Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2516/20 (S.Ć.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2516/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2516/20, rješavajući apelaciju S. Ć., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija S. Ć. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 160318 20 Kž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 160318 15 K od 18. listopada 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dragan Barbarić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 20. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 160318 20 Kž od 12. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 160318 15 K od 18. listopada 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 30. lipnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 160318 15 K od 18. listopada 2019. godine apelant je proglašen krivim zato što je 5. travnja 2014. godine, kao pripadnik interventne patrole MUPHNK, PU Mostar, PS Centar, gdje je zajedno sa kolegama (označenim u presudi) upućen od šefa smjene po prijavi da je došlo do narušavanja javnog reda i mira, nakon što su dolaskom na lice mjesta razdvojili sukobljene grupu mladića i grupu zaštitara ZA Securitas koji su osiguravali navedeni objekt, u trenutku kada je Sanel Džiho (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je bio u grupi mladića koja se sukobila sa zaštitarima, krenuo pored policajaca koji su stajali između njih i zaštitara ka zaštitarima, te se popeo na kapiju iza koje su stajali zaštitari, svjestan da zbog njegovog činjenja oštećeni može zadobiti teške tjelesne povrede, ali pristajući na to, prišao oštećenom, uhvatio ga za vrat i povukao unazad, te izvukao policijsku palicu – pendrek i njom oštećenog udario tri do četiri puta po lijevoj natkoljenici, uslijed čega je oštećeni pao i u padu desnom stranom glave udario od zid pored koga je stajao, te dok je bio na zemlji i zapomagao apelant ga je policijskom palicom – pendrekom udario u predjelu lijevog ramena, te tri-četiri puta nogom u predjelu grudi i stomaka, zbog čega je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede u vidu prijeloma lijeve ključne kosti i ogrebotine kože prsišta, dakle drugoga teško tjelesno povrijedio, čime je počinio kazneno djelo teške tjelesne povrede iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne izvrši novo kazneno djelo.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je po optužnici Tužiteljstva od 30. siječnja 2015. godine proveden kazneni postupak protiv apelanta zbog kaznenog djela teške tjelesne povrede. Tužiteljstvo je na glavnom pretresu 4. listopada 2019. godine izvršilo pravnu prekvalifikaciju glede stavka kaznenog djela, odnosno prilagodio je činjeničnom stanju utvrđenom na pretresu, unijevši apelantov umišljajni psihički odnos prema izvršenom kaznenom djelu, te promijenio pravnu kvalifikaciju iz stavka 6. u stavak 1. članka 172. KZFBiH. Pri takvoj optužnici je ostao do okončanja postupka.

6. Navedeno je da je apelantova obrana u završnoj riječi predložila da sud donese odbijajuću odnosno oslobađajuću presudu, s obzirom na to da nedostaje upućujuća norma na Zakon o policijskim službenicima FBiH, te Zakon o policijskim službenicima HNK-a i Pravilnik o uporabi sile, te da nije dokazano izvršenje kaznenog djela. Smatra da je prije optuženja bilo potrebno utvrditi opravdanost uporabe sile s obzirom na to da je apelant policajac, te je li prekoračio ovlaštenja koja su mu dana za uporabu sile. Smatra da se apelantovo ponašanje moralo dovesti u vezu s njegovim službenim položajem, što nije učinjeno. Također, prigovara nepreciznosti, nejasnoći, ali i manjkavosti optužnice, tvrdeći da nije mogla bit izmijenjena na glavnom pretresu jer je to u suprotnosti s temeljnim postulatima koji govore o pravima optuženog, ne samo Kaznenog zakona nego i Europske konvencije o ljudskim pravima. Osim toga, ukazano je na nepodudarnost iskaza dvije grupe svjedoka, onih koji su bili sa oštećenim i pored njega, te svjedoka, ovlaštenih službenih osoba. Upozorava na nedosljednost optuženja glede dijela povreda oštećenog u odnosu na iskaze koji idu u njegovu korist. Prigovara i nalazu vještaka koji nije dostavio sudu sve potrebne dokumente u skladu sa člankom 111. ZKP-a. Tvrdi da vještak dr. Davorin Kozomara nije kvalificiran vršiti vještačenje povreda oštećenog jer je hirurg plastičar, a radi se o povredi ekstremiteta. Prigovara i načinu vršenja radnje prepoznavanja koja nije izvedena zakonito, te je, s obzirom na to da je ovo prva radnja u kaznenom postupku, te da su sve naknadne nezakonite, praktično plod otrovne voćke.

7. Sud je, dalje, naveo da su tijekom postupka provedeni materijalni dokazi Tužiteljstva (pobrojani na strani 3. presude), kao i da su saslušani svjedoci obrane (označeni u presudi.). Dalje, sud je na str. 3.–11. interpretirao iskaze svjedoka saslušanih tijekom postupka.

8. Sud je naveo da je, razmatrajući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, utvrdio da su u potpunosti suglasne izjave svjedoka Handžara, brata oštećenog i samog oštećenog, da je došlo do verbalnog konflikta oštećenog sa jednim zaštitarom, bez fizičkog kontakta, nakon čega je napustio objekt. Izjave su suglasne u opisu načina nastanka povrede kod oštećenog, te su izričiti kod tvrdnje da oštećeni nije povrijeđen od strane zaštitara, niti je bilo potrebe za uporabom palica od strane policije, koju su oni i zvali, čekajući da im pomognu, jer su se zavadili sa zaštitarima koji su istukli brata oštećenog. Sud je nesporno zaključio, na temelju radnih naloga, te iskaza svjedoka i oštećenog, da je policijska interventna patrola upućena na lice mjesta zbog narušavanja javnog reda i mira, u kojoj je bio i apelant.

9. Dalje, navedeno je da je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećenog, koji je detaljno opisao kako mu je apelant nanio povrede. Ovo iz razloga što su s ovim iskazom suglasne izjave svjedoka Handžara i brata oštećenog, a nalaz vještaka medicinske struke isključuje mogućnost nastanka povrede padom, pri čemu je detaljno opisano zašto zadobivanje takve povrede nije logično od pada. Navedeni svjedoci nemaju razloga da ne govore istinu jer je utvrđeno da oštećeni nije povrijeđen u objektu, da su oni su zvali policiju i čekali na licu mjesta da dođu, čak i policajci, Krhan, Arapović, Vuković i Džeba, potvrđuju da nije bilo potrebe za uporabom palica, policajci su brojno nadmoćniji, a i ponašanje oštećenog nije bilo takvo da se mora primijeniti sila uporabom palice.

10. Svjedoci Arapović, Krhan, Rozić, Vuković i Džeba, policajci koji su bili vrlo blizu apelanta i oštećenog tvrde da oštećenog nitko nije gurnuo niti da su vidjeli da je zadobio bilo kakve povrede, izuzev što su čuli da je zapomagao da ga boli ruka, kako kažu Arapović i Rozić. Međutim, svjedok Vuković je u istrazi govorio drugačije nego na glavnom pretresu, da je vidio apelanta da je gurnuo oštećenog u predjelu prsa otvorenim šakama, te da se zbog proteka vremena ne sjeća, a svjedok Rozić je i na glavnom pretresu potvrdio da je apelant oštećenog gurnuo, ali blago, u predjelu prsa, od čega je oštećeni pao, ali potvrđuje da nije vidio nikakve smetnje u kretnjama oštećenog, što je u kontradikciji. Sud je prihvatio istinitim iskaz Vukovića iz istrage da je vidio da je apelant gurnuo oštećenog jer je taj iskaz suglasan s ostalim iskazima policajaca, ali i iskazima oštećenog, njegovog brata i svjedokā Handžara i Bobara.

11. Svjedok Džeba, koji je potvrdio guranje i na pretresu, jedini je svjedok policajac koji je čuo zapomaganje oštećenog da se žali da ga boli ruka. Svjedok Arapović je potvrdio da je oštećeni zapomagao, ali nisu bile vidne nikakve povrede, misli da su ga zaštitari istukli. Potvrdio je da je nakon dva dana vidio da mu je ruka u zavoju. Međutim, nijedan svjedok policajac nije potvrdio ono što je naveo oštećeni – da ga je apelant uhvatio za vrat i gurnuo pored zida gdje mu je nanio povrede. Na direktne upite ili ne odgovaraju ili se ne sjećaju ili nisu vidjeli. Vidljivost je na mjestu događanja takva, prema izjavi svjedoka, da se čovjek može razaznati na pet metara, a svi svjedoci su, i prema njihovim izjavama i prema izjavama oštećenog, bili udaljeni od apelanta i oštećenog dva-tri metra. Zbog navedenog sud je cijenio iskaze svjedoka policajaca neistinitim i nedorečenim, danim s ciljem pomaganja kolegi, policajcu da izbjegne kaznenu odgovornost. Svjedok Vuković je naveo da nije bilo potrebe za intervencijom palicom, kako je rekao i svjedok Krhan, što je u suglasnosti s izjavama ostalih svjedoka i oštećenog, koji tvrdi da ga je apelant napao bez ikakve potrebe. Kako je sud prihvatio nalaz vještaka o mehanizmu nanošenja povreda, proizlazi da se navodi oštećenog popuno podudaraju kako sa povredama, tako i sa iskazima njegovog brata, svjedoka Bobara i Handžara, i to u izuzetno puno detalja. Činjenica je da su čekali policiju da se razriješi situacija sa zaštitarima, te je nesporno utvrđeno da povredu nije zadobio u objektu u kojem je bio prethodno, niti od zaštitara. Iz službene bilješke je vidljivo da je bilo kakav fizički kontakt apelanta i oštećenog, koji opisuju svi svjedoci, doduše na različite načine, popuno izostavljen.

12. Dalje je navedeno da iskaz svjedoka obrane, Pirušić, sud nije prihvatio jer je u kontradikciji sa svim ostalim iskazima svjedokā, prvenstveno zato što tvrdi da nije bilo nikakvog kontakta između apelanta i oštećenog, što su vidjele obje grupe svjedoka, policajci, kao i oštećeni s bratom i ostalim svjedocima koji su bili s njima u grupi. Svjedok Ždralić, svjedok obrane, tvrdio je da apelant nije vadio palicu i da nije vidio nikakav kontakt između apelanta i oštećenog. Ni taj iskaz sud nije prihvatio jer u potpunoj kontradikciji s iskazima ostalih svjedoka suprotstavljenih grupa, koji su vidjeli da je došlo do kontakta apelanta i oštećenog, neki na jedan način, drugi na drugi način, ali svi opisuju fizički kontakt.

13. Sud je naveo da je, dakle, , na temelju dokaza koji su provedeni i obrazloženi, van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je preciziranom optužnicom stavljeno na teret. Navedeno je da je bitno obilježje kaznenog djela teške tjelesne povrede iz članka 172. stavak 1. KZFBiH da je apelant poduzeo radnje zbog kojih je nastupila teška tjelesna povreda neke osobe. Psihički odnos je umišljajni, apelant je bio svjestan da uslijed njegovog činjenja može nastupiti posljedica, te je na nju i pristao. Dakle, očigledno je i nedvojbeno da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja kaznenog djela za koje je i osuđen.

14. Dalje, ukazano je da blanketna kaznena djela predstavljaju poseban oblik upućujuće dispozicije. Kazneno djelo teške tjelesne povrede nije blanketno kazneno djelo jer je dispozicija jasno određena, djelo je cjelovito opisano u kaznenom zakonu, te nije potreban drugi propis koji bi ga bolje odredio i na taj način stvorio cjelinu glede bića kaznenog djela. Zbog navedenog je odbijen prigovor obrane da se prvo moralo utvrditi koja ovlaštenja ima policajac, shodno odgovarajućem propisu, pa tek onda utvrđivati je li prekoračio ovlaštenja prekomjernom uporabom sile. Nijedan svjedok, ni na strani oštećenog, a ni od apelantovih kolega policajaca, nije ukazao na bilo kakvu situaciju u kojoj bi trebalo da se upotrijebi sila. Bez obzira na to što se radi o policajcu na dužnosti, što je potvrđeno radnim nalozima, njegovo ponašanje podliježe prizmi promatranja kroz bitno obilježje kaznenog djela teške tjelesne povrede imajući u vidu radnje koje je poduzeo.

15. Sud je ukazao i da tužitelj tijekom cijelog postupka disponira optužnicom tako da je nesmetano mogao izmijeniti psihički odnos iz nehatnog u umišljajni, nakon što su provedeni svi dokazi koje je predložio, ali i dokazi obrane. Ovakvo mijenjanje kvalifikacije sud nije smatrao nedozvoljenom izmjenom, bez obzira na to što je u kazneno-pravnom smislu psihički odnos strože postavljen. Apelantovo ponašanje je i u prvobitnoj optužnici opisano na isti način kao i u preciziranoj, ali njegovo pristajanje na posljedicu, eventualni umišljaj je prihvaćen kao jedini moguć. Tijekom glavnog pretresa svjedoci su mijenjali iskaze, sud se odredio u odnosu na njih, što je i obrazloženo. Prema tome, supstrat optuženja nije mijenjan.

16. Sud je ukazao da ne stoji prigovor obrane da vještak medicinske struke nije postupio u skladu s odredbom članka 111. ZKP-a. Navedeno je da je u spisu dokaz Prijava o povredi na ime oštećenog, kao i nalaz Klinike za kirurgiju, na temelju kojih je vještak sastavio nalaz i mišljenje. Na nalazu stoje potpisi i ortopeda i kirurga opće kirurgije, što dovodi do zaključka da je obrada povrede bila urađena temeljito i od strane ovlaštenih specijalista. Vještak je jasno naglasio u nalazu na temelju čega je radio nalaz, te je nejasan zahtjev obrane za dodatnim skicama, zabilješkama i drugim. Nije utemeljen ni prigovor nekompetencije vještaka s obzirom na to da je vještak dr. Davorin Kozomara specijalista i opće i plastične hirurgije.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 160318 20 Kž od 12. svibnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 18. listopada 2019. godine.

18. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. toč. d), i) i k), bitne povrede kaznenog postupka iz članka 312. stavak 2. u svezi sa čl. 3., 99., 109., 111. i 115. ZKPFBiH, zbog povrede Kaznenog zakona iz članka 313. točka b) ZKPFBiH i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Kantonalni sud je našao neutemeljenim navod iz žalbe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) – povreda prava na obranu jer mu nije omogućeno preispitivanje nalaza i mišljenja vještaka Tužiteljstva i koji svoje radne materijale nije dostavio obrani. Ukazano je da je točno da članak 111. ZKPFBiH propisuje da je vještak dužan dostaviti izvješće koje sadrži dokaze koje je pregledao, obavljene testove i sve relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu, odnosno da je odredbom članka 115. ZKPFBiH propisano da vještak dostavlja nalaz i mišljenje, kao i radni materijal, skice i zabilješke organu koji ga je odredio. Međutim, u konkretnoj situaciji vještak nije ni sačinjavao radni materijal, skice i zabilješke, i to je naglasio u svom iskazu na glavnom pretresu, pri čemu je naveo da je prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju oštećenog koju je dobio od Tužiteljstva. Ova medicinska dokumentacija je izvedena kao dokaz na glavnom pretresu. Dakle, uz činjenicu da je obrana na glavnom pretresu ispitivala vještaka, da nakon tog ispitivanja branitelj nije ni isticao ove vrste prigovora niti tražio da mu se dostavi radni materijal, skice i zabilješke vještaka, obrana je bila u mogućnosti ispitati dokaznu vrijednost i vjerodostojnost vještačenja tako da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, niti je učinjena bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. Dalje, Kantonalni sud je našao neutemeljenim i navod iz žalbe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka i) ZKPFBiH jer je naredba Tužiteljstva o vještačenju nezakonita s obzirom na to da je ovlastila vještaka da on prikuplja dokaze. Kako je već prethodno navedeno, u konkretnoj situaciji vještak je u svom iskazu na glavnom pretresu, kao i u nalazu i mišljenju, naglasio da je prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju oštećenog koju je dobio od Tužiteljstva. Dakle, netočno je da je vještak sam prikupljao određenu medicinsku dokumentaciju, upravo suprotno, nju je na zakonom propisani način prikupio tužitelj i ona je služila za postupak vještačenja.

20. Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi tvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH jer je izreka presude nerazumljiva. Ovo stoga što u izreci presude nije navedena blanketna norma koju je apelant povrijedio – riječ je o policajcu koji je u kritičnom trenutku bio na službi, pa je bilo neophodno navesti koji je to propis povrijedio. I ove žalbene navode je sud našao neutemeljenim budući da je izreku presude, glede činjeničnog opisa optužnice, ali i samog događaja, našao potpuno jasnom, bez nerazumljivosti navedenih u žalbi. Ona jasno opisuje tijek događaja, voljni element na apelantovoj strani i apelantove radnje koje kao takve ulaze u biće kaznenog djela za koje je apelant optužen, odnosno i osuđen. U konkretnoj situaciji, prilikom počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede nije ni bilo potrebno navoditi blanketnu normu (kako se to tvrdi u žalbi) koja se navodi samo onda kada ona upućuje na ispunjenje bića kaznenog djela.

21. Ukazano je da je drugostupanjski sud dužan ispitati i je li došlo do povrede iz članka 313. točka a) ZKPFBiH, odnosno jesu li postojale okolnosti koje isključuju protupravnost, odnosno je li djelo za koje se optužuje zbog izostanka protupravnosti uopće kazneno djelo.

22. U konkretnoj situaciji ovo pitanje je u izravnoj vezi s točno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem jer samo kada prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdi činjenično stanje moguće je odlučiti je li na strani optuženog protupravnost bila isključena ili nije.

23. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelant udario oštećenog i po nozi i po ramenu, što je prvostupanjski sud jasno i konkretno obrazložio cijeneći svaki od iskaza sam za sebe, ali i u svezi s ostalim dokazima, koje obrazloženje je prihvatio i Kantonalni sud. Kada se ti iskazi dovedu u vezu s medicinskom dokumentacijom za oštećenog, te nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke u kojem je navedeno da je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede u vidu prijeloma lijeve ključne kosti i ogrebotine kože prsišta, onda je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je prijelom lijeve ključne kosti nastao od udaraca optuženika u rame oštećenog. Prvostupanjski sud je točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno utvrdio je dokazanim upravo ono što je tvrdila i optužnica.

24. Kantonalni sud je ukazao da samo postojanje kontradiktornih dokaza ne podrazumijeva i sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, te obvezu za sud da, u skladu sa člankom 3. stavak 2. ZKPFBiH, tu sumnju presudom riješi na način koji je povoljniji za optuženika. Postojanje kontradiktornih dokaza obvezuje sud da, u skladu s odredbom članka 296. stavak 2. ZKPFBiH, savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne. Također, postojanje proturječnih dokaza obvezuje sud da, u skladu s odredbom članka 305. stavak 7. ZKPFBiH, u svojoj presudi da ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Tek ako se nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u međusobnoj svezi, ne može otkloniti dvojba glede postojanja nekih odlučnih činjenica, sud je dužan postupiti u skladu s odredbom članka 3. stavak 2. ZKPFBiH. Sudsko vijeće je nakon ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, dakle nakon njihove analize na način kako to propisuje odredba članka 296. stavak 2. ZKPFBiH, izvelo zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti činjenica od značaja za odlučivanje u konkretnoj kaznenopravnoj stvari i našlo je da ne postoji sumnja glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, zbog čega nije ni bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo. U konkretnoj situaciji ovaj sud je sve činjenice koje su išle na štetu optuženika (in peius) utvrdio sa potpunom izvjesnošću – da je više puta udario oštećenog, i to bez ikakvog opravdanog razloga, uslijed kojih udaraca je oštećeni zadobio lom ključne kosti. Iz navedenih razloga žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

26. Apelant smatra kako je Tužiteljstvo na ročištu 4. listopada 2019. godine nedozvoljeno izmijenilo optužnicu, te da su takva izmjena i unošenje u optužnicu činjenica i okolnosti koje su dovele do povećanja količine kriminalnog supstrata za rezultat imali povećanje stupnja apelantove kaznene odgovornosti na način da je apelantu u izmijenjenoj optužnici u konačnici stavljen na teret veći stupanj kaznene odgovornosti (umišljaj) u odnosu na prvotnu optužnicu kojom je bio optužen za postupanje u nehatu. Apelant tvrdi da se tako našao u situaciji u kojoj je sud formalno-pravno poštovao apelantovo pravo na obranu omogućivši mu rok za upoznavanje sa izmjenom optužnice, eventualnim izjašnjenjem na nju i prijedlog novih dokaza radi pobijanja izmijenjenih dijelova činjeničnog opisa. Međutim, suštinski je apelantu je uskraćeno pravo na izjašnjenje ukoliko se uzme u obzir da se izmjena optužnice odnosila samo na subjektivni odnos počinitelja i pravnu prekvalifikaciju kaznenog djela. Smatra da je Tužiteljstvo zloupotrijebilo svoja ovlaštenja iz članka

290. ZKPFBiH i sud je morao intervenirati u ovako izmijenjenu optužnicu budući da je cilj bio da se na istoj činjeničnoj osnovi iz prvotne optužnice apelantu na teret stavi teže kazneno djelo, a ne da se izmijeni činjenično stanje zbog drugačije ocjene dokaza od strane Tužiteljstva.

27. Smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. točka a) Europske konvencije povrijeđeno jer nije adekvatno cijenjena činjenica da je apelant postupao u svojstvu službene osobe, odnosno da je apelant imao ovlaštenja i pravo na uporabu sile, što podrazumijeva uporabu fizičke snage, palice, sredstava za vezanje, kemijskih sredstava, vodenih šmrkova i topova, kao i uporabu vatrenog oružja. Postojanje ovlaštenja za uporabu sile isključuje protupravnost njegovih poduzetih radnji, uz pretpostavku da ovlaštena osoba ima posebno ovlaštenje za uporabu sile, da je njegovo postupanje u interesu službe i da je utemeljeno na zakonu. Isključenjem protupravnosti poduzetih radnji za posljedicu ima i isključenje kaznene odgovornosti osobe koja poduzima te radnje. Slijedom toga, propust optužnice se ogleda u tome da u činjeničnom opisu optužnice nisu unesene odlučne činjenice koje se tiču apelantovog svojstva kao službene osobe s pravom na uporabu sile. Nakon utvrđenja njegovih ovlaštenja i dužnosti kao ovlaštene službene osobe, činjenični opis optužnice je morao sadržavati radnje, činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da je apelant prekršio zakone o policijskim službenicima FBiH i HNK i Pravilnik o uporabi sile HNK i tako prekoračio granice svojih službenih ovlaštenja. Tek po navođenju radnji kojima je prekoračio granice ovlaštenja i prekršio propise u činjeničnom supstratu optužnice se moglo staviti na teret apelantu da je takvim postupanjem nanio teške tjelesne ozljede na strani oštećenog kao otežavajuća okolnost. Dakle, Tužiteljstvo je u optužnici moralo navesti, a sud u presudi utvrditi činjenice (ne)opravdanosti uporabe sile i policijske palice po točno utvrđenim pravilima i propisanim postupkom. Tek po navođenju činjenica i radnji koje su rezultirale prekoračenjem tih pravila i propusta Tužiteljstvo je protupravnu uporabu palice moglo dovesti u vezu s posljedicom. Isto tako, sud je tek po utvrđenju činjenica vezanih za kršenje pravila, koje su dovele do prekoračenja ovlaštenja apelanta kao službene osobe, mogao utvrditi da je zbog tih radnji nastupila posljedica u vidu teške tjelesne ozljede. Prvotna, kao i izmijenjena optužnica Tužiteljstva je u ovom pogledu neprecizna, nepotpuna i nejasna. Obavijesti i informacije optužbe o radnjama, činjenicama i okolnostima koje se apelantu stavljaju na teret su prezentirane na način koji je onemogućavao njegovu pripremu obrane. Obavijest o optužbi nije izvedena u skladu sa proceduralnim i materijalnim zahtjevima, slijedom čega apelant nije detaljno informiran o činjenicama i pravnoj kvalifikaciji optužbe.

28. Apelant smatra da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje utvrdivši odlučne činjenice navedene u izreci presude koje se odnose na ozljede oštećenog na temelju dokaza Tužiteljstva, odnosno nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji se, prema naredbi o vještačenju, posebno trebao izjasniti o mehanizmu nastanka ozljeda oštećenog. U svezi s tim, vještak je u nalazu zaključio da su ozljede oštećenog nastupile djelovanjem tupe sile na tijelo oštećenog, koje su nanesene udarcima tvrdim tupim dijelovima tijela (šaka, glava, noga itd.) ili udarcima tvrdim tupim predmetom. Iz navedenog proizlazi da vještak nije precizno utvrdio mehanizam nastanka kako ozljede koja čini biće kaznenog djela teške tjelesne ozljede, tako i drugih ozljeda, jer je mehanizam nastanka ozljeda odredio alternativno (ili dijelovi tijela ili tupi predmet). Također, nalaz uopće ne precizira mehanizam nastanka ozljeda za svaku pojedinačnu ozljedu navedenu u nalazu i činjeničnom opisu optužnice, već općenito određuje da su sve ozljede mogle biti nanesene ili tvrdim tupim dijelovima tijela ili tvrdim tupim predmetom. Propust vještaka da odredi mehanizam nastanka ozljeda je logičan jer je riječ o nestručnom vještaku u smislu određivanja mehanizma nastanka ozljeda (vještak medicinske struke, a ne vještak sudske medicine) koji u svom nalazu nije odredio ni temeljne elemente neophodne da bi se utvrdio mehanizam nastanka ozljeda (visina i težina, položaje apelanta i oštećenog, je li riječ o dešnjacima ili ljevacima itd.). Dakle, prvostupanjski sud je proizvoljno izveo činjenični zaključak da je prijelom ključne kosti oštećenog nastao udarcem palicom od strane apelanta na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji je mehanizam nastanka ove ozljede odredio alternativno. Sud svoju odluku u pogledu odlučnih činjenica koje čine biće kaznenog djela može utemeljiti samo na temelju činjenica koje su utvrđene izvan razumne sumnje, dok predmetno mišljenje vještaka glede mehanizma nastanka ozljede ne ispunjava taj standard.

29. Apelant povredu prava na obrazloženu odluku vidi u tome što je drugostupanjski sud apelantove navode iz žalbe protiv prvostupanjske odluke odbio kao neutemeljene navodeći da je u konkretnom slučaju pitanje postojanja okolnosti koje isključuju protupravnost apelantovog postupanja u izravnoj vezi s točno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem jer samo kada prvostupanjski sud potpuno i točno utvrdi činjenično stanje moguće je odlučiti je li bila isključena protupravnost, odnosno je li došlo do povreda iz članka 313. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. Apelant smatra da je drugostupanjski sud pogrešno i arbitrarno zaključio da postojanje okolnosti koje isključuju protupravnost djelovanja predstavlja povredu navedene odredbe ZKPFBiH. Tvrdi da iz navedenog proizlazi da drugostupanjski sud uopće nije obrazložio svoju odluku po apelantovom žalbenom razlogu u odnosu na istaknutu povredu Kaznenog zakona iz članka 313. stavak 1. točka

b) ZKPFBiH, čime je povrijedio njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku kao jedan od temeljnih aspekata prava na pravično saslušanje. Osim toga, drugostupanjski sud nije obrazložio ni svoju odluku vezanu za povredu iz članka 313. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. Apelant je predložio da se na temelju navedenog utvrdi povreda prava na koja se pozvao, da se osporene presude ukinu i da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu.

II.Odgovori na apelaciju

30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tijekom postupka pred tim sudom nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna. Ukazano je da je iz presude vidljivo da je odluka suda utemeljena na dokazima provedenim na glavnoj raspravi pri kojem izvođenju dokaza strankama nije uskraćeno niti jedno od prava zajamčenih u članku 6. Europske konvencije. Istaknuto je da je u apelaciji pogrešno i netočno interpretirano stajalište Kantonalnog suda glede protupravnosti, s obzirom na to da je u drugostupanjskoj presudi glede tog pitanja jasno navedeno: ,,S obzirom na to da je prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, dakle utvrdio da je apelant udario oštećenog i po nozi i po ramenu, uslijed kojih udaraca je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede u vidu prijeloma lijeve ključne kosti i ogrebotine kože prsišta, onda na strani optuženika nisu postojale okolnosti koje isključuju njegovu protupravnost. Ovo žalbeno vijeće uočava da je prvostupanjski sud na 12. stranici presude u 2. pasusu jasno naveo: 'Nijedan svjedok ni na strani oštećenog, a ni kolega policajaca optuženog, nisu uopće spomenuli bilo kakvu situaciju u kojoj bi trebalo da se uporabi sila

– čak suprotno.' Na ovaj način je prvostupanjski sud obrazložio iz kojih razloga na apelantovoj strani nisu postojale okolnosti koje isključuju njegovu protupravnost.“

31. Općinski sud je navode iz apelacije ocijenio paušalnim ukazujući da ne pokazuju da je sud postupao proizvoljno ili da je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odgovoru su ponovljeni nalazi prvostupanjskog suda iz osporene presude i predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

32. Tužiteljstvo je navelo da apelantove navode smatra u cijelosti neutemeljenim zato što bilo kakvim postupanjem kako Tužiteljstva, tako ni nadležnih postupajućih sudova u konkretnom predmetu apelantu na bilo koji način nisu povrijeđena Ustavom i Europskom konvencijom garantirana prava.

V.Relevantni propisi

33. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 172. st. (1) i (6) Teška tjelesna ozljeda (1)Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

[…] (6)Tko kazneno djelo iz st. od 1. do 3. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

34. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 290.

Izmjena optužbe Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane, glavna se rasprava može odgoditi. U ovom se slučaju optužnica ne potvrđuje.

Članak 295. stavak (1) Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici.

Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se temelji presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 312. stavak (1) toč. d), i) i k) i stavak (2) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1)Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

[…]

d) ako je povrijeđeno pravo na obranu, […]

i) ako se presuda temelji na dokazu na kojemu se po odredbama ovoga zakona ne može temeljiti presuda, […]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavne rasprave ili tijekom glavne rasprave ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Članak 313.

Povrede Kaznenog zakona Povreda Kaznenog zakona postoji ako je Kazneni zakon povrijeđen po pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo;

b) postoje li okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost;

[…] VI.Dopustivost

35. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 160318 20 Kž od 12. svibnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. svibnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1.i 3.d) Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

41. Članak 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

[...]

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

42. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

43. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje temelje se, prije svega, na nedostacima procesne naravi (povredi identiteta optužbe i presude), potom načinu na koji je proveden dokazni postupak, tvrdnjama o selektivnoj ocjeni dokaza koja je u konačnici dovela do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i povredi prava na obranu, uslijed čega je povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stavak 54.), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33.– 34.). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacijskih navoda, koji se u biti odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stavka 1. članka 6. Europske konvencije.

45. Glede navoda o nedostacima procesne naravi, povredi identiteta optužbe i presude, Ustavni sud zapaža da se ovim navodima suštinski ukazuje na povredu objektivnog identiteta optužbe. Dalje, Ustavni sud konstatira da je izmjena optužnice na glavnom pretresu, u skladu s odredbama procesnog zakona, u tijesnoj vezi s pitanjem prava na obranu i prava na jednakost oružja. Stoga se u svakom slučaju obrani treba pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i pravnim pitanjima procesno pravne i materijalno pravne naravi.

46. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4868/15 od 10. travnja 2018. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, stavak 35.), te istaknuo da prema kazneno-pravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo kaznenog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju kazneno djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje su bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu kaznenog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže kazneno djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud je također u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3229/10 od 9. prosinca 2014. godine, u toč. 87.–89. razmatrao pravno pitanje izmjene optužnice i zaključio „sve radnje koje su apelantima stavljene na teret [Tužiteljstvo] pravno kvalificiralo kao kazneno djelo porezne utaje iz članka 273. stavak 3. KZFBiH, ali da nije odustalo od pojedinih kaznenopravnih radnji za svakog pojedinog osumnjičenog, i to u odnosu na radnje koje su bile činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, nego je sve ranije opisane radnje pravno kvalificiralo na drugi način i da nije odustalo od pojedinih točaka optuženja, niti od dijelova činjeničnog opisa radnji izvršenja u odnosu na radnje opisane u prvobitnoj optužnici. Dakle, izmjenom optužnice nije se interveniralo u činjenični opis djela dan u prvobitnoj optužnici na način i u mjeri u kojoj ne bi bila očuvana bitna zakonska obilježaja kaznenog djela. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti navodi apelanata neutemeljeni“.

47. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo izmijenilo optužnicu na glavnom pretresu 4. listopada 2019. godine, izvršivši pravnu prekvalifikaciju glede stavka kaznenog djela, unijevši umišljajni psihički odnos apelanta prema izvršenom kaznenom djelu, pa je promijenilo pravnu kvalifikaciju iz stavka 6. u stavak 1. članka

172. KZFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant prigovarao takvoj izmjeni optužnice, tvrdeći da nije mogla biti izmijenjena na glavnom pretresu, smatrajući da je takva izmjena protivna pravima optuženog garantiranima kaznenim zakonima, kao i Europskom konvencijom. Općinski sud je, razmatajući apelantove navode, ukazao da Tužiteljstvo tijekom cijelog postupka disponira optužnicom, tako da je nesmetano moglo izmijeniti psihički odnos iz nehatnog u umišljajni, nakon što su provedeni svi dokazi koje je predložilo kako Tužiteljstvo tako i obrana. Općinski sud takvo mijenjanje kvalifikacije nije smatrao nedozvoljenom izmjenom, bez obzira na to što je u kazneno-pravnom smislu psihički odnos strože postavljen. Istaknuto je da je apelantovo ponašanje i u prvobitnoj optužnici bilo opisano na isti način kao i u preciziranoj, ali njegovo pristajanje na posljedicu, eventualni umišljaj je prihvaćen kao jedini moguć, odnosno supstrat optuženja nije mijenjan. Dakle, iz navedenog proizlazi da apelantu nije bilo uskraćeno da se izjasni o izmijenjenoj optužnici ili da pripremi obranu (razmotren je apelantov prigovor o izmjeni optužnice, apelant je u apelaciji naveo da mu je sud ostavio rok za upoznavanje s izmijenjenom optužnicom), odnosno da mu je u tom smislu bilo povrijeđeno pravo na obranu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, kako je to prethodno navedeno u ovoj odluci, u izmijenjenoj optužnici Tužiteljstvo prilagodilo činjenični opis radnji dokazima izvedenim tijekom pretresa pred Općinskim sudom, promijenivši kvalifikaciju radnji koje su apelantu stavljene na teret iz stavka 6. u stavak 1. članka 172. KZFBiH. Dakle, Tužiteljstvo je radnje koje su bile činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, pravno kvalificiralo na drugi način, odnosno izmjenom optužnice nije se interveniralo u činjenični opis djela dan u prvobitnoj optužnici na način i u mjeri u kojoj ne bi bila očuvana bitna zakonska obilježaja kaznenog djela. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

48. U svezi s apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. točka a) Europske konvencije povrijeđeno jer nije adekvatno cijenjena činjenica da je apelant postupao u svojstvu službene osobe i imao ovlaštenja i pravo na uporabu sile, odnosno da obavijest o optužbi nije izvedena u skladu s proceduralnim i materijalnim zahtjevima, slijedom čega apelant nije detaljno informiran o činjenicama i pravnoj kvalifikaciji optužbe, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, očitujući se o identičnim apelantovim navodima iznesenima tijekom prvostupanjskog postupka, naveo da blanketna kaznena djela predstavljaju poseban oblik upućujuće dispozicije. Kazneno djelo teške tjelesne povrede nije blanketno kazneno djelo jer je dispozicija jasno određena, djelo je cjelovito opisano u kaznenom zakonu, te nije potreban drugi propis koji bi ga bolje odredio i na taj način stvorio cjelinu glede bića kaznenog djela, zbog čega je odbijen apelantov prigovor obrane da se prvo moralo utvrditi koja ovlaštenja ima policajac, shodno odgovarajućem propisu, pa tek onda utvrđivati je li prekoračio ovlaštenja prekomjernom uporabom sile. Ovo iz razloga što nijedan svjedok, ni na strani oštećenog, a ni od apelantovih kolega policajaca, nije ukazao na bilo kakvu situaciju u kojoj bi trebalo da se upotrijebi sila. Dakle, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju radi o policajcu na dužnosti, njegovo ponašanje, imajući u vidu radnje koje je poduzeo, podliježe prizmi promatranja kroz bitno obilježje kaznenog djela teške tjelesne povrede. Ovakvo stajalište prvostupanjskog suda potvrdio je i Kantonalni sud očitujući se o apelantovim navodima iz žalbe, ustvrdivši da u konkretnoj situaciji, prilikom počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede, nije ni bilo potrebno navoditi blanketnu normu (kako se to tvrdi u žalbi), koja se navodi samo onda kada ona upućuje na ispunjenje bića kaznenog djela.

49. Glede prigovora koji se tiču činjeničnog stanja i ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). U okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud podsjeća da je zadaća redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članku 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

50. Dovodeći prethodno iznesena načela u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, da je Općinski sud taksativno pobrojao dokaze provedene tijekom postupka, ukazujući na kojim dokazima je utemeljio svoju odluku uz obrazloženje zbog čega su neki dokazi prihvaćeni i poklonjena im vjera, a drugi nisu. Osim toga, apelantovi prigovori su bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze ocijenio na način koji propisuje odredba članka 296. stavak 2. ZKPFBiH, te da je na temelju takve ocjene izveo pravilan zaključak da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim i osuđen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud drži da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoja stajališta, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim navoda iznesenih u tom smjeru, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neutemeljeni.

51. Glede apelantovih navoda da mu je pravo na obrazloženu odluku, kao aspekt prava na pravično suđenje, povrijeđeno zato što drugostupanjski sud uopće nije obrazložio svoju odluku po apelantovom žalbenom razlogu u odnosu na istaknutu povredu Kaznenog zakona iz članka 313. stavak 1. toč. a) i b) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je postojanje okolnosti koje isključuju protupravnost, odnosno je li djelo za koje se optužuje zbog izostanka protupravnosti uopće kazneno djelo u izravnoj vezi s točno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem jer samo kada prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdi činjenično stanje moguće je odlučiti je li na strani optuženog protupravnost bila isključena ili nije. S obzirom na to da je tijekom postupka nesporno utvrđeno činjenično stanje, odnosno utvrđeno dokazanim upravo ono što je tvrdila i optužnica, nije bilo mjesta primjeni blanketnih propisa na koje je upućivao apelant, odnosno nije bilo dileme o tome postoje li okolnosti koje isključuju protupravnost.

52. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti utemeljenim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su mu tijekom postupka bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacijskim navodima, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sve navode koje je apelant ponovio u apelaciji i dali razloge zašto su oni neutemeljeni, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne kazneno-pravne stvari.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi kojima je ukazao na nedostatke u optužbi i izreci presude, utvrđivanju činjeničnog stanja, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava BiH i članka 6. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, kada su u presudama data detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto je izveden zaključak da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen.

55. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2516/20 (S.Ć.) | Sudska praksa | Aktio