Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2840/20 (šemso Berbić)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2840/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2840/20, rješavajući apelaciju Šemse Berbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šemse Berbića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 259502 20 Kž 2 od 11. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda Tuzli broj 32 0 K 259502 19 K 2 od 22. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šemso Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnio je 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 259502 20 Kž 2 od 11. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 259502 19 K 2 od 22. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. augusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 259502 19 K 2 od 22. oktobra 2019. godine apelant je proglašen krivim zato što je u periodu od 28. februara 2006. do 27. juna 2013. godine u Tuzli, kao službeno lice, obavljajući poslove direktora JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona, čiji je obim ovlaštenja određen članom 14. Zakona o osnivanju Javne ustanove Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona i članom 25. tačka a) alineja 4. Statuta Javne ustanove, postupio suprotno odredbama člana 26. st. 3. i 4, u vezi sa članom 38. Zakona o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 19/06), kojim je propisano da su ministarstva i drugi budžetski korisnici odgovorni za zakonitost, svrsishodnost, efikasnost i ekonomično raspolaganje budžetskim sredstvima, te odredbi člana 36. Računovodstvenih politika za federalne budžetske korisnike i trezor i tačke 18. Upute federalnog ministra finansija o izvršenju budžeta, kojim je propisano da su korisnici budžeta dužni preduzeti sve zakonom propisane radnje za naplatu svakog pojedinačnog potraživanja, svjestan da nevršenjem propisanih dužnosti očito nesavjesno postupa u obavljanju povjerene mu službene dužnosti, na šta je i pristao, nije preduzeo i nije naložio službenicima Službe da se preduzmu sve potrebne pravne radnje s ciljem naplate svakog pojedinačnog potraživanja koje je Služba imala u odnosu na korisnike evidentirane na računovodstvenom kontu 131351 – sumnjiva i sporna potraživanja, koja potraživanja su nastala po osnovu preužitka novčanih sredstava isplaćenih nezaposlenim licima na području Tuzlanskog kantona, na osnovu prava iz Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih lica („Službene novine FBiH“ broj 41/01), koja su se odnosila na povrat novčanih sredstava iz kategorije korisnika penzioneri, i to ukupno u 67 predmeta koji su u navedenom periodu ostvarili i pravo na mirovinu, te iz kategorije zaposlenici, i to ukupno u 74 predmeta koji su u navedenom periodu stupili u radni odnos i koristili novčanu naknadu kao nezaposleni, uslijed čega je po članu 42. istog zakona nastupila zastara potraživanja i time prouzrokovana imovinska šteta za vanbudžetski fond JU Služba za zapošljavanje u iznosu od 111.421,40 KM. Dakle, kao službeno lice u Federaciji, povredom zakona, drugog propisa i općeg akta, očito nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, pa je zbog toga nastupila imovinska šteta koja prelazi 10.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom l. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od dvije godine, po pravomoćnosti presude, ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti rukovodioca u organima uprave i stručnim službama i javnim ustanovama u trajanju od pet godina, računajući od dana pravomoćnosti odluke, a ukoliko ne postupi po zabrani iz ove mjere, sud će uvjetnu osudu opozvati, te odrediti izvršenje kazne zatvora koja je utvrđena tom osudom.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo optužnicom od 29. decembra 2015. godine, koja je potvrđena 6. januara 2016. godine i izmijenjena na glavnom pretresu održanom 15. maja 2018. godine, apelantu stavilo na teret krivično djelo nesavjesnog rada u službi. Povodom te optužnice sud je donio Presudu broj 32 0 K 259502 16 K od 4. juna 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi, za koje mu je sud izrekao uvjetnu osudu, kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od dvije godine po pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo, te mu je izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti rukovodioca u organima uprave i stručnim službama i javnim ustanovama u trajanju od pet godina, računajući od dana pravomoćnosti odluke. Protiv te presude apelant je podnio žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 32 0 K 259502 19 Kž od 23. aprila 2019. godine uvažio, presudu Općinskog suda od 4. juna 2018. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Dalje, navedeno je da je sud u ponovnom postupku, u skladu s uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 23. aprila 2019. godine, izveo dokaze saslušanjem svjedoka i vještaka (označenih u presudi), odnosno uz saglasnost stranaka čitani su zapisnici s iskazima svjedoka i vještaka datih u prethodnom postupku. Osim toga, sud je izvršio čitanje i uvid u materijalne dokaze taksativno pobrojane na str. 7–10. presude. Dalje, sud je na str. 10–21. interpretirao iskaze svjedoka saslušanih tokom postupka. Na str. 21–30. interpretirani su iskazi vještaka Melihe Mustafić i Džeme Salihovića. Na str. 30–34. sud je prezentirao iskaze svjedoka koji su ranije dali iskaze, ali su u međuvremenu umrli. Dalje, na str. 34–81. opisao je u koje je dokaze konkretno izvršen uvid i koje su činjenice iz tih dokaza utvrđene. Navedeno je da je sud, a cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s iskazima svjedoka i vještaka, zaključio da je apelant, kao direktor JU Služba za zapošljavanje, odnosno kao službeno lice, u periodu od 28. februara 2006. do 27. juna 2013. godine od strane Sektora službi, rukovodilaca Sektora, članova formiranih komisija, savjetnika, stručnih saradnika i službenika, kao i kroz svoje lično učešće i prisustvo sjednicama UO i sjednicama Kolegija direktora, bio u cijelosti, blagovremeno i redovno informiran o postojanju i stanju sumnjivih i spornih potraživanja vezanih za povrat novčane naknade. Naime, apelant je kao direktor na sjednici Kolegija direktora JU Služba za zapošljavanje TK Tuzla od 9. septembra 2009. godine, kojoj su prisustvovali apelant kao direktor, Amina Murathodžić, Admir Hukić, Sadina Pavlović, Alma Šehović i Spomenka Iljkić (što je konstatirano na zapisnik), između ostalog, skrenuo pažnju na obavezu svih zaposlenika da nijedan akt iz Službe ne smije izaći bez potpisa direktora i bez izričitog ovlaštenja za potpis, te da svaki akt mora imati i paraf rukovodioca sektora prije nego što dođe na potpis direktoru. Dakle, bez apelantovog znanja i njegovog prethodnog usmenog ili pismenog oblika upoznavanja ili obavještavanja niti jedan akt nije mogao biti upućen bilo kojem organu, pojedincu ili instituciji, kao ni Upravnom odboru Javne ustanove, odnosno apelant je o svemu, posebno o finansijskom stanju Službe, bio redovno izvještavan. Sve to potvrđuju i akti koje je apelant kao direktor u navedenom periodu donosio kako u pismenom obliku tako i kroz usmene naloge rukovodiocima Sektora, koji akti su se upravo odnosili na problematiku postojanja i stanja sumnjivih i spornih potraživanja vezanih za povrat novčane naknade, koje je donosio nakon što je primao informacije da postoje nenaplaćena potraživanja vezana za povrat novčane naknade. Međutim apelant je, iako je je bio upoznat sa svojim pravima i dužnostima kao direktora Službe i iako je bio informiran o postojanju i stanju sumnjivih i spornih potraživanja vezanih za povrat novčane naknade, preduzimao aktivnosti i radnje koje nisu dale rezultate da se izvrši naplata sumnjivih i spornih potraživanja, što govori u prilog činjenici njegove svijesti o postojanju takvih potraživanja, te da, i pored svijesti i znanja, i potrebi i mogućnosti preduzimanja daljnjih sudskih postupaka kao najefikasnijih, iste nije preduzeo, odnosno nije naložio pokretanje takvih postupaka, nego se opredijelio za traženje informacija o spornim potraživanjima slanjem opomena koje nisu davale rezultate, kao i predlaganje otpisa tih potraživanja.
7. Utvrđeno je da su uslijed takvog apelantovog činjenja i nečinjenja nastala sporna i sumnjiva potraživanja, i to zbog dvostrukog ostvarivanja prava na naknadu od strane korisnika koja su se ogledala u dva smjera: lica koja su tokom primanja naknade započela radni odnos, a to nisu prijavila i lica koja su tokom primanja naknade predala zahtjev za penziju, te im je on odobren sa retroaktivnom primjenom. Dalje, utvrđeno je da u trenutku kada JU Služba za zapošljavanje izda rješenje o primanju naknade licu, ona tom licu priznaje pravo na primanje naknade. U slučajevima navedenim u čl. 38–44. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih, JU Služba za zapošljavanje ima pravo tražiti povrat sredstava zbog narušenih obaveza osoba kojem je ustupljena naknada. Evidentiranje potraživanja je zakonom dozvoljeno u slučaju da je nakon izdavanja rješenja o priznavanju prava na penziju, lice primalo naknadu od JU Služba za zapošljavanje TK Tuzla, te nije obavijestilo Službu o promjeni okolnosti. U slučaju stupanja u radni odnos, korisnik iz člana 44. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih može izgubiti pravo na isplatu bilo kakve naknade ako propusti obavijestiti Službu za zapošljavanje o nastavku rada tokom perioda u kojem je isplaćena novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti. Potraživanja prema ovim licima su opravdana jer nezaposleno lice nije u zakonskom roku prijavilo zaposlenje. Dalje, utvrđeno je da je obaveza Službe za zapošljavanje da putem svoje pomoćne knjige redovno i svakodnevno prati dospjelost i naplatu potraživanja. Ako se ustanovi da određeno potraživanje nije naplaćeno do ugovorenog roka, koji ne može biti duži od šest mjeseci od nastanka DPO, ili se utvrdi neizvjesnost naplate potraživanja, Služba za zapošljavanje dužna je preduzeti sve zakonski dopuštene mjere s ciljem naplate potraživanja, te u svojoj pomoćnoj knjizi i glavnoj knjizi izvršiti preknjižavanje tog potraživanja na sumnjiva i sporna potraživanja što je definirano Uputom o izvršavanju budžeta sa jedinstvenog računa trezora, u poglavlju V tačka 18. prema Računovodstvenim politikama za federalne i budžetske korisnike i trezor i Računovodstvenim politikama za JU Služba za zapošljavanje TK Tuzla.
8. Dakle, provedenim dokazima je potvrđeno da u periodu od 1. januara 2006. do 31. januara 2010. godine (periodu zastarjelih potraživanja) JU Služba za zapošljavanje TK Tuzla nije preduzela sve zakonske mjere za naplatu potraživanja, da nije došlo do vansudskog poravnanja ili pokretanja adekvatnih sudskih postupaka, prije svega izvršnog postupka pred nadležnim sudom s ciljem naplate potraživanja, odnosno da apelant nije naložio preduzimanje mjera za naplatu sumnjivih i spornih potraživanja od preužitaka isplaćenih licima u 67 slučajeva, koje su u istom periodu ostvarile i pravo na penziju i za naplatu sumnjivih i spornih potraživanja za naknade isplaćene nakon stupanja u radni odnos, odnosno da potraživanja za preužitke penzionera iznosi 78.200,28 KM, a da potraživanja za preužitke zaposlenih iznosi 33.221.12 KM, odnosno ukupno 111.421,40 KM, te da je za ova potraživanja nastupila zastara 31. decembra 2013. godine jer je potekao rok od 36 mjeseci u kojem je Služba mogla tražiti prinudnu naplatu putem suda budući da je period zastare ovakvog potraživanja 36 mjeseci od dana preknjižavanja na sumnjivo i sporno potraživanje.
9. Sud je utvrdio da je apelant, pored toga što je znao za postojanje i obim navedenih spornih potraživanja, i dalje nastavio s nepreduzimanjem svih zakonom predviđenih radnji i mjera za njihovu naplatu, odnosno nije u okviru svojih zakonskih prava i obaveza kao direktor JU Služba za zapošljavanje nalagao rukovodiocima Sektora da podnošenjem prijedloga pokreću kod nadležnih sudova izvršne postupke za prinudnu naplatu svojih potraživanja i tako se ponašao sve do trenutka kada je sačinjen i objavljen Izvještaj o obavljenoj reviziji finansijskih izvještaja JU Služba za zapošljavanje kojim je od strane Ureda za reviziju institucija FBiH u zaključcima, između ostalog, istaknuto da su na poziciji sumnjivih i spornih potraživanja iskazana potraživanja koja nisu naplaćena do ugovorenog roka i kojim je Ured za reviziju na kraju izvještaja dao preporuke za JU Služba za zapošljavanje TK Tuzla, i to da Služba nastavi sa aktivnostima na preduzimanju pravnih radnji s ciljem povrata sredstava, za koja su evidentirana sumnjiva i sporna potraživanja, vodeći računa o zakonskom roku zastarjelosti potraživanja.
10. Utvrđeno je da je apelant tek nakon objavljivanja Izvještaja o obavljenoj reviziji finansijskih izvještaja JU Služba za zapošljavanje donio Program mjera broj 01-02-40-10/2012 od 8. oktobra 2012. godine za otklanjanje propusta i nepravilnosti u Izvještaju o reviziji finansijskih izvještaja sa nosiocima i izvršiocima mjera, da su to Sektori službe i rukovodioci sektora, da su mjere hitne i da će direktor Službe kontinuirano pratiti izvršenje ovog cjelokupnog Programa mjera i u skladu s njegovim provođenjem preduzimati odgovarajuće mjere. Utvrđeno je i da se sve usvojene mjere odnose na otklanjanje nedostataka po preporukama Ureda za reviziju institucija u FBiH iz Izvještaja o obavljenoj reviziji, kao i da je jedna od mjera koju treba provesti ta da se u saradnji s relevantnim institucijama nastavi sa aktivnostima u preduzimanju zakonskih radnji s ciljem povrata sredstava, za koja su evidentirana sumnjiva i sporna potraživanja. Utvrđeno je da je apelant donio Očitovanje JU Služba za zapošljavanje upućeno Uredu za reviziju institucija u FBiH pod brojem 01-14-293/12 od 31. jula 2012. godine, te da je donio rješenje o imenovanju Komisije za izradu informacije o sumnjivim i spornim potraživanjima – povrat novčane naknade od 18. marta 2013. godine u iznosu utvrđenom u Elaboratu o popisu sredstava i obaveza na dan 31. decembar 2012. godine. Nakon toga je Upravni odbor JU Služba za zapošljavanje, na osnovu člana 43. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica, člana 46. stav 3. Zakona o budžetima u Federaciji BiH i člana 51.19. Statuta donio odluku o otpisu dijela potraživanja od 27. maja 2014. godine koja se nisu naplatila do 31. decembra 2013. godine, koja se u knjigovodstvu vode kao sumnjiva i sporna potraživanja, u ukupnom iznosu od 124.689.50 KM, koja se odnose na povrat novčane naknade za koju je istekao rok od preko 36 mjeseci i nastupila zastara potraživanja, u okviru kojih su i potraživanja u iznosu od 111.421,40 KM, čime je i prouzrokovana imovinska šteta za vanbudžetski fond JU Služba za zapošljavanje u navedenom iznosu.
11. Sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, van svake razumne sumnje utvrdio da apelant, svjestan da nevršenjem propisanih dužnosti očito nesavjesno postupa u obavljanju povjerene mu službene dužnosti, na šta je i pristao, nije preduzeo i nije naložio službenicima Službe da se preduzmu sve potrebne pravne radnje s ciljem naplate svakog pojedinačnog potraživanja koje je Služba imala u odnosu na svoje korisnike evidentiranih na računovodstvenom kontu sumnjiva i sporna potraživanja, koja su se odnosila na povrat novčanih sredstava iz kategorije korisnika penzioneri, i to ukupno u 67 predmeta, koji su u navedenom periodu ostvarili i pravo na penziju, te iz kategorije zaposleni, i to ukupno u 74 predmeta, koji su u navedenom periodu stupili u radni odnos i koristili novčanu naknadu kao nezaposleni, uslijed čega je prema članu 42. istog zakona nastupila zastara potraživanja i time prouzrokovana šteta. Iz navedenog proizlazi da je apelant, svjestan da je nevršenjem propisanih dužnosti očito nesavjesno postupao u obavljanju povjerene mu službene dužnosti, na šta je i pristao, te se tako ponašao duži period, i pored toga što je bio redovno informiran i upoznavan s postojanjem tih spornih potraživanja, čime je iskazao trajnu i sistematičnu neurednost, odnosno očigledno nesavjesno postupao u vršenju dužnosti, čime su se u radnjama optuženog stekla sva bitna obilježja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi.
12. Ukazano je da, s obzirom na navedeno, ne stoji tvrdnja apelantove odbrane da je apelant preduzimao mjere i nalagao rukovodiocima Sektora za finansije i Sektora za pravne poslove da preduzimaju sve zakonom propisane mjere s ciljem naplate svakog pojedinačnog potraživanja i da su takve radnje i preduzimane u navedenom periodu, odnosno da je povjerenu dužnost direktora JU Služba za zapošljavanje u periodu od 28. februara 2006. do 27. juna 2013. godine obavljao savjesno i odgovorno i u skladu s propisima, preduzimajući konkretne pravne radnje s ciljem naplate svakog pojedinačnog potraživanja koja su se odnosila na povrat novčanih sredstava iz kategorije penzioneri i zaposlenici i da nijedno potraživanje ni prema jednom licu iz te dvije kategorije nije zastarjelo. Sud je naveo da smatra da odbrana ovakav zaključak iznosi zbog pogrešnog tumačenja odredbi iz čl. 38–44. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti, odnosno da je tvrdnja da predmetna sporna potraživanja nisu zastarjela suprotna jasnim odredbama člana 42. istog zakona kojim je propisano: „Vraćanje primljenih iznosa neće se tražiti nakon 36 mjeseci od dana kada: je data netačna izjava ili dostavljeni netačni podaci, su nastale promijenjene okolnosti, jer je za ova sporna potraživanja zastara nastupila na datum 31. decembar 2013. godine, budući da je protekao rok od 36 mjeseci u kojem je Služba mogla tražiti prinudnu naplatu putem suda.“
13. Ukazano je da je takav pogrešan zaključak odbrane suprotan i nalazu i mišljenju vještaka ekonomsko-finansijske struke Melihe Mustafić, u kojem je, između ostalog, navedeno da je Služba za zapošljavanje oštećena jer u periodu do nastanka zastare od 36 mjeseci nema dokaza o preduzimanju mjera za naplatu sumnjivih i spornih potraživanja po osnovu naknada isplaćenih licima koja su u tom periodu ostvarila pravo na penziju i potraživanja koja se odnose na naknade isplaćene licima koja su primala naknadu u periodu kada su već zasnovali radni odnos. Osim toga, suprotan je i zaključcima Izvještaja o obavljenoj reviziji finansijskih izvještaja JU Služba za zapošljavanje za 2011. godinu Ureda za reviziju institucija FBiH u kojim je, između ostalog, istaknuto da su na poziciji sumnjivih i spornih potraživanja iskazana potraživanja koja nisu naplaćena do ugovorenog roka, da se ta potraživanja najvećim dijelom odnose na potraživanja za preplaćene novčane naknade po osnovu izdatih rješenja o primljenoj novčanoj naknadi na koju korisnik nije imao pravo, te da je Ured za reviziju na kraju izvještaja dao preporuke za JU Služba za zapošljavanje da Služba nastavi sa aktivnostima na preduzimanju pravnih radnji s ciljem povrata sredstava, za koja su evidentirana sumnjiva i sporna potraživanja, vodeći računa o zakonskom roku zastarjelosti potraživanja. Isto tako, ovakvi navodi odbrane su u suprotnosti i sa nalazom i mišljenjem, te iskazom vještaka ekonomsko-finansijske struke Džeme Salihovića, čije vještačenje je predložila odbrana, koji je u svom mišljenju pod tačkom 6. naveo da je apelant donio rješenja o povratu novčane naknade koja predstavljaju izvršne isprave, te je mogao protiv svih tih lica na osnovu tih rješenja pokrenuti izvršne postupke kod nadležnog suda s ciljem vraćanja novčanih naknada, te je u iskazu potvrdio da se za navedeni period 2006–2013. godine kompletno ne bi mogao izjasniti da je Služba u tom periodu podnijela ijedan prijedlog za izvršenje nadležnom sudu na osnovu donesenih konačnih rješenja o povratu novčanih sredstava, ali da je primijetio da je Služba drugim metodama ili načinima pratila predmetna potraživanja i vršila povrat sredstava, te da je Služba iscrpljivala sve druge načine u naplati potraživanja.
14. Kada se, pored toga, imaju u vidu zakonske obaveze koje je apelant bio obavezan preduzeti s ciljem naplate sumnjivih i spornih potraživanja, prema odredbama Zakona o budžetima u FBiH, Zakona o računovodstvu i reviziji FBiH (te Računovodstvenih politika za federalne budžetske korisnike i trezor i donesene od strane Federalnog ministarstva finansija u januaru 2011. godine i Upute o izvršavanju budžeta sa jedinstvenog računa trezora, koje nije preduzeo, sud je ustvrdio da nije moguće prihvatiti apelantovu odbranu i izvesti zaključak da je apelant svoju dužnost obavljao savjesno i odgovorno i u skladu s propisima i da je preduzeo konkretne pravne radnje s ciljem naplate svakog pojedinačnog potraživanja. Pored navedenog, iz spiska lica penzioneri i naknadno stupanje u radni odnos, za koja lica su donesena rješenja o korištenju novčane naknade, rješenja o prestanku prava na novčanu naknadu i rješenje o povratku novčane naknade, nije vidljivo da li su ta lica izvršila povrat uplaćenih naknada, a posebno ne proizlazi da su te nevraćene naknade prinudno naplaćene, nego opet, suprotno navodima odbrane, potvrđuju ono što je dokazano dokazima Tužilaštva, odnosno da za njih nisu pokretani postupci za prinudnu naplatu u zakonskom roku jer apelant nije preduzeo sve zakonima predviđene mjere i radnje u tom smjeru.
15. Sud također nije prihvatio navode odbrane da su u periodu od 2006. do 2013. godine Vlada TK i Skupština TK redovno razmatrale i prihvaćale svaki godišnji izvještaj o radu Službe za zapošljavanje i Izvještaj o izvršenju finansijskog plana Službe, kao i godišnje programe rada, bez ikakvih primjedbi. Nisu prihvaćeni ni navodi da su izvještaji o izvršenju finansijskog plana JU Služba za zapošljavanje razmatrani i usvajani od Upravnog nadzornog odbora JU Služba za zapošljavanje i da je direktor, koji po zakonu i statutu izvršava njihove odluke, upravo tako postupao, dakle postupao je po njihovim odlukama i zaključcima i u cijelosti ih izvršavao, kao ni navodi da u Službi postoje i Sektor za finansije i Sektor za pravne i opće poslove, čiji rukovodioci imaju posebna ovlaštenja i odgovornosti, jer ti navodi, prema stavu suda, predstavljaju pokušaj da se apelant oslobodi odgovornosti za učinjeno tako što će se odgovornost za njegovo postupanje prevaliti na prethodno navedene organe, sektore i rukovodioce, što je nemoguće jer su prava i obaveze apelanta kao direktora bili jasno propisani i odvojeni od nadležnosti, prava i obaveza organa koje je odbrana spominjala i koje nisu predstavljale prepreku apelantu da u okviru svojih nadležnosti, prava i obaveza preduzima mjere ka prinudnoj naplati nevraćenih naknada, što nije učinio.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 259502 20 Kž 2 od 11. maja 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je presuda Općinskog suda od 22. oktobra 2019. godine preinačena u odluci o sigurnosnoj mjeri tako da se izrečena sigurnosna mjera iz člana 76. KZFBiH
– zabrana obavljanja dužnosti rukovodioca u organima uprave i stručnim službama i javnim ustanovama ukida. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
17. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostepene presude podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači i optuženi oslobodi optužbe ili da se prvostepena presuda ukine i odredi pretres pred vijećem drugostepenog suda.
18. Ispitujući prvostepenu presudu, Kantonalni sud je naveo da je apelant, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, u žalbi naveo da je izreka pobijane presude protivrječna njenim razlozima, pri čemu u razlozima presude nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, te da je povrijeđena odredba člana 296. ZKPFBiH jer je u obrazloženju presude izostala objektivna analiza i ocjena izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i svih zajedno, te da je na osnovu takve pogrešne ocjene prvostepeni sud i pogrešno utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na biće krivičnog djela i radnju izvršenja. Navedeno je da, suprotno članu 305. stav 7. ZKPFBiH, u obrazloženju presude nije jasno i određeno izneseno koje činjenice, te iz kojih razloga je prvostepeni sud uzeo kao dokazane ili nedokazane, što presudu čini nerazumljivom i protivrječnom samoj sebi i razlozima presude, a posebno nije u provedenim dokazima naveo kao materijalne dokaze odbrane, i to spisak lica Penzioneri i spisak lica Naknadno stupanje u radni odnos, za koja su, svakog pojedinačno, donesena po tri rješenja, i to rješenje o korištenju novčane naknade, rješenje o prestanku prava na novčanu naknadu i rješenje o povratku novčane naknade, koja je dobio i potpisao apelant lično i koja su kao dokazi odbrane izvedena na glavnom pretresu 31. maja 2018. godine i kao dokazi odbrane uloženi u spis, a prvostepeni sud ih uopće nije cijenio u obrazloženju pobijane presude, niti je dao razloge da li ih prihvaća ili ne, što sve čini presudu nerazumljivom i suprotnom samoj sebi, čime je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) i stav 2. ZKPFBiH.
19. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano u žalbi prigovara da je počinjena bitna povreda krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH zato što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama jer je odredbom člana 305. tačka 7. ZKPFBiH propisano da će sud u obrazloženju pismeno izrađene presude, između ostalog, određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročitu ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo jer je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude potpuno i određeno iznio koje činjenice smatra dokazanim i iz kojih razloga, te je dao razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku o apelantovoj krivici. Ukazano je da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio savjesno, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo, za šta je dao valjane razloge, tako da nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka na koju ukazuje žalba branioca optuženog.
20. U vezi sa žalbenim prigovorom koji se odnosi na relativno bitne povrede iz člana 312. stav
2. ZKPFBiH istaknuto je da apelant u vezi s tim bitnim povredama nije naveo radnje i propuste prvostepenog suda u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, ako se izuzme žalbeni prigovor da su „provedeni dokazi cijenjeni proizvoljno“, s tim da čak ni u vezi s tim dokazima ne navodi koji su to konkretno dokazi proizvoljno ocijenjeni i zbog čega bi eventualno ta proizvoljna – pogrešna ocjena mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
21. Dalje, navedeno je da se u žalbi neosnovano pobija prvostepena presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodima da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza. Ispitujući činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud „izveo sve predložene dokaze optužbe i odbrane“, koje je savjesno ocijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, i na osnovu takve ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje predstavljeno u izreci pobijane presude, za šta je u obrazloženju dao valjane razloge, koje je kao osnovane usvojio i Kantonalni sud. Za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim prvostepeni sud je imao uporište u iskazima svjedoka, te iskazima i pismenim nalazima vještaka finansijske struke, kao i materijalnim dokazima. Navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze, te na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo, za šta je dao valjane razloge.
22. Kantonalni sud je, dakle, našao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. Zaključke iz prvostepene presude koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza, pa činjenično stanje, kako ga je utvrdio prvostepeni sud, žalbenim prigovorima nije dovedeno u sumnju. Navedeno je da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za počinjenje krivičnog djela nesavjesnog rada u službi jer se u njegovim radnjama stječu obilježja navedenog krivičnog djela.
23. Istaknuto je da se u žalbi osnovano pobija presuda u odnosu na izrečenu mjeru sigurnosti jer nisu postojali opravdani razlozi za izricanje sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije iz člana 76. KZFBiH. Ukazano je da je odredbom člana 76. stav 1. KZFBiH propisano da se sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može izreći počiniocu koji je počinio krivično djelo vezano za svoj poziv, djelatnost ili dužnost ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost. Postojanje opasnosti da će počinilac djela ponovno počiniti krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, u smislu citirane zakonske odredbe, najčešće proizlazi iz dužine inkriminiranog perioda i velikog broja počinjenih djela, koja u takvim slučajevima indiciraju visok stepen opasnosti da bi daljnje obavljanje takvih poslova moglo poticajno djelovati na optuženog za počinjenje istovrsnih krivičnih djela. Opasnost od ponovnog počinjenja djela o kojoj je ovdje riječ mora proizlaziti iz cjelokupne i jedinstvene procjene počinioca i djela. Pritom se u obzir trebaju uzeti različiti faktori, kao što su dugotrajno vođenje krivičnog postupka zbog kojeg je proteklo duže vrijeme između počinjenja djela i donošenja presude, počiniočeva dob i osobnost, njegova ranija osuđivanost itd. U konkretnom slučaju krivično djelo je počinjeno u periodu od 2006. do 2013. godine, dakle u periodu prije 14 do 7 godina, apelant je starije životne dobi, pa je sud smatrao da za opasnost od ponovnog počinjenja djela od strane apelanta, koji ranije nije osuđivan, ne postoji dovoljno elemenata da bi se sa sigurnošću mogla prognozirati buduća opasnost od činjenja istovrsnih krivičnih djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i te prava iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u vrlo opširnim navodima u apelaciji, kroz vlastitu, vrlo detaljnu interpretaciju dokaza provedenih tokom postupka pred redovnim sudovima, nastojao ukazati kako u obrazloženju drugostepene presude nisu dati odgovori, razlozi, niti bilo kakva razumna obrazloženja na navode koje je iznio u žalbu protiv prvostepene presude, kako one koje odnose na povrede odredbi krivičnog postupka, tako i one koje se odnose na povredu krivičnog zakona. Osim toga, smatra da su izostali razlozi koji se odnose na odlučne činjenice (radnja izvršenja, umišljaj) koje čine biće krivičnog djela nesavjesnog rada u službi. Tvrdi da prvostepena presuda ne sadrži ocjenu dokaza, i to svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima. Dalje, tvrdi da redovni sudovi nisu savjesno cijenili dokaze koje je predložila odbrana (materijalni dokazi – spisak lica penzioneri i naknadno stupanje i radni odnos za koje je doneseno rješenje o povratu novčane naknade, Izvod iz zapisnika sa sastanka Kolegija direktora JU Služba za zapošljavanje, Izvještaj o radu Nadzornog odbora i izvodi iz zapisnika sa sjednica Nadzornog odbora i drugi, zatim nalaz vještaka i izjave svjedoka). Osim toga, u pogledu zastarjelosti na koju je ukazalo Tužilaštvo u optužnici – činjeničnom opisu krivičnog djela, tvrdi da se radi o tome da Tužilaštvo pogrešno tumači odredbu člana 42. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica i u tom smislu ukazuje na odredbu člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima tvrdeći da nije zastarjelo pravo na potraživanje naknada nastalih uslijed preužitka lica na spisku penzioneri i zaposleni.
II.Odgovori na apelaciju
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu osnovani apelantovi navodi iz apelacije. Ukazano je da su isti prigovori ranije isticani u žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda. Odlučujući o navedenoj žalbi, Kantonalni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio presudu Općinskog suda u odluci o sigurnosnoj mjeri tako da se izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije iz člana 76. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine izrečena prvostepenom presudom je ukinuta, a u njenom obrazloženju dao odgovore na sve prigovore, posebno na prigovore koji se potenciraju u apelaciji.
26. Općinski sud je naveo da prilikom donošenja osporene presude nije počinjena povreda apelantovih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Tužilaštvo smatra da ni od strane Tužilaštva, ni od strane redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava, odnosno da nije narušeno načelo pravičnog suđenja. Navedeno je da su u presudama redovnih sudova dati razlozi zbog čega su redovni sudovi zaključili postojanje svih elemenata optuženog krivičnog djela i dokaza koji ukazuju kako na subjektivne tako i na objektivne elemente tog krivičnog djela, te detaljno obrazložili razloge kojim dokazima poklanjaju vjeru, a kojima ne, dajući razloge za takav stav. U pogledu apelantovih navoda vezanih za bitne povrede ZKPFBiH, koje su, prema stavu apelacije, počinjene na apelantovu štetu, Tužilaštvo je navelo da se radi o suprotnom jer je Kantonalni sud u rješenju od 23. aprila 2019. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu ukazao na činjenicu da je potrebno u novom prvostepenom postupku provesti predložene dokaze odbrane, bez obzira na to što su oni kao takvi predlagani i provedeni i od strane optužbe, sve s ciljem zaštite apelantovog prava na odbranu. Takvu uputu je prvostepeni sud i proveo, te u svojoj presudi jasno i konkretno dao razloge zašto određene dokaze odbrane nije prihvatio, odnosno svi su dokazi ocijenjeni kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, i shodno tome donesena nova prvostepena presuda kojom je apelant osuđen na uvjetnu kaznu zatvora. Drugostepeni sud je u presudi detaljno analizirao sve žalbene navode odbrane, te utvrdio da nisu osnovani, osim u dijelu izrečene mjere sigurnosti, te je u svojoj presudi dao jasne i detaljne razloge zašto smatra da su dokazi provedeni pred prvostepenim sudom vjerodostojni i da ukazuju na izvršenje krivičnog djela onako kako je opisano u prvostepenoj presudi, dakle drugostepeni sud je, suprotno apelantovom stavu, savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, te ih objektivno analizirao i cijenio u svim aspektima i dao razloge koje činjenice uzima kao dokazane i zašto je dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, postupajući na takav način u smislu odredbe člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Apelant je također smatrao da su oba suda činjenično stanje pogrešno utvrdila, odnosno dala pogrešnu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, Tužilaštvo je stava da su redovni sudovi činjenice utvrdili potpuno i pravilno, potpuno i pravilno dali ocjenu takvih dokaza utvrđujući postojanje svih bitnih elemenata krivičnog djela, te na takvo činjenično stanje pravilno primijenili materijalni propis i izrekli adekvatnu krivičnopravnu sankciju. V.Relevantni propisi
28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09,12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 300. stav (1) točka a) Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:
a) za koje se kazneno djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Kaznenog zakona;
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan ,kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav 2.
Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (2) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 259502 20 Kž 2 od 11. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
36. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Također, apelant ukazuje i na kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
39. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba, tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, pored dokaza koje je predložilo Tužilaštvo, imajući u vidu naloge iz rješenja Kantonalnog suda od 23. aprila 2019. godine, cijenio i dokaze koje je predložila odbrana, te je u vezi s tim dao detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Općinski sud je detaljno interpretirao provedene dokaze, iscrpno opisujući postupak njihove ocjene i proces donošenja zaključka o apelantovoj krivici. Nadalje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene drugostepene presude prilikom odluke o apelantovim žalbenim navodima. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, da je u presudi naveden iscrpan sadržaj svih izvedenih dokaza, njihova analiza i ocjena, kao i da se apelantovo neslaganje sa sadržajem izvedenih dokaza i njihovom ocjenom, te zaključcima izvedenim od strane prvostepenog suda samo po sebi ne može smatrati za formalne nedostatke pobijane presude. Osim toga, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno kvalificirao apelantovo ponašanje kao krivično djelo nesavjesnog rada u službi, s obzirom na to da je utvrđeno da je očito nesavjesno postupao u obavljanju službene dužnosti koja mu je bila povjerena, odnosno da nije preduzeo i nije naložio službenicima Službe da se preduzmu sve potrebne pravne radnje s ciljem naplate svakog pojedinačnog potraživanja koje je Služba imala u odnosu na korisnike evidentirane na računovodstvenom kontu 131351 – sumnjiva i sporna potraživanja, koja su nastala po osnovu preužitka novčanih sredstava isplaćenih nezaposlenim licima na području Tuzlanskog kantona, na osnovu prava iz Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj zaštiti nezaposlenih lica. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao i odgovor na apelantove tvrdnje o povredama odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, utvrdivši da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sve izvedene dokaze Općinski sud cijenio savjesno, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo, za šta je dao valjane razloge, kao i da je prvostepeni sud izveo sve predložene dokaze optužbe i odbrane i na takvom osnovu zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. Dakle, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, koje je apelant isticao kako tokom postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije. Ustavni sud je imao u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku, uz argumentaciju da je Kantonalni sud suštinski samo potvrdio odluku Općinskog suda iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu načela prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom l. KZFBiH, kada su redovni sudovi za svoje odluke u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić