Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/21 (N. A.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Zakup
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2479/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2479/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nina Alihodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nina Alihodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 363548 21 Rev od 18. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 363548 16 Gž od 8.

oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 363548 13 P od 23. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nina Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Kadić advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 363548 21 Rev od 18. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 363548 16 Gž od 8. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 363548 13 P od 23. decembra 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezana je apelantica da na ime glavnog duga iz osnova neplaćanja zakupnine za predmetni poslovni prostor, za period od 30. juna 2010. do 1. aprila 2015. godine, tužiocu (Općina Stari Grad Sarajevo) uplati iznos od 32.966,09 KM sa zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene drugostepene odluke Kantonalni sud je naveo da je otac apelantice bio raniji zakupac predmetnog poslovnog prostora po osnovu ranije zaključenog ugovora o zakupu. Dalje je naveo da su tužilac i apelantica 30. juna 2010. godine zaključili aneks ranijeg ugovora o zakupu poslovnih prostorija, kojim je apelantica pristala (čl. 3. i 4.) da u ratama izmiri potraživanje iz osnova zakupnine koje je imao njen otac prema tužiocu po osnovu ranijeg ugovora o zakupu u iznosu od 27.704,48 KM. Također je naveo da je tužilac odlukom od 17. decembra 2010. godine predmetni poslovni prostor dodijelio u zakup apelantici, te da su tužilac kao zakupodavac i apelantica kao zakupac zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 19. januara 2011. godine na period od godinu dana. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, jer se radi o ugovorenoj obligaciji koja je nastala na osnovu aneksa i ugovora o zakupu poslovnih prostorija sa pravima i obavezama kako je ugovoreno (član 148. i član 295. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima: u daljnjem tekstu: ZOO), te da su ispunjeni uslovi propisani čl. 34. i 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i čl. 219., 567. i 583. ZOO. Pri tome je naveo da nije od uticaja na pravo tužioca na utuženo potraživanje činjenica koju apelantica ističe u žalbi, a to je da apelantica u periodu od 15. maja 2013. do 1. aprila 2015. godine nije koristila predmetni poslovni prostor, te da ta činjenica, sama po sebi, ne oslobađa apelanticu obaveze da tužiocu na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora isplati naknadu u utuženom iznosu. S tim u vezi je ukazao da član 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu) uređuje pitanje prešutnog obnavljanja ugovora o zakupu zaključenog na određeno vrijeme, da član 35. istog zakona uređuje pravo zakupca da odustane od ugovora o zakupu, dok član 36. uređuje obavezu zakupca da nakon odustanka od ugovora zakupodavcu preda ispražnjenu prostoriju. S obzirom da apelantica nije tužiocu predala predmetni poslovni prostor (u posjed kojeg je, prema iskazu apelantice, uvedena 21. januara 2011. godine), a što je bila dužna u smislu člana 36. stav 1. Zakona o zakupu, Kantonalni sud je naveo da tužiocu pripada pravo na naknadu koristi koju je apelantica imala od upotrebe istog. Također je naveo da iz člana 219. ZOO proizlazi pravo tužioca da od apelantice traži naknadu za korištenje poslovnog prostora za utuženi period u utuženom iznosu, a da apelantica ima obavezu da tužiocu isplati utuženi iznos, čija visina je utvrđena finansijskim vještačenjem.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev za isplatu iz osnova neplaćene zakupnine za korištenje predmetnog poslovnog prostora po ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 19. januara 2011. godine, za utuženi period do prestanka ugovora o zakupu na osnovu odustanka tj. do 15. maja 2013. godine (kada je tužilac odustao od ugovora), a od tada do 1. aprila 2015. godine po osnovu korištenja tuđe stvari iz člana 219. ZOO. U vezi s tim je ukazao da prema članu 34. stav 1. tačka 2. Zakona o zakupu zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca. Zatim da je članom 36. istog zakona propisano da strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku kao i odrediti joj rok do koga se mora predati odnosno primiti ispražnjena prostorija. Vrhovni sud je naveo da su se parnične stranke članom 11. ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 19. januara 2011. godine saglasile da je ugovor automatski raskinut ukoliko apelantica ne plati dospjelu zakupninu za dva mjeseca i da poslovni prostor u roku od sedam dana slobodan od ljudi i stvari preda tužiocu. Također je naveo da je tužilac podneskom od 15. maja 2013. godine odustao od ugovora. S obzirom da apelantica nije predala predmetni poslovni prostor tužiocu nakon njegovog odustanka od ugovora, što je bila dužna u smislu člana 36. stav 1. Zakona o zakupu i člana 11. ugovora o zakupu, Vrhovni sud je naveo da tužiocu pripada pravo na isplatu iz osnova neplaćanja zakupnine do prestanka ugovora o zakupu. Vrhovni sud je dalje naveo da tužiocu pripada naknada za korist koju je apelantica imala od upotrebe predmetnog poslovnog prostora za period od prestanka ugovora o zakupu, a prema članu 219. ZOO. Također je naveo da prigovor apelantice da nije koristila predmetni poslovni prostor koji je primila u zakup, kao i činjenica koju apelantica navodi da je poslovni prostor koristila druga osoba F.I ne oslobađa apelanticu od obaveze da tužiocu na ime korištenja istog isplati zakupninu i naknadu. Vrhovni sud je naveo da nema uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari i prigovor apelantice da je ugovor po članu 11. ugovora o zakupu automatski raskinut ukoliko zakupac ne plati dospjelu zakupninu za dva mjeseca, jer apelantica nije predala poslovni prostor tužiocu, pa tužilac ima pravo na naknadu za korištenje tuđe stvari za vrijeme nakon odustanka od ugovora.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi, između ostalog, da nikada nije koristila niti bila u faktičkom posjedu poslovnog prostora, te da su stoga prvostepeni sud i drugostepeni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje. Naime, apelantica navodi da je predmetni poslovni prostor uzurpirala F.I. koja je onemogućavala apelantici pristup poslovnom prostoru, Također, apelantica navodi da su sudovi trebali primijeniti član 11. ugovora o zakupu kojim je propisano da se ugovor smatra automatski raskinutim ukoliko zakupac ne plati dospjelu zakupninu za dva mjeseca.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zakupu i ZOO, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/21 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio