Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/21 ("BENIS" d.o.o. Sarajevo i E. B.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2550/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2550/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli "BENIS" d.o.o. Sarajevo i Emir Balić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"BENIS" d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 799367 21 Pžp od 11. maja 2021. godine i Emir Balić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 799365 21 Pžp od 17. maja 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2550/21

1. "BENIS" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 799367 21 Pžp od 11. maja 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 799367 19 Pr od 29. decembra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 11. maja 2021. godine, prvoapelant kao okrivljeno pravno lice je oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) i izrečena mu novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM. Naime, prvoapelant je oglašen odgovornim jer nije izvršio obračun izlaznog PDV-a u iznosu od 433.229,00 KM na izvršene usluge izgradnje stambeno poslovnih objekata suinvestitoru, a prema ugovorima o zajedničkom ulaganju i izgradnji, što je utvrđeno u periodu od 1. do 31. decembra 2017. godine inspekcijskim nadzorom izvršenim od strane inspektora Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, RC Sarajevo (u daljnjem tekstu: UIO, RC Sarajevo) u prvoapelantu i zapisnički konstatovano.

2. AP-2553/21

3. Emir Balić (u daljnjem tekstu: drogoapelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 799365 21 Pžp od 17. maja 2021. godine.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 799365 19 Pr od 26. januara 2021. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 17. maja 2021. godine, drogoapelant kao odgovorno lice u prvoapelantu je oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u i izrečena mu novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM. Naime, drugoapelant je oglašen odgovornim jer nije izvršio obračun izlaznog PDV-a u iznosu od 433.229,00 KM na izvršene usluge izgradnje stambeno poslovnih objekata suinvestitoru, a prema ugovorima o zajedničkom ulaganju i izgradnji, što je utvrđeno u periodu od 1. do 31. decembra 2017. godine inspekcijskim nadzorom izvršenim od strane inspektora UIO, RC Sarajevo u prvoapelantu, u kojem je drugoapelant odgovorno lice, i zapisnički konstatovano.

5. U obrazloženju svojih odluka Općinski sud je naveo, između ostalog, da je iz zapisnika o kontroli od 1. augusta 2019. godine UIO, RC Sarajevo utvrđeno da je prvoapelant izvršio kompletnu izgradnju stambeno poslovnog objekta B4, B4A i SP2, što znači da je osim svog dijela, koji čini 70% po svakom objektu pojedinačno, izvršio izgradnju i dijela objekta koji u omjeru od 30% po svakom objektu pojedinačno pripadaju suinvestitoru Ahmetspahić Petrol d.o.o. Sarajevo. Zatim da je prvoapelant suinvestitoru izvršio uslugu izgradnje dijela predmetnih objekata odnosno izvršio oporezivi promet usluga uz naknadu koja nije u novcu nego u stvarima i pravima, tj. zemljištu i uslugama pribavljanja urbanističko-tehničke dokumentacije. Naime, u konkretnom slučaju radi se o razmjeni usluga za druga dobra i usluge, a čiji se promet shodno članu 8. stav 2. Zakona o PDV-u smatra prometom usluga. Pri tome je ukazao da je članom 3. Zakona o PDV-u propisano da se PDV, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na: 1. promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svoje djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu i 2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Dalje je ukazao da je članom 10. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisano da pri razmjeni, isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca. Također je ukazao da je članom 55. stav 1. Zakona o PDV-u propisano da je obveznik dužan da klijentu izda fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura za svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen u svrhe PDV-a u smislu čl. 24. i 25. ovog zakona. S obzirom da prvoapelant, u kome je drugoapelant odgovorno lice, nije izdao fakturu na usluge koje je izvršio pravnom licu Ahmetspahić Petrol d.o.o. Sarajevo, naveo je da su apelanti takvim radnjama ostvarili obilježja izvršenja bića prekršaja iz člana 38 stav 2. Zakona o PDV-u. Kada je u pitanju pravna priroda ugovora na koji se pozivaju apelanti, ukazao je da član 16. stav 3. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje propisuje da u slučajevima “pro forma” radnji, dati predmet oporezivanja smatra se onim što on stvarno predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju. S tim u vezi je naveo da je ispravno stanovište ovlaštenog organa da se ugovor o zajedničkom ulaganju u izgradnji objekata ne mora definisati kao ugovor o građenju, odnosno ugovor o izvođenju građevinskih radova da bi se u kontekstu odredbi Zakona o PDV-u promet dobara ili usluga koji iz njega proizlazi mogao oporezivati PDV-om. Također je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije koja će se izreći apelantima za predmetni prekršaj cijenio sve okolnosti koje su od značaja, te je apelantima za prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-a uz primjenu člana 19. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o prekršajima), utvrdio novčane kazne kako je navedeno u dispozitivnima rješenjâ.

6. U obrazloženju osporenih rješenja Kantonalni sud je ukazao da član 38. stav 2. Zakona o PDV-u propisuju da je obveznik dužan da obračuna PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu. Zatim da član 67. stav 1. Zakona o PDV-u, između ostalog, propisuje da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj, te da poreski obveznik koji ne obračuna i ne plati PDV na osnovicu u skladu s članom 20. ovog zakona biće novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM. Imajući u vidu odredbe člana 3., člana 38. stav 2., 55. stav 1. i član 67. stav 1. Zakona o PDV-u i člana 10. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u naveo je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da na usluge koje je prvoapelant, u kome je drugoapelant odgovorno lice, izvršio pravnom licu Ahmetspahić Petrol d.o.o. Sarajevo nije bila izdata faktura, čime su se stekla obilježja izvršenja bića prekršaja iz člana 38 stav 2. Zakona o PDV-u. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da prvoapelant, u kome je drugoapelant odgovorno lice, suprotno članu 38. stav

2. Zakona o PDV-u, nije izvršio obračun izlaznog PDV-a u iznosu od 433.229,00 KM na izvršene usluge izgradnje stambeno poslovnih objekata suinvestitoru, a prema ugovorima o zajedničkom ulaganju i izgradnji, pa su neosnovani navodi apelanata da u konkretnom slučaju nije počinjen prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o PDV-u. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno apelantima, uz primjenu člana 19. Zakona o prekršajima (ublažavanje ispod zakonskog minimuma), odmjerio novčanu kaznu, pri tome cijeneći sve okolnosti koje su od značaja, posebno imajući u vidu da je prvoapelant izmirio svoje obaveze kao poreski obveznik.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na prekršajne postupke u kojima su kao okrivljeni bili prvoapelant, kao pravno lice i drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu, kao i da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2550/21.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da prvoapelant nije pružio nikakvu uslugu Ahmetspahić Petrol d.o.o. Sarajevo, odnosno nije izvodio radove za navedeno pravno lice niti je između njih došlo do bilo kakvog oporezivog prometa, te da nije bilo razloga za ispostavljanje fakture, slijedom čega nije moglo doći ni do počinjena prekršaja za koji su apelanti sankcionisani.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud, pozivajući se na relevantne Zakona o PDV-u, Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/21 ("BENIS" d.o.o. Sarajevo i E. B.) | Sudska praksa | Aktio