Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2153/21 (F. D.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2153/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2153/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Frano Dunđer, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Frano Dunđer protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 009354 18 Uvp od 18. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 009354 17 U od 28.
prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Dunđer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić odvjetnik iz Žepča, podnio je 17. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 009354 18 Uvp od 18. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 009354 17 U od 28. prosinca 2017. godine.
2. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 19. prosinca 2016. godine apelantu je priznato pravo na razmjernu starosnu mirovinu.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 31. srpnja 2017. godine odbijen je apelantov priziv protiv rješenja prvostupanjskog organa.
4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 009354 17 U od 28. prosinca 2017. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 18. ožujka 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude.
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nadležni organi uprave apelantu priznali pravo na razmjerni dio starosne mirovine u skladu sa odredbama članaka 30. i 137. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju i odredbama Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio rješenja organa uprave pravilnim i zasnovanim na zakonu. U pogledu apelantovih prigovora koji su se odnosili na njegovo nezakonito zastupanje od strane A.Z., Vrhovni sud je istakao da se u spisu predmeta nalazila priložena punomoći kojom je apelant pred notarom ovlastio A.Z. da može u njegovo ime i za njegov račun poduzimati sve pravne i faktičke radnje pred tuženim organom, a koje su se odnosile na ostvarivanje njegovog prava po osnovu mirovinskog osiguranja, a koja punomoć je potpisana od strane vlastodavca-apelanta. Kako se prema potpisanoj punomoći jasno vidi da je apelanta u upravnom postupku zastupala ovlaštena osoba u skladu s odredbom članka 57. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (prema kojoj punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom), koja je u svojstvu punomoćnika (a ne odvjetnika kako to tvrdi apelant) komunicirala sa nadležnim prvostupanjskim organom, Vrhovni sud je istakao da su paušalni i neargumentirani navodi apelanta u pogledu lažnog predstavljanja i bavljenja nadripisarstvom osobe A.Z., te ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je pored punomoćnika, sam apelant mogao davati izjave u provedenom postupku (članak 56. stavak 3. Zakona o upravnom postupku), zbog čega se u konkretnoj stvari nije radilo o bilo kakvoj povredi odredaba Zakona o upravnom postupku na štetu apelanta.
Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je osoba A.Z. bila zaposlenik tuženog organa i da se lažno predstavljala kao odvjetnik, a organi uprave nisu apelantu omogućili sudjelovanje u postupku, nego su podneske dostavljali A.Z.. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, ukazao na to da se prema potpisanoj punomoći jasno vidi da je apelanta u upravnom postupku zastupala ovlaštena osoba u skladu s odredbom članka 57. stavak 1. Zakona o upravnom postupku, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić