Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2591/21 ("Osiguranje Garant" d.d. Brčko)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2591/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2591/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "Osiguranje Garant" d.d. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Osiguranje Garant" d.d. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 128312 21 Gž od 10.

maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 128312 20 P od 4. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Osiguranje Garant" d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić advokat iz Brčkog, podnio je 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 128312 21 Gž od 10. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 128312 20 P od 4. novembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, obavezan je apelant da na ime naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti supruga tužiteljici (R.N.) isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na dijelu magistralnog puta koji prolazi kroz Brčko distrikt Bosne i Hercegovine došlo do saobraćajne nezgode tako što je apelantov osiguranik upravljajući svojim automobilom naletio na bicikl kojim je upravljao oštećeni V.N. (suprug tužiteljice, koji je smrtno stradao) a koji je vršio prelazak kolovoza. Zatim da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da je biciklista započeo uključivanje na magistralni put u trenutku kada se automobil nalazilo na oko 36,92 metra od mjesta naleta, da ograničenje brzine na mjestu saobraćane nezgode iznosi 60 km/h, dok je je brzina kretanja automobila u momentu naleta na bicikl bila oko 66,48 km/h. Dalje je utvrđeno da je uočljivost bicikliste u tamnoj odjeći pri uličnom osvjetljenju i atmosferskim i drugim uslovima (bila noć, oblačno vrijeme, padala kiša i kolovoz je bio mokar) do 30 metara. Također je utvrđeno da je pri utvrđenoj brzini i datim okolnostima zaustavni put automobila iznosio oko 51,71 metar, a da bi pri ograničenju brzine od 60 km/h zaustavni put bio 43,59 metara, te da u datim okolnostima vozač automobila nije imao ni prostornih a ni vremenskih mogućnosti da izbjegne nalet na bicikl, odnosno da je u uslovima realne uočljivosti (30 metara) mogao forsiranim kočenjem zaustaviti svoje vozilo da se kretao brzinom od najviše 47,72 km/h. Nadalje, naveo je da je vještačenjem alkohola u krvi utvrđeno da je biciklista u krvi imao 0,73 promila alkohola. Apelacioni sud je naveo da je nadležno tužilaštvo obustavilo istragu vođenu protiv vozača automobila, jer je ustanovljeno da djelo koje je učinio nije krivično djelo. S tim u vezi je ukazao da na odluku u ovoj pravnoj stvari nije od uticaja činjenica da je nadležno tužilaštvo obustavilo istragu protiv apelantovog osiguranika, jer je građanskopravna odgovornost šira od krivične odgovornosti. Naveo je da je šteta za tužiteljicu (zbog smrti supruga) nastala u vezi sa opasnom stvari (član 173. Zakona o obligacionim odnosima), što automobil u pokretu svakako jeste. S tim u vezi je naveo da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju zaključak prvostepenog suda u pogledu suodgovornosti oba učesnika nastanku štetnog događaja (član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), te zaključak o znatno većem doprinosu vozača bicikla, pa su neosnovana suprotna izlaganja apelanta. Naveo je da u konkretnom slučaju postoji doprinos vozača bicikla nastanku saobraćajne nezgode (štete) u procentu od 70%, a za koji procent je umanjena naknada koja pripada tužiteljici zbog smrti supruga (prema orijentacionim kriterijima u iznosu od 20.000,00 KM), te je obavezan apelant da tužiteljici, na osnovu člana 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za duševne bolove zbog smrti supruga isplati iznos od 6.000,00 KM. Naime, vozač bicikla nije pažljivo osmotrio saobraćajnicu prije nego što je započeo prelazak preko iste, pri čemu je imao prostornih mogućnosti da uoči nadolazeće vozilo apelantovog osiguranika i da odustane od započetog prelaska saobraćajnice, te je bio u alkoholisanom stanju što je umanjilo njegovu pažnju i reflekse. Budući da je kretanje vozača bicikla bilo neočekivana prepreka za vozača automobila, naveo je da je vozač automobila saobraćajnu nezgodu mogao da izbjegne da je u momentu, kada je najranije mogao da uoči biciklistu, vozio brzinom od najviše 47,72 km/h. Kada je u pitanju doprinos vozača automobila nastanku saobraćajne nezgode, naveo je da je apelantov osiguranik vozio brzinom većom od dozvoljene (oko 66,48 km/h) u naseljenom mjestu. S tim u vezi je naveo da je vozač automobila mogao predvidjeti mogućnost da se u naseljenom mjestu, noću pred njim iznenada pojavi neosvijetljeno vozilo, bilo da se radi o zaprežnim kolima ili biciklisti koji upravlja neosvijetljenim i neoznačenim biciklom (bez obzira što je vozač bicikla u alkoholiziranom stanju. Naveo je da je vozač automobila, sve i da je vozio brzinom u granicama dozvoljene, brzinu automobila morao prilagoditi uslovima na putu (kiša, noć), te da njegova odgovornost postoji jer je automobil opasno sredstvo, pa se kod vožnje automobila od vozača očekuje posebna pažnja, veća od one koja se zahtijeva od pješaka ili bicikliste. Pri tome je ukazao da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivicu (član 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Također je naveo da konkretna saobraćajna situacija tražila od apelantovog osiguranika povećani oprez i smanjivanje brzine, vožnju prilagođenu stanju puta i atmosferskim prilikama (član 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini), s obzirom na ukupne uslove na putu. Osnovom navedenog, smatra da osiguranik tuženog brzinu kretanja vozila nije prilagodio uslovima na cesti, zbog čega nije uspio zaustaviti vozilo prije naleta na biciklistu. Zaključio je da apelantov osiguranik nije u svemu postupao po pravilima koja mu je nalagao zakon, te da zato u određenom dijelu postoji i njegov doprinos nastanku štetnog događaja, pa nisu ispunjene pretpostavke da se apelant u cijelosti oslobodi od odgovornosti za štetu koja je nastala tužiteljici. Također je naveo da ne postoje opravdani razlozi za utvrđivanje većeg stepena doprinosa bicikliste nastanku štetnog događaja. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da su oba suda imala pogrešan pristup kada su na strani apelantovog osiguranika utvrdili doprinos u visini od 30%, te ističe da apelantov osiguranik nikako nije mogao predvidjeti da će na njegovu putanju kretanja "izletjeti” biciklista, čime nije ni imao tehničkih mogućnosti izbjeći kontakt i nastanak posljedice. Navodi da je vozač bicikla nezakonitim i nepromišljenim postupanjem stvorio iznenadnu, neskrivljenu i neotklonjivu prepreku za vozača automobila, te da se u ovom slučaju treba i mora doći do zaključka da je odgovornost isključivo na biciklisti. Također navodi da je nadležno tužilaštvo obustavilo istragu protiv apelantovog osiguranika zbog krivičnog dela Teška krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja u vezi sa krivičnim djelom - Ugrožavanje javnog saobraćaja, jer je ustanovljeno da djelo koje je apelantov osiguranik učinio nije krivično djelo i da u njegovim radnjama nema doprinosa nastanku saobraćajne nezgode, a što je moralo dovesti do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti neosnovan.

5. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 177. stav (3) (3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete.

Član 201.

(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

6. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

(1) Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi karakteristikama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini prometa, prometnim znakovima i drugim prometnim uvjetima, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, jasno ukazao da apelantov osiguranik nije u svemu postupao po pravilima koja mu je nalagao zakon, zbog čega u određenom dijelu postoji i njegov doprinos nastanku štetnog događaja, pa nisu ispunjene pretpostavke da se apelant u cijelosti oslobodi od odgovornosti za štetu koja je nastala tužiteljici, te da ne postoje opravdani razlozi za utvrđivanje većeg stepena doprinosa bicikliste nastanku štetnog događaja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2591/21 ("Osiguranje Garant" d.d. Brčko) | Sudska praksa | Aktio