Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1438/21 (H.C.B.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Azil
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1438/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1438/21, rješavajući apelaciju H. C. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.C.B. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 033446 20 Uvp od 18.

februara 2021. godine i S1 3 U 033446 19 U od 22. decembra 2020.

godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil broj UP-1-07/1-41-1-1838/18 od 15. augusta 2019.

godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Odbacuje se apelacija H.C.B. podnesena protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 033446 20 Uvp od 18. februara 2021. godine i S1 3 U 033446 19 U od 22. decembra 2020. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil broj UP-1-07/1-41-1- 1838/18 od 15. augusta 2019. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H.C.B. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Irana, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, podnio je 22. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 033446 20 Uvp od 18. februara 2021. godine i S1 3 U 033446 19 U od 22. decembra 2020. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-1838/18 od 15. augusta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 6. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ministarstvo je 12. maja 2021. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 14. maja 2021. godine III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-1838/18 od 15. augusta 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil i određen mu je rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH).

6. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatovano da je apelant, državljanin Irana, rođen 12. juna 2001. godine, u Ahvazu, Iran, podnio 28. juna 2018. godine zahtjev za azil nadležnoj organizacionoj jedinici Ministarstva i da ne posjeduje identifikacione dokumente, a da su podaci uzeti na osnovu lične izjave. Dalje, ukazano je da je Ministarstvo, u skladu sa članom 39. Zakona o azilu, 17. jula 2019. godine održalo intervju s apelantom, kojem je omogućena besplatna pravna pomoć u postupku i kojem su prisustvovali punomoćnici iz Udruženja „Vaša prava BiH“, a intervju je obavljen na perzijskom jeziku, kao jeziku koji apelant razumije i za koji se u postupku registracije izjasnio da želi koristiti na intervjuu. Na str. 2, 3. i 4. obrazloženja rješenja je detaljno prezentovan sadržaj navedenog intervjua. Također, konstatovano je da je apelant 25. jula 2019. godine posredstvom punomoćnika dostavio podnesak u kojem je naveo da je na intervjuu istakao razloge zbog kojih je podnio zahtjev za azil, a posebno ukazao na opravdan strah od režimske vlasti

- kao i strah od progona zbog vjere, odnosno prelaska na hrišćanstvo. Pored toga, ukazano je da su u prilogu dostavljeni izvještaji iz zemlje porijekla apelanta: Home Office: Politika države i informacije: hrišćani i oni koji su prešli na hrišćanstvo, mart 2018. godine, Danska imigracijska služba, Iran: crkve i oni koji su promijenili vjeru, februar 2018. godine, ACCORD, Odgovor na upit: Iran: Kućne crkve, situacija prakticiranja hrišćana, tretman vlasti prema članovima porodice onih koji praktikuju hrišćanstvo, 14. juni 2017. godine, Amnesty International, Iran: Talas uboda, amputacija i drugih opakih kazni, US komisija za međunarodne vjerske slobode, godišnji izvještaj: Iran, april 2019. godina.

7. Ministarstvo se vezano za navedeni zahtjev pozvalo na čl. 19, 22. i 30. Zakona o azilu, pa je u vezi sa tim članovima zahtjev prvo ispitalo sa aspekta uvjeta za dodjeljivanje izbjegličkog statusa. Vezano za to, Ministarstvo je ukazalo da je apelant u svom zahtjevu kao odlučujuću činjenicu zbog koje je napustio zemlju porijekla istakao prelazak sa islama na hrišćanstvo, kao i želju da putuje. Ministarstvo je konstatovalo da je apelant, zajedno sa svojom porodicom, napustio Iran 2017. godine i da za vrijeme života u zemlji porijekla nije imao nikakvih problema. Međutim, konstatovalo je da,, zbog želje da napusti islam, te odluke da pređe na hrišćanstvo, apelant smatra da bi povratkom u zemlju porijekla bio uhapšen zato što je prekršio zakon, te da, pored toga, u slučaju da se vrati u svoj grad, misli da tamo ne bi bio siguran jer njegovi prijatelji i porodica znaju da je promijenio vjeru i morao bi ići u drugi grad gdje ga niko ne zna. Shodno navedenom, Ministarstvo je predmetni zahtjev posmatralo sa aspekta apelantove vjerske pripadnosti, te je ocijenilo da, ukoliko bi se u konkretnom slučaju utvrdilo da apelant ne može da se vrati u Iran zbog straha od progona koji ima zbog promjene vjere, odnosno zbog prelaska sa islama na hrišćanstvo, odobrio bi mu se izbjeglički status.

8. Ministarstvo je, postupajući u skladu sa članom 40. Zakona o azilu, ispitalo stanje u zemlji porijekla apelanta kao tražioca azila, na osnovu općih i specifičnih informacija, dobijenih iz različitih i pouzdanih izvora. U vezi sa tim, Ministarstvo je ukazalo da su pregledani izvještaji koje je dostavio apelant posredstvom punomoćnika, te drugi relevantni izvještaji konsultovani po službenoj dužnosti. Pri tome konstatovalo je da se izvještaji dostavljeni od apelanta odnose na položaj u Iranu onih osoba koje su sa islama prešle na hrišćanstvo, kao i postojanje „kućnih crkava" u Iranu, odnosno praktikovanje vjere po kućama, koje je nezakonito jer nema dozvole od iranske vlasti, te tretman članova porodice hrišćanskih obraćenika od državnih organa.

9. Dalje, Ministarstvo je ukazalo na izvještaj koji je pregledalo po službenoj dužnosti – izvještaj Sjedinjene Države-Državni odjel, Godišnji izvještaj o vjerskim slobodama od 21.6.2019. godine, u kojem, je između ostalog, navedeno da Ustav Irana navodi zoroastrijance, jevreje i hrišćane kao jedine priznate manjine, te da „u okviru zakona" oni imaju dozvolu da obavljaju vjerske obrede i ceremonije, te da formiraju vjerska udruženja i da su, isto tako, slobodni da pitanja vezana za privatni život i vjeronauk obavljaju u skladu sa kanonom svoje vjere. Također, konstatovalo je da je u izvještaju Američke komisije za vjerske slobode u svijetu (USGIRF)- Godišnji izvještaj o vjerskim slobodama, Iran, april, 2019. godina, između ostalog, navedeno da je Islamska Republika Iran teokratska i autoritarna država sa elementima restriktivnog učešća u politici i da Ustav prepoznaje hrišćane, jevreje i zoroastrijance kao zaštićene vjerske manjine koje imaju pravo da obavljaju svoje obrede „u okviru granica zakona“.

10. Dalje, Ministarstvo je ukazalo da je u izvještaju Home Office, zabilješka o politici države i prateće informacije: hrišćani i konvertiti na hrišćanstvo, Iran, maj 2019. godine navedeno da se izvještaj australijskog Ministarstva vanjskih poslova i trgovine od 7. juna 2018. godine o stanju u državi Iran zasniva na nizu izvora i informacija iz njihovih ambasada u predmetnoj zemlji, te posjeta njoj i da on navodi kako „međunarodni posmatrači obavještavaju da su male šanse da se Iranci koji pređu na hrišćanstvo izvan ove zemlje suoče sa neželjenom pažnjom vlasti – po povratku u Iran, pod uvjetom da ranije nisu bili predmet interesa vlasti zbog političkih aktivnosti provođenih u Iranu, te da nastave biti diskretni i ne angažuju se na propovijedanju nove vjere ili političkim aktivnostima u samoj zemlji“. Dalje, ukazano je da je u dijelu izvještaja koji se odnosi na tretman hrišćana koji se vrate u Iran, a koji je zasnovan na razgovorima obavljenim tokom septembra i oktobra 2017. godine u Iranu, Turskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, navedeno da je „nekoliko izvora tretiralo temu iranskih konvertita, koji su pristizali iz Evrope. Prema dva izvora, povratnici promijenjene vjere, koji, po povratku, ne praktikuju aktivnosti vezane za krišćanstvo neće biti od interesa vlasti“. Također, navedeno je da je Middle East Concern (Briga za Bliski Istok) napravio razliku u tome da li je konvertit bio poznat prije napuštanja Irana ili nije: povratak bi predstavljao problem ako je konvertit bio poznata osoba i prije odlaska. U suprotnom, vraćanje u Iran nije bilo problematično. Ukazano je da ova ambasada nije mišljenja da bi konvertiti prolazili kroz oštro kažnjavanje osim ako nisu u pitanju osobe visokog profila, ako nisu uključene u propagiranje kršćanstva, odnosno neke druge aktivnosti koje bi se percipirale kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Također, navedeno je da objava na Facebooku o prelasku na kršćanstvo sama po sebi ne bi vodila do progona, ali bi takva osoba vjerovatno bila predmet praćenja. Pored toga je navedeno da je jedan izvor objasnio kako bi fotografija koja indicira konverziju objavljena na Internetu bila predmet procjene vlasti, kao i sam profil osobe i njegove aktivnosti. Ako predmetna osoba nema neku raniju vezu sa hrišćanstvom prije odlaska iz zemlje, on/a ne bi bio predmet progona. Ukazano je da je Danish Immigration Service (Danska služba za imigracije) objavila u junu 2014. godine ažurne informacije o hrišćanskim konvertitima u Iranu, te, citirajući različite izvore, navela sljedeće: „U pogledu stanja konvertita koji se vrate u Iran nakon krštenja u inozemstvu, bilo da je u pitanju Turska, Armenija, UAE ili neka druga zemlja, izvor dolazi do zaključka kako se predmetne osobe mogu mirno vratiti u Iran bez ikakvih problema, ali bi osobama koje su već ranije pratile vlasti mogao prijetiti rizik od posljedica po povratku u Iran“.

11. Imajući u vidu iskaz apelanta, Ministarstvo je ukazalo da je, prema navodima iz tog iskaza, apelant i prije napuštanja Irana, u vrijeme dok je išao u školu, uvidio da islam nije vjera koju bi želio praktikovati, te da je tada odlučio da počne istraživati kako bi i sam napravio odluku o vjeri i između svih religija i odlučio da je hrišćanstvo pravi izbor. Također, konstatovalo je da je apelant naveo da je hrišćanstvo izučavao kroz filmove koje je gledao i na Internetu, što je mogao naći, te također kroz razgovore sa svojim prijateljima koji su imali informacije o hrišćanstvu i kad bi tražio neke materijale da mu pošalju, učio više o hrišćanstvu. Dalje, ukazalo je da je tek nakon napuštanja zemlje porijekla odlučio da promijeni vjeru i da je to je bilo u Turskoj. Dakle, shodno uvjerenjima koje je apelant posjedovao u zemlji porijekla, kao i ostvarenju tih ideja nakon napuštanja Irana, Ministarstvo je predmetni zahtjev vezao za princip sur place iz člana 27. Zakona o azilu. U vezi sa tim, Ministarstvo je konstatovalo da apelant nije imao problema dok je živio u Iranu, te da se u tom smislu ne može govoriti o postojanju prošlog progona. Međutim, ukazalo je da se, s obzirom na navedene okolnosti, provjera osnovanosti apelantovog straha u slučaju povratka u zemlju porijekla zasniva na procjeni posljedica sa kojima bi se apelant morao suočiti. Ministarstvo je zaključilo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o tome da bi apelant povratkom u Iran bio izložen teškim kršenjima ljudskih prava zbog promjene vjere. Naime, Ministarstvo je konstatovalo da se prema izvještajima o stanju vjerskih sloboda iz zemlje porijekla, a koji predstavljaju objektivni izvor informacija, konvertiti koji se vrate u Iran nakon krštenja u inozemstvu, bilo da je u pitanju Turska, Armenija, UAE ili neka druga zemlja, mogu mirno vratiti u Iran bez ikakvih problema.

12. Pored navedenog, Ministarstvo je ukazalo da apelant u svom iskazu nije dao odgovore na elementarna pitanja koja se odnose na hrišćanstvo, kao što je pitanje koliko ima Božijih zapovijesti, te je, shodno tome, zaključilo da se nameće pitanje istinitosti samih navoda iz njegovog iskaza s obzirom da je naveo da je još za vrijeme boravka u Iranu na različite načine izučavao i učio o hrišćanstvu, kao religiji za koju je posebno zainteresovan. Shodno navedenom, Ministarstvo je zaključilo da apelant nije svoj položaj u zemlji porijekla predstavio na način koji bi ovom organu stvorio uvjerenje da bi on bio izložen teškim kršenjima ljudskih prava koji vode ka progonu. Konstatujući da su u Iranu zastupljeni mnogobrojni slučajevi promjene vjere, pa tako i prelazak sa islama na hrišćanstvo, Ministarstvo je zaključilo da situacija u kojoj bi se apelant našao u slučaju povratka u zemlju porijekla ne predstavlja progon. Pri tome je ukazalo da djela progona moraju biti dovoljno teška po svojoj prirodi i učestalosti da predstavljaju teško kršenje osnovnih ljudskih prava ili da predstavljaju skup različitih mjera, uključujući tu i kršenje ljudskih prava koje je dovoljno ozbiljno da utječe na pojedinca. Shodno svemu navedenom, Ministarstvo je, dakle, ocijenilo da se nisu stekli uvjeti iz člana 19. Zakona o azilu za dodjelu izbjegličkog statusa, a da u postavljenom zahtjevu nema polaznih elemenata za ispitivanje uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite, budući da se dodjeljivanje supsidijarne zaštite razmatra samo u situacijama kada razlozi povreda koji su istaknuti nisu povezani ni sa jednim od pet osnova iz definicije izbjeglice (rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja) i ocijenilo je da nema nikakvih naznaka da se apelant može suočiti sa povredama izvan onih koje su razmotrene u kontekstu progona, odnosno sa povredama koje bi se mogle okarakterisati kao teška povreda iz člana 22. Zakona o azilu.

13. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva koja je odbijena Presudom Suda BiH broj S1 3 U 033446 19 U od 22. decembra 2020. godine.

14. U obrazloženju presude je konstatovano da je Ministarstvo pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava odbilo apelantov zahtjev zbog neispunjavanja uvjeta iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu, pri čemu su razmotreni i izvještaji koje je dostavio apelant i izvještaji do kojih se došlo ex offo, te apelantov iskaz. U vezi sa tim, Sud BiH je istakao da pravilnim tumačenjem odredbi čl. 19. i 22. stav 2. Zakona o azilu, da bi se udovoljilo zahtjevu za azil, potrebno je prvenstveno ispitivati uvjete za dodjeljivanje izbjegličkog statusa, odnosno utvrditi postojanje osnovanog straha od proganjanja, prouzrokovanog objektivnim pokazateljima progona u zemlji porijekla, koji je u vezi sa jednim od sljedećih elemenata: rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost nekoj društvenoj grupi ili političko mišljenje, te da li je podnosilac zahtjeva u situaciji da ne može ili ne želi, zbog straha od progona, da traži zaštitu u zemlji porijekla ili uobičajenog mjesta boravka. Sud BiH je ocijenio da je Ministarstvo izvelo pravilan zaključak da apelant ne ispunjava kriterije i uvjete za stjecanje izbjegličkog statusa uvjetima iz člana 19. Zakona o azilu jer se razlozi i činjenice koji su utvrđeni u provedenom postupku ne mogu smatrati osnovom za dodjeljivanje izbjegličkog statusa s obzirom da utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji porijekla apelanta, kao i sam iskaz apelanta, dat u skladu sa članom 39. Zakona o azilu, ne daju osnov za zaključak da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen progonu prema definiciji izbjeglice (zbog rase, vjere nacije itd.).

15. Imajući u vidu apelantove prigovore, a posmatrajući generalno situaciju u apelantovoj zemlji porijekla, sve u skladu sa trenutnom situacijom i izvještajima nevladinih organizacija koji su navedeni u tužbi, Sud BiH je ocijenio da prigovori tužbe nisu osnovani. Naime, Sud BiH je konstatovao da navedeni izvještaji o stanju ljudskih prava u Iranu ukazuju da u Iranu žive i druge vjerske zajednice, među kojima su i hrišćani, da Ustav Irana propisuje slobodu vjeroispovijesti i prakticiranja svojih vjerskih uvjerenja za određene vjerske zajednice, među kojima je i hrišćanska. Dakle, i pored činjenice da postoje pojedinačni incidenti, Sud BiH je zaključio da nema pokazatelja da se progone kršćanske zajednice. Stoga je konstatovao da je Ministarstvo pravilno zaključilo da navedeni izvještaji ne daju osnov za prihvatanje apelantovih navoda prema kojima njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Iran, i to zbog čitanja materijala koji ne propagiraju islamsku religiju, kao i zbog činjenice posjedovanja Biblije koju je dobio u crkvi u Turskoj. Sud BiH je ukazao da posljedično u konkretnom slučaju nisu pokazane značajne osnove da se vjeruje da bi protjerivanje izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu po njegovom povratku u Iran, što bi u konačnici predstavljalo povredu člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud BiH je, također podsjetio da i iz samog apelantovog iskaza proizilazi da je apelant čitao vjersku literaturu koja nije islamska i o tome govorio svojim prijateljima, a da pri tome nije imao problema sa iranskim vlastima. Dalje, ukazao je da je apelant, također, naveo da je i njegova sestra prešla na hrišćanstvo, kao i da postoji još ljudi koji su promijenili vjeroispovijest. Osim toga, Sud BiH je ocijenio da se iz stanja spisa predmetne stvari, odnosno apelantovog iskaza, ne može ni zaključiti da li je zaista apelant promijenio svoju vjeroispovijest, odnosno da li je postao "istinski kršćanski preobraćenik".

16. Sud BiH je dalje naveo da, prema podacima UN, u Iranu živi 300.000 hrišćana, uglavnom Jermena, kao i lica protestantske vjeroispovijesti, uključujući i evangelističke grupe. Također, ukazao je da iz izvještaja UN dalje proizlazi da Ustav Republike Iran propisuje slobodu izražavanja vjerskih uvjerenja za hrišćane, jevreje i zoroastrijance, da je uspostavljen sistem prakticiranja vjere vjerskim manjinama, te osigurana vjeronauka u odvojenim školama za pojedine konfesije, ali da je ograničeno javno propagiranje njihovih vjerskih uvjerenja. Također, istakao je da svi izvještaji, ipak, ukazuju da postoji diskriminacija prema pripadnicima manjinskih vjerskih zajednica, i to posebno prema pripadnicima bahaija i jevrejske vjerske zajednice, a sofizam se osuđuje kako u molitvama, tako i u javnim izjavama. Međutim, u konačnici Sud BiH je zaključio da apelantovi prigovori da bi bio izložen progonu, da ne bi mogao naći zaposlenje, nisu zasnovani na relevantnim, stvarnim događajima, prijetnjama ili iskustvu, što nije osnov za dodjelu azila ili supsidijarne zaštite. Sud BiH je napomenuo da je u svakom slučaju dužan za svaki predmetni slučaj ispitati, odnosno utvrditi da li podnosilac zahtjeva za azil ispunjava uvjete za dodjelu izbjegličkog ili statusa supsidijarne zaštite, ali da u konkretnom predmetnom slučaju, razmatrajući, prije svega, subjektivni doživljaj apelanta o mogućim posljedicama povratka u njegovu zemlju, nema sigurnih pokazatelja koji bi potvrdili njegov iskaz i da nisu evidentne ni prijetnje, odnosno strah od povratka u mjesto u kojem je živio, a za koje je i sam na održanom intervju naveo da je to mjesto u kojem nije imao problema. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da je Ministarstvo izvelo pravilan zaključak i u pogledu apelantovog zahtjeva koji se odnosi na ispunjavanje uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite s obzirom da apelant ne ispunjava nijedan od zakonom propisanih uvjeta za dodjeljivanje supsidijarne zaštite jer nije dokazao da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se u zemlji porijekla suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, odnosno drugih postupaka i razloga, kako to propisuje član 22. Zakona o azilu.

17. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, koji je odbijen Presudom Suda BiH broj S1 3 U 033446 20 Uvp od 18. februara 2021. godine.

18. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatovao da su u osporenoj presudi raspravljeni svi razlozi na osnovu kojih je tužbom pobijano rješenje Ministarstva kojim je odbijen apelantov zahtjev za azil. Ukazao je da iz obrazloženja te presude proizlazi da je ocijenjena pravilnost zaključaka Ministarstva u odnosu na podatke iz samog zahtjeva za azil, položaja i ličnih okolnosti apelanta, njegove izjave, dokaza koje je dostavio uz zahtjev za azil, izvještaje koje je Ministarstvo pribavilo po službenoj dužnosti i da je tom prilikom ispitano da li je prilikom donošenja odluke o zahtjevu za azil izvršena procjena činjenica i okolnosti u skladu sa članom 40. Zakona o azilu. Prema ocjeni Suda BiH, Ministarstvo je pravilno procijenilo sve okolnosti i činjenice konkretnog slučaja budući da je imalo u vidu spol i životnu dob apelanta, činjenicu da je nakon odlaska iz Irana promijenio vjeru, njegovu izjavu o okolnostima podnošenja zahtjeva za azil, ocjenu da apelant nije bio žrtva progona u prošlosti, te da je primjenom principa sur place iz člana 27. Zakona o azilu ocijenilo mogućnost budućeg progona apelanta zbog napuštanja islama i prelaska na hrišćansku religiju na osnovu događaja koji su uslijedili nakon što je apelant napustio zemlju porijekla, i to na osnovu izvještaja dostavljenih od apelanta, kao i izvještaja dostavljenih po službenoj dužnosti. Sud BiH je ocijenio da je upravo dovođenjem u međusobnu vezu činjenica koje proizlaze iz izvještaja koje je dostavio apelant, njegovog iskaza i izvještaja provedenih po službenoj dužnosti Ministarstvo primjenom člana 13. Zakona o upravnom postupku ocijenilo rezultate cjelokupnog postupka i da osporavano rješenje zadovoljava standarde obrazložene odluke.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

20. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da osporenim odlukama nisu podrobno ocijenjeni izvještaji iz zemlje porijekla koje je priložio u toku postupka, odnosno da svi izvedeni dokazi u toku postupka nisu ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi. Smatra da je uslijed toga i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant zapravo tvrdi da u konkretnom slučaju nisu suštinski ispitane njegove tvrdnje, te u vezi sa tim i izvještaji iz zemlje porijekla da postoji stvarni rizik da bi mu prava garantovana navedenim članovima Evropske konvencije bila ugrožena vraćanjem u zemlju porijekla, i to zbog toga što je konvertit u hrišćanstvo. Naime, apelant smatra da su se organ uprave i Sud BiH bavili samo razlozima napuštanja zemlje porijekla i njegovim statusom prije napuštanja zemlje porijekla, odnosno činjenicom da nije imao problema u Iranu za vrijeme boravka u toj zemlji, a da su zanemarili događaje i činjenice koji su nastali nakon napuštanja Irana, odnosno da nisu imali u vidu kakve bi apelant posljedice pretrpio da se vrati u zemlju porijekla nakon promjene religije. Pri tome tvrdi da je u osporenim odlukama netačno identificirana skupina kojoj pripada, odnosno da je njegov zahtjev za azil razmatran u svjetlu situacije u kojoj se u Iranu nalazi hrišćanska zajednica općenito za razliku od zajednice onih koji su počinili apostazu [odricanje od religije], a kojoj zajednici pripada apelant. Također, tvrdi da, iako apostaza nije propisana u iranskom kaznenom zakonu, član 167. Ustava Irana nalaže sudskim vlastima da donose presude koje se temelje na „autoritativnim islamskim izvorima i autentičnoj fetvi“, a da se primjenjivim fetvama apostaza kažnjava smrću.

21. Pri tome, vezano konkretno za navodnu povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, apelant u suštini tvrdi da u konkretnom slučaju postoji i subjektivni i objektivni strah da bi u slučaju povratka u zemlju porijekla došlo do kršenja ovih prava zbog promjene vjere nakon napuštanja teritorije Irana, a što, po njegovom mišljenju, proizlazi iz izvještaja zemlje porijekla koje je priložio uz zahtjev, a koji, po apelantovom mišljenju, nisu suštinski razmatrani. Vezano za navodnu povredu člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

9. Evropske konvencije, ukazuje da je napuštanje islama u Iranu kažnjivo smrću primjenjivim fetvama. Vezano za navodnu povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant ukazuje da izvještaji iz zemlje porijekla ukazuju na slučajeve da se preobraćenici suočavaju sa mogućnošću gubitka posla i uskraćivanja obrazovanja zbog promjene religije.

II.Odgovori na apelaciju

22. Sud BiH tvrdi da apelant neosnovano tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava na čiju povredu se poziva u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Pri tome ukazuje da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su u konkretnom slučaju ocijenjeni podaci iz samog zahtjeva za azil, položaj i lične okolnosti apelanta, njegove izjave, dokazi koje je dostavio uz zahtjev za azil i izvještaji koje je postupajući organ pribavio po službenoj dužnosti, odnosno da je ispitano da li je prilikom donošenja odluke o zahtjevu za azil izvršena pravilna i potpuna procjena relevantnih činjenica i okolnosti, te ispunjavanje zakonskih uvjeta za ostvarivanje prava na azil. Također, ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je raspravljeno pitanje postojanja opasnosti za prijetnje od progona apelantu nakon povratka u Iran zbog činjenice promjene vjere ocjenom kako izvještaja koje je dostavio apelant, tako i izvještaja koje je probavio postupajući organ. Pored toga, ukazuje da se, i pored činjenice da Ustav Irana propisuje slobodu vjeroispovijesti, da na teritoriji ove države žive i druge vjerske skupine i prakticiraju vjeru, te da zakoni Irana promjenu vjere ne regulišu kao krivično djelo, apelant u apelaciji, kao i ranije, poziva na posljedice u vezi sa običajnim pravom, mogućnošću uskraćivanja prava na školovanje i gubitkom posla. Međutim, Sud BiH ističe da iz stanja spisa ne proizlazi postojanje prijetnji od progona nakon povratka u zemlju porijekla i da zahtjev apelanta nije zasnovan na realnim i stvarnim događajima, prijetnjama i iskustvima.

23. Ministarstvo, vezano za apelantove navode o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, ukazuje da nije utvrdilo da postoji stvarni rizik da bi apelant povratkom u Iran bio izložen mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Ministarstvo, naime, tvrdi da je u konkretnom slučaju razmatrano da li bi se apelant s obzirom na novonastale okolnosti/promjenu vjere, povratkom u Iran suočio sa povredama iz člana

3. Evropske konvencije. Zatim, tvrdi da u konkretnom slučaju nema ni povrede člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. U vezi sa tim, navodi da u Iranu Ustav prepoznaje hrišćane, jevreje i zoroastrijance, kao zaštićene vjerske manjine koje imaju pravo da obavljaju svoje obrede. Također, ukazuje da se oni Iranci koji pređu na hrišćanstvo izvan ove zemlje ne suoče sa neželjenom pažnjom vlasti po povratku u Iran, pod uvjetom da ranije nisu bili predmet interesa vlasti zbog političkih aktivnosti provođenih u Iranu, te da nastave biti diskretni i ne angažuju se na propovijedanju nove vjere ili političkim aktivnostima u samoj zemlji. Ukazujući da u konkretnom slučaju apelant nije neko ko provodi političke aktivnosti ili se bavi propovijedanjem vjere, te imajući u vidu da je ovaj organ sagledao cjelokupnu situaciju kako sa vremenskog, tako i sadržajnog aspekta zahtjeva, Ministarstvo smatra da se može konstatovati da apelantu nije povrijeđeno ovo apelantovo pravo. Također, Ministarstvo, imajući u vidu sadržaj apelantove izjave, ukazuje da se u konkretnom slučaju nameće pitanje istinitosti samih navoda iz iskaza apelanta koji se odnose na promjenu religije. Ministarstvo smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju V.Relevantni propisi

24. Zakon o azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE II. IZBJEGLIČKI STATUS I STATUS SUPSIDIJARNE ZAŠTITE Odjeljak A. Uslovi za dodjelu izbjegličkog statusa i statusa supsidijarne zaštite Član 19.

(Izbjeglički status) Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.

Član 22.

(Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uslove za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda.

(2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.

Član 27.

(Princip "sur place") Osnovan strah od progona ili stvarni rizik od teške povrede može se zasnivati i na:

a) događajima koji su uslijedili nakon što je tražitelj azila napustio zemlju porijekla;

b) aktivnostima tražitelja azila nakon što je napustio zemlju porijekla, posebno ako se ustanovi da predstavljaju izražavanje i nastavak uvjerenja i orijentacije koje je imao u zemlji porijekla.

Član 30.

(Jedinstveni postupak po zahtjevu za azil) Ministarstvo ispituje osnovanost zahtjeva za azil u jedinstvenom postupku tako što prvo ispituje uslove za dodjelu izbjegličkog statusa, a ako nisu ispunjeni uslovi za dodjelu izbjegličkog statusa, ispituje uslove za dodjelu supsidijarne zaštite. Član 40.

(Procjena činjenica i okolnosti) (1) Prilikom donošenja odluke po zahtjevu za azil uzimaju se u obzir:

a) činjenice koje se odnose na zemlju porijekla u vrijeme donošenja odluke po zahtjevu, uključujući zakone i propise te zemlje kao i način na koji se oni primjenjuju;

b) relevantne izjave i dokazi koje je iznio tražitelj azila uključujući i informaciju o tome da li je tražitelj bio ili može biti izložen progonu ili teškoj povredi;

c) položaj i lične okolnosti tražitelja azila, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovu ličnih okolnosti tražitelja azila procijenilo predstavljaju li postupci i djela, kojima je bio ili bi mogao biti izložen, progon ili tešku povredu;

d) može li tražitelj azila dobiti efikasnu zaštitu u drugom dijelu zemlje porijekla u kojem ne bi imao osnovani strah od progona niti bi bio izložen stvarnom riziku trpljenja teške povrede;

e) može li tražitelj azila dobiti zaštitu zemlje u kojoj bi mogao dokazati državljanstvo;

f) druge činjenice koje mogu biti relevantne za donošenje odluke.

(2) Ministarstvo će pri utvrđivanju činjenica i okolnosti iz stava (1) ovog člana uzeti u obzir:

a) podatke i izjavu iz zahtjeva i registracijskog obrasca;

b) iskaz tražitelja azila dat na intervjuu;

c) dokaze i dokumentaciju podnesene od tražitelja azila;

d) dokaze dobivene od drugih nadležnih organa;

e) opće i specifične informacije o zemlji porijekla, dobivene iz različitih i pouzdanih izvora.

[…] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]

27. Vezano za apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem se odlučivalo o zahtjevu apelanta za azil, nisu primjenjive garancije ovoga prava. Ovo iz razloga što je ključna svrha navedenog člana da prevenira arbitrarno i neopravdano lišavanje slobode pojedinaca (vidi, S, V. i A. protiv Danske, presuda 22. oktobra 2018. godine, stav 73, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-447/21 od 3. marta 2021. godine, tačka 9, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a što se u slučaju apelanta koji se nalazi na slobodi nije desilo. Stoga, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi ostalih prava

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 033446 20 Uvp od 18. februara 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju .

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

33. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

34. Apelant povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što smatra da, ukoliko bude primoran da napusti Bosnu i Hercegovinu i ako bude izručen u zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u postupku po apelantovom zahtjevu za azil, te da je u osporenim odlukama apelantu određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH jer je utvrđeno da povratak apelanta u zemlju porijekla ne bi značilo kršenje apelantovih prava zagarantiranih članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije.

35. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode prema nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava.

36. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za azil, jer je utvrđeno da on ne ispunjava kriterije i uvjete za azil, odnosno uvjete za priznanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu navedenog prava, jer je u jedinstvenom postupku po zahtjevu apelanta za azil vođenom u smislu člana 30. Zakona o azilu, koji je okončan osporenim odlukama, utvrđeno da ne postoje razlozi za usvajanje apelantovog zahtjeva za utvrđivanje izbjegličkog statusa, kao ni uvjeti za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u skladu sa odredbama Zakona o azilu. Prema apelantovim tvrdnjama, to će kao posljedicu imati njegovo vraćanje u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni zbog promjene svojih vjerskih uvjerenja, odnosno prelaska na hrišćanstvo. U vezi sa tim, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, zapaža da su nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) u provedenom postupku, nasuprot apelantovim tvrdnjama, detaljno ispitali apelantove navode o eventualnoj povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije zbog promjene vjerskih uvjerenja, odnosno prelaska na hrišćanstvo i da su u skladu sa tim detaljno analizirali sve dostavljene dokaze (kako one koji su pribavljeni po službenoj dužnosti, tako i one koje je dostavio apelant), te da su, u smislu člana 40. Zakona o azilu, izvršili procjenu činjenica i okolnosti konkretnog slučaja. Tako su iz samog apelantovog iskaza utvrdili da je apelant sve do odlaska iz Irana čitao vjersku literaturu koja nije islamska i o tome govorio svojim prijateljima, a da pri tome nije imao problema sa iranskim vlastima. Također, iz samog apelantovog iskaza su konstatovali da je apelant tek nakon napuštanja zemlje porijekla odlučio da promijeni vjeru (u Turskoj), pa su, shodno uvjerenjima koje je apelant posjedovao u zemlji porijekla, kao i ostvarenju tih ideja nakon napuštanja Irana, apelantov zahtjev za azil vezali za princip sur place iz člana 27. Zakona o azilu i konstatovali da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice predmeta, ne može govoriti o postojanju prošlog progona. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu apelantov iskaz u kojem je naveo da je još za vrijeme boravka u Iranu na različite načine izučavao i učio o hrišćanstvu, kao religiji za koju je posebno zainteresovan, a da u samom iskazu nije dao odgovore na elementarna pitanja koja se odnose na hrišćanstvo, kao što je pitanje koliko ima Božijih zapovijesti, za organ uprave i Sud BiH ostalo sporno da li je apelant zaista i promijenio svoju vjeroispovijest, odnosno postao „istinski kršćanski preobraćenik“. Međutim, i pored toga, Ministarstvo i Sud BiH su detaljno analizirali međunarodne izvještaje o stanju ljudskih prava u Iranu, i to, nasuprot apelantovim tvrdnjama, naročito izvještaje koji se odnose na položaj hrišćana i konvertita na hrišćanstvo i zaključili da u Iranu žive i druge vjerske zajednice, među kojima su i hrišćani, da Ustav Irana propisuje slobodu vjeroispovijesti i prakticiranje svojih vjerskih uvjerenja za određene vjerske zajednice, među kojima je i hrišćanska. Tom prilikom su zaključili da, i pored činjenice da postoje pojedinačni incidenti, nema pokazatelja da se progone hrišćanske zajednice i konvertiti na hrišćanstvo i da navedeni izvještaji ne daju osnov za prihvatanje apelantovih navoda prema kojima njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Iran zbog posjedovanja Biblije ili čitanja materijala koji ne propagiraju islamsku religiju, odnosno zbog promjene vjere.

37. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i da je ranije u svojoj praksi u sličnom predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-923/13 od 22. oktobra 2013. godine) razmatrao apelaciju državljanina Irana podnesenu protiv odluka Suda BiH i Ministarstva kojima mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska u trajanju od dvije godine, a koji je u apelaciji, kako to proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, također, ukazivao na navodni stvarni rizik da će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu uslijed povratka u zemlju porijekla zbog toga što je preobraćenik u hrišćanstvo. Pri tome Ustavni sud zapaža da su osporene odluke u tom predmetu donesene prema tada važećim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kojim je u Poglavlju VII bila regulirana međunarodna i privremena zaštita (azil), te uz analizu međunarodnih izvještaja o stanju ljudskih prava u Iranu. U navedenoj odluci Ustavnog suda zaključeno je da u tom konkretnom slučaju, u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite, nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ovo s obzirom na to da je konstatovano da su nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za odobrenje međunarodne zaštite, te utvrdili da takvi razlozi ne postoje i o tome dali jasno obrazloženje.

38. Imajući u vidu sve navedeno, činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, te uzimajući u obzir praksu iz navedenog predmeta ( u kojem je apelantu u tom predmetu izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH), Ustavni sud smatra da su nadležni organi i u konkretnom slučaju (u kojem je odbijen apelantov zahtjev za azil i određeno da u određenom roku dobrovoljno napusti teritoriju BiH) savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za udovoljavanje apelantovom zahtjevu za azil, te utvrdili da nisu ispunjeni niti uvjeti za priznavanje izbjegličkog statusa, niti uvjeti za supsidijarnu zaštitu o čemu su dali jasno obrazloženje. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za azil, nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu pokazane značajne osnove da se vjeruje da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu po njegovom povratku u Iran.

39. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporene odluke Suda BiH nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije

40. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama kojima je odbijen zahtjev za azil i određen mu rok od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepene odluke za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH povrijeđena sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

41. U vezi sa navodima o povredi člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da bi do povrede ovog prava u konkretnom slučaju došlo njegovim vraćanjem u Iran u kojoj državi je, kako tvrdi, odricanje od islama primjenjivim fetvama kažnjivo smrću.

42. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda iz odluke Z. i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Z. i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28. februara 2006. godine, aplikacija broj 27034/05). U navedenoj odluci je razmatrano pitanje primjenjivosti garancija iz člana 9. Evropske konvencije u situaciji u kojoj su aplikanti - državljani Pakistana tvrdili da bi im kao hrišćanima prava iz navedenog člana bila povrijeđena vraćanjem u Pakistan - većinski muslimansku zemlju.

43. U toj odluci, prilikom razmatranja pitanja primjene garancija iz navedenog člana, ukazano je da, pod određenim uvjetima, države ugovornice imaju obaveze i prema onima iz drugih jurisdikcija. Dalje, navedeno je d se, sljedstveno, zaštita pruža onima čije tvrdnje su potkrijepljene dokazima da će trpjeti progon iz, između ostalog, vjerskih razloga, ili da će biti izloženi stvarnom riziku od smrti ili ozbiljnog zlostavljanja, ili moguće od grubog uskraćivanja prava na pošteno suđenje ili arbitrarno pritvaranje zbog svoje religijske opredijeljenosti (kao i iz bilo kojeg drugog razloga). Također je navedeno da, ipak, u slučajevima gdje pojedinac tvrdi da će po povratku u svoju zemlju biti ometan u svom bogosluženju na način koji ne zadovoljava do kraja propisane nivoe, Evropski sud smatra da se vrlo mala, ako i ikakva, pomoć može izvesti iz člana 9. samog po sebi. U suprotnom, to bi bilo nametanje obaveze ugovornim državama da efektivno djeluju kao indirektni garanti slobode ispovijedanja vjere ostatku svijeta. Kada bi, naprimjer, država koja nije u okviru Evropske konvencije zabranila određenu religiju, ali ne bi nametnula bilo kakvu mjeru progona, suđenja, uskraćivanja sloboda ili zlostavljanja, Evropski sud je izrazio sumnju da bi se Evropska konvencija mogla tumačiti na način kojim bi se od zemlje potpisnice zahtijevalo da pratiocima zabranjene religijske grupe omogući slobodno praktikovanje vjere na njihovim teritorijama. Iako ne bi isključio mogućnost da bi se država povratka mogla pozvati na odgovornost prema odredbama člana 9. Evropske konvencije pod posebnim okolnostima u kojima bi osoba bila u velikom riziku od grubog kršenja odredaba tog člana u državi–primaocu, Evropski sud je istakao da dijeli mišljenje Doma lordova u slučaju Ullah da bi bilo jako teško vizualizirati slučaj u kojem dovoljno grubo kršenje odredaba člana 9. Evropske konvencije ne bi, također, uključivalo postupanja koja bi kršila odredbe iz člana 3. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Evropski sud je u konkretnom predmetu zaključio da aplikanti nisu uspjeli da dokažu da je u pitanju slučaj progona po vjerskoj osnovi, niti da iznesu dovoljno dokaza da su bili izloženi rizicima koji su predstavljali kršenje čl. 2. i 3. Evropske konvencije.

44. U okolnostima tog konkretnog slučaja Evropski sud je ocijenio da, čak i pod pretpostavkom da se odredbe člana 9. Evropske konvencije mogu primijeniti u okolnostima protjerivanja pojedinca od države koja je obavezana Evropskom konvencijom, aplikanti nisu pokazali da su oni lično izloženi takvom riziku, niti da su pripadnici ranjivih kategorija, niti kategorija koje su izložene prijetnjama, niti da su u slučaju veće nužde time što su hrišćani, a takve pojave bi mogle da ukazuju na jasno kršenje odredaba propisanih članom 9. Konvencije.

45. Dovodeći praksu iz navedene odluke Evropskog suda u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja u kojem apelant, osim svojih paušalnih navoda, ničim nije dokazao da bi mu u Iranu bio ugrožen život zbog promjene vjere, a da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama kojima je odbijen zahtjev za azil i određen mu rok od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepene odluke za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH povrijeđena sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Ostali navodi

46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

47. U vezi sa apelantovim navodima o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizovao u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant povredu ovog prava dovodi u vezu sa pravom na slobodu misli, savjesti i vjere o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već izjasnio. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenice konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelant po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ovo apelantovo pozivanje na kršenje nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje je doveo u kontekst kršenja prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, također, smatra neosnovanim.

48. U vezi sa apelantovim pozivanjem na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na navedeno pravo, nije dostavio nikakve dokaze o diskriminaciji u uživanju prava određenih zakonom u konkretnom postupku, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u konkretnom slučaju. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom postupku nisu utvrđene značajne osnove da se vjeruje da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu po njegovom povratku u Iran.

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantove slobode misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije u situaciji kada je u konkretnom slučaju utvrđeno da ne postoje realne osnove da se vjeruje da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu po njegovom povratku u Iran zbog promjene religije, niti je apelant dostavio dokaze da bi mu život bio ugrožen po tom osnovu.

51. Također, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije kada iz osporenih odluka i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.

52. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant, osim paušalnog pozivanja na navedeno pravo, nije dostavio nikakve dokaze o diskriminaciji u uživanju prava određenih zakonom u konkretnom postupku, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta.

53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1438/21 (H.C.B.) | Sudska praksa | Aktio