Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4257/20 (J. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4257/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-4257/20, rješavajući apelaciju Jovana Mirosavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) , člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Mirosavljevića podnesena protiv presude Kantonalnog sud u Tuzli broj 126 0 K 193685 19 Kž 10 od 24. avgusta 2020. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 193685 18 K od 7. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Mirosavljević iz Pelagićeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 193685 19 Kž 10 od 24. avgusta 2020. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 193685 18 K od 7. decembra 2018. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 126 0 K 193685 18 K od 7. decembra 2018. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 126 0 K 193685 19 Kž 10 od 24. avgusta 2020. godine, apelanta oglasio krivim da je počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 20. oktobra 2017. do 7. decembra 2018. godine.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude, pored ostalog, proizilazi da je vještak Š.H. izvršio vještačenje biljne materije oduzete od apelanta, te A.Š. i E.T.. U svom nalazu i mišljenju u vezi sa materijom oduzetom od apelanta vještak je potvrdio da se radi o biljnoj vrsti Canabis sativa Konoplje, da biljna materija sadrži THC, da su stabljike Canabis sativa konoplja, da biljna materija sa stabljika sadrži THC, da su grane sa listovima su od biljne vrste Canabis sativa konoplje i da listovi sa grana sadrže THC. U vezi sa materijom oduzetom od A.Š., te od E.T. vještak je potvrdio da biljna materija iz svih pakovanja potiče od biljne vrste Canabis sativa Konoplje i da sadrži THC.

4. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je vještak A.B. vršio vještačenje mobilnih telefona oduzetih od apelanta, te A.Š. i E.T..U svom nalazu i mišljenju ovaj vještak je, pored ostalog, potvrdio da je između apelanta i E.T. ostvarena komunikacija, da je E.T. koristio telefon označene marke koji je prema potvrdi o oduzimanju predmeta oduzet od njega. U obrazloženju presude interpretiran je i sadržaj presretnutih razgovora i sms poruka, te postignuti dogovor da se apelant i E.T. nađu na označenom mjestu, a kojom prilikom mu je apelant predao opojnu drogu. U prilog navedenog ukazano je da je iz zapisnika o pretresu označenog automobila koji je koristio E.T. proizilazi da su pronađene i oduzeta dva bliže opisana pakovanja biljne materije koja asocira na opojnu drogu, a što je i potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka Š.H..

5. Vještak B.V. je vršila vještačenje biljne materije oduzete od apelanta koja je pronađena na tavanu kuće P.M. odnosno ukupno sedam priloga sa detaljno opisanim sadržajem svakog od njih. Vještak je opisala korišteni metoda za hemijsku analizu oduzete materije, te da je u svim ispitivanim uzorcima biljne materije, utvrđeno prisustvo osnovna tri kanabinoida: psihoaktivnog Tetrahidrokanabinola (THC), kanabidiola (CBD) i kanabinola (CBN) odnosno da da ispitivani uzorci biljne materije sadrže 1,16 % do 6,82 % THC. Na glavnom pretresu vještak je pojasnila i da je procedura takva da se kod izuzimanja uzorka sa plantaže biljke konoplje ne izuzimaju sve biljke i dostavljaju u Centar za vještačenje, već se izuzimaju uzorci sa biljaka i dostavljaju na vještačenje, a uzorci podrazumijevaju biljne vrhove jer vrhovi sadrže najveći procenat THC, da su uzorci vagani u Centru jedinice za forenziku ali da je vaganje kompletnih biljaka izvršeno u PU Bijeljina, te najzad, da ne postoji mogućnost da odrasla biljka kanabis ne sadrži THC nego je samo pitanje u kojoj koncentraciji sadrži THC i to zavisi od zrelosti biljke.

6. Da je opojna droga pronađena na tavanu kuće P.M. pripadala apelantu sud je utvrdio na osnovu iskaza V.M. (supruge preminulog P.M.) koja je potvrdila da je apelant pitao da li može koristiti kuću a ne samo terasu kako je tvrdio. Svjedok LJ.Đ. je potvrdio da je V.M. apelantu dozvolila da koristi i šupu i garaže za odlaganje žita, da mu je poznato da je apelant nekoliko godina koristio tavan i da ga je par dana prije pretresa apelantove kuće vidio na tavanu kuće P.M. a što su, u suštini, u svojim iskazima potvrdili i svjedoci Z.L. i M.Z.. Slijedom navedenog je zaključeno da je apelant na tavanu kuće P.M. uskladištio opojnu drogu (koju je svakako prethodno morao zasaditi i uzgojiti, te izvršiti žetvu) sa namjerom za daljnju prodaju opojne droge, jer iz provedenih dokaza proizilazi da niko osim njega nije koristio kuću P.M.

7. Prvostepeni sud svoju odluku nije zasnovao na iskazu A.Š. sa glavnog pretresa odnosno iskazu koji je dao u tužilaštvu jer u spis nije uložena presuda sa klauzulom pravosnažnosti donesena u krivičnom postupku protiv A.Š. po istoj optužnici, kako bi se mogao utvrditi datum kada je presuda postala pravosnažna.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 K 193685 19 Kž 10 od 24. avgusta 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Kantonalnog tužilaštva TK i apelantovog branioca ti potvrđena je presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je nalaz i mišljenje vještaka B.V. nezakonit dokaz jer je ovaj vještak u svom iskazu izjavila da uzorci za vještačenje svih pronađenih stabljika biljne materije koje su oduzete od apelanta nisu uzimani pojedinačno sa svake stabljike, nego su uzeti sa određenog broja biljaka, kao i tvrdnje da je prvostepena presuda zasnovana na iskazu A.Š.. S tim u vezi ukazano je na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude s kojim se ovaj sud u cjelini saglasio.

9. Nadalje je Kantonalni sud neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, jer je sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu prvostepeni sud savjesno cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je pravilno zaključio da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. S tim u vezi je ukazano na dokaze koji su provedeni na glavnom pretresu a u odnosu na koje je prvostepeni sud određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tom naročito ocjenu vjerodostojnosti protivriječnih iskaza, te iz kojih razloga nije cijenio iskaz svjedoka A.Š., kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost apelanta. Najzad, ukazano je i da je prvostepeni sud na strani 22 osporene presude dao valjane razloge i obrazloženja u vezi svih apelativnih prigovora koji su se ticali provedenih dokaza a koje je u cjelini prihvatio i Kantonalni sud.

10. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi propustili van razumne sumnje utvrditi odlučne činjenice, da su tako povrijedili princip in dubio pro reo i pošli od pretpostavljene krivice a ne od pretpostavke nevinosti.

11. U prilog ovih tvrdnji apelant je istakao da se osporene odluke nisu mogle zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka B.V. jer na osnovu ovog dokaza nije van razumne sumnje utvrđeno o kojoj se biljnoj materiji radi i o kojoj količini. U vezi s tim je istakao da uzorci za vještačenje nisu uzimani pojedinačno sa svake pronađene biljke konoplje već su uzimani samo sa pojedinih biljke, da ovaj vještak nije vršio hemijsku analizu tj. da li pronađene biljke sadrže THC jer ako ga ne sadrže ne radi se o opojnoj drogi već o industrijskog konoplji. Također, smatra paušalnim i tvrdnju vještaka da su uzorci izuzeti sa plantaže jer se radi o uzorcima prikupljenim na različitim lokacijama. Nadalje, apelant ističe da su redovni sudovi istakli da osporene odluke nisu zasnovali na iskazu svjedoka A.Š. koji je u istom predmetu, prije razdvajanja, imao svojstvu optuženog jer redovnim sudovima nije predočena presuda da je krivični postupak protiv njega pravosnažno okončan. Zbog toga, apelant smatra da se osporene odluke nisu mogle zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka Š.H. koji je vještačio biljnu materiju oduzetu od A.Š.. Apelant dalje tvrdi da su redovni sudovi zaključak da je prodao opojnu drogu E.T. zasnovali isključivo na sadržaju presretnutih razgovora ali da E.T. nije saslušan u svojstvu svjedoka. Nadalje, apelant ističe i da nije utvrđeno van razumne sumnje da je pronađena količina stabljika biljne materije na tavanu kuće P.M. njegovo vlasništvo. U prilog ove tvrdnje pozvao se na iskaze svjedoka Z.L., LJ.Đ., M.Z. I V.M. iz kojih, po njegovim tvrdnjama, proizilazi da je pristup tavanu mogao imati bilo ko, da je on koristio samo terasu za sušenje zobi i kukuruza, te da nije koristio parcele P.M. odnosno da su parcele u blizini njegove kuće neobrađene a što je, kako tvrdi potvrđeno i uviđajem na licu mjesta. Zbog toga paušalnim smatra zaključak da su stabljike pronađene na tavanu kuće P.M. uzgojene na parcelama koje su njegovo vlasništvo. Ističe i da je uviđajem na licu mjesta potvrđeno da dvorišta njegove kuće nije podobno za uzgoj bilo kakvih kultura, te da uviđajem predmetnog dvorišta nije pronađen bilo kakav trag koji bi upućivao na ovakav zaključak suda odnosno da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da ga je vidio da proizvodi stabljike Cannabisa u svom dvorištu ili na bilo kojoj parceli koju je koristio.

12. Najzad apelant tvrdi i da redovni sudovi u krivičnom postupku protiv njega nisu postupali u razumnom roku. S tim u vezi je istakao da je proveo u pritvoru vrijeme od 20. oktobra 2017. godine pa do 7. decembra 2018. godine a da je u ovom periodu saslušano samo pet svjedoka i tri vještaka odnosno da je pritvor trajao neopravdano dugo. Ističe i da je glavni pretres okončan 7. decembra 2018. godine a da je pismenu izrađenu prvostepenu presudu dobio tek 20. septembra 2019. godine.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da je apelant, u suštini, identične tvrdnje iznosio i u postupku pred redovnim sudovima koji su u prilog zaključka o njihovoj neosnovnosti dali relevantne i dovoljne razloge zbog čega su ih odbili kao neosnovane a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je prvostepeni sud detaljno interpretirao sadržaj dokaza koje je proveo na glavnom pretresu, da je svaki od provedenih dokaza cijenio pojedinačno a zatim u vezi sa ostalim provedenim dokazima, na osnovu čega je i zasnovao zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da su redovni sudovi postupali sa pretpostavkom krivice i da su povrijedili princip in dubio pro reo. Naime, iz osporenih odluka ne može se zaključiti da je u pogledu postojanja odlučnih činjenica postojala sumnja koju je, kako apelant neosnovano tvrdi, trebalo tumačiti u njegovu korist. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija ovom dijelu najprije odnosila na tvrdnje o nezakonitosti dokaza (nalaza i mišljenja vještaka B.V., te vještaka Š.H. u dijelu koji se odnosio na materiju oduzetu od A.Š.) s čim u vezi su u osporenim odlukama dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom da nije saslušan u svojstvu E.T. pa da nije van razumne sumnje utvrđena činjenica da mu je prodao drogu, Ustavni sud zapaža da je zaključak redovnih sudova u ovom dijelu zasnovan na sadržaju presretnuti telefonskih razgovora između apelanta i E.T. te da je prilikom pretresa automobila koji je koristio E.T. a nakon ostvarenog susreta sa apelantom pronađena opojna droga. Najzad, u osporenoj prvostepenoj presudi detaljno je interpretiran sadržaj dokaza koji su cijenjeni u uzajamnoj vezi a na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant koristio kuću P.M. u kojoj je na tavanu pronađena uskladištena opojno droga.

17. Slijedom navedenog, očigledni propust prvostepenog suda koji je tek nakon devet mjeseci apelantu dostavio prvostepenu presudu u okolnostima konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje pravičnost krivičnog postupka protiv apelanta.

18. Najzad, u vezi sa apelativom tvrdnjom da je pritvor trajao jednu godinu i nešto više od dva mjeseca, Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude kojim je utvrđeno postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti a ne odluke o određivanu odnosno produženju pritvora. Također, iz osporenih presuda proizilazi da se period koji je apelant proveo u pritvoru ima uračunati u izrečenu kaznu zatvora.

19. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

20. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4257/20 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio