Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1057/20 (B.B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 252
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1057/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1057/20, rješavajući apelaciju B. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 034549 18 Rev od 3. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant B. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 21. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 034549 17 Gž od 3. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i M. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je u periodu od 30. aprila do 6. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 034549 15 P od 29. juna 2017. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini nepokretna imovina – nekretnine: stambeni objekat (u daljnjem tekstu: novoizgrađeni stambeni objekat) i stambeni prostor koji je nadograđen na garaži sa kojom zajedno predstavlja objekat (u daljnjem tekstu: nadograđeni stambeni prostor ili zajedno: predmetni objekti), koji su izgrađeni na nekretnini upisanoj u zk. ul. na apelantovo ime sa suvlasničkim dijelom od 20205/45056 i upisanoj u pl. kao apelantov posjed sa dijelom 1/1, te zemljište ispod objekata i zemljište koje služi redovnoj upotrebi oba objekta u određenoj površini, sve prema skici lica mjesta iz geodetskog nalaza i dopuni geodetskog nalaza (sve navedeno bliže označeno i opisano u izreci presude). Istom presudom je utvrđeno da na navedenim nekretninama pravo suvlasništva imaju tužiteljica s dijelom 1/2 i apelant s dijelom 1/2, dok je odbijen kao neosnovan tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da se naloži apelantu da je slijedom naprijed navedenih utvrđenja dužan trpjeti da na osnovu ove pravosnažne presude tužiteljica na predmetnoj nekretnini ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava suvlasništva na apelantovom suvlasničkom dijelu s tužiteljicinim dijelom 20205/90112, a u katastarskom operatu na apelantovom posjedničkom dijelu pravo suposjeda sa dijelom ½. Prvostepenom presudom je utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini pokretna imovina u prizemlju novoizgrađenog stambenog objekta i pokretna imovina u nadograđenom stambenom prostoru (pokretna imovina preciznije navedena u izreci presude), te je utvrđeno da na toj pokretnoj imovini pravo suvlasništva imaju tužiteljica s dijelom ½ i apelant s dijelom ½, pa je apelant dužan trpjeti da se na osnovu pravosnažne presude izvrši dioba tih pokretnih stvari. Istom presudom je utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini pokretna imovina – putničko motorno vozilo, bliže označeno u izreci presude. Prvostepenom presudom je odlučeno da se apelant može osloboditi obaveze predaje u suposjed predmetnih nekretnina i suposjed predmetne pokretne imovine, te obaveze naknade troškova parničnog postupka ukoliko u određenom roku isplati tužiteljici novčani iznos bliže naveden u izreci presude, dok je odbijen tužiteljicin zahtjev kojim je tražila isplatu zatezne kamate na taj novčani iznos. Zatim, prvostepenom presudom odbijen je zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđenje da bračnu stečevinu predstavlja garaža, kao i zahtjev kojim je tražila da se apelant obaveže da joj isplati novčanu protivvrijednost za putničko motorno vozilo u određenom novčanom iznosu. Prvostepenom presudom je obavezan apelant da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude, dok su odbijeni kao neosnovani tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, odnosno apelantov zahtjev za naknadu troškova preko utvrđenog iznosa troškova.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odbijen apelantov prijedlog da se na glavnoj raspravi kao novi dokazi pročitaju isprave – izjave o izdržavanju određenih lica (bliže navedeno u obrazloženju presude), da se saslušaju svjedoci M. K. i R. H., te da se pročitaju sve isprave iz podneska od 28. marta 2017. godine iz razloga što apelant nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivnje te dokaze nije mogao blagovremeno predložiti. Dalje, istaknuto je da je apelant prigovorio stvarnoj nenadležnosti suda ukazujući da se utvrđenje zemljišta za redovnu upotrebu ne može tražiti u sudskom postupku, već u upravnom postupku shodno Zakonu o građevinskom zemljištu, te da se mora dati mogućnost upisanim zemljišnoknjižnim suvlasnicima da se očituju o tužbenom zahtjevu. Općinski sud je naveo da nije osnovan prigovor stvarne nenadležnosti suda za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade jer se radi o imovinskom zahtjevu o kojem odlučuju redovni sudovi u parničnom postupku. Općinski sud je naveo da se u upravnom postupku određuje zemljište za redovnu upotrebu zgrade kod prenošenja trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo kako je propisano članom 39. i dr. Zakona o građevinskom zemljištu. Zatim, navedeno je da nije osnovan apelantov prigovor neurednosti tužbe jer njome nisu obuhvaćeni svi zemljišnoknjižni suvlasnici (njih 109). Općinski sud je naveo da tužiteljica tužbom traži upis suvlasničkog dijela od ½ na apelantovom suvlasničkom dijelu od 20205/45056, odnosno upis njenog i apelantovog suvlasničkog dijela od po 20205/90112, čime se ne dira u prava drugih suvlasnika, tako da drugi suvlasnici ne moraju biti obuhvaćeni tužbom.
7. Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (određena materijalna dokumentacija, geodetsko vještačenje po vještaku geometru, saslušan određeni broj svjedoka, kao parnične stranke saslušani tužiteljica i apelant, izvršen uviđaj na licu mjesta). Shodno tome, istaknuto je da je brak između tužiteljice i apelanta zaključen 7. augusta 2009. godine, da iz tužiteljicinog iskaza slijedi da je zajednica života trajala do juna 2015. godine, dok iz apelantovog iskaza slijedi da je zajednica života trajala do aprila 2014. godine (apelant je izjavio da je do prekida došlo u novembru 2013. godine, a da je do pomirenja došlo u januaru 2014. godine nakon čega je tužiteljica u aprilu 2014. godine došla u Njemačku, te da od tada nemaju kontakt). U vezi s tim, istaknuto je da je zajednica života između tužiteljice i apelanta trajala najmanje do aprila 2014. godine. Nadalje, navedeno je da je za vrijeme trajanja zajedničkog života tužiteljica živjela i radila u Bosni i Hercegovini, dok je apelant živio i radio u Njemačkoj, te da su se viđali za vrijeme godišnjih odmora i praznika. Dalje, navedeno je da je takav način života uobičajen kada jedan bračni partner radi u inostranstvu, tako da nije osnovana apelantova tvrdnja da između njih nije postojala zajednica života. Također, iz iskaza svjedoka (koji su izvodili određene građevinske radove na novoizgrađenom stambenom objektu i nadograđenom stambenom prostoru) slijedi da su tužiteljica i apelant kao bračni partneri učestvovali u dogovorima i plaćanjima građevinskih radova, iz čega proizlazi da su tužiteljica i apelant svakako bili u zajednici života. Zatim, istaknuto je da su na apelantovoj parceli bile izgrađene stara porodična kuća, štala i garaža, a da su se tužiteljica i apelant dogovorili da sruše staru porodičnu kuću i štalu, te da izgrade novu porodičnu kuću (novoizgrađeni stambeni objekat) i izvrše nadogradnju garaže (nadograđeni stambeni prostor).
8. Općinski sud je naveo da su predmetni objekti istovremeno građeni, te da je građenje završeno u ljeto 2011. godine, za što je od preduzeća „Zijo AB-Merc“ d.o.o. Cazin kao izvođača radova ispostavljen račun od 13. juna 2011. godine sa obračunatim radovima i cijenom radova od temelja do krova, nakon čega je nastavljeno s daljnjim ulaganjima u te objekte. Dalje, navedeno je da su objekti izgrađeni 2011. godine potvrdio je i svjedok A. D. koji je iste godine izvodio unutrašnje radove u objektima, za što mu je određeni iznos platila tužiteljica, a određeni iznos apelant. Nadalje, istaknuto je da je geodetskim vještačenjem (kojem tužiteljica nije prigovorila, dok je apelant prigovorio paušalno i istakao prigovor stvarne nenadležnosti za odlučivanje o zemljištu za redovnu upotrebu) izvršena identifikacija nekretnine, te da je utvrđeno da je u javnim evidencijama upisan objekat (stara porodična kuća) koji više ne postoji jer je srušen, a da se na istoj parceli nalaze objekti (novoizgrađeni stambeni objekat i nadograđeni stambeni prostor) koji nisu uknjiženi u javnim evidencijama. Također, navedeno je da je u dopunskom nalazu i mišljenju vještak utvrdio površinu zemljišta koja je potrebna za redovnu upotrebu tih objekata, kako je prikazano u prijedlogu za cijepanje parcele radi formiranja zemljišta koje bi služilo za njihovu redovnu upotrebu. Zatim, istaknuto je da je apelant prigovorio da je zemljište za redovnu upotrebu određeno u prevelikoj mjeri, što je paušalan i neobrazložen prigovor, pa je kao takav neosnovan. Općinski sud je ukazao da je gradnja predmetnih objekata izvršena sredstvima stečenim radom, te je citirao sadržaj odredaba čl. 251. i 252. stav 2. Porodičnog zakona i istakao da utvrđene činjenice ukazuju da predmetni objekti predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, te da su oni suvlasnici sa udjelima od po ½.
9. Općinski sud je naveo da je nepotrebno izvođenje dokaza na okolnost visine udjela u stjecanju bračne stečevine jer je stupanjem na snagu Porodičnog zakona promijenjen režim bračne stečevine utoliko što ona više ne predstavlja nepodijeljenu zajedničku imovinu stranaka u kojoj je svaki supružnik mogao tražiti da se utvrde udjeli prema doprinosu u stjecanju te imovine, već predstavlja suvlasništvo bračnih partnera od po 1/2 i to nije oboriva pretpostavka, kako to pogrešno navodi apelant. Nadalje, navedeno je da su novoizgrađeni stambeni objekat i nadograđeni stambeni prostor izgrađeni na nekretnini koja je apelantov posjed i vlasništvo stečena prije braka, a da je tužiteljica kao suvlasnik novoizgrađenog stambenog objekta i nadograđenog stambenog prostora stekla pravo suvlasništva i na zemljištu pod zgradom, kao i zemljišta koje služi za njihovu redovnu upotrebu. Općinski sud je naveo da zemljište dijeli pravnu sudbinu zgrade, pa se apelant neosnovano poziva na činjenicu da je predmetno zemljište bilo njegov posjed i vlasništvo prije zaključenja braka. Zatim, istaknuto je da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je tužiteljica nakon izgradnje prve ploče na novoj porodičnoj kući odustala od gradnje jer je nasuprot tome svjedok A. H. izjavio da mu je tužiteljica platila dio ugovorenog novčanog iznosa za izradu fasade na stambenom objektu i da je tužiteljica u vrijeme postavljanja fasade svaki dan zvala telefonom i interesirala se kako napreduju radovi, dok je svjedok M. B. (apelantov bratić) izjavio da je o radovima na postavljanju fasade na stambenom objektu obavještavao tužiteljicu jednom sedmično. Dalje, istaknuto je da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno koje pokretne stvari se nalaze u prizemlju novoizgrađenog stambenog objekta i u nadograđenom stambenom prostoru, što je bliže navedeno u obrazloženju presude. Zatim, istaknuto je da je sporno da li su tužiteljica i apelant za vrijeme trajanja bračne zajednice kupili pokretne stvari, kako to u svom iskazu tvrdi tužiteljica, ili nakon bračne zajednice, kako to u svom iskazu tvrdi apelant. Imajući u vidu suprotstavljene iskaze tužiteljice i apelanta, Općinski sud je ukazao da je tužiteljicin iskaz ocijenio vjerovatnijim i logičnijim s obzirom na to da je u 2011. godini završena izgradnja objekata, da su unutrašnji radovi, opremanje i fasada završeni u ljeto 2013. godine, pa je logično da su pokretne stvari kupljene do aprila 2014. godine, odnosno za vrijeme trajanja bračne zajednice. Nadalje, istaknuto je da se tužiteljica izjasnila da pokretne stvari na spratu novoizgrađenog stambenog objekta nisu bračna stečevina. Općinski sud je ukazao da je tužiteljica jasno i uvjerljivo iznijela koje pokretne stvari su kupljene za vrijeme zajednice života, a koje nisu, pa je u tom dijelu u potpunosti prihvaćen njen iskaz.
10. Općinski sud je ukazao da nije osnovan apelantov prigovor da predmet tužbe ne može biti stjecanje prava na objektima jer su oni sagrađeni bespravno, što proizlazi iz isprava organa uprave Općine Cazin, iz razloga što izostanak odobrenja za građenje nije prepreka da se na bespravno izgrađenom objektu utvrdi pravo vlasništva ili suvlasništva, dok tužbom nije tražen upis objekata u evidenciju nekretnina. Zatim, činjenica da je apelant za vrijeme trajanja bračne zajednice posudio novac u Njemačkoj nije dovoljna da bi bračnu stečevinu pretvorila u posebnu imovinu jer stvari uzete na pozajmicu za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavljaju bračnu stečevinu bez obzira na to ko je pozajmio novac i ko će vraćati pozajmicu. Također, sredstva ostvarena podizanjem kredita za vrijeme trajanja bračne zajednice ne dovode do posebne imovine bračnih partnera iz razloga što stvari koje su kupljene ili izgrađene tim sredstvima predstavljaju bračnu stečevinu i kada jedan bračni partner vrši otplatu kredita.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 034549 17 Gž od 30. januara 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem su usvojeni tužiteljicini tužbeni zahtjevi, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu. Drugostepenom presudom djelimično je uvažena tužiteljicina žalba, preinačena je prvostepena presuda tako da je usvojen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da na osnovu pravosnažne presude na predmetnoj nekretnini ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava suvlasništva na apelantovom suvlasničkom dijelu s tužiteljicinim dijelom 20205/90112, a u katastarskom operatu uknjižbu prava suposjeda s dijelom ½ na apelantovom posjedničkom dijelu, dok je u preostalom dijelu tužiteljicina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepenom presudom je naloženo apelantu da nadoknadi tužiteljici srazmjeran dio parničnih troškova u žalbenom postupku.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio, odnosno odbio pojedine tužbene zahtjeve, izuzev u odnosu na zahtjev za uknjižbu stečenog prava u javne registre nekretnina. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nepokretna i pokretna imovina iz izreke prvostepene presude jest imovina koja je po pravnoj prirodi bračna stečevina (član 251. stav 1. Porodičnog zakona), te da su parnične stranke, u smislu člana 252. stav 1. istog zakona, suvlasnici te bračne stečevine na jednake dijelove (po 1/2). Kantonalni sud je naveo da pravilnost navedenih zaključaka prvostepenog suda proizlazi iz činjenica da su tužiteljica i apelant kao bračni partneri stekli predmetnu imovinu (nepokretne i pokretne stvari) za vrijeme trajanja bračne zajednice njihovim vlastitim radom i novčanim sredstvima (prihodima), koje činjenice su sa sigurnošću utvrđene iz provedenih dokaza (iskazi parničnih stranaka i svjedoka, isprave), pa se ukazuju kao neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje, nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi o povredi postupka (apelant smatra da su tužbom trebali biti obuhvaćeni svi suvlasnici predmetne nekretnine u postupku utvrđenja bračne stečevine) jer se u konkretnom slučaju ne radi o jedinstvenom nužnom suparničarstvu upisanih suvlasnika.
13. Zatim, istaknuto je da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor u kojem je ukazao da se u sudskom postupku nije mogla određivati veličina zemljišta za redovnu upotrebu objekata jer se to može odrediti samo u upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud mogao tako odlučiti i utvrditi površinu zemljišta koja služi za redovnu upotrebu, što je učinio na osnovu geodetskog vještačenja (prilikom utvrđivanja te površine vještak je uzeo u obzir relevantne propise i odluke nadležnih općinskih organa). Dalje, istaknuto je da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi vezani za pokretne stvari kao bračnu stečevinu jer iz činjenica koje su utvrđene u toku postupka proizlazi da su i pokretne stvari stečene za vrijeme trajanja braka zajedničkim radom i sredstvima tužiteljice i apelanta. Također, navedeno je da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor o navodnim povredama postupka odbijanjem prijedloga za provođenje neblagovremeno predloženih dokaza. U vezi s tim, istaknuto je da je i sam apelant u žalbi ukazao da se radilo o pravno neukoj stranci, te da je smatrao da je tokom cijelog postupka mogao predlagati izvođenje dokaza. Također, nepoznavanje propisa ne oslobađa stranke obaveza da poštuju procesna pravila, te da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prijedlog za izvođenje određenih dokaza koji nisu predloženi u fazi postupka u kojoj se mogu predložiti, već su predloženi kasnije, pri čemu apelant nije učinio vjerovatnim da predlaganje dokaza nije mogao učiniti ranije, odnosno blagovremeno. Zatim, istaknuto je da nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima su pobijane činjenice o trajanju zajednice života stranaka jer je iz utvrđenih činjenica pravilno zaključeno u kojem periodu i s kakvim statusom je postojala zajednica življenja parničnih stranaka.
14. Nadalje, navedeno je da je prvostepenom presudom utvrđeno koje nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu i da su tužiteljica i apelant suvlasnici tih nekretnina sa dijelovima od po ½ (usvojeni dio zahtjeva), ali je u okviru toga odbijen dio zahtjeva kojim je tužiteljica tražila uknjižbu u zemljišne knjige i katastarski operat stečenog obima prava od ½, i to samo na apelantovom dijelu upisanom u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu. Zatim, istaknuto je da tužiteljica traži upis na apelantovom suvlasničkom dijelu na kojem je upisan u zemljišnoj knjizi. Kantonalni sud je naveo da je takav tužbeni zahtjev osnovan i uknjižba se može upisati jer se njome ne mijenjaju obim prava niti idealni suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika upisanih u zemljišnoj knjizi, a upisom ½ tužiteljicinog stečenog suvlasništva samo bi se umanjio apelantov suvlasnički dio koji je upisan u zemljišnu knjigu. Kantonalni sud je naveo da činjenica da predmetni objekti nisu uplanjeni, odnosno upisani u zemljišnu knjigu i katastarski operat nije zapreka uknjižbi tužiteljicinog stečenog prava.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 034549 18 Rev od 3. decembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija, kao i tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nije osnovan prigovor (koji je apelant isticao u žalbi) kojim je ukazano na povredu člana 366. ZPP-a, tj. da su tužba i postavljeni tužbeni zahtjev vezano za nekretnine neuredni jer tužbom nisu obuhvaćeni svi suvlasnici upisani u zemljišnoj knjizi iz razloga koji su navedeni u obrazloženju drugostepene presude. Zatim, istaknuto je da je apelant prigovorio činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova (prigovori bliže navedeni u obrazloženju presude) iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP-a).
17. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Zatim je Vrhovni sud citirao odredbe člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, te istakao da se suvlasništvo u jednakim dijelovima na bračnoj stečevini smatra neoborivom zakonskom pretpostavkom, u pogledu čega se izjasnila i sudska praksa. Vrhovni sud je ukazao da se u bitna obilježja bračne stečevine ubrajaju imovina, rad, trajanje bračne zajednice i suvlasništvo kao pravna narav bračne stečevine. Zatim da je imovina kao pravna kategorija definirana u teoriji građanskog prava skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nosiocem, koja proizlaze iz imovinskopravnih odnosa bračnih partnera pod daljnjim uvjetima postojanja rada (rad na osnovu kojeg se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu i svaki drugi oblik rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju imovine, a da količina, trajanje, vrsta i novčana vrijednost rada ne utječu na omjer suvlasničkih dijelova bračnih partnera u bračnoj stečevini) i bračne zajednice u vrijeme njihovog stjecanja. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu vezano za utvrđenje da predmetne nekretnine i pokretna imovina predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, tj. da su tužiteljica i apelant u toku trajanja bračne zajednice zajedničkim radom i sredstvima stekli nekretnine i pokretnu imovinu, a da kao bračni partneri u toku stjecanja imovine nisu ugovorili svoje dijelove u bračnoj stečevini. Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u konkretnom predmetu (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP-a).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Apelant je naveo da je tokom cijelog postupka ukazivao da su tužba i postavljeni tužbeni zahtjev neuredni, te da je neosnovano odbijen prigovor da za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zemljište za redovnu upotrebu objekta nije stvarno nadležan sud, već upravni organ. Zatim, istaknuto je da je osnovna pretpostavka za stjecanje zajedničke imovine supružnika, prema odredbama Porodičnog zakona, postojanje zajednice života, rada i privređivanja u braku. Apelant je naveo da između tužiteljice i njega nije bilo sporazuma da će oni voditi zajednički život, već su ostali na svojim radnim mjestima, pri čemu je nesporno da su faktički zajedno bili samo u toku godišnjih odmora i praznika. Također, iz provedenih dokaza jasno proizlazi da su oboje stjecali imovinu i raspolagali njome kao sa svojom posebnom imovinom, te da činjenica da su pojedini svjedoci potvrdili da je tužiteljica plaćala pojedine građevinske radove ne znači da se radilo o zajedničkoj imovini jer je tužiteljica vršila samo ulogu posrednika između apelanta i izvođača građevinskih radova. Apelant je naveo da je sve plaćao svojim novcem (iz redovnih prihoda, pozajmica i kredita). Također, nije osnovan stav da je zajednica života trajala do aprila 2014. godine jer iz stanja spisa slijedi da je zajednica života okončana u novembru 2013. godine, a ono što se događalo od januara do aprila 2014. godine su pokušaji obnavljanja te zajednice, koji nisu uspjeli. Apelant je naveo da je odbijen njegov prijedlog za provođenje dokaza jer nije bio u mogućnosti da ranije predloži te dokaze koji su činjenično i pravno relevantni za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je ukazao da se radi o pravno neukoj stranci (u toj fazi postupka nije imao punomoćnika), na koji način je došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Apelant smatra da je nepravičan i nezakonit stav sudova da svakom od bračnih supružnika pripada jednak dio u bračnoj stečevini. II.Odgovor na apelaciju
20. Općinski sud je naveo da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud je naveo da je apelantu omogućeno pravo na pravično suđenje jer je u postupku po žalbi dao valjane razloge o odlučnim žalbenim prigovorima, koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava.
22. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, te je ukazao da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužiteljica je navela da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Tužiteljica smatra da apelant neosnovano ukazuje da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
24. Porodični zakon („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 251. stav (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav (2) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 034549 18 Rev od 3. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 23. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje, uknjižbu i podjelu bračne stečevine, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom predmetu proizvoljno cijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno koja imovina čini bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta. Naime, iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su tužiteljica i apelant zaključili brak i da je njihova zajednica života trajala određeni period, te da je imovina (nekretnine i pokretne stvari) koja je predmet konkretnog spora stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Dalje, istaknuto je da su se redovni sudovi prilikom odlučenja pozvali na odredbe materijalnog prava, tj. relevantne odredbe Porodičnog zakona kojima su regulirani imovinski odnosi bračnih partnera (čl. 251. i 252. navedenog zakona). Ustavni sud zapaža da je članom 251. stav 1. Porodičnog zakona regulirano da imovina koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice čini bračnu stečevinu, dok je članom 252. stav 1. istog zakona određeno da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. U odnosu na zaključak redovnih sudova koji se tiče perioda u kojem je trajala zajednica života između tužiteljice i apelanta, te zaključka da je predmetna imovina stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice (predmetni objekti izgrađeni u tom periodu sredstvima stečenim radom), te obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnoj apelaciji istakao određene prigovore, koje je iznosio i tokom parničnog postupka i kojima je ukazao na nepravilne i nezakonite zaključke redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio zbog čega je odbio apelantov prijedlog da se provedu novi dokazi, koji prijedlog je iznesen na ročištu za glavnu raspravu, sa čime se složio i Kantonalni sud, pri čemu je također dao jasne razloge zbog čega nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u tom dijelu. Također, istaknuto je da su se izjasnili i na apelantove navode o povredi postupka (da sud ne može određivati veličinu zemljišta za redovnu upotrebu, da su tužbom trebali biti obuhvaćeni svi suvlasnici predmetne nekretnine jer se radi o jedinstvenom nužnom suparničarstvu), pri čemu su dali argumentirane razloge za zaključke koji su suprotni apelantovim tvrdnjama vezano za navedene segmente konkretnog spora. Shodno navedenom, imajući u vidu relevantne činjenice predmeta, te obrazloženja redovnih sudova koja su dali, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih normi. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i ostale apelantove prigovore, te da su dali jasne razloge zbog čega takvi prigovori ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi shodno utvrđenim činjenicama i u skladu s relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava dali jasne i detaljne razloge za zaključak koja imovina čini bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i detaljne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih zakonskih normi, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić