Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4495/20 (R. K.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4495/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-4495/20, rješavajući apelaciju Rijada Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rijada Kovača podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 071207 20 Kž od 14. oktobra 2020. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 071207 18 K od 3. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rijad Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, podnio je 14. decembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 071207 20 Kž od 14. oktobra 2020. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 071207 18 K od 3. februara 2020. godine.

2. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 16. decembra 2020. godine a što je on učinio 23. decembra 2020. godine.

3. Općinski sud je presudom broj 41 0 K 071207 18 K od 3. februara 2020. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 071207 20 Kž od 14. oktobra 2020. godine, apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i izrekao mu uslovnu osudu utvrđujući kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo lažno predstavljanje iz člana 369 st. 1 KZ FBiH.

4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe: M.D., V.Š., M.Š., N.Š. i Z.Š. utvrđeno da je apelant kritičnog dana u popodnevnim satima bio na plantaži malina, vlasništvo N.D., da se predstavio kao službena osoba – federalni inspektor, mada se u to vrijeme nalazio na bolovanju (a koja činjenica je utvrđena na osnovu pojedinačno navedenih akata Poreske uprave FBiH), te preduzeo radnju kontrole bez naloga na način: da je zahtijevao od radnika N.Š. i supruge vlasnika plantaže M.D. da se svi berači okupe na jednom mjestu, daju lične karte, da se sačine spisak prisutnih i da se svi potpišu na taj spisak. Tom prilikom V.Š. je odbio da postupi po ovakvom zahtjevu tražeći da apelant predoči nalog za kontrolu, nakon čega je apelant tražio od M.D. da fotografiše prisutne radnike i porodicu V.Š. nakon čega su se oni osjećali poniženim a sve je za posljedicu imalo prestanak radnog odnosa za V.Š. njegovu porodicu, usled čega je V.Š. izgubio dnevnice na branju malina, po njegovoj procjeni - pričinjena mu je šteta u iznosu od 450 KM.

5. Nadalje iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da sud nije prihvatio aplelantovu odbranu koju je zasnivao na tezi da mu članovi porodice njegove supruge (V.Š., M.Š. i Z.Š.), koja se nakon ovog događaja razvela od njega, žele nanijeti štetu. S tim u vezi je ukazano na iskaz svjedoka M.D. koja je potvrdila iskaze V.Š., M.Š. i Z.Š i detaljno dala opis radnji koje je od nje apelant zahtijevao kada je ušao u malinjak, predstavio se kao inspektor, tražio da napravi spisak svih prisutnih da oni daju izjave i lične podatke i da se potpišu pri čemu nije pokazao službenu legitimaciju, niti drugu ispravu ni nalog za inspekciju, pa su tada svi prisutni dali podatke osim porodice V.Š.. U suštini identične navode u svom iskazu iznio je i svjedok N.Š. koji je potvrdio i da ga je apelant, dva do tri dana nakon spornog događaja, posjetio na benzinskoj pumpi na kojoj radi i tražio da on i M.D., ukoliko budu ispitivani, kažu nadležnim da on nije dolazio u malinjak.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 071207 20 Kž od 14. oktobra 2020. godine odbijena je žalba apelantovog branitelja i potvrđena presuda Općinskog suda. Prema stavu drugostepenog suda prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud je u obrazloženju presude detaljno izložio sve dokaze koji su provedeni na glavnom pretresu, kako optužbe, tako i odbrane, te se jasno odredio koje dokaze i iz kojih razloga, prihvata, a koje ne. Također, ukazano je i da je prvostepeni sud potpuno jasno obrazložio zbog čega nije prihvaćena apelantova odbrana, a posebno što su iskazi svjedoka V.Š., M.Š. i Z.Š. dovedeni u vezu sa iskazom svjedoka M.D., koja je svojim iskazom potvrdila svjedočenje porodice Š., te detaljno opisala apelantovo ponašanje kritične prilike.

7. Iz apelantovih navoda iz apelacije kao i dopune koju je dostavio na traženja Ustavnog suda proizilazi da smatra da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 8. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.

8. Apelant je istakao da je inspektor Poreske uprave Federacije BiH i da u svako doba ima ovlaštenje da na području ZE-DO kantona kontroliše poštivanje zakonskih propisa i sprečava rad na crno. Nadalje ističe da su rukovodioci Poreske uprave Zenica radi izgubljenog disciplinskog postupka, te koristeći poremećene porodične odnose, podnijeli krivičnu prijavu optuživši ga da je kršio pravila rada. Po njegovom mišljenju pravo na pravično suđenje mu je povrijeđeno jer redovni sudovi nisu cijenili sve bitne činjenice koje su mu išle u prilog i koje su bile od bitnog uticaja. Povreda prava iz člana 8. u vezi sa pravom iz člana 14. Evropske konvencije ogleda se, po njegovim tvrdnjama, u činjenici da redovni sudovi nisu postupali objektivno odnosno da su štitili lokalne i kantonalne organe vlasti, dovodeći ga u neravnopravan i diskriminatorski položaj.

9. U dopuni apelacije apelant je istakao da se osporene odluke zasnivaju na iskazima svjedoka koji su saslušani i u disciplinskom postupku koji je obustavljen. Također, istakao je i da se osporene odluke zasnivaju na iskazima dva svjedoka odnosno da su svjedoci instruirani od njegovih nadređenih, da nije bilo niti jednog materijalnog dokaza, te najzad da nije nastupila niti jedna društveno pravna posledica.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).

13. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučene. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi provedene dokaze podvrgli brižljivoj i savjesnoj ocjeni kako pojedinačno tako i vezi sa ostalim provedenim dokazima. Stoga, samo paušalna tvrdnja apelanta da su redovni sudovi propustili cijeniti okolnosti koje su mu išle u korist i koje su bile bitne bez navođenja i o kojim okolnostima se radi ne dovodi u pitanje zaključak redovnih sudova o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Ni iz apelantovih navoda kao ni iz osporenih odluka nije moguće zaključiti na koji način su, kako tvrdi, svjedoci instruirani od strane njegovih nadređenih, te u čemu se ogledaju propusti redovnih sudova da postupaju objektivno odnosno na koji način su štitili lokalne i kantonalne organe vlasti, dovodeći ga u neravnopravan i diskriminatorski položaj. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

14. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da su mu prekršena prava iz člana 8. u vezi sa pravom iz člana 14. Evropske konvencije, koje odredbe korespondiraju pravima garantiranim članom II/3.f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine jer su, kako proizlazi iz osporenih odluka, saslušani u svojstvu svjedoka članovi porodice njegove bivše supruge, pa da su tako iskorišteni poremećeni porodični odnosi, Ustavni sud zapaža da iskazi ovih svjedoka (V.Š., M.Š. i Z.Š.) cijenjeni odnosno potvrđeni iskazima svjedoka M.D., kao i N.Š. a zbog čega redovni sudovi nisu poklonili vjeru apelantovim tvrdnjama da mu članovi porodice bivše supruge žele nanijeti štetu. Pri tom, apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da ove svjedoke ispituje, te da osporava njihove iskaze.

15. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život u vezi sa zabranom diskriminacije nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

16. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na privatni i porodični život iz člana 8. u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, odnosno iz člana II/3.f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4495/20 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio