Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-593/20 (S. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-593/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-593/20, rješavajući apelaciju Stjepana Mikulića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Stjepana Mikulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 019622 18 Rev od 7. studenoga 2019. godine i Presude Županijskog suda u Livnu broj 10 0 P 002853 15 Gž od 3. svibnja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stjepan Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ružića, podnio je 14. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 019622 18 Rev od 7. studenog 2019. godine i Presude Županijskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Županijski sud) broj 10 0 P 002853 15 Gž od 3. svibnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Županijskog suda i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Županijski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. travnja 2021. do 10. svibnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 019622 13 P od 1. rujna 2014. godine obvezan je tuženi da apelantu po temelju terorizma i nasilja, isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 16.987,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. ožujka 2011. godine do isplate i na ime naknade nematerijalne štete iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. veljače 2011. godine (kao dana podnošenja tužbe) do isplate, te je tuženi obvezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bila nesporna činjenica da je apelant dugogodišnji sudac Županijskog suda u Širokom Brijegu i da stanuje u porodičnoj kući u Grudama, te da je 26. veljače 2010. i 13. veljače 2011. godine došlo do akta nasilja na način da je nepoznata osoba bacila eksplozivnu napravu pred apelantovu porodičnu kuću pri čemu je došlo do oštećenja kuće i motornih vozila. Naveo je da je točna tvrdnja tuženog da su nakon ovih akata nasilja uviđaj vršili djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova Zapadnohercegovačke županije iz PU Grude u prisustvu županijskog tužioca i da su predmetni akti nasilja karakterirani kao počinjenje krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz članka 323. stavak l. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Općinski sud je, međutim, istakao da sama činjenica da su djelatnici PU Grude i nadležni tužilac predmetni akt nasilja okarakterirali kao krivično djelo izazivanja opće opasnosti ne isključuje mogućnost da se ta dva događaja, koja nesumnjivo jesu akt nasilja, ne sagledaju i kroz činjenicu da je objekt napada eksplozivnim napravama bila porodična kuća suca Županijskog suda u Širokom Brijegu. Stoga je zauzeo stanovište da predmetni akt nasilja predstavlja krivično djelo terorizma iz članka 201. KZ. Pri tome je naglasio da u konkretnom slučaju postoje elementi za utemeljenu sumnju u počinjenje krivičnog djela terorizma jer je nepoznata osoba ili više njih počinila akt nasilja nad imovinom nosioca pravosudne funkcije u Federaciji pa je logično zaključiti da je akt nasilja usmjerena na to da sudac nešto učini ili da nešto ne učini (akt nasilja usmjeren na usađivanje straha u namjeri zastrašivanja pravosudnog djelatnika da nešto učini ili ne učini) čime se narušava trodioba vlasti koja je zajamčena Ustavom Federacije BiH pa su takav akt nasilja bili dužni spriječiti organi Federalne uprave policije, shodno odredbi članka 2. Zakona o unutrašnjim poslovima BiH. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da je tuženi, shodno odredbi članka 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dužan apelantu nadoknaditi predmetnu štetu.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 63 0 P 019622 13 P od 12. rujna 2014. godine ispravljena je presuda od 1. rujna 2014. godine na način da je tuženi obvezan da na dosuđeni iznos materijalne štete od 16.987,64 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od 13. veljače 2011. godine, umjesto od 13. ožujka 2011. godine.

8. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 63 0 P 019622 13 P od 24. rujna 2014. godine tuženi je obvezan da apelantu na ime troškova postupka naknadi iznose od po 500,00 KM na ime sudske takse na tužbu i presudu uz troškove postupka koji su dosuđeni presudom od 1. rujna 2014. godine, pa drugi stav presude koji se odnosi na troškove postupka glasi: „Dužan je tuženi naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 6.565,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja".

9. Rješenjem Općinskog suda broj 63 0 P 019622 13 P od 21. studenog 2014. godine utvrđeno je da apelant nije platio sudsku taksu na tužbu i presudu u iznosima od po 500,00 KM, te je naloženo apelantu da plati sudsku taksu u roku od osam dana.

10. Presudom Županijskog suda broj 10 0 P 002853 15 Gž od 3. svibnja 2018. godine uvažene su žalbe tuženog i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neutemeljen, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 21. studenog 2014. godine.

11. U obrazloženju presude Županijski sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu na temelju odredbe članka 2. Zakona o unutrašnjim poslovima BiH, jer su u vrijeme nastanka predmetne štete na snazi bile odredbe članka 3. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH i odredbe čl. 2. i 12. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko – neretvanske županije. Ukazao je da je Zakonom o unutrašnjim poslovima Federacije BiH propisano da su unutrašnji poslovi, između ostalog, sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela terorizma (članak 2.), te da se pojam terorizam odnosi na „terorizam" kao i „međunarodni terorizam", kako je definiran u KZ (članak 3.). Također je ukazao da je odredbom članka 201. KZ propisano da teroristički čin podrazumijeva koju od sljedećih namjernih radnji koja, s obzirom na svoju prirodu ili okolnost može ozbiljno oštetiti državu ili međunarodnu organizaciju, te da je između ostalog propisan i napad na život osobe koja može prouzrokovati njenu smrt (točka

a) kao i ispuštanje opasnih materija ili izazivanje požara, eksplozija ili poplava s ciljem ugrožavanja života ljudi (točka g). S tim u vezi je istakao da predmetni štetni događaj nesporno predstavlja akt nasilja, međutim, ukazao je da se svaki akt ne može smatrati aktom nasilja ili terora u smislu odredbe iz članka 180. ZOO iz kojeg bi proizašla posebna odgovornost tuženog. S obzirom da predmetni akt nasilja nije bio usmjeren na rušenje Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa, odnosno da predmetni akt nasilja nije bio motiviran političkim pobudama, Županijski sud je zaključio da tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu. Također je ukazao da je odredbama članka 12. stavak 1. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko – neretvanske županije propisano da Županijsko ministarstvo unutarnjih poslova obavlja zaštitu života i imovine i provodi ustav i zakone županije (točka 1.), te da neposredno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, kao i zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kada je javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog ili drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune (točka 6.). Stoga je zaključio da su predmetnu štetu bili dužni spriječiti organi unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije, koji su i provodili istragu i uviđajne radnje povodom predmetnih akata nasilja.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 019622 18 Rev od 7. studenog 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te je istakao da je pravni stav drugostupanjskog suda pravilan i da se revizijom neutemeljeno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ukazao je na sadržaj odredbe članka 180. ZOO i istakao da se akt nasilja ne može smatrati aktom nasilja i terora u smislu odredbe članka 180. ZOO iz kojih bi proizlazila posebna odgovornost tuženog, ukoliko takav akt nasilja nije usmjeren na rušenje Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa, odnosno ukoliko takav akt nasilja nije motiviran političkom pobudama, te da je ključno pitanje za utvrđivanje pasivne legitimacije tuženog u skladu sa člankom 180. stavak 1. ZOO čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe izvršenje krivičnog djela iz koga je proizašla predmetna šteta. Vrhovni sud je ukazao i da je odredbama Ustava Federacije BiH propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije BiH suzbijanje međunarodnog i međužupanijskog kriminala, posebno terorizma, neovlaštene trgovine drogom i organiziranog kriminala, te saradnja sa Interpolom (odredba III članak 1.) i da županijama pripadaju sva ovlaštenja koja nisu izričito dodijeljena federalnoj vlasti, a posebno uspostava i nadziranje snaga policije (odredba III članak 4.). Također je ukazao na sadržaj odredaba čl. 2. i 3. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, te istakao da iz tih odredaba proizlazi da nije u nadležnosti organa tuženog da sprečavaju akte terora i nasilja koji istovremeno ne predstavljaju krivično djelo terorizma. Slijedom navedenog je zaključio da, suprotno stavu revizije, tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete koja je prouzrokovana apelantu uslijed akta nepoznatog izvršioca. Vrhovni sud je nadalje ukazao da je odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanske županije propisano da Županijsko ministarstvo unutarnjih poslova naročito: obavlja zaštitu života i imovine i provodi ustav i zakone županije (točka 1), te da nadležno Županijsko ministarstvo neposredno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, kao i zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kada javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog ili drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune (točka 6). S tim u vezi je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant nosilac pravosudne funkcije, da je za vrijeme obavljanja te funkcije nepoznato lice bacanjem eksplozivnih naprava u dva navrata ispred apelantove porodične kuće, u vrijeme kada je apelant boravio u kući, nanio štetu na porodičnoj kući i automobilima parkiranim ispred kuće, te da se navedeni akti imaju smatrati aktom nasilja. Vrhovni sud je, međutim, istakao da se svaki akt nasilja ne može se smatrati aktom nasilja ili terora u smislu odredbe članka 180. ZOO iz kojeg bi proizašla posebna odgovornost tuženog, te da tuženi nije odgovoran za štetu nastalu bacanjem eksplozivne naprave od strane nepoznatog lica ili više lica, ukoliko takav akt nasilja nije usmjeren na rušenje Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa, odnosno ukoliko takav akt nasilja nije motiviran političkim pobudama. S obzirom da iz predmetnog sudskog spisa ne proizlazi da je bacanje bombe u apelantovo dvorište bilo motivirano isključivo njegovim obavljanjem funkcije suca, u svrhu prisile i zastrašivanja da nešto učini ili ne učini, niti da je motivirano političkim pobudama, niti je apelant to potvrdio u svom iskazu ni na tu okolnost izvodio dokaze, Vrhovni sud je zaključio da se predmetni akt nasilja ne može podvesti pod definiciju terorizma, već da sve okolnosti slučaja iz tog vremena upućuju na zaključak drugostupanjskog suda da se radi o aktu nasilja od strane pojedinca na apelanta lično. Ukazao je da odredbe KZ pružaju krivičnopravnu zaštitu sucu u slučaju korištenja fizičke sile, prijetnje i zastrašivanja kako bi se sudac spriječio da vrši službenu dužnost u vezi sa krivičnim i građanskim postupkom koji se vodi po zakonu (ometanje rada pravosuđa), te istakao da u konkretnom slučaju nije dokazano se radilo o takvom djelu, jer apelant u svom iskazu nije potvrdio da je imao prijetnje u vezi sa određenim sudskim postupkom koji je vodio, niti da je po tom temelju njegova sigurnost na navedeni način bila ugrožena. S tim u vezi je ukazao i da suci i tužioci uživaju ljudska prava kao i sve druge osobe, a pitanje njihove zaštite zbog posla koji obavljaju, što apelant stavlja u prvi plan kod predmetne tužbe za naknadu štete, je odvojeno pitanje, čiji odgovor ne daje obilježja krivičnog djela terorizma, jer kada je u pitanju sigurnost sudac općinskih i županijskih sudova za koju je nadležna sudska policija, shodno odredbi čl. 2, 7. i 9. Zakona o sudskoj policiji, ali se u zaštitu mogu uključiti županijski i općinski organi unutarnjih poslova. Istakao je da zakon ne sadrži posebna kaznena djela kojima bi bila sankcionirana sila ili ozbiljna prijetnja prema sucu u vršenju ili izvan vršenja službene dužnosti, te je zauzeo stanovište da procesuiranje krivičnog djela zbog nasilja protiv sudac i tužioca spada u pitanje opće sigurnosti što je u nadležnosti lokalnih policijskih organa, s obzirom da takva kaznena djela ne predstavljaju krivično djelo terorizma, nego ugrožavanje sigurnosti iz članka 183. KZ, napad na službenu osobu iz članka 359. KZ, izazivanje opće opasnosti iz članka 323. KZ, te kaznena djela protiv pravosuđa. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno stavu revizije, tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete koja je apelantu prouzrokovana uslijed naprijed navedenih akata nepoznatog izvršioca. Pri tome je naglasio da navedeni zaključak potvrđuje i činjenica da su organi Hercegovačko – neretvanske županije provodili istragu povodom obje eksplozije, da Federalna uprava policije nije učestvovala u istrazi i uviđajnim radnjama, pa organi koji su bili dužni spriječiti tu štetu nisu Federalni nego Županijski organi unutarnjih poslova. Kako apelant u prvostupanjskom postupku, do kada je to jedino bilo moguće, nije pružio adekvatne dokaze na temelju kojih bi se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak da se radnja bacanja bombe u njegovo dvorište može okarakterirati krivičnim djelom terorizma, zaključio je da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. U konačnici, u odnosu na pozivanje revizije na odluku Ustavnog suda broj AP 466/14, je istakao da stav iz navedene odluke nije primjenjiv na konkretni slučaj jer je u navedenoj odluci utvrđeno da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela terorizma, a ne samo akta terora i nasilja što je u konkretnom slučaj. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je povod i razlog bacanja eksplozivnih naprava na njegovu porodičnu kuću isključivo bavljenje apelanta sudijskim pozivom, te da je navedene akte prvostupanjski sud pravilno prepoznao kao akte nasilja i terora u smislu odredbe članka 180. ZOO. Navodi da je drugostupanjski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su organi tužene dužni sprečavati akte terora i nasilja samo ako ti akti predstavljaju krivično djelo terorizma, da se proizvoljno pozvao na Zakon o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanske županije jer se taj zakon ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da se predmetni događaj nije desio u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, već u Zapadnohercegovačkoj županiji u kojoj apelant ima prebivalište. Navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zauzeo stanovište da su organi tuženog dužni sprječavati akte terora i nasilja samo ako predstavljaju krivično djelo terorizma, da se ne radi o aktu nasilja motiviranom političkim pobudama, već o aktu nasilja od strane pojedinca na apelanta lično, te da su lokalni organi zaključili da se radi o krivičnom djelu ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. KZ. U konačnici navodi da je taj stav Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda zauzetim u odluci broj AP-466/14 u kojoj je navedeno da je odgovornost države u smislu odredbe članka 180. ZOO zasnovana na principima objektivne odgovornosti i pravičnosti i da se odgovornost države za akte terora u smislu navedene zakonske odredbe, a time i pravo oštećenog da traži naknadu štete po ovom temelju, ne zasniva i ne ovisi o utvrđenju da akt terora predstavlja konkretno krivično djelo.

II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je ponovio argumentaciju navedenu u obrazloženju osporene presude, te naveo da ostaje kod pravnog stava po pitanju utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Naveo je da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje niti prava na imovinu, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

16. Županijski sud je naveo da su apelacioni navodi neutemeljeni, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

17. Tuženi je naveo da je predmetna apelacija trebala biti dostavljena Glavnom uredu Federacije BiH, da je apelacija neutemeljena i nedokazana u odnosu na tuženog, te da tuženi nije povrijedio apelantova ustavna prava.

V.Relevantni propisi

18. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02 – ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08)

19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

III. PODJELA NADLEŽNOSTI IZMEĐU FEDERALNE I KANTONALNE

VLASTI

Član 1. tačka d) U isključivoj su nadležnosti Federacije:

[...]

d) suzbijanje terorizma, međukantonalnog kriminala, neovlaštene trgovine drogom i organiziranog kriminala, [...] Član 4. tačka a) Kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti.

Posebno su nadležni za:

a) uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga koje će imati jedinstvene federalne uniforme sa kantonalnim oznakama, [...]

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11)

21. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Odgovornost usled terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno - politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.

[…]

22. Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH”, br. 42/02, 46/02 - ispravka, 19/03 i 21/03 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Unutrašnji poslovi iz nadležnosti Federalnog ministarstva su:

1) sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela terorizma, međukantonalnog kriminala, stavljanja u promet opojnih droga i organizovanog kriminala, te pronalaženje i hvatanje učinilaca tih krivičnih djela i njihovo privođenje nadležnim organima;

2) osiguranje određenih ličnosti i zgrada Federacije;

3) školovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje;

4) državljanstvo Federacije.

Unutrašnji poslovi iz zajedničke nadležnosti Federacije i kantona su provođenje zakona i drugih propisa o državljanstvu i putnim ispravama državljana Bosne i Hercegovine sa teritorije Federacije, i o boravku i kretanju stranaca na teritoriji Federacije.

Kada se zakoni i drugi propisi provode od strane kantonalnih organa u skladu sa prethodnim stavom, Federalno ministarstvo može donijeti propise i upute za provođenje zakona i inače koordinira aktivnosti kantonalnih organa u toj oblasti, ukoliko drugim relevantnim federalnim zakonom nije drugačije propisano.

Član 3.

Međukantonalni kriminal, u smislu ovoga zakona, se odnosi na krivično djelo u kojemu počinitelji i žrtve žive u različitim kantonima, djelo počinjeno na području više kantona, djelo započeto na području jednog kantona i završeno na području drugog kantona, ili djelo čije su se štetne posljedice desile na području dva ili više kantona.

"Organizirani kriminal" se odnosi na "organizirani kriminal" kako je definiran u Zakonu o Vrhovnom sudu Federacije BiH (koji je izmijenjen Zakonom o dopunama i izmjenama Zakona o Vrhovnom sudu Federacije BiH ili izmjenama i dopunama tog zakona koje uslijede.).

"Terorizam" se odnosi na "terorizam" i "međunarodni terorizam" kako je definiran u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

"Stavljanje u promet opojnih droga" se odnosi na "neovlaštenu proizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga" kako je definirano u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

23. Zakon o unutarnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona (“Narodne novine HNK”, br. 2/98, 4/01, 3/02, 1/03, 2/06, 5/08 i 6/08) neslužbeni prečišćeni tekst preuzet sa https://www.muphnk.ba/en/legislativa-kategorije/zakoni Članak 12.

U obavljanju nadležnosti iz članka 2. ovog Zakona Ministarstvo naročito:

1. obavlja zaštitu života i imovine i provodi Ustav i zakone Županije;

[…] 6. neposredno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i osobne sigurnosti građana, kao i zaštitu objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kada je javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog i drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune;

[…]

24. Zakon o unutarnjim poslovima („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ broj 12/03).

Član 2.

Unutarnji poslovi prema ovom Zakonu su poslovi koji se odnose na:

- provođenje Ustava i zakona županije, Federacije Bosne i Hercegovine i BiH o pitanjima unutarnjih poslova osim poslova koji su u ovlasti Ministarstva Federacije;

- poslove policije koje Ministarstvo Federacije prenese Ministarstvu;

- obavljanje poslova očuvanja javnog reda i mira i osiguranja javnih skupova i osiguranje osoba i objekata;

- pružanje zaštite života, prava i sigurnosti osoba i imovine;

- neposredno poduzimanje mjera na sprječavanju i otkrivanju kaznenih djela, prijestupa i prekršaja;

- vršenje nadzora i upravljanja cestovnim prometom;

- obavljanje poslova vezanih za nabavku, posjedovanje i nošenje oružja i streljiva;

- obavljanje poslova koji se odnose na osobne iskaznice, osobno ime, registraciju vozila, polaganje vozačkih ispita, izdavanje vozačkih dozvola i drugih poslova koji se odnose na rješavanje u upravnim stvarima koji su ovim Zakonom i drugim propisima stavljeni u ovlasti Ministarstva.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 019622 18 Rev od 7. studenog 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. prosinca 2019. godine a apelacija je podnesena 14. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su Županijski i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud zaključio da predmetni akt nasilja predstavlja krivično djelo terorizma iz članka 201. KZ i da su predmetni akt nasilja bili dužni spriječiti organi Federalne uprave policije, slijedom čega je obvezao tuženog na naknadu predmetne štete primjenom odredbe članka 180. ZOO. Županijski i Vrhovni sud su, sa druge strane, zauzeli stanovište da predmetni akt nasilja nije bio usmjeren na rušenje Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa, odnosno da nije bio motiviran političkim pobudama, već usmjeren prema apelantu lično i da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu terorizma koje je u nadležnosti Federalne uprave policije, te da stoga tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu koju je apelant pretrpio. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe III čl. 1. i 4. Ustava Federacije BiH kojima je propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije BiH suzbijanje međunarodnog i međužupanijskog kriminala, posebno terorizma, neovlaštene trgovine drogom i organiziranog kriminala i saradnja sa Interpolom i da županijama pripadaju sva ovlaštenja koja nisu izričito dodijeljena federalnoj vlasti, a posebno uspostava i nadziranje snaga policije, kao i na odredbe čl. 2. i 3. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH iz kojih proizlazi da nije u nadležnosti organa tuženog da sprečavaju akte terora i nasilja koji istovremeno ne predstavljaju krivično djelo terorizma. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da suci uživaju ljudska prava kao i sve druge osobe, da zakon ne sadrži posebna kaznena djela kojima bi bila sankcionirana sila ili ozbiljna prijetnja prema sucu u vršenju ili izvan vršenja službene dužnosti, te da, stoga, procesuiranje krivičnog djela zbog nasilja protiv sudaca spada u pitanje opće sigurnosti koje je u nadležnosti lokalnih policijskih organa. Dovodeći u vezu navedene odredbe zakona i Ustava Federacije BiH sa odlučenjem Županijskog i Vrhovnog suda i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 466/14 ukazao da odredba članka 180. ZOO, koja je in concreto pravni temelj apelantovog tužbenog zahtjeva, zahtijeva da je šteta nastala uslijed terorističkog akta koji je usmjeren prema državi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 466/14 od 11. siječnja 2017. godine, tač. 35. dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je također naglasio da pravo oštećenog da traži naknadu štete na temelju odredbe članka 180. ZOO ne zavisi od utvrđenja da akt terora predstavlja i konkretno krivično djelo, pa tako ni krivično djelo terorizma. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Županijski i Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku odgovornost za štetu nastalu usljed predmetnog akta nasilja doveli u vezu sa nadležnošću za sprečavanje konkretnog akta nasilja, kako je i propisano odredbom članka 180. ZOO, i zaključili da je u pitanju nadležnost županijskog organa unutarnjih poslova s obzirom da konkretni akt nasilja nije bio motiviran političkim pobudama, već usmjeren prema apelantu lično. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je navedeni stav redovnih sudova komplementaran stavu izraženom u odluci broj AP 466/14. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u navedenom apelacionom postupku, za razliku od konkretnog slučaja, zaključeno da je akt nasilja i terora bio usmjeren protiv same Federacije BiH, odnosno njenog Ustavom utvrđenog društvenog poretka, a uzimajući u obzir specifične okolnosti tog predmeta (da se radilo o bacanju eksplozivne naprave na stambeni objekat u kojem su povratnici u svoj prijeratni dom proslavljali svoj vjerski praznik kojeg su manifestirali i spoljnjim znacima (okićeni bor) pred svojom kućom na koji način su povrijeđena prava iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH). U pogledu apelantovih navoda da se osporene odluke proizvoljno pozivaju na Zakon o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanske županije, a sporni događaj se desio u Zapadnohercegovačkoj županiji u kojoj apelant ima prebivalište, Ustavni sud zapaža da se očigledno radi o propustu redovnih sudova. Ustavni sud, međutim, ukazuje da navedeni propust redovnih sudova ne čini per se nepravičnim predmetni parnični postupak u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 69/20 od 9. lipnja 2021. godine, točka 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, odredbama članka 12. stavak 1. Zakona o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanske županije, na koje su se redoviti sudovi pozvali u osporenim odlukama, je propisano da Županijsko ministarstvo unutarnjih poslova naročito: obavlja zaštitu života i imovine i provodi ustav i zakone županije (točka 1), te da nadležno Županijsko ministarstvo neposredno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, kao i zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kada javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog ili drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune (točka 6). S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 2. Zakona o unutarnjim poslovima koji je na snazi u Zapadnohercegovačkoj županiji, gdje se predmetni akt nasilja i desio, stipuliraju istu obvezu županijskih organa unutarnjih poslova da, inter alia, pružaju zaštitu života, prava i sigurnosti osoba i imovine i očuvanja javnog reda i mira i osiguranja javnih skupova i osiguranje osoba i objekata. Iz navedenog, dakle, proizlazi da iz odredaba zakona iz Hercegovačko-neretvanskog i Zapadnohercegovačke županije proizlazi da je u ingerenciji županijskih organa unutarnjih poslova u obje županije da, inter alia, pružaju zaštitu života i imovine. Stoga, Ustavni sud, sagledavajući predmetni postupak u cjelini (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, paragraf 68; Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, stavak 19), smatra da navedeni propust redovnih sudova nije ugrozio pravičnost predmetnog postupka gledano u cjelini.

36. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže jasne i precizne razloge koji, suprotno apelantovim navodima, ne predstavljaju rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge za zaključak da predmetni akt nasilja nije bio usmjeren protiv Federacije BiH, već protiv apelanta lično, te da stoga tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu jer nije bio dužan da spriječi nastanak predmetne štete, u smislu odredbe članka 180. ZOO, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-593/20 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio