Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2256/21 (I. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2256/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2256/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Baković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Baković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 2 Rs 009474 20 Rev od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Baković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Emir R. Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 009474 20 Rev od 24. marta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (Kanton 10) da mu, na ime razlike plate (za vremenski period preciziran izrekom prvostepene presude), isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da Kanton 10, u roku koji je propisan odredbama člana 35. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika) nije donio propise iz člana 31. tog zakona, niti je to učinio do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, ali da navedenim zakonom nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz člana 35. tog zakona isti primjenjivati i u kantonima do donošenja kantonalnih propisa. Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o zahtjevu za rješavanje spornog pravnog pitanja, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 9. juna 2016. godine donio odluku da policijski službenici MUP Posavskog kantona nemaju pravo na isplatu razlike manje isplaćene plate u odnosu na visinu plate koja je regulisana odredbama Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da se prema stavu Građanskog odjeljenja tog suda plate policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisima, kako je to i propisano članom 31. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika, s tim da osnovna plata policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, te da pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plata za isti čin policijskog službenika“ (član 4. navedenog zakona) i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plata (član 6. navedenog zakona). Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da apelant u toku predmetnog postupka nije tvrdio niti dokazivao da je njegova osnovna plata u utuženom periodu manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da, suprotno svojoj obavezi, Kanton 10 nije donio propis kojim bi izvršio usaglašavanje kantonalnih propisa o platama policijskih službenika sa Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika. Takođe ističe da pravo na usklađivanje plate policijskih službenika nije predviđeno samo kao mogućnost, već kao obaveza, pa da se, neizvršavajući tu svoju obavezu, tuženi (bez zakonskog uporišta) umiješao u apelantovo pravo na imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine, AP-4781/19 od 15. januara 2020. godine i AP-1775/21 od 23. juna 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić