Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/21 (M. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2234/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2234/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Memsur Mustafić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Memsur Mustafić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 253630 17 Gž od 16. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Memsur Mustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mal 253630 20 Rev od 11. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 253630 17 Gž od 16. septembra 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4275/20 od 22. decembra 2020. godine, u odnosu na AP-4414/20, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Mal 253630 20 Rev od 11. marta 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi („Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se 30. novembra 2014. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali osiguranik tuženog (koji je upravljao putničkim motornim vozilom marke Opel Astra) i apelant (koji je upravljao putničkim motornim vozilom marke VW Golf na kojem je tom prilikom došlo do oštećenja). Dalje, da je, nakon što se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda, apelant stekao oštećeno predmetno vozilo po osnovu ugovora o posredovanju u prometu motornih vozila od 12. decembra 2014. godine (kojim ugovorom je D.D. posredstvom komisionara predmetno vozilo prodao apelantu za cijenu od 6.000,00 KM), te da je apelant tog dana kao novi vlasnik vozilo i preuzeo. Takođe, da je D.D. (kao raniji vlasnik predmetnog vozila) potpisao punomoć od 27. marta 2015. godine kojom je ovlastio apelanta da može, između ostalog, naplatiti eventualnu štetu od strane osiguravajućih društava. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, polazeći od prednjih utvrđenja, odbio tužbeni zahtjev apelanta nalazeći da apelant u vrijeme nastanka predmetne saobraćajne nezgode nije bio vlasnik spornog vozila, te da stoga nije aktivno legitimisan da od tuženog potražuje naknadu štete u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je takođe ukazao da sadržaj punomoći od 27. marta 2015. godine (na kojoj apelant istrajava u žalbi) ne ukazuje da je raniji vlasnik zaista i prenio na apelanta svoje potraživanje predmetne štete, budući da se ovlašćenje apelanta na osnovu te punomoći tiče naplate eventualne, dakle buduće, a ne predmetne štete na predmetnom vozilu, i to samo u ime i za račun vlastodavca D.D., pa da je, prema tome, odluka prvostepenog suda rezultat pravilne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da prednje jer, prema odredbama člana 17. Zakona o stvarnim pravima, pravo na naknadu štete pripada samo vlasniku, što u konkretnom slučaju apelant nije budući da je vlasništvo na predmetnom vozilu stekao nakon što se dogodila saobraćajna nezgoda iz koje potiče predmetna šteta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da on nije bio aktivno legitimisan da u konkretnom slučaju potražuje naknadu predmetne materijalne štete, jer je on, u vrijeme kad se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda bio posjednik tog vozila koje mu je predato u posjed prije nego što je zaključen ugovor od 12. decembra 2014. godine. Apelant dalje navodi da je, osim toga, raniji vlasnik vozila apelantu dao punomoć od 27. marta 2015. godine kojom ga je, između ostalog, ovlastio da može naplatiti predmetnu materijalnu štetu. Ističe da je nebitno ko je bio vlasnik vozila u vrijeme nastanka predmetne štete, nego je bitno da predmetna šteta nikada nije isplaćena ni ranijem vlasniku i da je on podnio odštetni zahtjev tuženom.
Relevantne odredbe
6. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13 i 100/13 i 32/19
- OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 17.
Sadržaj prava vlasništva (1) Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.
[…]
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa odredbama člana 17. Zakona o stvarnim pravima, dao jasne razloge za izvođenje zaključka da apelant u predmetnom postupku nije bio aktivno legitimisan da od tuženog traži naknadu predmetne štete, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić