Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-855/20 (L.B.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-855/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-855/20, rješavajući apelaciju L.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija L.B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 220852 19 Rev od 12. decembra 2019. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu L.B, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu L.B. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija L.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 220852 19 Rev od 12. decembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. L. B. iz Berlina, SR Njemačka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Jahić advokatica iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 220852 19 Rev od 12. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2387/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 3. juna 2019. godine podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 220852 16 Gž od 14. marta 2019. godine zbog toga što u vrijeme donošenja odluke u toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od „Lora“ d.o.o. Sarajevo, Harisa Abdurahmanovića i Mirele Abdurahmanović (daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi), zatraženo je 24. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 2. do 7. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 9. decembra 2011. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi ispunjenja ugovora, isplate ugovorne kazne i naknade štete. Tuženi su 22. marta 2013. godine podnijeli protivtužbu protiv apelanta radi isplate.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 220852 11 P od 3. novembra 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, pa je tuženim naloženo da mu solidarno isplate određeni iznos novca pobliže označen u izreci presude za period od februara mjeseca 2011. godine pa do 17. decembra 2012. godine, na ime zakupnine, na ime neizmirenih režijskih troškova poslovnog prostora, te na ime naknade štete zbog oštećenja poslovnog prostora, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Preostali tužbeni zahtjev, a kojim je apelant tražio da sud tuženim naloži solidarnu isplatu zakupnine za period od 17. decembra 2012. do 28. februara 2013. godine, te zakonske zatezne kamate na neizmireni iznos režijskih troškova i naknadu štete zbog oštećenja prostora preko dosuđenih iznosa, te kojim je tražio isplatu iznosa od 1.013.169,60 KM na ime ugovorne kazne zbog neizvršenja nenovčanih obaveza ugovaranja osiguranja prostora i dostavljanja mjenica za period od 3. aprila 2009. do 28. februara 2013. godine, isplatu iznosa od 188.691,65 KM na ime ugovorne kazne zbog kršenja obaveze predaje poslovnog prostora u ispravnom stanju obračunatu za period od 18. decembra 2012. do 20. augusta 2013. godine, te kojim je tražio naknadu štete u vidu izmakle dobiti u period u od 1. marta do 31. augusta 2013. godine u iznosu od 46.787,70 KM, zajedno sa traženim zakonskim zateznim kamatama, odbijen je kao neosnovan (stav II izreke). Stavom III izreke presude je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev kojim su tuženi tražili da sud naloži apelantu da im isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude kao pozitivnu razliku nakon utvrđenja postojanja potraživanja apelanta prema tuženima u određenom iznosu na ime zakupnine i neizmirenih režijskih troškova poslovnog prostora i utvrđenja postojanja potraživanja tuženih prema apelantu na ime ulaganja nužnih troškova u predmet zakupa u određenom iznosu. Stavom IV izreke presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, pobliže navedenih na stranama od 5 do 7 obrazloženja, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant sa prvotuženim 3. marta 2009. godine zaključio Ugovor o zakupu poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme, koje se nalaze u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetne poslovne prostorije), a po kojem se prvotuženi obavezao plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 3.650,00 EUR i 563,00 KM i to devet mjeseci unaprijed, polugodišnje u šestomjesečnim ratama. Utvrđeno je da su ugovorne strane prilikom uvođenja prvotuženog u posjed, uz sačinjavanje zapisnika o primopredaji, između ostalog konstatirale, da je predmetni poslovni prostor u cijelosti u ispravnom stanju, te ga je prvotuženi kao takvog preuzeo od apelanta. Također je utvrđeno da je prvotuženi uz apelantovu saglasnost izvršio adaptaciju predmetnog poslovnog prostora radi privođenja namjeni obavljanju djelatnosti maloprodaja i ugostiteljstvo. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su apelant i prvotuženi 19. jula 2010. godine zaključili Aneks Ugovora o zakupu kojim je smanjena mjesečna zakupnina na period od jedne godine (1. septembra 2010. do 31. augusta 2011. godine) i to na visinu od 2.555,00 EUR i 394,10 KM. Utvrđeno je da su se drugotuženi i trećetužena za uredno ispunjenje Ugovora obavezali kao solidarni jamci, da je prvotuženi sa stalnim zakašnjenjima vršio isplatu zakupnine i to zaključno sa januarom 2011. godine, nakon čega je u potpunosti prestao da plaća zakupninu u eurima, dok je dio zakupnine u konvertibilnim markama plaćao do juna 2011. godine. Utvrđeno je da je apelant u dva navrata (dopisi od 31. januara i 30. septembra 2011. godine) prvotuženom uputio zahtjeve za dostavljanje potpisanih i ovjerenih bjanko mjenica, čemu od strane tuženih nije udovoljeno, da se prvotuženi obavezao da će izvršiti osiguranje poslovnih prostorija, opreme sve sa obavezom dostavljanja apelantu police osiguranja, a što nikada nije učinio. Općinski sud je utvrdio da iz navedenih dopisa također proizlazi da apelant nije zahtijevao isplatu ugovorne kazne za neispunjenje nenovčanih obaveza-osiguranja predmeta zakupa i dostavljanja instrumenata obezbjeđenja ugovora-mjenica, premda su te obaveze zakupca bile dospjele, pri čemu je do tada bez prigovora primao ispunjenje glavne obaveze od strane zakupca-isplate zakupnine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da prvotuženi nije uredno plaćao niti režijske troškove poslovnih prostorija, tako da je nastao dug za održavanje zajedničkih prostorija zgrade, za odvoz smeća i za grijanje. Općinski sud je utvrdio da je Ugovorom o zakupu ugovorena ugovorna kazna ukoliko prvotuženi kao zakupac zadocni sa ispunjenjem nenovčanih obaveza i to u iznosu od 10 % vrijednosti zakupnine za svaki dan zakašnjenja u ispunjenju obaveza, a koje se obavezao apelantu plaćati i za slučaj ne predaje prostorija, nakon prestanka Ugovora, u ispravnom stanju i to za svaki dan od prestanka Ugovora do dovođenja prostorija u ispravno stanje od strane prvotuženog kao zakupca, odnosno do izdavanja novom zakupcu.

9. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da iz Izjave o odustanku Ugovora o zakupu od 28. novembra 2012. godine proizlazi da je apelant prvotuženog, putem preporučene pošiljke, obavijestio da odustaje od zaključenog Ugovora o zakupu poslovnih prostorija, zbog neizvršavanja obaveza od strane prvotuženog kao zakupca, da je zadnji dan važenja Ugovora 28. februar 2013. godine, te da ga je pozvao da mu do tada preda u posjed predmet zakupa u skladu sa ugovorenim uslovima. Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi apelantu predmetni poslovni prostor zapisnički predao u posjed 17. decembra 2012. godine, u prisustvu sudskog vještaka građevinske struke Sulejmana Sakote, koji je konstatirao da je prvotuženi kao zakupac prilikom izlaska iz predmetnih poslovnih prostorija demontirao i odnio dio opreme i uređaja koje je smatrao pokretnim inventarom, te da je prostor predao sa određenim oštećenjima, neokrečen i neočišćen, te sa dugom po osnovu režijskih troškova. Utvrđeno je da apelant tom prilikom, premda je prostor primio u posjed, nije zatražio isplatu ugovorene kazne. Općinski sud je dalje naveo da je vještak građevinske struke Sulejman Sakota konstatirao da je prvotuženi u predmetni poslovni prostor uložio sredstva u ukupnom iznosu od 140.595,15 KM, da je dio opreme demontiran i da je dio prostora potpuno prilagođen namjeni supermarketa bez vanjskog osvjetljenja, tako da u trenutnom stanju prostor nije moguće koristiti i potrebno je izvesti radove na uspostavljanju uslova u prostoru za poslovni prostor opće namjene. Općinski sud je utvrdio da režijski troškovi za predmetni poslovni prostor za vrijeme trajanja zakupnog odnosa iznose 8.000,60 KM. Općinski sud je iz provedenog finansijskog vještačenja vještaka finansijske struke utvrdio je da ugovorna kazna zbog neizvršavanja nenovčanih obaveza koje su se sastojale od osiguranja prostora i dostavljanja mjenica, a za period od 3. aprila 2009. do 28. februara 2013. godine iznosi ukupno 1.013.169,60 KM, te da ugovorna kazna zbog kršenja obaveze predaje poslovnog prostora u ispravnom stanju za period od 18. decembra 2012. godine (dan predaje u posjed) do 20. augusta 2013. godine iznosi 188.691,65 KM. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Krešimira Filipovića utvrdio da je za dovođenje u funkcionalno stanje predmetnog poslovnog prostora u kojem ga je prvotuženi trebao predati apelantu potreban iznos od 27.063,84 KM.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredba čl. 17, 262, 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 36. Zakona o zakupu poslovnih prostorija (u daljnjem tekstu: ZZPP) koji je u konkretnom slučaju lex specialis, zaključio da je tužbeni zahtjev koji se odnosi na plaćanje zakupnine djelimično osnovan te je obavezao tužene da apelantu na ime zakupnine za period od februara mjeseca 2011. godine pa do 17. decembra 2012. godine isplati dosuđeni iznos zaključivši da je Ugovor o zakupu prestao da važi predajom u posjed poslovnog prostora od strane prvotuženog 17. decembra 2012. godine i da do tada ima pravo da traži isplatu zakupnine. Općinski sud je ocijenio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio isplatu režijskih troškova u iznosu od 8.000,60 KM, obzirom da se radi o neizmirenim troškovima tokom trajanja zakupnog odnosa dok je poslovni prostor bio u posjedu prvotuženog. Općinski sud je ocijenio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio naknadu štete zbog neuredne predaje u posjed poslovnog prostora nakon prestanka zakupnog odnosa. Pri tome, Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 154. i 186. ZOO, naglasivši da apelantu predmetni poslovni prostor nije predat u ugovorenom stanju, dakle, ispravnom i čistom sa svim pripadajućim uređajima i dijelovima koje je u njima izvršio zakupac, prema čemu prvotuženi nije imao pravo da iz poslovnih prostorija demontira i odnese bilo kakve uređaje osim pokretnog inventara za obavljanje djelatnosti maloprodaje i ugostiteljstva, a i nakon čega je bio dužan da poslovni prostor ostavi u urednom i funkcionalnom stanju prostora opće namjene (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 19 do 23 obrazloženja).

11. Općinski sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio isplatu ugovorene kazne za osiguranje poslovnog prostora i dostavljanje mjenice. Pri tome, Općinski sud je ukazao na odredbe čl. od 270. do 275. ZOO-a naglasivši da se iz samog Ugovora da zaključiti da je ugovorna kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja u ispunjenju obaveze koja je u slučaju osiguranja poslovnog prostora dospjela 30 dana nakon zaključenja Ugovora, a u slučaju dostavljanja mjenica po pozivu zakupodavca, iz čega proizlazi da je apelant bio ovlašten tražiti i ispunjenje obaveze i isplatu ugovorne kazne, s tim da je zakupcu bio dužan odmah saopštiti da zadržava pravo na isplatu ugovorne kazne. Imajući u vidu da je apelant po dospijeću ovih obaveza, a kako je to vidljivo iz dopisa 31. januara i 30. septembra 2011. godine, od prvotuženog kao zakupca tražio ispunjenje obaveza bez pozivanja na isplatu ugovorne kazne, te da je potom primao od zakupca ispunjenje glavne obaveze u vidu zakupnine, Općinski sud je zaključio da je apelant na taj način odustao od potraživanja ugovorne kazne. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da osiguranje prostora i dostavljanje mjenica nemaju direktnu vezu sa urednim plaćanjem zakupnine kao glavne obaveze zakupca kao trajne obaveze, tako da se radi o obavezama sa tačno određenim vremenom dospijeća u kojem je apelant imao pravo da traži njihovo ispunjenje i da zahtijeva isplatu ugovorne kazne kao sredstva kojim će se prvotuženi kao zakupac prinuditi da takvu obavezu izvrši. Kako apelant nije bez odgađanja saopštio prvotuženom, to se izgubila svrha koja se ovim institutom željela postići, Općinski sud je ocijenio da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan, naročito jer je apelant po ugovornim odredbama imao mogućnost da sam, na teret prvotuženog, osigura poslovni prostor, čime bi također bila ispunjena svrha ovako ugovorene obaveze.

12. Općinski sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio naknadu štete zbog izmakle koristi, te naknadu na ime ugovorne kazne zbog kršenja obaveze predaje u posjed poslovnog prostora u ispravnom stanju. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su ta dva tužbena zahtjeva usmjerena na posljedice prestanka Ugovora i neurednog ispunjenja obaveze prvotuženog kao zakupca da apelantu preda u posjed predmetni poslovni prostor u ugovorenom stanju-ispravnom i čistom sa svim pripadajućim uređajima i dijelovima koje je u njima izvršio zakupac, okrečen i bez zaostalih dugovanja. Općinski sud je naveo da su se apelant i prvotuženi Ugovorom sporazumjeli da ukoliko, nakon predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantu, apelant utvrdi da su prostorije predate u neispravnom stanju, da je tada prvotuženi kao zakupac dužan da mu plati ugovorene penale po danu u iznosu od 10 % od vrijednosti mjesečne zakupnine za svaki dan i to počevši od prvog dana nakon prestanka zakupa pa do dana dok prvotuženi naknadno ne dovede prostorije u ispravno stanje odnosno ako to ne učini do dana izdavanja poslovnih prostorija novom zakupcu. Nadalje, Općinski sud je naveo da su se apelant i prvotuženi sporazumjeli da kada dođe do prestanka zakupa, između ostalog, zbog odustanka apelanta od Ugovora, da je u tom slučaju prvotuženi obavezan do isteka ugovorenog roka plaćati obaveze iz Ugovora i nadoknaditi apelantu sve ostale troškove i izgubljenu dobit, kao i sve apelantove gubitke koji mogu nastati zbog neiznajmljenih prostorija, pa je tako prvotuženi dužan plaćati zakupninu dok prostorije stoje neiznajmljene. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da apelant tokom postupka nije dokazao pretpostavke za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, niti je proveo dokaze na okolnosti da je nakon predaje u posjed poslovnog prostora 17. decembra 2012. godine preduzeo bilo kakve radnje da poslovni prostor da u zakup drugom licu, da je imao takvu namjeru, da isto nije mogao učiniti zbog neuredno predatog poslovnog prostora od strane prvotuženog, a pri čemu nije učinio ništa niti da bi mu eventualna šteta zbog daljeg neizdavanja bila manja, a što je bio dužan po odredbama ZOO-a. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da je Ugovor o zakupu sasvim sigurno nekad morao prestati, pri čemu je apelant tražio naknadu štete jer smatra da je Ugovor prestao krivicom prvotuženog, međutim, realno je kao jedan od razloga za prestanak ugovora koji je zaključen na neodređeno vrijeme predvidjeti i nemogućnost plaćanja zakupnine od strane prvotuženog, a koja je nastala davno prije samog prestanka Ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene koristi koja nije niti dokazana po osnovu niti po visini.

13. Općinski sud je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio isplatu naknade na ime ugovorne kazne zbog kršenja obaveze predaje u posjed poslovnog prostora u ispravnom stanju, jer apelant, prilikom predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, dakle, prilikom ispunjenja obaveze, nije bez odlaganja, dakle odmah, prvotuženom saopštio da ostaje kod ugovorne kazne zbog neuredne predaje poslovnog prostora. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da iz primopredajnog zapisnika od 17. decembra 2012. godine proizlazi da su ugovorne strane već tada utvrdile da poslovni prostor ima nedostataka, međutim, apelant tada, a niti po prijemu nalaza sudskog vještaka građevinske struke Sulejmana Sakote, nije prvotuženom saopštio da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne, tako da se po stanovištu Općinskog suda saglasio sa neurednim prijemom poslovnog prostora, odnosno saglasio se da potražuje naknadu štete koju mu je prvotuženi pričinio neurednim ispunjenjem, a koja se ne može u potpunosti kumulirati sa ugovorenom kaznom u tom pravcu. Općinski sud je neosnovanost protivtužbenog zahtjeva tuženih detaljno pojasnio na strani 23 i 24 obrazloženja presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom član 383. st. 1. i 2, te člana 386. stav 2. i 396. stav 1. ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 24 obrazloženja.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 220852 16 Gž od 14. marta 2019. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i pravni stav prvostepenog suda.

15. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant u žalbi tvrdi da je ugovor o zakupu prestao 28. februara 2013. godine odnosno da je to zadnji dan važenja ugovora i da do toga dana apelant ima pravo na zakupninu, dok tuženi navode da je taj ugovor prestao 31. augusta 2011. godine i navode u žalbama da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ugovor prestao dana 17. decembra 2012. godine. Suprotno navedenim žalbenim navodima apelanta i tuženih, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prvotuženi predmet zakupa zapisnički predao apelantu 17. decembra 2012. godine, te da je ugovor prestao da važi predajom predmeta zakupa u posjed apelantu, dakle, 17. decembra 2012. godine i da je tada formalno prestao ugovor o zakupu i da do tog datuma apelant ima pravo da potražuje zakupninu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari apelant 9. decembra 2011. godine podnio tužbu insistirajući na održanju ugovora i na ispunjenju ugovornih obaveza od strane prvotuženog, te da je tokom trajanja konkretnog spora pred prvostepenim sudom prvotuženom uputio i izjavu o odustanku ugovora 28. novembra 2012. godine, a prvotuženi je predao prostor apelantu 17. decembra 2012. godine. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovan žalbeni navod u pogledu prestanka ugovora o zakupu parničnih stranaka.

16. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbi apelanta, prvostepeni sud pravilno dosudio i režijske troškove koje su mu tuženi dužni izmiriti jer se radi o neizmirenim troškovima tokom trajanja zakupnog odnosa i to sve dok je poslovni prostor bio u posjedu prvotuženog, pa je pravilno odbio isplatu režijskih troškova nakon predaje predmetnog poslovnog prostora apelantu.

17. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani niti žalbeni navodi apelanta da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu ugovorne kazne koja je ugovorena za osiguranje prostora, dostavljanje mjenica za period od 3. aprila 2009. do 28. februara 2013. godine, kao i za predaju u posjed predmeta zakupa u ugovorenom stanju za period od 18. decembra 2012. do 28. februara 2013. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 270-275. ZOO-a, naglasivši da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovano potraživanje iznosa od 188.691,65 KM na ime ugovorne kazne zbog kršenja obaveze predaje u posjed poslovnog prostora u ispravnom stanju za svaki dan zakašnjenja počev od 18. decembra 2012. godine (predaje u posjed) do 20. augusta 2013. godine. U tom smislu Kantonalni sud je pojasnio da apelant, prilikom predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora nije prvotuženom saopštio da ostaje kod ugovorne kazne zbog neuredne predaje predmetnog poslovnog prostora, kada su ugovorne strane već tada utvrdile da poslovni prostor ima nedostataka, niti je po prijemu nalaza vještaka građevinske struke prvotuženom saopštio da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je ugovorna kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja u ispunjenju obaveze koja je u slučaju osiguranja poslovnog prostora dospjela 30 dana nakon zaključenja ugovora, a u slučaju dostavljanja mjenica po pozivu zakupodavca. Međutim, apelant je bio ovlašten tražiti i ispunjenje obaveze i isplatu ugovorne kazne, s tim da je apelant kao zakupac bio dužan odmah saopštiti da zadržava pravo na isplatu ugovorne kazne.

18. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nema prvo na naknadu izmakle koristi dok prostorije nisu izdate tj. od prestanka ugovora o zakupu pa sve do iznajmljivanja prostora tj. od 1. marta do 31. augusta 2013. godine u iznosu od 46.210,68 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u toku postupka nije dokazana izgubljena dobit po osnovu niti po visini, odnosno apelant nije dokazao pretpostavke za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, niti je proveo dokaze na okolnosti da je nakon predaje u posjed poslovnog prostora 17. decembra 2012. godine preduzeo bilo kakve radnje da poslovni prostor da u zakup drugom licu, da je imao takvu namjeru, da isto nije mogao učiniti zbog neuredno predatog poslovnog prostora od strane prvotuženog, a pri čemu nije učinio ništa niti da bi mu eventualna šteta zbog daljeg neizdavanja bila manja, a što je bio dužan po odredbama ZOO-a.

19. Konačno, Kantonalni sud je, u odnosu na apelantov prigovor na označenu vrijednost spora, naglasio da je vrijednost spora obavezan element tužbe, da apelant određuje vrijednost spora, da tako određena vrijednost spora nije apsolutne prirode, da je mjerodavna vrijednost spora koju tužitelj označi u tužbi, ali da se pojam „mjerodavan“ treba shvatiti kao polazna osnova za ovlaštenje suda da utvrdi vrijednost spora. Dakle tužilac označava vrijednost spora a sud je utvrđuje realnu vrijednost. Kantonalni sud je istaknuo da je apelant putem punomoćnika konačno opredijelio tužbeni zahtjev 19. augusta 2015. godine shodno nalazu vještaka.

20. Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih navoda tuženih detaljno pojasnio na strani 11 obrazloženja presude.

21. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 220852 19 Rev od 12. decembra 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je detaljno interpretirao činjenično utvrđenje Općinskog suda, koje je i od strane Kantonalnog suda prihvaćeno kao pravilno i potpuno, te pravne stavove i razloge nižestepenih sudova koje su naveli ti sudovi u svojim presudama. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanta da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev na apelantovu štetu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da bi prekoračenje tužbenog zahtjeva postojalo kada bi presudom apelantu bilo dosuđeno više od onog što je tražio ili bi mu bilo dosuđeno nešto drugo od onoga što je tražio. U konkretnom slučaju je drugostepeni sud, odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu apelanta, sudio u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku i pri tome mu nije dosudio više od onoga što je tražio, niti nešto drugo što nije tražio (član 2. stav 1. ZPP). Također, Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan niti revizijski prigovor apelanta da je sud nakon zaključenja glavne rasprave promijenio vrijednost spora, budući da to nije bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

22. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani niti revizioni prigovori apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pri čemu je naglasio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužene obavezali da mu isplate zakupninu zaključno sa 17. decembrom 2012. godine, jer je u konkretnom slučaju Ugovor prestao odustankom apelanta krivicom prvotuženog i to izjavom apelanta o odustanku od 28. decembra 2012. godine, nakon čega je prvotuženi predao apelantu u posjed poslovni prostor 17. decembra 2012. godine o čemu je sačinjen zapisnik. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ugovor o zakupu prestao na osnovu odustanka apelanta, pa je u toj situaciji obaveza prvotuženog za plaćanje zakupnine prestala sa 17. decembrom 2012. godine kada je prvotuženi prestao da koristi predmetni poslovni prostor.

23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizijski prigovor da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu ugovorene kazne koja je ugovorena za osiguranje prostora i dostavljanje mjenica za period 3. aprila 2009. do 28. februara 2013. godine, kao i za predaju u posjed predmeta zakupa u ugovorenom stanju za period 18. decembra 2012. do 28. februara 2013. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelant nije postupio u skladu sa odredbama člana 270-275. ZOO-a, na način da je po dospijeću spornih obaveza svojim dopisima od 30. januara i 30. septembra 2011. godine zatražio od prvotuženog ispunjenje obaveze, a da pri tome nije obavijestio tužene da zadržava pravo na ugovorenu kaznu zbog neispunjenja nenovčanih obaveza koje su se sastojale u osiguranju prostora i dostavljanja mjenica, što dalje znači da je apelant izgubio pravo na ugovorenu kaznu.

24. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su i revizioni navodi apelanta da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da nije osnovano njegovo potraživanje u iznosu od 188.691,65 KM na ime ugovorne kazne zbog kršenja obaveze predaje u posjed poslovnog prostora u ispravnom stanju za svaki dan zakašnjenja počev od 18. decembra 2012. godine (predaje u posjed) do 20. augusta 2013. godine iz razloga što apelant prilikom predaje u posjed poslovnog prostora nije bez odlaganja prvotuženom saopštio da ostaje kod ugovorne kazne zbog neuredne predaje poslovnog prostora, a kada su ugovorne strane već tada utvrdile da poslovni prostor ima nedostataka. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelant ne može potraživati ni iznos od 1.013.169,60 KM na ime obračunate ugovorene kazne za period od 3. aprila 2009. do 28. februara 2013. godine, pa su pravilnom primjenom materijalnog prava tj. odredbi čl. 270, 271. i

272. ZOO odbili tužbeni zahtjev apelanta.

25. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani niti apelantovi revizioni navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, član 189. ZOO, kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu navedenu odredbu koju je citirao, naglasivši da bi apelantov zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti bio osnovan bilo je neophodno da dokaže da je prvotuženi nezakonitim ponašanjem spriječio povećanje njegove imovine. U konkretnom slučaju apelant traži naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja poslovnog prostor iz razloga neuredne predaje. Međutim, apelant u toku postupka nije dokazao pretpostavke za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti (čl. 189. st. 3. ZOO), niti je proveo dokaze na okolnosti da je nakon predaje u posjed poslovnog prostora 17. decembra 2012. godine preduzeo bilo kakve radnje da poslovni prostor da u zakup drugom licu, da je imao takvu namjeru, da isto nije mogao učiniti zbog neuredno predatog poslovnog prostora od strane prvotuženog, a pri čemu nije učinio ništa niti da bi mu eventualna šteta zbog daljeg neizdavanja bila manja, a što je bio dužan po odredbama ZOO. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se nisu ispunili uvjeti propisani odredbom člana 189. stav 3. ZOO i da prvotuženi ne odgovara za eventualnu nastalu štetu apelantu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

27. U iscrpnoj apelaciji, apelant je hronološki opisao tok predmetnog postupka, te istaknuo da je tokom njegovog trajanja počinjeno više očiglednih povreda odredaba ZPP-a, te da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je očigledno proizvoljna, netačna, kontradiktorna, suprotna utvrđenom činjeničnom stanju i nelogična tvrdnja nižestepenih sudova da je apelant prijemom zakupnine odustao od potraživanja ugovorne kazne. Navodi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi neosnovano zaključio, bez navođenja relevantne pravne norme, da je apelant po dospijeću nenovčanih obaveza za koje je ugovorena kazna za docnju, bio dužan saopštiti prvotuženom da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu zbog neispunjenja nenovčanih obaveza, koje niti su ispunjene, niti je apelant primio njihovo ispunjenje. Pogrešna primjena materijalnog prava sastoji se naročito u tome što redovni sudovi nisu primijenili ugovorne odredbe, pa su ih kao takve bili dužni primijeniti, a ne proizvoljno i pogrešno interpretirati dejstvo zakonskih propisa. Apelant je istaknuo da ugovorene odredbe čine materijalno pravo i uvijek se primjenjuju ako su valjane i onda kada su protivne dispozitivnim zakonskim propisima, pri čemu je ukazao na odluku Ustavnog suda broj AP-709/07, kojom je utvrđeno da su redovni sudovi pravilno zaključili da su ugovorne odredbe jače od zakonskih. Nadalje, kod odbijanja tužbenog zahtjeva za plaćanje ugovorne zakupnine koja je dospjela nakon raskida ugovora o zakupu, prvostepeni sud je donio odluku nepravilnom primjenom propisanih procesnih pravila. Pored toga, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tokom postupka nije dokazao pretpostavke za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti. Također, smatra da su, proizvoljnom primjenom procesnog zakona, prekoračenjem zahtjeva i stavljajući apelantu teret da dokazuje činjenice kojima bi osporio činjenice koje prvotuženi nije iznio niti dokazao i koje apelant nije trebao dokazivati, povrijeđena njegova proceduralna i ustavna prava. Apelant ističe da drugostepeni i revizijski sud nisu odgovorili na sve žalbene, odnosno revizijske navode i argumente koji su bili od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, već su prihvatili u cijelosti utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda bez adekvatnog obrazloženja i valjanih razloga za takvo postupanje i odbijanje žalba, odnosno revizije, na koji način je povrijeđeno apelantovo pravo na obrazloženu odluku. Smatra da su nezakonite odluke nižestepenih sudova o promjeni vrijednosti predmeta spora, o datumu prestanka ugovora, plaćanju ugovorne kazne, plaćanju zakupnine za vrijeme važenja ugovora i zakupnine dospjele nakon prestanka zakupa i plaćanja parničnih troškova, na koji način su povrijeđena njegova prava na pravično suđenje, imovinu i zabranu diskriminacije. Ističe da je prvostepeni sud, kršenjem pravila utvrđenih normama procesnog zakona, nakon zaključenja pripremnog ročišta i glavne rasprave, tek u svojoj presudi neovlašteno, nepravilno i protivzakonito promijenio vrijednost predmeta spora koji je apelant označio u tužbi i suprotno čl. 316. i 319. ZPP-a u taj iznos uključio i sporedna traženja koja ne čine glavni zahtjev. Također, u vezi sa pravom na pravično suđenje, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je sudski postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao preko osam godina.

28. Nadalje, tvrdi da su svojim odlukama, zasnovanim na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, sudovi na nedozvoljen način povrijedili i njegovo pravo na imovinu.

29. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama stavili apelanta u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe kojima je dosuđena isplata ugovorene kazne, čime je povrijeđeno njegovo pravo na jednak tretman, pri čemu je ukazao na praksu Ustavnog suda u kojima je odlučivano o ugovornoj kazni.

II.Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima na apelacije naveli da ostaju kod razloga datih u obrazloženjima odluka koje su donijeli i da suprotno stanovištu apelanta, smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da su osporene odluke donesene u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da je predmetni spis završio u roku određenim planom rješavanja starih predmeta.

31. Tuženi su naveli da su potpuno nejasni argumenti apelanta u dijelu pobijanja visine vrijednosti spora kada je upravo apelant na ročištu održanom 19. augusta 2015. godine u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, precizirao tužbeni zahtjev označivši vrijednost spora. Nadalje, tuženi su naveli da nisu osnovani ni apelantovi navodi kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, naglasivši da su redovni sudovi na apsolutno zadovoljavajući način obrazložili pobijane odluke uz poštivanje standarda ustanovljenog pravom na pravično suđenje. U vezi sa apelacionim navodima o povredi prava na imovinu, tuženi smatraju da potraživanja apelanta na ime zakupnine, ugovorne kazne (koja proizlazi iz ugovora o zakupu), kao i izmakle dobiti (koja također proizlazi iz ugovora o zakupu), a koje nije priznato pravomoćnom sudskom odlukom, ne može predstavljati „imovinu“ u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Samim tim, a cijeneći činjenicu da ovo potraživanje nije „imovina“, a priori dovodi do zaključka da se ne može ni raditi o povredi prava na imovinu. Također, tuženi su naveli da je apsolutno nejasno iz kojih razloga apelant izvodi zaključak da se radi o diskriminaciji na njegovu štetu, niti je obrazložio po kojem osnovu smatra da je diskriminiran.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 189. stav 3.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

Član 270.

(1) Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).

(2) Ako što drugo ne proizilazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.

(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.

Član 273.

(1) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može zahtevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu.

(2) On gubi pravo da zahteva ispunjenje obaveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne.

(3) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo da isplati ugovornu kaznu i odustane od ugovora, izuzev ako je to bila namjera ugovarača kad su kaznu ugovorili.

(4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu.

(5) Povjerilac ne može zahtevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

33. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (Službeni list SR BiH, 33/77, 12/87, 30/90 i 3/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 36. stav 1.

Strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija.

34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 65 0 P 220852 19 Rev od 12. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi radi ispunjenja ugovora, isplate ugovorne kazne i naknade štete i protivtužbi tuženih radi isplate. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

43. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U suštini, smatra da su nezakonite odluke nižestepenih sudova o promjeni vrijednosti predmeta spora, o datumu prestanka ugovora, plaćanju ugovorne kazne, plaćanju zakupnine za vrijeme važenja ugovora i zakupnine dospjele nakon prestanka zakupa i plaćanja parničnih troškova. Nadalje, apelant ističe da obrazloženje drugostepene i revizijske odluke ne zadovoljava standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

44. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

46. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Općinskog suda, Kantonalnog suda odnosno Vrhovnog suda s kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud, također, zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanta ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora o datumu prestanka ugovora ocijenivši taj prigovor neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud osporenom presudom, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o zakupu prestao odustankom apelanta krivicom prvotuženog i to izjavom apelanta o odustanku od 28. decembra 2012. godine, nakon čega je prvotuženi predao apelantu u posjed poslovni prostor 17. decembra 2012. godine o čemu je sačinjen zapisnik. Ustavni sud zapaža da su, primjenom odredbi Zakona o zakupu poslovnih prostorija, redovni sudovi donijeli zaključak da je predmetni Ugovor o zakupu između parničnih strana prestao da važi momentom predaje poslovnog prostora u posjed apelantu od strane prvotuženog, tj. 17. decembra 2012. godine (što je i zapisnički konstatirano). Na temelju navedenog zaključka, redovni sudovi su ocijenili da, samim tim, nije osnovan niti apelantov zahtjev kojim je potraživao zakupnine za period od 18. decembra 2012. do 28. marta 2013, godine. Stoga, činjenica da je ugovor o zakupu prestao na osnovu odustanka apelanta, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda obaveza prvotuženog za plaćanje zakupnine prestala sa 17. decembrom 2012. godine kada je prvotuženi prestao da koristi predmetni poslovni prostor.

47. Također, u vezi sa apelacionim navodima da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu ugovorne kazne koja je ugovorena za osiguranje prostora i dostavljanje mjenica za period 3. aprila 2009. do 28. februara 2013. godine, kao i za predaju u posjed predmeta zakupa u ugovorenom stanju za period 18. decembra 2012. do 28. februara 2013. godine, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelant dopisima od 31. januara i 30. septembra 2011. godine zahtijevao ispunjenje ugovornih obaveza od strane prvotuženog, ali da u tim dopisima (niti na drugi način), shodno odredbama člana 270-275. ZOO-a, od prvotuženog nije zahtijevao i isplatu ugovorne kazne, iz čega dalje proizlazi da je izgubio pravo na ugovorenu kaznu. Također, u vezi sa apelacionim navodima da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da nije osnovano apelantovo potraživanje na ime ugovorne kazne zbog kršenja obaveze predaje u posjed poslovnog prostora u ispravnom stanju za svaki dan zakašnjenja počev od 18. decembra 2012. do 20. augusta 2013. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda, koje je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, proizlazi da apelant prilikom predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora nije bez odlaganja prvotuženom saopštio da ostaje kod ugovorne kazne zbog neuredne predaje poslovnog prostora, a kada su ugovorne strane već tada utvrdile da poslovni prostor ima nedostataka, niti je po prijemu nalaza vještaka prvotuženom saopštio da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da se apelant saglasio sa neurednim prijemom poslovnog prostora, odnosno saglasio se da potražuje naknadu štete koju mu je prvotuženi pričinio neurednim ispunjenjem, a koja se ne može u potpunosti kumulirati sa ugovornom kaznom u tom pravcu. Dovodeći zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi, u vezu sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode (koji se odnose na tvrdnje da su nezakonite odluke nižestepenih sudova o promjeni vrijednosti predmeta spora, prekoračenju tužbenog zahtjeva, te plaćanja parničnih troškova) koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili u obvezi iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene apelantove navode/prigovore, nego su bili dužni odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoju odluku, što su i učinili. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

48. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koji se odnose na postupak povodom apelantovog zahtjeva za ispunjenja ugovora, isplate ugovorne kazne i naknade štete, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporenu presudu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na dužinu trajanja postupka

50. Ustavni sud zapaža da apelant osporava predmetni postupak i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

Relevantni principi

51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

52. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

53. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 9. decembra 2011. godine i da je okončan 12. decembra 2019. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste period od oko osam godina.

Analiza dužine trajanja postupka

54. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu radi ispunjenja ugovora, isplate ugovorne kazne i naknade štete, a tuženi protivtužbu radi isplate. Ustavni sud smatra postupak značajnim za apelanta, jer se radi o zahtjevu za ispunjenje ugovora o zakupu, isplati ugovorne kazne i naknadi štete koji se odnosi na predmetni poslovni prostor. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da je izveden uvid u materijalnu dokumentaciju, da je izvršeno vještačenje po vještaku finansijske i građevinske struke i saslušani svjedoci, kao i da je odlučivano i o protivtužbenom zahtjevu tuženih, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenijem predmetu. Naime, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku izvršena tri vještačenja, i to vještačenje od strane dva vještaka građevinske struke, te vještačenje od strane vještaka finansijske struke, da je izvršen uvid u brojne materijalne dokaze, kao i da je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu apelanta i protivtužbenom zahtjevu tuženih, što je samo po sebi, uticalo na dužinu trajanja prvostepenog postupka u konkretnom slučaju.

55. Analizirajući tok postupka, Ustavni sud uočava da su u relevantnom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri presude. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvostepenu presudu donio 3. novembra 2015. godine, odnosno nakon proteka tri godine i 10 mjeseci od dana podnošenja tužbe. Tokom prvostepenog postupka Općinski sud je u relativno kratkom roku dostavio tužbu radi davanja odgovora (budući da je odgovor na tužbu sud zaprimio 24. januara 2012. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 26. februara 2013. godine preinačio tužbu, nakon čega su tuženi u martu 2013. godine sudu dostavili odgovor na preinačenu tužbu, te istovremeno podnijeli protivtužbu, na koju je apelant u razumnom roku (29. aprila 2013. godine) sudu dostavio odgovor, a zatim u razumnom roku održao pripremno ročište (10. juna 2013. godine), pribavio nalaze i mišljenje vještaka građevinske i finansijske struke i održao ročišta za glavnu raspravu (19. maja i 15. decembra 2014. i 21. aprila, 26. juna i 19. augusta 2015. godine). S obzirom na navedeno činjenično stanje, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud odugovlačio prvostepeni postupak, nego je, u okolnostima konkretnog slučaja, bio iznimno aktivan i provodio procesne radnje u redovnim i razumnim rokovima. Pri tome, Ustavni sud smatra da se činjenica da je apelant koristio zakonska ovlaštenja koja ima u pogledu preinačenja tužbenog zahtjeva, ne može tumačiti kao njegov subjektivni doprinos dužini postupka. Međutim, korištenje navedene mogućnosti predstavlja obavezu za sud da na nju odgovori na način propisan zakonom, kako bi stvorio zakonske pretpostavke da bi se o tužbenom zahtjevu moglo odlučivati. S druge strane, analizirajući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao oko tri godine i četiri mjeseca (sve računajući od dana donošenja prethodne odluke), što je neprihvatljivo dug period uzme li se u obzir da se pred tim sudom nisu provodili dokazi, niti su se održavala ročišta, što bi eventualno moglo opravdati dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom. Uz to, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetni spis završio u roku određenim planom rješavanja starih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Eckle v. Germany od 15. jula 1982., Serija A, br. 51, str. 37, § 84), gdje je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog činjenice da je, inter alia, žalbeni postupak trajao gotovo tri godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja, te uzimajući u obzir sudsku praksu o tom pitanju, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim, pri čemu najveću odgovornost snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo tri godine i četiri mjeseca da donese odluku kojom je potvrđena prvostepena odluka.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

57. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

58. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

59. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

60. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

61. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je u odnosu na njega postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji, niti je takvo nešto vidljivo iz stanja konkretnog spisa. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao oko osam godina, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud.

63. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odlučujući o prigovorima koji se u apelaciji ponavljaju, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava. Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-855/20 (L.B.) | Sudska praksa | Aktio