Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2622/21 (S.I.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2622/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2622/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. I.

protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115325 16 Rsž od 11. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda Mostaru broj 58 0 Rs 115325 12 Rs od 9. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 115325 21 Rev od 13. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 115325 16 Rsž od 11. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 115325 12 Rs od 9. novembra 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-792/21 od 7. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-843/21, a koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 115325 16 Rsž od 11. januara 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 115325 21 Rev od 13. aprila 2021. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda od 11. januara 2021. godine, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 9. novembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda od 11. januara 2021. godine, obvezan je tuženi (HNK, MUP) da na ime manje isplaćene naknade za ishranu, na ime uvećanja plaća za rad noću za periode navedene u izreci presude, na ime uvećanja plaća za rad u dane praznika za periode navedene u izreci presude i na ime manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za 2009.godinu, 2010. godinu, 2011. godinu i za 2012. godinu isplati apelantu određene novčane iznose navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknaditi troškove parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da na ime manje isplaćene naknade za prijevoz za periode navedene u izreci presude isplati apelantu određene novčane iznose navedene u izreci presude.

4. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je primjenom čl. 383., 386 i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a prema uspjehu apelanata u parnici od 73%, apelantu priznao troškove za sastav tužbe u iznosu od 720,00 KM, za pristup na ročište 3. jula 2015. godine u iznosu od 720,00 KM, za pristup na ročište 9. oktobra 2015. godine u iznosu od 720,00 KM, što ukupno iznosi 1.576,80 KM (2.160,00 KM x73%), što uvećano za 17% PDV-a iznosi 1.844,85 KM. Dalje je naveo da na dosuđene troškove apelantu pripada zakonska zatezna kamate, te da je apelantu dosudio i troškove finansijskog vještačenja od 120,00 KM, što ukupno iznosi 1.964,85 KM. Naveo je da je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, a imajući u vidu potraživanja iz tužbenog zahtjeva sadržanog u tužbi, vrijednost spora u tužbi, te sadržaje podnesaka dostavljenih tokom postupka i označenja vrijednosti spora u istim, utvrdio jedinstveni uspjeh apelanta u ovom postupku. Također je naveo da nije dosudio ostale troškove koje apelant potražuje, jer nisu neophodni i potrebni.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da službeniku kome nije organizovan prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra, pripada naknada za troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog i prigradskog prometa. Zatim je naveo da je apelantovo mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno više od dva kilometra (stanuje u mjestu Poprati, a radi u Čapljini), te da je apelant dostavio potvrdu o visini mjesečne karte na relaciji Poprati - Bobanovo selo. S tim u vezi je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva, jer apelant nije dokazao kolika je cijena mjesečne karte na relaciji Poprati-Čapljina (od mjesta stanovanja do mjesta rada), zbog čega nije mogao utvrditi da postoji razlika između naknade za prijevoz na posao i s posla koja je isplaćena i one koja bi apelantu pripadala po cijeni mjesečne karte. Naveo je da apelant prvi put u žalbi ističe činjenice da je linija iz dostavljene potvrde Poprati - Bobanovo selo kraća od linije Poprati -Čapljina i da je apelant u Bobanovom selu presjedao za Čapljinu, te naglasio da je apelant te činjenice trebao isticati i dokazivati u prvostepenom postupku (čl. 7. i 123. ZPP), što je apelant propustio, pa je taj apelantov propust imao za posljedicu odbijanje ovog dijela tužbenog zahtjeva (član 126. ZPP). U tom pogledu je naveo da je neosnovan apelantov prigovor u dijelu odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom manje isplaćene naknade za prijevoz. Također, naveo je da je pravilno prvostepeni sud obračunao i dosudio troškove postupka prema uspjehu stranaka u sporu, pri tome vodeći računa o troškovima koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a sve u skladu sa čl. 383., 386. i 387. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da Kantonalni sud pogrešno tvrdi da je propust apelanta imao za posljedicu odbijanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade za prijevoz. Navodi da je potraživao naknadu za prijevoz na relaciji kraćoj od one koja mu pripada, ali da je i pored navedenog prvostepeni sud odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta. Također navodi da je tuženi prouzrokovao vođenje postupka i da je dužan nadoknaditi apelantu cjelokupne troškove postupka, te ističe da je sud bio dužan dosuditi apelantu troškove postupka u punom iznosu, budući da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti osnovan.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe čl. 7. i 123. u vezi sa članom 126. ZPP, ukazao da apelant nije dokazao činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev (za isplatu naknade za prijevoz), slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dali jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu odluke o troškovima postupka. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2622/21 (S.I.) | Sudska praksa | Aktio