Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/21 (D. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2248/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2248/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dane Gligorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dane Gligorić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 244100 21 Gž od 7. aprila 2021. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 I 244100 20 I 2 od 20. avgusta 2020. godine i 71 0 I 244100 20 I 2 od 15. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dane Gligorić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 244100 21 Gž od 7. aprila 2021. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 I 244100 20 I 2 od 20. avgusta 2020. godine i 71 0 I 244100 20 I 2 od 15. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dane Gligorić protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 244100 20 I 3 od 16. aprila 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dane Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 244100 21 Gž od 7. aprila 2021. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 I 244100 20 I 3 od 16. aprila 2021. godine, 71 0 I 244100 20 I 2 od 20. avgusta 2020. godine i 71 0 I 244100 20 I 2 od 15. juna 2020. godine.
2. U izvršnom postupku pokrenutom po prijedlogu tražioca izvršenja („Nova Banka“ a.d. Banjaluka), na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice), protiv apelanta, Osnovni sud je zaključkom od 7. novembra 2016. godine odredio da se predmetni prijedlog za izvršenje smatra tužbom (budući da je apelant protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 6. septembra 2016. godine izjavio prigovor), te da se izvršenje određeno navedenim rješenjem o izvršenju odgađa do pravosnažnosti odluke donesene u parničnom postupku.
3. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 244100 16 P od 1. jula 2019. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 11. maja 2020. godine) obavezao apelanta da, kao mjenični dužnik, isplati tužiocu (tražiocu izvršenja u predmetnom izvršnom postupku) određene novčane iznose pobliže označene izrekom predmetne presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. Odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja za nastavak predmetnog postupka izvršenja, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 244100 20 I 2 od 15. juna 2020. godine predmetni prijedlog prihvatio, odredio nastavak izvršenja odgođenog zaključkom tog suda od 7. novembra 2016. godine i pozvao apelanta da uplati iznose precizirane predmetnim rješenjem (sve kako je pobliže naznačeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 1. jula 2019. godine).
5. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja Osnovnog suda od 15. juna 2020. godine, taj sud je Rješenjem broj 71 0 I 244100 20 I 2 od 20. avgusta 2020. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje ostavio neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da apelant nije tom sudu dostavio niti jedan dokaz da je vršeno bilo kakvo plaćanje tražiocu izvršenja radi izmirenja predmetnog duga nakon donošenja izvršne isprave, presude tog suda od 1. jula 2019. godine, te da je (prema dokazima priloženim uz predmetni prigovor) zadnja uplata izvršena 21. februara 2019. godine. Osnovni sud je takođe naveo da apelant nije ničim dokazao ni tačnost svoje tvrdnje da je obavezu izmirenja preostalog duga preuzeo V.Š., kao i da je tražilac izvršenja u svom odgovoru na prigovor od 27. jula 2020. godine osporio prednju tvrdnju apelanta. Osnovni sud je naveo da je predmetni prigovor apelanta odbio kao neosnovan s obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da apelant u svom prigovoru nije naveo niti jedan razlog iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) (kojim su, između ostalog, propisani razlozi koji sprečavaju izvršenje), kao ni bilo koji drugi razlog koji bi doveo u pitanje zakonitost i provodivost rješenja o izvršenju.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 20. avgusta 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 244100 21 Gž od 7. aprila 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje.
7. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da sud rješenjem određuje izvršenje na sredstvima i predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu, shodno odredbama člana 8. ZIP. Okružni sud je dalje naveo da je presudom Osnovnog suda od 1. jula 2019. godine apelant obavezan na plaćanje glavnog duga, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka (kako je to precizirano izrekom predmetne presude), te je pravilno rješenjem prvostepenog suda odlučeno da će se nastaviti prekinuti izvršni postupak a obzirom na činjenicu da je tražilac izvršenja (u tom postupku tužilac) uspio sa tužbom. Okružni sud je naveo da razlozi koje apelant navodi u svojoj žalbi, a koje je isticao i u toku izvršnog postupka (da je pretežan iznos duga platio, a da je preostali iznos duga preuzeo V.Š., pa da predmetni izvršni postupak treba obustaviti), nisu razlozi zbog kojih se može sa uspjehom pobijati rješenje o izvršenju, jer, ukoliko je nakon donošenja rješenja od 15. juna 2020. godine došlo do djelimične isplate duga, to će u svakom slučaju biti od uticaja na daljnji tok predmetnog izvršnog postupka, ali ne predstavlja osnov za potpunu obustavu izvršnog postupka (do kojeg može doći samo u situaciji kada je cjelokupan dug tražioca izvršenja namiren). Okružni sud je naveo da je osporeno rješenje pravilno i zakonito budući da predmetna žalba ne sadrži razloge koji sprečavaju provođenje izvršenja kako je određeno rješenjem o izvršenju, u smislu odredbi člana 47. ZIP.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 244100 20 I 3 od 21. septembra 2020. godine prihvaćen je prijedlog tražioca izvršenja za određivanje izvršenja na novom predmetu i sredstvu izvršenja, pa je određeno da se rješenje Osnovnog suda od 15. juna 2020. godine mijenja u dijelu kojim je određen predmet i sredstvo izvršenja te se određuje da se predmetno izvršenje, umjesto na plati koju apelant ostvaruje kod poslodavca („Ombudsman za djecu Republike Srpske“ Banjaluka) ima sprovesti na penziji koju apelant ostvaruje kod Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka u iznosu i na način pobliže označen izrekom predmetnog rješenja.
9. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja Osnovnog suda od 21. septembra 2020. godine, taj sud je Rješenjem broj 71 0 I 244100 20 I 3 od 16. aprila 2021. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje ostavio neizmijenjeno. U pouci o pravnom lijeku osporenog rješenja navedeno je da se protiv istog može izjaviti žalba Okružnom sudu u roku od osam dana od dana prijema.
10. Apelant, kako to proizlazi iz stanja apelacionog spisa, nije izjavio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 16. aprila 2021. godine.
Apelacioni navodi
11. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je dug tražioca izvršenja namiren, te da su se stekli zakonski uslovi za obustavu predmetnog izvršnog postupka. Dalje ističe da redovni sudovi nisu cijenili dokaze koje je u tom pravcu predlagao apelant, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant, dakle, ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenog rješenja Osnovnog suda od 15. juna 2020. godine (kojim je prihvaćen prijedlog tražioca izvršenja da se odredi nastavak predmetnog izvršnog postupka), kao i iz ostalih odluka koje su u predmetnom izvršnom postupku redovni sudovi donijeli nakon toga, apelant je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 1. jula 2019. godine obavezan da, kao mjenični dužnik, tražiocu izvršenja isplati određene novčane iznose. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena navedenom pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 1. jula 2019. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 11. maja 2020. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija, u tom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine..
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, odlukama redovnih sudova kojima je određen nastavak izvršenja (odgođen zaključkom Osnovnog suda od 7. novembra 2016. godine), utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZIP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
III.Neiscrpljivanje pravnih lijekova, u odnosu na rješenje Osnovnog suda od 16. aprila 2021. godine
18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
19. U konkretnom slučaju apelant je propustio da, u skladu sa odredbama člana 12. ZIP („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18), izjavi žalbu protiv osporenog rješenja Osnovnog suda od 16. aprila 2021. godine, shodno uputstvu o pravnom lijeku koju je osporeno rješenje sadržavalo. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
20. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić