nije vidljivo na osnovu koje odredbe materijalnog propisa KZFBiH je Općinski sud odredio apelantov status službene osobe s obzirom na definiciju iz člana 2. stav (3) KZFBiH (pobliže argumentirano na strani 5. presude).

18. Na drugoj strani je ukazano da su osnovani žalbeni prigovori u pogledu visine imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom koju je Općinski sud odredio izrekom prvostepene presude, ali da navedeno ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka

k) ZKPFBiH, nego pogrešnu primjenu Krivičnog zakona (član 114. KZFBiH), koja se ogleda u nedavanju razloga koji se odnose na razloge zbog čega je primijenjen princip slobodne ocjene kod utvrđivanja visine navodno pribavljene imovinske koristi, kada je jasno da iz opisa krivičnopravnih radnji proizlaze sasvim drugi iznosi pribavljene imovinske koristi (pobliže opisano na str. 5. i 6, te 9. i 29. presude). U tom smislu je, također, navedeno da se prihvata i (žalbeni) prigovor da se kao relevantni period svodi na period od „19. maja 2017. godine do kraja mjeseca 2017. godine, odnosno 6. jula 2017. godine“ (period izvršenja krivičnih djela po potvrđenoj optužnici), a ne kako to prvostepeni sud pogrešno čini, uzimajući period od 2007. godine do jula 2017. godine. Stoga je Kantonalni sud naveo da je proizvoljno i neosnovano zaključivanje prvostepenog suda kako o relevantnom periodu koji se odnosi na protivzakonite radnje, tako i u pogledu primjene instituta slobodne ocjene o visini pribavljene imovinske koristi, zbog čega je kao u izreci drugostepene presude. Dalje je navedeno i da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 55. KZFBiH iz čega proizlazi da su ostvareni svi uvjeti da se označene radnje kvalificiraju kao produžena krivična djela i izrekne jedinstvena kazna zatvora (pobliže opisano na strani 6. presude). Zatim je navedeno da je, suprotno žalbenim prigovorima, oduzimanje mobilnog telefona označene marke i korisničkog broja (kao i eksternog diska) izvršeno pravilno i u skladu sa pozitivnom zakonskom odredbom člana 78. stav (1) KZFBiH. Istaknuto je i da, suprotno žalbenim navodima, obrazloženje prvostepene presude sadrži jasnu ocjenu i analizu svih izvedenih dokaza optužbe i odbrane, slijedom čega je neprihvatljiva tvrdnja da razlozi o odlučnim činjenicama u prvostepenoj presudi apsolutno nedostaju. Kantonalni sud je dalje ukazao i da su, suprotno žalbenim tvrdnjama, svi snimci presretnutih razgovora koji se odnose na pojedine krivičnopravne radnje neposredno preslušani na glavnom pretresu od 18. jula 2018. godine, te su tako i dakle neposredno i izvedeni (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude). Isto tako je navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima, Općinski sud nije prvostepenu presudu zasnovao na apelantovom iskazu kao svjedoka koji je on dao pred tim sudom (pobliže opisano na strani 9. presude). S tim u vezi je istaknuto da iz razloga prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud ocijenio apelantov iskaz koji je dao kao svjedok u svoju korist i pravilno je taj apelantov iskaz, dovodeći ga u vezu sa drugim izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, ocijenjen kao tendenciozan i dat sa namjerom da apelant izbjegne odgovornost za predmetna krivična djela.

19. U nastavku obrazloženja presude je ukazano i na žalbene navode u vezi sa zakonitošću dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama (pobliže opisano na strani 10. presude). S tim u vezi je navedeno da je izdavanje prve inicijalne naredbe za poduzimanje posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kao i posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta (koji stoje u vezi sa njima iz člana 130. stav (2) tačka d) ZKP FBiH) bilo zakonito i da su dokazi pribavljeni tim radnjama u odnosu na apelanta zakoniti dokazi, koji su slijedom toga osnovano poslužili prvostepenom sudu za izvođenje relevantnih činjeničnih i pravnih zaključaka koji se odnose na krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost. U tom smislu je navedeno i da su navedeni žalbeni prigovori praktično izneseni i u toku pretresa kroz prigovore odbrane u vezi s čim je prvostepeni sud dao jasno i prihvatljivo obrazloženje i za Kantonalni sud, uključujući i prigovor problematiziranja da li je snimana kancelarija br. 223 ili 225, da li je naredba s tim u vezi pravilna i zakonita, te da li je sud na osnovu tih snimaka mogao izvoditi zaključke o (ne)postojanju bitnih činjenica (pobliže opisano na str. 10. i 11. presude). Također je navedeno i da je prvostepeni sud, u odnosu na određivanje i provođenje posebnih istražnih radnji, na prihvatljiv i jasan način obrazložio da iz obrazloženja i naredbi suda proizlaze obrazloženi osnovi sumnje za predmetna krivična djela, za koja su provedene posebne istražne radnje protiv (tada osumnjičenog) apelanta, navođenjem okolnosti i činjenica, kao i dokaza na osnovu kojih se utvrđuje postojanje osnova sumnje da za predmetna krivična djela činjenice i dokazi nisu mogli biti pribavljeni na drugi način, nego provođenjem posebnih istražnih radnji, kao i obrazloženje da bi pribavljanje dokaza, bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama, s obzirom da se radilo o koruptivnim djelima koje se uglavnom dešavaju bez prisustva javnosti (pobliže opisano na strani 11. i 12. presude). U tom smislu je navedeno i da je neosnovana tvrdnja žalbe da je posebna istražna radnja Nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija trajala duže od 30 dana, i za takav prigovor, prvostepeni sud je dao ocjenu neosnovanosti i to obrazložio (pobliže opisano na strani 12. presude).

20. Zatim je Kantonalni sud na opširan način obrazložio i žalbeni prigovor apelantove odbrane koji se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu svih krivičnopravnih radnji, opisanih pod tačkama iz izreke prvostepene presude, u svjetlu izvedenih dokaza i njihove ocjene kod utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti i postojanja elemenata bića označenih krivičnih djela (pobliže opisano na str. 13-29. presude). Navedeno je, između ostalog, da je apelant označene krivičnopravne radnje učinio u svojstvu predsjednika Ispitne komisije, te tako postupio suprotno odredbama člana 19. stav (2) tačka a) Uputstva o načinu rada ispitne komisije za vozače motornih vozila, te odredbe člana 4. stav (1) istog Uputstva, s obzirom da je članom 3. st. 1. i 2. te člana 4. navedenog Uputstva propisuju da predsjednik komisije vrši delegiranje članova komisije, za zamjenike predsjednika ispitnog mjesta i ispitivače na ispitnim mjestima, te shodno članu 7. tač. 6. i 8. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Ministarstva za obrazovanje nauku, kulturu i sport Ze-do kantona je propisano da kao šef Odsjeka organizuje, između ostalog, vršenje svih poslova iz nadležnosti organizacijske jedinice, a u okviru svojih službenih funkcija. U tom smislu je Kantonalni sud istakao da se apelant nije suzdržavao zloupotrebe položaja u komisiji u korist svog interesa, tako da je uzimao poklone odnosno dar od označenih lica. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je apelant, kao službena osoba u FBiH, pod tačkom 1a), primio novac za sebe, kako bi u okviru svoje funkcije učinio što bi inače morao učiniti, dok je pod tač. 1b) i c), kao službena osoba u FBiH primio dar kako bi u okviru svoje funkcije učinio, što ne bi smio učiniti (pobliže opisano na str. 22, 25. i 26. presude). Na kraju je Kantonalni sud naveo da je jedinstvena kazna zatvora izrečena apelantu prestrogo odmjerena od strane prvostepenog suda, te s tim u vezi dao obrazloženje (vidi str. 29. i 30. presude). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije. Također, apelant navodi i kršenje člana 14. st. 1. i 3.e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju.

22. U vezi s navodima o povredi prava na koja se pozvao apelant tvrdi da su osporene presude, po pitanju utvrđivanja apelantove krivice, donesene arbitranom primjenom prava, uz istovoremeno onemogućvanje apelantu da efektivno koristi sva prava koja mu kao optuženom pripadaju, a naročito pravo na odbranu u smislu jednakosti „oružja“. Naime, prije svega se ukazuje da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva, jer se prvostepeni sud uopće ne poziva na odredbe KZ FBiH koje je primijenio kod donošenja odluke o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, te odredbi koje je primijenio kod određivanja jedinstvene kazne, kao i odluke kod uračunavanja vremena od lišenja slobode koje se uračunava u kaznu, a koje vrijeme je apelant kao optuženi proveo u pod mjerom pritvora. S tim u vezi se ističe da je drugostepeni sud preinačenjem izreke, bez ukidanja cjelokupne osporene prvostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe KZ FBIH na apelantovu štetu. Također se navodi da u izreci osporene prvostepene presude nije vidljivo ni na osnovu koje odredbe materijalnog zakona-KZ FBiH je sud odredio apelantov status službene osobe. Isto tako apelant osporava i odluku o oduzimanju imovinske koristi (visinu) pribavljene krivičnim djelom, odnosno kvalitet obrazloženja koje je sud dao s tim u vezi u osporenoj prvostepenoj odluci. Dalje se navodi da je prvostepeni sud prekršio i presumpciju nevinosti u apelantovom slučaju, navođenjem na označenoj strani u obrazloženju osporene presude kao relevantan inkriminisani period od 2007. do 2017. godine umjesto kako to stoji u optužnici i u izreci te presude (od 17. maja do 30. juna 2017. godine). Pored toga, apelant ukazuje i na nerazumljivost izreke osporene prvostepene presude u odnosu na označeni oduzeti predmet (mobitel), dok samo njegovo oduzimanje bez prijedloga tužilaštva smatra proizvoljnom odlukom redovnih sudova.

23. U nastavku apelacije, u svjetlu povrede apelantovog prava na odbranu, ističe se i odbijanje njegovog prijedloga od prvostepenog suda da izvede označene dokaze, te činjenica da je sud koristio priznanje svjedoka N.B. (koje je dao u drugom predmetu kao nekad saoptuženi sa apelantom). S tim u vezi se navodi da sporazum o priznanju krivice, kao i priznanje tog saoptuženog u drugom razdvojenom postupku, ne može biti dokaz protiv apelanta u ovom postupku u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica. Pritom apelant problematizira i stav drugostepenog suda o ovom pravnom pitanju. Zatim se navodi i da je tužilac kao „javni zvaničnik“, ulažući osuđujuću presudu protiv N.B., ukazao u konkretnom slučaju da apelanta smatra krivim, što predstavlja preuranjeno iznošenje takvog mišljenja prije nego što je krivica po zakonu dokazana u ovom predmetu, na koji način je prekršena presumpcija nevinosti. Dalje se ističe da je u ovom predmetu došlo i do prekoračenja optužbe, a ne preciziranja optužnice u činjeničnom dijelu, kako to „pogrešno rezoniraju redovni sudovi“, čime se mijenja priroda krivičnog djela od kojeg se branio apelant. Također se ukazuje da se osporena (prvostepena) presuda u odlučujućem dijelu pod svim tačkama njene izreke zasniva na transkriptima označenih telefonskih razgovora, a koji nisu nesporedno preslušani u sudnici na glavnom pretresu kao dokazi.

24. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 8. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, apelant ističe da su posebne istražne radnje provedene u kancelarijskim prostorijama (koje je koristio Odsjek) a koje predstavljaju mjesto apelantovog rada. Osim toga, navodi i da u vrijeme podnošenja prijedloga za određivanje posebnih istražnih radnji nisu postojali dokazi o postojanju osnovane sumnje da je on počinio krivično djelo. S tim u vezi se navodi i da je u konkretnom slučaju došlo i do postupanja suprotno označenim članovima ZKP FBiH u odnosu na apelantov korisnički broj telefona-SIM karticu. Isto tako se ukazuje da se u apelantovom slučaju posebne istražne radnje naredbom od 21. marta 2017. godine nisu mogle produžiti ili proširiti bez prethodnog određivanja. Također se ističe da je proizvoljan stav redovnih sudova da se u slučaju prostorija „223“ i „225“ radilo o numeričkoj grešci. Općenito, kako to apelant navodi, sve naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji su osporene zbog nedostatka obrazloženja, dokaza koji potvrđuju osnove sumnje, kao i naročite važne razloge za njihovo produženje kada u 30 dana praćenja, slušanja i nadzora nije bilo nikakvih dokaza.

II.Odgovor na apelaciju

25. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da je taj sud za svoje stavove i izvedene zaključke (povodom istaknutih žalbenih prigovora apelantovog branioca) iznio svoje stavove, dao odgovore i razloge u odnosu na sve tvrdnje i stavove žalbe i da je to prezentirano u osporenoj drugostepenoj odluci. Zbog toga je Kantonalni sud istakao da donošenjem osporene presude tog suda nisu prekršene niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a niti odredbe Evropske konvencije na koje se ukazuje apelacijom, zbog čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije.

26. Općinski sud je naveo da su pitanja, koja je istakao osuđeni apelant u predmetnoj apelaciji, bila predmet raspravljanja i odlučivanja u prvostepenom i drugostepenom postupku i da su u cijelosti elaborirana u obrazloženjima osporenih presuda. Pritom je navedeno da je netačna apelantova tvrdnja da se osporena prvostepena presuda zasniva na dokazima koji nisu neposredno izvedeni na glavnom pretresu, jer svi dokazi koji su predloženi od Kantonalnog tužilaštva i apelantove odbrane neposredno su izvedeni na glavnom pretresu.

27. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da osporava u cijelosti navode apelacije, smatrajući da je osporena drugostepena presuda pravilna i zakonita. S tim u vezi se, prije svega, navodi da nisu tačni navodi da nije utvrđeno apelantovo svojstvo službene osobe. Dalje je ukazano da je tačno da je prvostepeni sud donio odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu od 50.000,00 KM, ali da ni taj navod ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost osporenih odluka jer je drugostepeni sud to ispravio na način da je dosudio iznos od 500,00 KM, pa stoga nema osnova isticati to u apelaciji. Zatim je, između ostalog, navedeno da je neistinito da u sudnici nisu preslušavani transkripti neposredno. U odnosu na prigovor nezakonitosti dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je dalo odgovore u toku postupka. Što se tiče navoda da je prvostepeni sudija osporenu prvostepenu odluku donio na osnovu uvjerenja koja je stekao prilikom suđenja u drugim predmetima (gdje se apelant pojavljivao u svojstvu svjedoka), Kantonalno tužilaštvo je navelo da je osporena prvostepena odluka donesena pravilno i zakonito uz određene korekcije koje je drugostepeni sud ispravio u osporenoj drugostepenoj odluci. U odnosu na navode koji se odnose na N.B,, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo da je u postupku protiv njega donesena presuda na osnovu priznanja, a ne na osnovu sporazuma, kako to apelant pogrešno ističe, kao i da je N.B. na prijedlog odbrane saslušan u svojstvu svjedoka u krivičnom predmetu protiv apelanta, pa stoga ne stoje navodi da je postupajući sudija, zbog kontaminacije dokazima iz drugih predmeta, nezakonito koristio iskaze svjedoka, kao i apelanta na njegovu štetu, kao i priznanje saoptuženog N.B. u odnosu na tačku III (izreke osporene prvostepene presude). Isto tako je navedeno da su neosnovani i paušalni navodi u vezi sa oduzimanjem mobilnog aparata u apelantovom vlasništvu, te da je iz odredbe člana 78. KZFBiH evidentno da ne mora postojati prijedlog tužilaštva, već da sud može odlučiti o oduzimanju predmeta bez njega. Konačno, istaknuto je da su i ostali navodi apelacije neosnovani, pa je predloženo da se predmetna apelacija u cijelosti odbaci kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Značaj izraza u ovom zakonu (3) Službena osoba je izabrani ili imenovani službenik ili druga službena osoba u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i općina koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašćena osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlasti obavlja određenu funkcija; te druga osoba koja obavlja određenu službenu funkcija na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona.

Član 57. stav (1) Uračunavanje pritvora i ranije kazne (1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.

Član 78. stav (1) Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo učinitelja.

Član 114. stav (1) Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

Član 380. stav (1) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 86a. stav (1) Naredba operateru telekomunikacija (1) Ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo, sud može, na osnovu prijedloga tužitelja ili na prijedlog ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužitelja, narediti da operater telekomunikacija ili drugo pravno lice koje vrši pružanje telekomunikacijskih usluga dostavi podatke o korištenju telekomunikacijskih usluga te osobe, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti u prikupljanju informacija koje mogu biti od koristi u krivičnom postupku.

Član 130. stav (2) tač. a), c) i d) Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija,

c) kontrola i tehničko snimanje prostorija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, Član 132. st. (1) i (3) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(3) Istražne radnje iz člana 130. stava 2. tač. od a) do d) i g) ovog zakona, mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tač. od a) do c) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz tač. d) i g) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 130. stava 2. tačke f) ovog zakona se može odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 153632 19 Kž 3 od 14. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu datum donošenja navedene osporene presude (14. maja 2020. godine) i činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 12. juna 2020. godine, Ustavni sud smatra da nema potrebe utvrđivati kada je navedena osporena presuda, kao konačna odluka u ovoj pravnoj stvari, dostavljena apelantu i njegovom braniocu, budući da je nesporno da je predmetna apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Također, apelant navodi i kršenje člana 14. st. 1. i 3.e) Međunarodnog pakta i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

37. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanta za produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH, te u stjecaju produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Zatim se ukazuje i na prekoračenje optužbe u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant osporava i način na koji je u osporenoj prvostepenoj odluci odlučeno kako u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, tako i u odnosu na način na koji je Općinski sud izvršio uračunavanje vremena koje je apelant proveo u pritvoru u jedinstvenu kaznu zatvora. Također, apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na sporna pitanja, a posebno od Kantonalnog suda u žalbenom postupku prilikom donošenja osporene drugostepene presude. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, između ostalog, problematizira isključivo postupanje Općinskog suda, odnosno kvalitet obrazloženja osporene odluke tog suda kako kod donošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, tako i u odnosu na način na koji je taj sud izvršio uračunavanje vremena koje je apelant proveo u pritvoru u jedinstvenu kaznu zatvora. Naime, iz osporene presude proizlazi da je Općinski sud odredio da se od apelanta ima oduzeti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 50.000,00 KM, a da se u kaznu zatvora uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 13. jula 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se u duhu Evropske konvencije mora prvo pružiti mogućnost redovnim sudovima da rasprave određeno činjeničnopravno pitanje prije obraćanja Ustavnom sudu, odnosno da se greške počinjene na nižoj sudskoj instanci mogu ispraviti na višoj sudskoj instanci. Ovakav pristup predstavlja, ujedno, važan aspekt supsidijarnog karaktera mehanizma Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud zapaža da su navedena sporna pravna pitanja bila predmet ispitivanja u drugostepenom postupku pred Kantonalnim sudom, koji je upravo žalbene prigovore apelantove odbrane u vezi s tim ocijenio osnovanim (u smislu člana 114. stav (1) i člana 57. stav (1) KZFBiH) i ponudio obrazloženja koja se Ustavnom sudu ne doimaju proizvoljnima, na koji način je,, po ocjeni Ustavnog suda zadovoljen kriterij dvostepenosti u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, ukazuje se neosnovanim apelantov navod o kršenju presumpcije nevinosti apelanta zbog toga što je Općinski sud u dijelu obrazloženja osporene prvostepene presude naveo kao inkriminirani period od 2007. godine do 2017. godine, budući da se ta konstatacija vremenskog perioda odnosila općenito na period u kojem je apelant obavljao poslove šefa Odsjeka i predsjednika Ispitne komisije u kontekstu donošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, a koju je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci preinačio, prihvatajući argumentaciju apelantove odbrane u vezi sa inkriminiranim periodom kako je to navedeno i u optužnici (od 19. maja 2017. godine do 6. jula 2017. godine).

40. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda i utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, odluka od 17. decembra 2013. godine, tačka 27), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117).

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Općinski sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost materijala-podataka pribavljenih posebnim istražnim radnjama iz člana 130. stav (2) tač. a), c) i d) ZKPFBiH, Općinski sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihov sadržaj i autentičnost ocjenjuju sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tih materijala u svjetlu iskaza svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, kao i iskaza označenih vještaka u kontekstu njihovih nalaza i mišljenja prezentiranih na glavnom pretresu koje je apelantova odbrana imala priliku unakrsno ispitati i pobijati. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima označenih svjedoka optužbe. Redovni sudovi su iskaze svjedoka (kako iz faze istrage, tako i sa glavnog pretresa) detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda i Kantonalnog suda da je apelant upravo osoba koja je samostalno i kao saizvršilac počinila označene inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret u sklopu produženog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH i u stjecaju produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Dakle, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj svih izvedenih dokaza kako iz faze istrage, tako i sa glavnog pretresa. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan i u svojstvu svjedoka, ali da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da na njegovom iskazu prvostepeni sud nije zasnovao osuđujuću odluku, budući da je ocijenjen kao tendenciozan i dat sa namjerom da apelant izbjegne odgovornost za predmetna krivična djela. Dakle, Općinski sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove (sa)izvršilačke odgovornosti u predmetnim krivičnim djelima, odnosno prvenstveno njegovog statusa službene osobe u FBiH (član 2. stav (3) ZKPFBiH) u inkriminirano vrijeme kao elementa bića predmetnih krivičnih djela. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, budući da nisu zasnovana samo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već upravo na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu. Pri tome iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući između ostalog i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. S tim u vezi se neosnovanim ukazuje i navod iz apelacije da je apelant bio onemogućen da neposredno presluša pojedine dokaze na glavnom pretresu (transkripte označenih telefonskih razgovora), budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi upravo suprotno, niti je takve navode apelant potkrijepio dokazima. Isto tako, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantov navod o kršenju principa presumpcije nevinosti zbog ulaganja u dokazni materijal pravomoćne presude Općinskog suda iz drugog predmeta (od 27. februara 2018. godine protiv optuženog N.B. u odnosu na tačku 3. izreke osporene prvostepene presude) koja je donesena na osnovu priznanja krivice N.B. Ovo zbog toga što iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi a priori da je u odnosu na ovu tačku izreke osporene prvostepene presude apelantova krivica utvrđena na osnovu svih (subjektivnih i materijalnih dokaza) izvedenih dokaza, kao i da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi stav Kantonalnog suda da u ovoj pravnoj stvari na navedenoj pravomoćnoj presudi Općinskog suda nije uopće zasnovana apelantova krivica.

42. Nadalje, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili postojanje osnova sumnje za predmetna krivična djela za koja su provedene označene posebne istražne radnje, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta dokazi pribavljeni navedenim radnjama nisu mogli pribaviti na drugi način jer bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama. Dalje, u svjetlu provedene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje prostorija, Ustavnom sudu se, suprotno apelantovim navodima, ne doima proizvoljnim obrazloženje koje su redovni sudovi dali u vezi sa identifikacijom prostorije na kojoj je izvršena navedena posebna istražna radnja, odnosno da je u konkretnom slučaju bila od odlučnog značaja činjenica utvrđena dokazima da se radilo o prostoriji koju su koristili osumnjičeni apelant i E.D. (kancelarija broj 223) u inkriminiranom periodu, a ne činjenica da je u označenoj naredbi Općinskog suda bila navedena kancelarija broj 225 (za što je utvrđeno u predmetnom postupku da se radilo o pogrešci-omašci u numeraciji kancelarije u kojoj je provođena navedena posebna istražna radnja). Također, Ustavnom sudu se ne čini ni proizvoljnim stav redovnih sudova u tumačenju i primjeni odredbe člana 86a. stav (1) ZKPFBiH na način da je, u okolnostima konkretnog predmeta, prije određivanja posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija u odnosu na apelanta bilo neophodno od nadležnog operatera telekomunikacija tražiti broj mobilnog telefona za apelanta s obzirom da za tako nešto navedena zakonska odredba podrazumijeva mogućnost, a ne obavezu suda. Konačno, kada je u pitanju ocjena (zakonitosti) dokaza, Ustavni sud suprotno navodima apelacije, ne nalazi ni proizvoljnost u tumačenju sadržaja naredbe Općinskog suda od 21. marta 2017. godine u odnosu na kasniju naredbu tog suda od 4. aprila 2017. godine u kontekstu dužine trajanja posebne istražne radnje iz člana 130. stav (2) tačka

c) ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na jasan način obrazložio iz kojih razloga se ne može smatrati da je u konkretnom slučaju navedena posebna istražna radnja trajala, kako to apelant smatra, 45 dana, odnosno duže od 30 dana u smislu člana 132. stav (3) ZK FBiH. Obrazloženje koje je Općinski sud dao u pogledu postojanja objektivnih okolnosti nemogućnosti provođenja naredbe od 21. marta 2017. godine, te pravnih posljedica kako navedene naredbe, tako i naredbe od 4. aprila 2017. godine se ne čini proizvoljnim (pobliže obrazloženo u tački 9. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne smatra u konačnici proizvoljnim stav redovnih sudova da materijali pribavljeni navedenim posebnim istražnim radnjama ne predstavljaju nezakonite dokaze kako to smatra apelant, budući da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne odgovore u vezi sa ispunjenošću uvjeta propisanih članom 130. stav (1) ZKPFBiH kada je pitanju nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji u odnosu na apelanta.

43. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke opširno i detaljno obrazloženi i sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pritom Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo (član 78. stav (1) KZFBiH) u pogledu odluke o oduzimanju označenih predmeta (mobitela, korisničkog broja i eksternog diska) od apelanta. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i nisu ga tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

45. Konačno, apelant navodi i da je u konkretnom slučaju prekoračena optužba. Kada je u pitanju prekoračenje optužbe, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda se u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle, kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djela koja su mu optužbom stavljena na teret, zbog čega nema ni proizvoljnosti u obrazloženju osporene drugostepene odluke u dijelu u kojem je raspravljen žalbeni prigovor apelantove odbrane u vezi sa ovim pravnim pitanjem (umjesto ponavljanja razloga, Ustavni se referira na tačku 16. u vezi sa tačkom 12. ove odluke), slijedom čega je neosnovan navod apelanta da je u predmetnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba, odnosno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili relevantne odredbe procesnog zakona kojima je propisana vezanost presude za optužbu (član 295. ZKPFBiH).

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, te oduzimanje predmeta), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.f ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (pravo na dom, privatni život i prepisku), te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo na žalbu u krivičnim stvarima).

48. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije konkretizirao u čemu se tačno ogleda kršenje bilo kojeg aspekta ili garancije obuhvaćene navedenim pravom iz člana 8. Evropske konvencije, već se ovi apelantovi navodi suštinski zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava u vezi sa određivanjem i provođenjem posebnih istražnih radnji u odnosu na apelanta, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kada je u pitanju navod o kršenju prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi dovode suštinski u vezu sa pravom na obrazloženu sudsku odluku u kontekstu osporene drugostepene presude, a što je Ustavni sud, također, obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

49. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 14. st. 1. i 3.e) Međunarodnog pakta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se tim odredbama navedenog pakta garantiraju prava koje suštinski odgovaraju pravima obuhvaćenim garancijama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, slijedom čega Ustavni sud smatra bespredmetnim da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava iz Međunarodnog pakta.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje produženog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH u vezi sa članom 55. KZFBiH i u stjecaju produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH u vezi sa čl. 55. i 31. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, te u kojem postupku je donesena mjera osiguranja oduzimanja označenih predmeta u smislu člana 78. stav (1) KZFBiH i naloženo (konačnom odlukom) oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu od 500,00 KM i uračunavanje vremena koje je apelant proveo u pritvoru u kaznu zatvora (period od 12. jula 2017. godine od 10 sati do 10. oktobra 2017. godine). Redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanja u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Također u konkretnom slučaju nije došlo do prekoračenja optužbe. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanta, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu procesnog prava u okviru garancija prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1993/20 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio