Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/21 (Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2223/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2223/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 409706 21 Rev od 30. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Postbank BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu:

apelantkinja), koju zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 409706 21 Rev od 30. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 409706 17 Ps 2 od 25. juna 2018. godine utvrđeno je da je osnovano potraživanje tužioca (Javno preduzeće „Željeznice Federacije BiH“ d.o.o. Sarajevo) prema apelantkinji u iznosu od 78.806,30 KM, koji iznos se svrstava u opšti isplatni red. Obavezana je apelantkinja da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. juna 2018. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Ps 409706 18 Pž od 4. decembra 2019. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužioca sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da se njegovo potraživanje u iznosu od 78.806,30 KM svrstava u opšti isplatni red, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

4. Odlučujući o revizijama tužioca i apelantkinje izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 4. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 409706 21 Rev od 30. marta 2021. godine predmetne revizije odbio kao neosnovane.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog postupka zahtjev za utvrđenje osnovanosti potraživanja tužioca za plaćanje PDV-a na zakupninu ugovorenu ugovorom o zakupu poslovnog prostora zaključenim 4. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) između tužioca, kao zakupodavca i apelantkinje, kao zakupca. Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno, između ostalog, da je Ugovorom, zaključenim na period od 1. juna 2007. godine do 31. maja 2012. godine, tužilac dao apelantkinji u zakup svoj poslovni prostor, da su ugovorne strane ugovorile mjesečnu zakupninu u ukupnom iznosu od 14.616,00 KM, pri čemu je ugovoreno i da je apelantkinja dužna da snosi i zakonom utvrđeni porez (PDV) za usluge zakupa poslovnog prostora. Dalje, da je članom 6. Ugovora predviđeno pravo apelantkinje da za svoje potrebe i o svom trošku, uz saglasnost tužioca, izvede dodatne radove na adaptaciji poslovnog prostora kao i da će po izvršenoj reviziji i usvajanjem projektne dokumentacije od strane tužioca, isti odrediti obim nužnih radova sadržanih u predmjeru radova iz glavnog projekta, koji će kasnije, po završetku radova, biti predmet kompenzacije u visini od 50% utvrđenog iznosa mjesečnog zakupa iz Ugovora. Takođe, da su 14. februara 2008. godine tužilac i apelantkinja zaključili Aneks Ugovora čijim članom 1. su konstatovali da ukupna i konačna vrijednost izvedenih nužnih radova u poslovnom prostoru iznosi 463.566,69 KM, te da je na navedeni novčani iznos apelantkinja platila PDV u iznosu od 78.806,33 KM. Nadalje, da su se članom 3. Aneksa ugovorne strane saglasile da se član 2. Ugovora mijenja i glasi: „Ugovorne strane su saglasne da se iznos od 463.566,69 KM kompenzira kroz mjesečni zakup za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2012. godine (53 mjeseca) u iznosu od 8.746,54 KM, a preostali dio mjesečnog zakupa u iznosu od 5.869,46 KM apelantkinja će plaćati u novcu na tekući račun tužioca (stav I). Apelantkinja je dužan snositi i zakonom utvrđeni porez (PDV) za usluge na preostali iznos iz stava I ovog člana (stav II)“.

6. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski prigovor apelantkinje da su odredbe čl. 1. i

3. Aneksa Ugovora sporne, te da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o tumačenju spornih odredbi ugovora (odnosno, da se iz sadržaja člana 1. Aneksa Ugovora mora zaključiti da su obje ugovorne strane saglasno utvrdile da je apelantkinja u poslovni prostor tužioca uložila i platila ukupan iznos od 542.373,02 KM, dok se iz sadržaja člana 3. Aneksa Ugovora mora zaključiti da ugovorne strane nisu ugovorile kompenzaciju i plaćanje PDV-a na iznos od 8.746,54 KM, već samo plaćanje PDV-a na iznos od 5.869,46 KM ili da je u iznosu od 8.746,54 KM već sadržan i iznos PDV-a). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 99. stav (1) ZOO propisano osnovno pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, dok je stavom (2) navedenog člana propisano da se u tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbe tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim tim zakonom. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja tokom postupka nije dokazala (projektnom dokumentacijom, predmjerom radova iz Glavnog projekta ili dokumentacijom kojom je određena vrijednost nužnih radova) da konačna i ukupna vrijednost izvedenih radova u poslovnom prostoru tužioca iznosi 542.373,02 KM. Vrhovni sud je ukazao da iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke ne proizlazi da je u iznosu od 8.746,54 KM sadržan i iznos PDV-a, te da apelantkinja tokom predmetnog postupka nije dokazala da je na račun naveden u Ugovoru uplatila tužiocu na ime PDV-a iznos od 78.806,30 KM, niti je u svojoj žalbi dovela u sumnju zaključak prvostepenog suda da se iznos od 78.806,33 KM, naveden u članu 1. Aneksa ugovora, odnosi na porez plaćen trećoj osobi (izvođaču radova na renoviranju poslovnog prostora). Vrhovni sud je naveo da su, stoga, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 12., 17. i 262. ZOO kada su izveli zaključak o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva.

7. Vrhovni sud je takođe naveo da apelantkinja pogrešno tumači odredbe člana 115. Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH kada u reviziji prigovara da su nižestepeni sudovi trebali, s naslova navedene zakonske odredbe, zaključiti da se tužilac odrekao prava na pokretanje predmetne parnice, budući da je njegovo potraživanje u stečajnom postupku nad apelantkinjom osporeno 28. oktobra 2015. godine, a da je tužilac svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio i uredio podneskom od 19. decembra 2017. godine. Vrhovni sud je naveo da je odredbama navedenog člana zakona propisano, između ostalog, da stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno, a ukoliko to ne učini u tom roku, smatrat će se da se odrekla prava na pokretanje parnice. Vrhovni sud je naveo da su, polazeći od činjeničnih utvrđenja da je rješenjem stečajnog suda od 28. oktobra 2015. godine tužilac upućen da u roku od 30 dana podnese prijedlog za nastavak predmetnog parničnog postupka, što je isti i učinio 4. novembra 2015. godine, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužilac postupio po zahtjevu propisanom odredbama člana 115. Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH. Vrhovni sud je naveo da su, suprotno pravnom rezonovanju apelantkinje, za računanje roka iz člana 115. Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH i pravne posljedice njegovog propuštanja, odlučna dva datuma i to datum održavanja ispitnog ročišta na kojem je potraživanje osporeno, te datum pokretanja parnice vezane za osporeno potraživanje, odnosno datum podnošenja prijedloga za nastavak takve parnice već pokrenute prije otvaranja stečajnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je za računanje navedenog tridesetodnevnog roka bez uticaja okolnost da li je i kada je u toku parničnog postupka tužilac svoj kondemnatorni zahtjev za isplatu osporenog potraživanja preinačio u deklaratorni zahtjev za utvrđenje osnovanosti tog potraživanja.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je u predmetnom postupku pogrešno cijenjen Aneks Ugovora kada je utvrđeno da je apelantkinja u adaptaciju poslovnog prostora tužioca uložila iznos od 463.566,69 KM i da je dogovorena mjesečna kompenzacija zakupnine u visini od 8.746,54 KM plus 1.486,91 KM na ime pripadajućeg PDV-a za taj iznos, pa su u tom smislu pogrešno primijenili odredbe člana 99. ZOO. Dalje navodi da su pogrešno primijenjene i odredbe člana 115. Zakona o stečajnom postupku (Federacije BiH), te da je redovni sud predmetnu tužbu morao odbaciti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/21 (Postbank BH, Poštanska banka BiH… | Sudska praksa | Aktio