Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-696/20 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-696/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 696/20, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 003724 19 Gž 3 od 24. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 003724 19 P 3 od 29. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Ajanović, općinski pravobranilac, podnijela je 20. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 003724 19 Gž 3 od 24. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 003724 19 P 3 od 29. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i E. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 7. jula 2021. i 12. jula 2021. godine.

4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 003724 19 P 3 od 29. marta 2019. godine obavezana je apelantica da tužiocu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 18.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 13.800,00 KM, kao i zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime troškova postupka, te je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelantica tužiocu izdala urbanističku saglasnost za izgradnju predmetnog stambenog objekta, da je predmetni objekt izgrađen u gabaritima većim od onih za koje je data dozvola, te da je predmetni objekt oštećen. Naveo je da je sporan uzrok nastale štete, odnosno da li je apelantica odgovorna za nastala oštećenja na tužiočevom objektu, odnosno da li je apelantica propustila da prije izdavanja navedene dozvole provede zakonom propisan postupak, te da li je tužilac postupao po izdatim rješenjima, odnosno da li postoji njegov doprinos u prouzrokovanju štete, dok je na apelanticinoj strani bila sporna pasivna legitimacija i da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 154, 155, 172. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbi čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju (vidi Relevantne propise). Također je ukazao da je Odlukom o prostornom uređenju Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da u svrhu planskog razvoja područja Općine, izgradnje naselja i objekata, stvaranje održavanje povoljnih uvjeta za život, utvrđuju se neplodna i ugrožena zemljišta (član 4. stav 1. tačka 5), te da se ugrožena bujična, plovna zemljišta, kao i klizišta utvrđuju prostornim planom Općine (član 10). Općinski sud je dalje ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da je tužilac izgradio predmetni objekt za koji je prethodno pribavio urbanističku i građevinsku saglasnost izdatu od apelanticinih organa, a nalazom i mišljenjem vještaka je utvrđeno da klizište nije sanirano. U vezi s tim je istakao da činjenica da u vrijeme izdavanja odobrenja za gradnju sporno zemljište nije bilo označeno kao klizište ne znači da je apelantica bila oslobođena obaveze preduzimanja svih potrebnih mjera radi provjeravanja sigurnosti terena na kojem će se graditi. U pogledu apelanticinog prigovora zastare predmetnog potraživanja, Općinski sud je istakao da je klizanje tla proces koji traje duži vremenski period, da je predmetni objekt već 2003. godine oštećen do te mjere da je postao neuslovan za stanovanje, te da je tek vještak građevinske struke u ovom postupku naveo kako štetu nije ekonomski opravdano sanirati, što znači da je za tužioca od tada otvoren postupak za naknadu totalne štete na svom objektu. S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena sudu 18. septembra 2009. godine, zaključio je da u konkretnom slučaju nisu protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke i njegovog dopunskog nalaza, koje je u cijelosti prihvatio, proizlazi da su oštećenja na predmetnim objektima posljedica klizišta, te da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da predmetna šteta nije posljedica isključivo klizišta, već da je postojao i utjecaj nesolidne gradnje. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, propust nadležnog organa uprave je upravo to što u postupku izdavanja potrebnih dozvola nije zatražio da se izvrši preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti i da je taj postupak trebao prethoditi postupku izdavanja dozvola za gradnju tužiocu, te da bi navedeno postupanje predstavljalo zakonit i pravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s čl. 4, 5, 61. i 62. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke. U vezi s tim je ukazao da su Vrhovni sud Bosne i Hercegovine u sličnoj činjenično-pravnoj situaciji u svojoj Odluci broj Rev-73/89 od 22. juna 1989. godine, te Vrhovni sud Federacije BiH u presudama br. 070 0 Rev 08 000 552 od 3. septembra 2009. godine, 36 0 P 000088 10 Rev od 12. maja 2011 godine i 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine, dali značaj i primjenu citiranim zakonskim odredbama. Također je istakao da citirane odredbe otklanjaju dilemu da li je apelanticin nadležni organ dužan reagirati nakon što evidentira klizište ili je dužan evidentirati, prije planiranja gradnje, opasnost od ugroženosti tla klizištem. U vezi s tim je naglasio da je prije izdavanja odobrenja za građenje apelanticin nadležni organ morao biti apsolutno siguran u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole da li može takvo odobrenje i dozvole izdati, odnosno da li je lokacija sigurna za gradnju. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, apelantica odgovorna za predmetnu štetu s obzirom na to da je tužiocu izdala odobrenje za gradnju na predmetnoj lokaciji. Općinski sud je, međutim, naveo da se shodno nalazima i mišljenjima vještaka odgovornost za predmetnu štetu ne može pripisati isključivo apelantici s obzirom na to da je i tužilac doprinio nastanku predmetne štete. U vezi s tim je istakao da se tužiočevi propusti ogledaju u činjenici da je predmetni objekt izgradio nesolidno, da na objektu nisu urađeni serklaži (stubovi), a fundiranje nije bilo odgovarajuće, te u tome što tužilac nije postupio po svim tačkama rješenja kojim se dozvoljava gradnja na način da nije prijavio početak gradnje, nije bilo nadzora i nije podnio zahtjev za tehnički prijem i izdavanje upotrebne dozvole. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbama člana 192. ZOO propisano da oštećeni koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu (stav 1), te da kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja (stav 2). S obzirom na to da iz iskaza vještaka proizlazi da je dominantni uzrok nastanka predmetne štete činjenica da je objekt izgrađen na klizištu, zaključio je da je odgovornost na apelantici u iznosu od 60%, a na tužiocu 40%, naročito uzimajući u obzir da, shodno nalazu i mišljenju vještaka geološke struke, bilo koje temeljenje objekta na dubini ispod 6 metara ne bi predstavljalo stabilan temelj i objekt bi bio podložan oštećenjima, što svakako prevazilazi svaki standard građenja stambenih objekata. Istakao je da predmetni objekt predstavlja tužiočev dom i da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, koju nije moguće sanirati ukoliko se ne sanira klizište. Slijedom navedenog je zaključio da tužilac osnovano potražuje iznos od 32.000,00 KM, koji predstavlja vrijednost bez obračunate amortizacije, ali uz uvažavanje tužiočevog doprinosa nastaloj šteti u procentu od 40%. S obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je vrijednost upotrebljivog materijala 40%, a iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da je tužilac na ime sanacije nastale štete od apelantice već dobio iznos od 1.000,00 KM, zaključio je da se i ovi iznosi imaju uračunati prilikom određivanja naknade, te da, stoga, tužiocu na ime naknade materijalne štete pripada ukupan iznos od 18.200,00 KM.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 003724 19 Gž 3 od 24. decembra 2019. godine odbijene su apelanticina i tužiočeva žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode parničnih stranaka kojima se ukazuje da provedeni dokazi nisu cijenjeni u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud dao ocjenu svih izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja, svakog zasebno i svih zajedno, da su odlučne činjenice u pobijanoj presudi utvrđene na potpun i pravilan način, saglasno predloženim dokazima. Dalje je naveo da je neosnovan apelanticin žalbeni navod o povredi odredbe člana 2. stav

1. ZPP, odnosno navod da prvostepeni sud nije donio presudu u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Kantonalni sud je istakao da je tačno da je tužilac konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da se apelantica obaveže da mu na ime naknade materijalne štete „zbog oštećenja nastalih uslijed pojave i nesaniranja klizišta isplati iznos od 32.000,00 KM“ i da su u izreci pobijane presude izostale riječi „zbog oštećenja nastalih uslijed pojave i nesaniranja klizišta“. Međutim, istakao je da izostavljanjem u izreci pobijane presude riječi „zbog oštećenja nastalih uslijed pojave i nesaniranja klizišta“ prvostepeni sud nije izašao iz okvira konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva, niti je ovakvo postupanje prvostepenog suda bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Također je naglasio da, osim toga, izreka prvostepene presude sadrži i odluku o usvajanju i odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja, a sve shodno odredbama čl. 176. i 191. stav 3. ZPP. Dalje je ocijenio neosnovanim žalbene navode parničnih stranaka o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, kako one na kojima je tužilac zasnovao tužbeni zahtjev, tako i one na kojima je apelantica zasnovala odgovor na tužbu, i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za odluku dao jasne, logične i uvjerljive razloge koje, kao odgovarajuće, u potpunosti prihvata i drugostepeni sud. Također je naveo da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor o povredi odredbe člana 77. ZPP. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud, imajući u vidu obrazloženje tog suda dato u rješenju od 21. septembra 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda od 20. aprila 2015. godine i predmet vraćen istom prvostepenom sudu, ispravno postupio kada je zakazao pripremno ročište. Naveo je da je u predmetnoj situaciji, kada je Kantonalni sud navedenim rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i naložio prvostepenom sudu da na ročište za glavnu raspravu pred vještaka geološke struke pozove i vještaka građevinske struke i da je potrebno jasno utvrditi koji su sve uzroci doveli do štete na objektu i da li je sva šteta posljedica klizišta ili posljedica nesolidne gradnje, slabog održavanja itd., da li je tuženi vršio sanacione radove na otklanjanju klizišta od njegovog aktiviranja, da li je klizište i sada aktivno kako to utječe na sigurnost stanovanja tužioca, te mogućnost sanacije objekta, a sve ove činjenice dovodeći ih u vezu s nalazom vještaka geološke i građevinske struke i ostalim provedenim dokazima prvostepeni sud nije ni mogao drugačije postupiti nego ponovo zakazati pripremno ročište. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelanticine žalbene navode kojim se ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prirodnoj nesreći za koju apelantica ne snosi odgovornost, te je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je uzrok oštećenja tužiočevog stambenog objekta klizište, pa se ni u kom slučaju ne radi o prirodnoj nesreći iz razloga što je apelantica propustila da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i rješenja o odobrenju gradnje izvrši istraživačke radove radi utvrđivanja geološkog sastava tla, njegove nosivosti i stabilnosti. Pri tome je naglasio da iz provedenih vještačenja proizlazi da su i u periodu izdavanja građevinske dozvole postojale potencijalna mogućnost i indicije za pojavu klizišta, a u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje apelantica je morala biti apsolutno sigurna da li takvo odobrenje i dozvole može izdati, odnosno da li je predmetna lokacija sigurna za gradnju. Dalje je ocijenio neosnovanim apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kroz tvrdnju da je dugotrajnim vođenjem postupka u situaciji kada treba da plati troškove postupka i zatezne kamate na iznos dosuđen na ime naknade štete. U vezi s tim je istakao da je apelantica imala mogućnost da tužiocu isplati predmetnu štetu kako se ne bi prouzrokovali daljnji troškovi postupka i na taj način izbjegne plaćanje kamata. Kantonalni sud je dalje naveo da se ne mogu uvažiti kao osnovani ni apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio tužiočev doprinos u nastanku predmetne štete. Naveo je da je tačno da je vještak građevinske struke iznio mišljenje prema kojem tužiočev doprinos u nastanku predmetne štete iznosi 50% i istakao da navedeno predstavlja pravno pitanje o kojem odlučuje sud, a ne vještak, te da je za zaključak da tužiočev doprinos u nastanku predmetne štete iznosi 40% prvostepeni sud dao jasno i valjano obrazloženje koje, kao odgovarajuće, u potpunosti prihvata i drugostepeni sud. Također je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da prvostepeni sud nije odlučio o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud odlučio i o istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, dajući jasne razloge zbog kojih ovaj prigovor nije prihvatio kao osnovan. Pri tome je istakao da pasivna legitimacija na strani apelantice proizlazi iz okolnosti da su apelanticini organi izdali tužiocu urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju predmetnog stambenog objekta, a da prethodno nisu provedena ni minimalna geološka i geomehanička ispitivanja. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim žalbenim tvrdnjama, pravilno cijenio prigovor zastare predmetnog potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, te je istakao da je pogrešno apelanticino pozivanje na član 644. stav 2. ZOO koji se odnosi na ugovor o građenju i koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Dalje je naveo da je tačno da predmetni objekt više ne predstavlja tužiočev dom jer tužilac živi u novoj kući koju je sagradio na drugoj lokaciji, međutim, istakao je da, pored navedenog, tužiocu, suprotno apelanticinim navodima, pripada pravo na naknadu predmetne štete u iznosu koji nije umanjen za amortiziranu vrijednost uništenog stambenog objekta. Ukazao je da je odredbom člana 190. ZOO propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Istakao je da iz stanja spisa i provedenih dokaza nesporno proizlazi da sanacija predmetnog stambenog objekta nije isplativa, tako da tužilac ima pravo na naknadu štete do iznosa potrebnog da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije prouzrokovane štete. Pri tome je naglasio da ukoliko bi se tužiocu dosudila naknada štete umanjena i za amortizirani iznos, njegova materijalna situacija ne bi bila dovedena u ono stanje u kome se nalazila prije nastanka štete, a što bi bilo suprotno odredbi čl. 185. stav 1. i 190. ZOO.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da su joj povrijedili pravo na pristup sudu, pravo na nezavisan i nepristrasan sud i pravo stranaka na ravnopravnost. Navodi da je Općinski sud tri puta bez tužiočevog prijedloga i bez izjašnjenja o tom prijedlogu sam preinačio tužbeni zahtjev, a da pri tome nije postupio u skladu s odredbom člana 228. ZPP jer uopće nije raspravljao sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud. Navodi da to za posljedicu ima povredu apelanticinog prava na imovinu jer je apelantica zbog tužiočevog propusta obavezana da plati visoke troškove postupka i zakonske zatezne kamate koje su na godišnjem nivou 12%, a postupak se vodi 10 godina. Navodi da je drugostepeni sud proširio zadatak vještaku građevinske struke i naložio provođenje vještačenja po vještaku geološke struke u obimu većem od predloženog od strane tužioca, na koji način se izlazi iz okvira činjeničnih navoda tužbe i predloženog predmeta i obima vještačenja. Nadalje, navodi da je tužilac zasnivao tužbeni zahtjev na činjenici da je predmetna šteta nastala uslijed klizišta, a što predstavlja prirodnu nesreću/višu silu shodno odredbi člana 3. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, odnosno prirodnu nepogodu u smislu člana 177. ZOO, a za koju odgovornost ne snosi apelantica. Apelantica navodi da je vještak građevinske struke jasno naveo da je uzrok nastanka predmetne štete 50% posljedica nesolidne gradnje, a sudovi, samo zato što je tužilac u završnoj riječi tako tvrdio, procjenjuju doprinos i umanjuju iznos štete – odnosno vrijednost objekta za 40%. Također navodi da sudovi nisu umanjili iznos štete za amortizaciju iako tužilac ne stanuje u predmetnom objektu, te da nisu odlučili o prigovoru pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja po članu 644. ZOO. Navodi da stav Kantonalnog suda da prvostepeni sud izostavljanjem u izreci presude riječi „zbog oštećenja nastalih uslijed pojave i nesaniranja klizišta” nije izašao iz okvira konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva predstavlja proizvoljnu primjenu procesnog prava jer je na taj način sud izmijenio odlučne činjenice na kojim tužilac zasniva tužbeni zahtjev, a na štetu apelantice. Dalje navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da prvostepeni sud u procesnoj situaciji kada je Kantonalni sud rješenjem od 21. septembra 2015. godine ukinuo prvostepenu presudu nije ni mogao drugačije postupiti nego ponovo zakazati pripremno ročište. Također navodi da je Općinski sud odbio provođenje svih dokaza koje je apelantica predložila na ročištu održanom nakon što je prvostepena presuda ukinuta navedenim rješenjem, što smatra povredom njenog prava na pravično suđenje.

II.Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavovima koje je Kantonalni sud zauzeo u osporenoj odluci, te da različita pravna shvaćanja ne mogu predstavljati kršenje apelanticinih prava na koja se pozvala. Navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

12. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da je sud postupao u skladu s pozitivnim propisima navedenim u obrazloženju osporene presude, koje sadrži odgovore na apelanticine navode. Naveo je i da ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporene presude, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

2. Presuda

a) Opće odredbe Član 176.

(1)Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

(2)Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 191.

(1)Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(2)Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi bili prisutni, te dan kad je presuda donesena.

(3)Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

(4)U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

(5)U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja, iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

PROUZROKOVANJE ŠTETE

Odsek 1.

OPŠTA NAČELA

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Podeljena odgovornost Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

ODGOVORNOST IZVOĐAČA I PROJEKTANTA ZA SOLIDNOST GRAĐEVINE

U čemu se sastoji Član 644.

Izvođač odgovara za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vreme od deset godina od predaje i prijema radova.

Izvođač odgovara i za nedostatke zemljišta na kome je podignuta građevina, koji bi se pokazali za vreme od deset godina od predaje i prijema radova, osim ako je specijalizovana organizacija dala stručno mišljenje da je zemljište podobno za građenje, a u toku građenja se nisu pojavile okolnosti koje dovode u sumnju osnovanost stručnog mišljenja.

Isto važi i za projektanta ako nedostatak građevine potiče od nekog nedostatka u planu.

Oni su odgovorni prema odredbama prethodnih stavova ne samo naručiocu nego i svakom drugom sticaocu građevine.

Ova njihova odgovornost ne može se ugovorom ni isključiti ni ograničiti.

15. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 13/74, 21/81, 34/86, 2/87 i 5/87) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. st. 1. i 2.

U svrhu planske izgradnje naselja, stvaranja i održavanja povoljnijih uslova za život, rad i odmor čovjeka i dugoročnog upravljanja prirodnim dobrima, u prostoru se utvrđuje:

a) građevinsko zemljište,

b) poljoprivredno zemljište,

c) šumsko zemljište,

d) vodne površine,

e) zaštićena i rekreaciona područja,

f) saobraćajne površine (putevi, pruge, aerodromi i sl.)

g) neplodno zemljište i površine za ostale namjene.

Građevinsko zemljište utvrđuje se planom i mora biti ograničeno od zemljišta koja to nisu a u skladu sa budućim urbanim i privrednim razvojem i trajnim očuvanjem uslova čovjekove sredine.

Član 5. stav 1.

Izgradnja naselja i zgrada može se vršiti samo na zemljištu koje je planom, odnosno odlukom skupštine opštine, ako plan nije donesen, utvrđeno kao građevinsko zemljište.

Član 61.

Radi održavanja najvrednijih namjena zemljišta sa stanovišta ekološke ravnoteže i uređenja sredine, zaštićuju se, uređuju i kontrolirano koriste:

- šume i ostala vegetacija,

- poljoprivredna zemljišta visoke vrijednosti ili posebno pogodna za specifične kulture,

- područja ugrožena erozijom i bujicama,

- ostala ugrožena tla (kras, plavna i močvarna područja, degradirane šume, zemljišta i slično),

- područja odnosno tla koja su u opasnosti da postanu ugrožena ili kojima je potrebna posebna zaštita.

Član 62.

Mjere zaštite, uređenja i korišćenja područja i vrijednosti iz prethodnog člana utvrđuju se odgovarajućim propisima, planom, vodoprivrednom i šumsko-privrednom osnovom, planom korišćenja poljoprivrednog zemljišta. Ova područja unose se u odgovarajući plan.

Planom se posebno utvrđuje:

- namjena zemljišta koja odgovara kvalitetu prirodne sredine odnosno izmjena namjene, ako ne odgovara,

- zabrana građenja ili propisivanje posebnih mjera zaštite prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti ili odobrenja za građenje (poseban način temeljenja, visina izgradnje, odvođenje površinskih voda i drugo),

- režim korišćenja zemljišta a naročito: zabrana skidanja biljnog pokrova i humusnog sloja, zabrana ili ograničenje sjeća šuma, ograničenje u načinu korišćenja zemljišta, eksploataciji sirovina, materijala i slično,

- izgradnja hidromelioracionih sistema, protiv eroznih osnova, regulacija obala, regeneracija šuma i drugo.

Član 63. st. 1. i 2.

Planom se utvrđuju zaštitne zone i odgovarajuće mjere zaštite odnosno asanacije. Zaštitne zone uspostavljaju se naročito:

- na strmim obroncima, klizištima i vododerinama, na gornjoj granici vegetacije šumskog pojasa i drugim ekstremnim staništima, gdje je potrebno posebnim mjerama uzgoja i korišćenja spriječiti ili zaustaviti pojave degradacije tla i biljnog pokrova ili unaprijediti razvoj biljnog pokrova,

- kao zone koje štite poljoprivredno ili drugo zemljište, erodirana područja, obale vodotokova, dijelove vodnih slivova i druge površine od dejstva erozije i vjetrova. Član 64. st. 1 -4.

Na zaštitnoj zona zabranjena je svaka izgradnja ako planom nije drukčije određeno.

Izgradnja u zaštitnoj zoni može se planom predvidjeti ili izgradnju može izuzetno odobriti nadležni republički organ uprave ako plan nije donesen, pod ustavom da služi svrsi zaštite ili opštem interesu (objekti javne namjene, infrastrukture i slično).

Ukoliko u zaštitnoj zoni postoje objekti ili su izvršeni radovi, suprotni svrsi zbog koje je zona uspostavljena, na njih se odnosi režim zabrane građenja.

Objekti izgrađeni u zaštićenoj zoni čije postojanje onemogućuje odnosno ugrožava svrhu zbog koje je zona uspostavljena, ukloniće se u roku utvrđenim planom odnosno rješenjem nadležnog organa.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 003724 19 Gž 3 od 24. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 24. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da su joj povrijedili pravo na pristup sudu, pravo na nezavisan i nepristrasan sud i pravo stranaka na ravnopravnost. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

25. Ustavni sud, in primo, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pristup sudu, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji korespondira sa odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na nezavisan sud, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ukazala na postojanje činjenica koje bi pokretale pitanje nezavisnosti suda. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Općinskog i Kantonalnog suda, niti Ustavni sud u spisu apelacije nalazi objektivne dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Kantonalni i Općinski sud prilikom odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima bili pristrasni. Ustavni sud zapaža da apelantica, također, ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je u predmetnom parničnom postupku prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka, niti je kršenje tog načela u konkretnom predmetu očigledno, s obzirom na to da je apelantica u predmetnom postupku imala priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uvjetima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Ustavni sud pri tome ističe da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Općinski sud odbio provođenje svih dokaza koje je predložila apelantica, kako to apelantica tvrdi, niti je apelantica uz apelaciju dostavila zapisnik sa ročišta kao dokaz u korist te tvrdnje. U pogledu apelanticinih navoda da je Kantonalni sud proširio zadatak vještaku građevinske struke i naložio provođenje vještačenja po vještaku geološke struke, Ustavni sud podsjeća na vlastiti stav da iz relevantnih odredbi ZPP proizlazi da sud ima aktivnu ulogu prilikom određivanja predmeta i obima vještačenja i ličnosti samog vještaka, koji postupa kao svojevrsni amicus curiae u situacijama kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, na način da je sud ovlašten da, uvažavajući pri tome načelo dispozicije parničnih stranaka, korigira predmet i obim vještačenja koji predloži parnična stranka s ciljem utvrđivanja činjenica relevantnih u kontekstu konkretnog predmeta spora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3980/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su apelacioni navodi kojima se ukazuje na povredu navedenih aspekata prava na pravično suđenje (pristup sudu, nezavisan i nepristrasan sud i jednakost stranaka u postupku) neosnovani.

26. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelanticu da tužiocu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 18.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, redovni sudovi su istakli da su oštećenja na predmetnim tužiočevim objektima posljedica klizišta i da je propust nadležnog apelanticinog organa to što u postupku izdavanja potrebnih dozvola nije zatražio da se izvrši preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, koji postupak je trebao prethoditi postupku izdavanja dozvola za gradnju tužiocu, te da navedeni propust predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s čl. 4, 5, 61. i 62. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke. Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud, u vezi s apelanticinim navodima da je vještak građevinske struke jasno naveo da je uzrok nastanka predmetne štete 50% posljedica nesolidne gradnje, dok je Općinski sud procijenio taj doprinos na 40%, istakao da navedeno predstavlja pravno pitanje o kojem odlučuje sud, a ne vještak, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odgovarajući na apelanticin navod da je dosuđeni iznos štete trebalo umanjiti za amortizaciju jer tužilac ne stanuje u predmetnom objektu, naglasio da ukoliko bi se tužiocu dosudila naknada štete umanjena i za amortizirani iznos, njegova materijalna situacija ne bi bila dovedena u ono stanje u kome se nalazila prije nastanka štete, a što bi bilo suprotno odredbama čl. 185. stav 1. i 190. ZOO. U pogledu apelanticinih navoda da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zastarni rok propisan odredbama člana 644. ZOO, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud razmotrio i te apelanticine navode, te ukazao da se navedene odredbe odnose na ugovor o građenju, te da stoga u konkretnom slučaju nisu primjenjive. Kantonalni sud je također ukazao da prvostepeni sud izostavljanjem u izreci presude riječi „zbog oštećenja nastalih uslijed pojave i nesaniranja klizišta” nije izašao iz okvira konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao o sličnim apelacionim navodima iste apelantice i da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3636/18 od 23. juna 2020. godine i AP 821/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

27. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno, precizno i detaljno obrazloženje za zaključak da je apelantica odgovorna za predmetnu štetu u dijelu od 60% s obzirom na to da u postupku izdavanja potrebnih dozvola nije zatražila da se izvrši preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, koji postupak je trebao prethoditi postupku izdavanja dozvola za gradnju tužiocu, te da navedeni propust predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s čl. 4, 5, 61. i 62. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke. Pri tome je Kantonalni sud razmotrio većinu prigovora koje apelantica ponavlja u apelaciji, te zaključio da su neosnovani, a u kojem zaključku Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud nalazi da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tvrdnju o kršenju ovog prava zasnovala na činjenici da je uslijed trajanja predmetnog postupka, za koje smatra da je rezultat propusta tužioca, obavezana da plati visoke troškove postupka i zakonske zatezne kamate. Dakle, apelanticini navodi o povredi prava na imovinu se, u suštini, zasnivaju na navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već analizirao u prethodim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno, precizno i detaljno obrazloženje za zaključak da je apelantica odgovorna za predmetnu štetu u dijelu od 60% s obzirom na to da u postupku izdavanja potrebnih dozvola nije zatražila da se izvrši preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, koji postupak je trebao prethoditi postupku izdavanja dozvola za gradnju tužiocu, te da navedeni propust predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi sa čl. 4, 5, 61. i 62. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke.

30. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-696/20 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio