Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/21 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2209/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2209/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 077444 21 Gž 2 od 6. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 22. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 077444 21 Gž 2 od 6. maja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 077444 19 P 2 od 15. oktobra 2020. godine utvrđeno je da je tužiteljka (D.Č.) dosjelošću stekla pravo vlasništva sa 1/1 dijela na nekretnini označenoj kao k.č. broj 986/2 iz zemljišnoknjižnog uloška broj 164 KO Rasavci, pa da su slijedom prednjeg utvrđenja tuženi (27 tuženih zastupanih po posebnom staratelju, advokatu E.H.iz Bugojna, apelantkinja kao 28-tužena i B.P.) dužni priznati to pravo i trpjeti da se navedena nekretnina zemljišnoknjižno briše sa njihovih imena i upiše na ime tužiteljke sa 1/1 dijela. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je sporno između tužiteljke i apelantkinje da li je tužiteljka mogla steći pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini budući da je apelantkinja u zemljišnoknjižnom ulošku 164 k.o. Rasavci na katastarskoj čestici broj 986 upisana kao suvlasnik pod rednim brojem 21. sa dijelom od 5/12 na osnovu ugovora o poklonu od 12. oktobra 1976. godine, te je sporno što (novoformirana) katastarska čestica 986/1 nije upisana u zemljišnoknjižni uložak (cijepanjem parcele 986 formirane su parcele 986/1 i 986/2), kao i na koji način je provedena harmonizacija (cijepanje predmetne parcele 986). Općinski sud je naveo da je osnovano izvršeno cijepanje parcele k.č. 986, jer je izvršeno usklađivanje katastarske parcele 603 koju uživa tužiteljka i odcjepljenje u svojoj površini od zemljišnoknjižne parcele 986, tako da je u ostatku parcele nesporno da apelantkinja može ostvariti svoj suvlasnički dio. Općinski sud je u vezi s tim naveo da apelantkinja ne polaže nikakvo pravo na parcelu tužiteljke, niti je neko svoje pravo na parceli tužiteljke dokazala. Općinski sud je naveo da ne stoji prigovor apelantkinje da parcela 986/1 koja pripada tužiteljki i koja odgovara katastarskoj parceli 603 iz popisnog lista 242 k.o. Slatina nije kao posebna parcela upisana u zemljišno knjižni uložak. Općinski sud je naveo da prednje imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka geometra, te dopunu njegovog nalaza i mišljenja, kao i uviđaj na licu mjesta. Općinski sud je naveo da je navedenim, između ostalog, utvrđeno da predmetna parcela odgovara dijelu nekretnine označene kao k.č. 986/2 iz ZK uloška 164 k.o. Rasavci, da je ta parcela u posjedu tužiteljke zatečena uspostavom novog premjera koji je stupio na snagu 1. januara 1978. godine kao posjed V.Č., a da je iza njega 2007. godine upisana njegova kćerka B.P. koja je tužiteljki ugovorom o poklonu iz 2011. godine prenijela tu parcelu. Općinski sud je takođe naveo da je dopunom nalaza i mišljenja vještaka geometra taj vještak naveo da je parcela 986/1 formirana prema katastarskoj parceli 603 koja je u posjedu apelantkinje, a koja je nastala aerofotogeometrijskim snimanjem 1974. godine i od tada nije mijenjala oblik, te je upisana u zemljišnoknjižni uložak 164 k.o. Rasavci,

4. Općinski sud je dalje naveo da je neosnovan prigovor apelantkinje da se radi o poljoprivrednom zemljištu kojim, u smislu odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu, raspolaže Federacija BIH, prema opštim propisima o raspolaganju nekretnina. Općinski sud je u vezi s tim naveo da je predmetno zemljište po kulturi livada (što se vidi i iz citiranog zemljišnoknjižnog uloška), nije predmet restitucije, a da je apelantkinja upisana na osnovu ugovora o poklonu, kao i da apelantkinja nije učinila vjerovatnim da uopšte raspolaže i koristi ovo zemljište. Dalje je naveo da, u smislu prednjeg zakona, predmet konkretnog postupka nije kupoprodaja nekretnina, nego pitanje sticanja prava vlasništva dosjelošću. Općinski sud je takođe naveo da se apelantkinja neosnovano poziva na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (kojim je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom). Općinski sud je naveo da se, prema odredbama tog zakona, državnom imovinom smatra nepokretna imovina koja je pripala državi Bosni i Hercegovini na osnovu Međunarodnog sporazuma o pitanjima sukcesije (od 29. juna 2001. godine), što nekretnina koja je predmet konkretnog postupka nije, jer je ista ugovorom o poklonu prenesena u suvlasništvo apelantkinje. Općinski sud je dalje naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o stvarnim pravima, te da je odredbama člana 58. navedenog zakona propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Općinski sud je naveo da je tužiteljka u toku postupka dokazala da je ona zakoniti posjednik predmetne nekretnine, te da je u neprekidnom posjedu te nekretnine više od 20 godina, radi čega je taj sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelantkinje.

5. Odlučujući o žalbi apelantkinji izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 15. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 077444 21 Gž 2 od 6. maja 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza tužiteljke (budući da apelantkinja nije imala dokaznih prijedloga) utvrđeno da su prednici tužiteljke u posjedu parcele starog premjera k.p. 603 i prije stupanja na snagu novog premjera (1 januara 1978. godine), da je apelantkinja upisana kao posjednik predmetne parcele po osnovu ugovora o poklonu zaključenog sa B.P. (koja je predmetnu parcelu naslijedila od oca 2007. godine) i da ta parcela odgovara parceli starog premjera k.č. 986/2 iz zemljišnoknjižnog uloška broj 164 k.o. Rasavci. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelantkinja na osnovu ugovora o poklonu od 12. oktobra 1976. godine bila upisana kao suvlasnik matične parcele starog premjera broj 986 ne utiče na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, budući da nije dokazala da je na predmetnoj parceli ostvarivala vlasnička prava (upotreba i korišćenje) u smislu člana 17. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja čak i ne osporava činjenicu da su tužiteljka i njeni prednici upisani kao posjednici parcele novog premjera k.p. broj 603 na osnovu avio snimanja iz 1974. godine i da su je neometano koristili, iz čega proizlazi da je apelantkinja u zemljišnoj knjizi bila samo formalno upisana kao vlasnik te parcele. Kantonalni sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude zadovoljava u cijelosti standarde utvrđene odredbama člana 191. stav (4) Zakona o parničnom postupku i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o stvarnim pravima, a ne odredbe Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom koje razloge taj sud prihvata u cijelosti.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, da je cijepanje predmetne parcele 986 izvršeno suprotno posebnom postupku harmonizacije, te da nije pravilno izvršena identifikacija parcela u predmetnom postupku. Dalje navodi da se, budući da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu, postavlja pitanje kako je predmetno zemljište postalo državno vlasništvo, imajući u vidu odredbe člana 98. Zakona o poljoprivrednim zemljištima. Takođe ističe da je Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (koji je i dalje na snazi) zabranjeno privremeno raspolaganje nepokretnom imovinom nad kojom je pravo raspolaganja imala SRBiH.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, jasno obrazložio svoj zaključak da je u konkretnom slučaju tužiteljka dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a u takvom obrazloženju Općinskog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da je odluka prvostepenog suda u konkretnom slučaju pravilna i zakonita (a navodi apelantkinje neosnovani), u čemu Ustavni sud takođe ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/21 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio