Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1224/20 (J. Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1224/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1224/20, rješavajući apelaciju Joze Šarića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Šarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 006129 18 Rev od 5. prosinca 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 006129 17 Rsž 2 od 6.

studenog 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu, broj 68 2 Rs 006129 Rs 2 od 17. veljače 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jozo Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac“ iz Mostara, podnio je 31. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 006129 18 Rev od 5. prosinca 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 006129 17 Rsž 2 od 6. studenog 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 68 2 Rs 006129 Rs 2 od 17. veljače 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Javnog komunalnog poduzeća d.o.o. Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 30. travnja do 6. svibnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 6. do 13. svibnja 2021. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 4. ožujka 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je na ročištu za glavnu raspravu od 27. siječnja 2014. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev.

6. Presudom Općinskog suda broj 68 2 Rs 006129 13 Rs od 20. veljače 2014. godine obvezan je tuženi isplatiti apelantu na ime razlike pripadajuće i isplaćene plaće s dodacima, te na ime razlike toplog obroka i na ime razlike prijevoza novčane iznose bliže navedene u izreci presude, sve za razdoblje od 18. travnja 2011. godine do 31. listopada 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženi u korist Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje uplatiti određeni novčani iznos koji predstavlja razliku uplaćenih i pripadajućih doprinosa za apelanta za isto razdoblje, kao i apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

7. Tuženi je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, te je 7. travnja 2014. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 2 Rs 006129 14 Rsž od 2. lipnja 2016. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

9. Apelant je podneskom od 10. siječnja 2017. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev (postavio primarni i alternativni tužbeni zahtjev).

10. Presudom Općinskog suda broj 68 2 Rs 006129 16 Rs 2 od 17. veljače 2017. godine odbijen je primarno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obveže tuženi da mu na ime razlike pripadajuće i isplaćene plaće s dodacima, te na ime razlike toplog obroka i na ime razlike prijevoza isplati novčane iznose bliže navedene u izreci presude, sve za razdoblje od 18. travnja 2011. godine do 31. listopada 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev da tuženi u korist Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje uplati određeni novčani iznos koji predstavlja razliku uplaćenih i pripadajućih doprinosa za apelanta za isto razdoblje. Prvostupanjskom presudom odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude. Istom presudom odbijen je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obveže tuženi da mu na ime razlike pripadajuće i isplaćene plaće sa dodacima i na ime razlike prijevoza za razdoblje od 18. travnja 2011. godine do 31. listopada 2013. godine isplati određene iznose bliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tuženi u korist Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje uplati određeni novčani iznos koji predstavlja razliku uplaćenih i pripadajućih doprinosa za apelanta za isto razdoblje. Prvostupanjskom presudom obvezan je apelant nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tijekom postupka (uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, vještačenje po vještaku financijske struke, kao parnična stranka saslušan je apelant, te su kao svjedoci saslušani vještak financijske struke, zakonski zastupnik tuženog i zaposlenik tuženog D. P.). Općinski sud je naveo da je na temelju provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da su 15. travnja 2011. godine apelant i tuženi zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelant raspoređen na radno mjesto čuvara objekta i voznog parka, te da je 18. travnja 2011. godine apelant otpočeo rad na tim poslovima. Dalje, da je određeno da će apelant raditi u punom radnom vremenu od osam sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno, te da će raspored apelantovog radnog vremena biti u skladu s rasporedom radnog vremena tuženog. Zatim, da je određeno da će tuženi kao poslodavac isplaćivati apelantu kao uposleniku plaću i dodatke na plaću prema čl. od 90. do 97. Pravilnika o radu i članku 15. Pravilnika u unutarnjem ustrojstvu. Također, da apelant ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad, za rad nedjeljom i blagdanom, u skladu s kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Općinski sud je naveo da je rješenjem o rasporedu radnog vremena tuženog od 16. prosinca 2011. godine apelantu određeno tjedno radno vrijeme od 42 sata, i to rad u smjenama po šest sati dnevno i ¼ noćnog radnog vremena, te će se u skladu s tim vršiti obračun plaće za svaki mjesec. Također, navedeno je da protiv naprijed navedenog rješenja apelant nije podnosio prigovor.

12. Dalje, da je tuženi kao poslodavac obvezan isplatiti apelantu kao zaposleniku plaću utvrđenu ugovorom o radu i ne smije mu obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU), Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Zatim, da iz dopunskog nalaza vještaka financijske struke od 12. studenog 2016. godine proizlazi da je navedeni vještak postupio po rješenju suda od 25. listopada 2016. godine kojim je određeno da se kao dokaz provede dopunsko financijsko vještačenje. U svezi s tim, da je u dopunskom nalazu navedeno da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe granskog kolektivnog ugovora, već se primjenjuje OKU. Nadalje, da iz obračunate tabele proizlazi da nema razlike između obračunate plaće po odredbama OKU-a i isplaćene plaće, kao i da nema razlike između obračunatog toplog obroka i isplaćenog toplog obroka za utuženo razdoblje. Općinski sud je naveo da je prihvatio dopunski nalaz vještaka financijske struke jer je urađen u skladu s pravilima struke uz uvažavanje odredbi OKU-a, a ne granskog kolektivnog ugovora zbog čega osnovni nalaz vještaka financijske struke nije prihvaćen. Također, da osnovni nalaz vještaka financijske struke nije prihvaćen i zbog toga što je u osnovnom nalazu vještak imao krivi pristup predmetu ravnajući se da je apelant radio svaki dan po 16 sati dnevno i da je mogao ostvariti 448 radnih sati, za što je naknadno nesporno utvrđeno da apelant nije imao toliko radnih sati. Općinski sud je naveo da je vještak financijske struke, prilikom ponovne analize podataka, u dopuni nalaza jasno i izričito utvrdio da nema razlike između obračunate i isplaćene plaće, te naknada za topli obrok i troškove prijevoza.

13. Zatim, da alternativni tužbeni zahtjev apelant temelji na internom dogovoru između njega i svjedoka D. P. (zaposlenik tuženog), a kojim su sami sebi odredili drugo radno vrijeme i po tom dogovoru dolazili na posao (radili bi u smjenama od 15:00 do 07:00 sati), tako da je apelant u prosjeku radio 15 dana u mjesecu, dakle radio je svaki drugi dan po 16 sati. Općinski sud je naveo da je u pitanju dogovor između apelanta i svjedoka D. P., pa je takav dogovor bez značaja u konkretnom slučaju jer ga nije odobrio direktor ili uprava tuženog, niti je na drugi način utvrđen kao vjerodostojan i obvezan za tuženog. Također, da su u tom smislu prihvaćeni navodi tuženog da je apelant radio mimo ugovorenog radnog vremena, a da za to nije imao usmenu ni pismenu naredbu tuženog kao poslodavca.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 68 2 Rs 006129 17 Rsž 2 od 6. studenog 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 68. Zakona o radu propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a člankom 69. stavak 2. istog zakona da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Dalje, da su bitni sastojci ugovora o radu plaća, osobni rad i radno mjesto, koje podatke sadrži ugovor o radu koji su zaključili apelant i tuženi. Zatim, da iz navedenog proizlazi da je tuženi kao poslodavac obvezan isplatiti apelantu kao zaposleniku plaću utvrđenu ugovorom o radu i ne smije mu obračunati i isplatiti plaću u manjem iznosu od iznosa koji je određen OKU-om, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Nadalje, da je odredbama članka 2. OKU-a propisano da je kolektivni ugovor obvezujući i važi za sva gospodarska društva, bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njemu, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Kantonalni sud je naveo da su ugovorom o radu od 15. travnja 2011. godine apelant i tuženi ugovorili međusobna prava i obveze iz radnog odnosa u skladu s odredbama Zakona o radu, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, dakle ugovorena je primjena OKU-a, a ne granskog kolektivnog ugovora. Također, da iz iskaza apelanta i svjedoka D. P. (zaposlenik tuženog) slijedi nesporna činjenica da su sami sebi odredili drugo radno vrijeme i da su po njemu dolazili na posao, tako da je apelant u prosjeku radio 15 dana mjesečno, odnosno svaki drugi dan. Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica, što proizlazi iz provedenih dokaza, da nema razlike između obračunate i isplaćene plaće, naknade za topli obrok i troškova prijevoza, niti ima razlike za uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za utuženo razdoblje. Kantonalni sud je ukazao da su troškovi prijevoza za utuženo razdoblje isplaćivani prema spisku za prijevoz, a s obzirom na to da je apelant radio svaki drugi dan po 16 sati (mjesečno u prosjeku 15 dana) pa zbog toga postoji razlika između dana koji su pisani za topli obrok i dana koji su pisani za prijevoz. Kantonalni sud je ukazao da interni dogovor između apelanta i zaposlenika tuženog ne može biti valjana osnova za usvajanje alternativnog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud raspravio sve odlučne činjenice, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka.

16. Apelant je protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju, te je 23. siječnja 2018. godine predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 68 2 Rs 006129 18 Rev od 5. prosinca 2019. godine odbijena je apelantova revizija, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije, te zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita, odnosno da revizija nije utemeljena. Dalje, da je drugostupanjski sud, prihvaćajući utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda, pravilno ocijenio da nisu utemeljeni ni primarni niti eventualni tužbeni zahtjev. Također, da apelant neutemeljeno ukazuje na nužnu primjenu granskog kolektivnog ugovora, a nije ukazao koji bi se granski kolektivni ugovor u tom slučaju trebao primijeniti. Zatim, da se apelant u reviziji paušalno pozvao na povredu odredaba čl. 176., 191. stavak 4., 215. stavak 3., 216. stavak 3. i 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nije ukazao u čemu se konkretno te povrede sastoje da bi utjecale na pravilnost i zakonitost donošenja odluke u smislu članka 209. ZPP-a. Vrhovni sud je naveo da su, prema odredbama članka 7. stavak 1. ZPP-a, stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da će prema stavku 2. istog članka ZPP-a sud razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Vrhovni sud je ukazao da je vještaku financijske struke, kojeg je predložio apelant, u postupku dan nalog da utvrdi postoji li razlika u isplati plaće i naknada apelantu po zaključenim ugovorima o radu i važećeg pravilnika o radu tuženog, s navođenjem da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe granskog kolektivnog ugovora, već OKU. Zatim, da vještaku financijske struke nije dan zadatak da izvrši vještačenje po granskom kolektivnom ugovoru (što stranke određuju prema raspravnom načelu), te da apelant nema mogućnosti bezuvjetno u daljnjem tijeku postupka iznositi činjenice i predlagati dokaze, a koje nije iznio i predložio u postupku do zaključenja pripremnog ročišta. Vrhovni sud je naveo da apelant ne može revizijskim navodima ukazivati da se trebao primijeniti granski kolektivni ugovor, kada je nalog vještaku financijske struke bio da utvrdi postoji li razlika isplaćene plaće i naknada koje bi mu pripadale po ugovoru o radu, Pravilniku o radu i OKU-u. Vrhovni sud je naveo da prema nalazu vještaka financijske struke, kojem je drugostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, nema razlike između isplaćene plaće i naknada apelantu i plaće i naknada koje bi trebalo isplatiti u skladu s ugovorima o radu iz 2011. i 2013. godine, Pravilnikom o radu tuženog i OKU-om (članak 17. – naknada za topli obrok i članak 18. – naknada za prijevoz). Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud, nasuprot apelantovom prigovoru, pravilno cijenio da su apelantu isplaćeni troškovi prijevoza prema spisku za prijevoz, iako postoji razlika u danima provedenim na radu kod izračuna dana za prijevoz u odnosu na dane za isplatu toplog obroka, koji ne daje osnovu za dosuđenje apelantu troškova prijevoza, osim već isplaćenih. Dalje, da je ove okolnosti pravilno obrazložio drugostupanjski sud, ukazavši na to da je apelant trebao poštovati radno vrijeme predviđeno ugovorima o radu, a ne u dogovoru sa D. P. (zaposlenik tuženog) samostalno određivati drugo radno vrijeme po kojem neutemeljeno traži dodatne isplate plaća i naknada. Vrhovni sud je ukazao da ostali revizijski navodi nemaju utjecaj na drugačije rješenje ove pravne stvari. Apelacijski navodi

19. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

20. Apelant je naveo da sudovi nisu donosili odluke u granicama zahtjeva postavljenih u postupku na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a sve to razmatranjem činjenica koje su stranke predložile i iznijele u postupku. Apelant je naveo da je temeljno pitanje konkretne parnice primjena granskog ugovora ili OKU-a (po oba postoji dugovanje), te da je primarni tužbeni zahtjev postavljen po granskom kolektivnom ugovoru po osnovnom nalazu vještaka financijske struke. Zatim, da mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku korištenjem prava u punom kapacitetu koji mu daje zakon zbog očiglednog kršenja i proizvoljnog tumačenja članka 215. stavak 3. i članka 216. stavak 3. ZPP-a. Apelant je naveo da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu postupili u skladu s navedenim zakonskim odredbama, te smatra da je nužno da Ustavni sud u svezi s ovim pitanjem zauzme stav jer sudovi ne poštuju obvezu iz članka 215. stavak 3. ZPP-a. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na izjavljivanje efektivnog pravnog lijeka jer prvostupanjska i drugostupanjska presuda nisu ispitane u onim dijelovima u kojima su pobijane žalbom i revizijom (čl. 221. i 224. ZPP-a), te je ukazao da se sudovi ne moraju složiti s apelantovim stavovima i razlozima, ali da ih moraju preispitati i dati zaključak o njima.

21. U odnosu na apelacijske navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, apelant je ukazao da je predmetni postupak trajao sedam godina, te da nije postojao opravdan razlog da se postupak radi ostvarenja prava iz radnog odnosa vodi u tako dugom razdoblju. Apelant je naveo da je u pitanju radni spor, pa se moralo voditi računa o efikasnosti.

Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Dalje, da je presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

23. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelacijski navodi, te je predložio da se apelacija odbije.

24. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri prvostupanjskoj presudi, te je istaknuo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Zatim, da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, te u svezi s tim naveo kronologiju postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. U odnosu na apelacijske navode o kršenju i proizvoljnom tumačenju članka 215. stavak 3. ZPP-a, Općinski sud je naveo da nije bilo potrebe za donošenjem objašnjenja povodom apelantovih žalbenih navoda. Općinski sud je istaknuo da je postupak proveden zakonito, da su apelacijski navodi neutemeljeni, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. IV.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 215.

(1) Nakon primitka odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, prvostupanjski sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu najkasnije u roku od osam dana.

(2) Ako žalitelj tvrdi da su u prvostupanjskom postupku povrijeđene odredbe parničnoga postupka, sudac prvostupanjskog suda dat će objašnjenje u povodu navoda žalbe koji se tiču tih povreda, a prema potrebi će provjeriti istinitost tih navoda u žalbi.

(3) Primjerak objašnjenja u povodu navoda žalbe sudac prvostupanjskog suda dostavit će strankama koje mogu dati svoje očitovanje u roku osam dana.

Članak 216.

(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostupanjskom sudu, određuje se sudac izvjestitelj.

(2) Sudac izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostupanjskog suda pribaviti izvješće o povredama odredaba parničnoga postupka i zatražiti da se radi ustanovljenja tih povreda provedu provjere.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe članka 215. stavak 3. ovoga zakona.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

26. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 68.

Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Članak 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

27. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. st. 1. i 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sva gospodarska društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

V.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 2 Rs 006129 18 Rev od 5. prosinca 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. veljače 2020. godine, a apelacija je podnesena 31. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po apelantovoj tužbi radi isplate naknada po osnovi radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na osporene odluke

36. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi u konkretnom predmetu proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.

37. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu nije omogućeno da u punom kapacitetu sudjeluje u postupku zbog proizvoljnog tumačenja odredbe članka 215. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da će primjerak objašnjenja u povodu navoda žalbe sudac prvostupanjskog suda dostaviti strankama koje mogu dati svoje izjašnjenje u određenom roku i članka 216. stavak 3. istog zakona kojom je propisano da će se u slučaju iz stava 2. ovog članka na odgovarajući način primjenjivati odredbe članka 215. stavak 3. ZPP-a. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant tijekom prvostupanjskog postupka imao mogućnost predlagati izvođenje dokaza, što je i učinio, da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak i da je na temelju analize i ocjene tih dokaza, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, donio prvostupanjsku presudu. Također, da je apelant iskoristio mogućnost da podnese zakonom propisane pravne lijekove, te je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, da je žalbene navode razmotrio drugostupanjski sud i zaključio da je prvostupanjski sud raspravio sve odlučne činjenice, potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije bilo povrede odredaba parničnog postupka. Zatim, da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju, te da iz obrazloženja konačne odluke, a u odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni članka 215. stavak 3. i članka 216. stavak 3. ZPP-a, proizlazi da su takvi navodi paušalni zato što apelant nije konkretno ukazao u čemu se te povrede sastoje da bi imale utjecaj na pravilnost i zakonitost donošenja odluke u smislu članka 209. ZPP-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant iskoristio mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu, da je sudjelovao u svim fazama postupka, te koristio zakonom predviđene pravne lijekove kojima je osporavao prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, koje pravne lijekove su razmotrili Kantonalni sud (žalba) i Vrhovni sud (revizija) i jasno obrazložili zbog čega ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov primarni tužbeni zahtjev, kao i alternativni tužbeni zahtjev kojima je tražio isplatu razlike pripadajuće i isplaćene plaće, te isplatu razlike toplog obroka i prijevoza za određeno razdoblje. Dalje, da je Općinski sud naveo dokaze na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje, te zaključio da nema osnove za usvajanje primarnog, odnosno alternativnog tužbenog zahtjeva. Nadalje, da je prvostupanjski sud, prije svega, imao u vidu dopunski nalaz i mišljenje vještaka financijske struke koji je urađen u skladu sa OKU-om, kako je predloženo tijekom postupka, te je dao jasne i precizne razloge zbog čega je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje, odnosno zašto nije prihvaćen osnovni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, da je prvostupanjski sud cijenio i činjenicu o postojanju sporazuma (dogovora) između apelanta i zaposlenika tuženog (D. P.), kojim su sami sebi odredili drugo radno vrijeme, kako je to bliže navedeno u činjeničnom dijelu odluke, a da za tako nešto nisu imali odobrenje (pristanak) tuženog kao njihovog poslodavca, te je shodno tome zaključio da takav sporazum nije obvezujući za tuženog i nije relevantan u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da su zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud odlučujući po apelantovoj žalbi, odnosno reviziji, prihvaćajući kao pravilnu i zakonitu prvostupanjsku presudu.

40. Dalje, u odnosu na navode iz apelacije da drugostupanjski sud i revizijski sud nisu ispitali i odgovorili na sve žalbene, odnosno revizijske navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981., OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na žalbene, odnosno revizijske navode koje su ocijenili relevantnim za odlučenje, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neutemeljenim.

41. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali u vidu okolnosti relevantne za odlučenje, te da su u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge zbog čega su odbili apelantov primarni i alternativni tužbeni zahtjev, tako da Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih zakonskih normi.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

43. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 4. ožujka 2013. godine kao dana podnošenja tužbe do 5. prosinca 2019. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je šest godina i devet mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi isplate naknada po osnovi radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, imajući u vidu da je odlučivano o primarnom i alternativnom tužbenom zahtjevu, da je proveden određeni broj materijalnih dokaza, da je izvršeno vještačenje po vještaku financijske struke, kao i dopuna tog nalaza i mišljenja, da je izvršeno saslušanje vještaka, da je kao parnična stranka saslušan apelant, te da je saslušan određeni broj svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. S obzirom na to da je u pitanju parnični postupak koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta, te da je, u skladu s odredbama članka

420. ZPP-a, hitne prirode.

46. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant tijekom postupka dva puta opredijelio tužbeni zahtjev (drugi put postavio primarni i alternativni tužbeni zahtjev), što jest njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira.

47. Zatim, analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u relevantnom razdoblju redovni sudovi donijeli četiri meritorne presude i jedno procesno rješenje. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko jednu godinu od podnošenja tužbe do donošenja prvostupanjske presude. Zatim, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i dva mjeseca (računajući od dana dostave spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), te da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je nakon toga ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom trajao nešto dulje od osam mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Kantonalnog suda), kao i da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu u roku od godinu i oko deset mjeseci (računajući od dana dostave spisa Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji).

48. Imajući u vidu određenu pasivnost u radu Kantonalnog suda u prvoj fazi postupka (žalbeni postupak trajao dvije godine i dva mjeseca), Ustavni sud podsjeća da se pravo na pravično suđenje, pa i suđenje u razumnom roku kao jednom elementu toga prava mora ocijeniti u odnosu na postupak u cjelini, te da se razdoblja pasivnosti suda u jednoj fazi postupka mogu nadoknaditi u drugoj fazi postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su u okviru analiziranog razdoblja (šest godina i devet mjeseci) redovni sudovi donijeli četiri meritorne presude i jedno procesno rješenje i da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge zbog čega su odbili apelantov primarni i alternativni tužbeni zahtjev, pri čemu nema ničega što bi ukazalo na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih normi. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u trajanju od šest godina i devet mjeseci, u kojem su redovni sudovi donijeli pet odluka (četiri presude i jedno rješenje), prešla granice „razumnog roka“.

51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1224/20 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio