Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2275/21 (A. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2275/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2275/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Alija Karabegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Karabegović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 025264 21 Gž 2 od 9. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 025264 18 P od 31. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 025264 21 Gž 2 od 9. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 025264 18 P od 31. decembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (Opšta poljoprivredna zadruga „Novi početak“ Teslić) preda u posjed stabilni monofazni laktofriz 500 litara i pripadajuću opremu (pištolj za ispitivanje kiselosti mlijeka i mlijekomjer), s tim da se apelant može osloboditi ove obaveze (fakultas alternativa) ako tužiocu isplati za stabilni laktofriz od 500 litara iznos od 4.439,15 KM, za pištolj za ispitivanje kiselosti mlijeka iznos od 146,00 KM i za mlijekomjer iznos od 162,00 KM, što ukupno iznosi 4.747,15 KM. Obavezan je apelant da tužiocu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 109. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine na pokretnoj stvari stiče predajom te stvari u državinu sticaocu kao i da se predaja pokretne stvari smatra izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može da raspolaže tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili zdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znače predaju stvari. Dalje, da je odredbama člana 131. navedenog zakona propisano da savjesni držalac individualno određene stvari koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanjem prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Okružni sud je dalje naveo da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je predmetna oprema, između ostalih, donirana tužiocu na osnovu Ugovora broj USDA 2001-NOVI POČETAK/12-2004 zaključenog između Mercy Corps Skotland kao donatora i tužioca kao korisnika navedene opreme i da je navedeni ugovor i proveden s obzirom da je donator predmetne stvari predao tužiocu kao korisniku (na zakonit način, po osnovu podobnom za sticanje prava svojine). Dalje, da je tužilac početkom 2005. godine predmetnu opremu predao apelantu za potrebe formiranja otkupne stanice mlijeka, a ne u vlasništvo, a koje činjenice je apelant bio svjestan s obzirom da je sa tužiocem (ranije) zaključio ugovor o zakupu prostora od 3. decembra 2003. godine kojim je apelant dao u zakup svoj poslovni prostor za potrebe instaliranja predmetne opreme bez naknade pod uslovom da on vrši otkup mlijeka na tom otkupnom mjestu prema posebnom ugovoru koji je trebao zaključiti sa tužiocem, a koji naknadni ugovor nije sačinjen. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužilac, shodno odredbama člana 131. Zakona o stvarnim pravima, dokazao da su mu predmetne stvari predate u državinu (na osnovu navedenog ugovora kojeg je tužilac zaključio sa donatorom, dakle na zakonit način), pa da je stoga tužilac pretpostavljeni vlasnik i da je aktivno legitimisan da od apelanta traži vraćanje predmetne stvari, odnosno opreme. Okružni sud je naveo da prednje s obzirom da se predmetne stvari, u pogledu kojih je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, nalaze kod apelanta bez pravnog osnova, odnosno po slabijem pravnom osnovu, a kako apelant odbija da ih vrati tužiocu, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužilac ima jači pravni osnov od apelanta. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je donirane stvari bio spreman da vrati donatoru, ali nikako tužiocu, te ističe da je pogrešna odluka redovnih sudova da je tužilac zakoniti posjednik.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da se u konkretnom slučaju tužilac smatra pretpostavljenim vlasnikom i da je aktivno legitimisan da od apelanta traži vraćanje predmetne stvari, odnosno opreme, a u takvom obrazloženju Okružnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić