Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2285/21 (A. Ć., D. M., J. S., A. Z., S. H., I. R., M. M., S. D.-B., D. K., M. B., A. Š. i B. D.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2285/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2285/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Arif Ćelović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Arif Ćelović, Denis Muhović, Jasminka Smajlović, Adelita Zagorac, Senadija Hadrović, Ismet Rizvanbegović, Mevla Mujićič, Sanida Džubur-Begunić, Dženana Kereš, Mirela Brđanin, Alma Šarić i Bodganka Dubak protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400027 16 Rsž od 26. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arif Ćelović, Denis Muhović, Jasminka Smajlović, Adelita Zagorac, Senadija Hadrović, Ismet Rizvanbegović, Mevla Mujićič, Sanida Džubur-Begunić, Dženana Kereš, Mirela Brđanin, Alma Šarić i Bodganka Dubak (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 400027 16 Rsž od 26. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 400027 13 Rs od 8. aprila 2016. godine obavezana je tužena (Javna ustanova „Prva osnovna škola Ilidža“) da apelantima, za periode pobliže označene izrekom predmetne presude, isplati određene novčane iznose po osnovu razlike plate po osnovu povećanja troškova života, razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), razlike naknade za godišnji odmor i jubilarne nagrade (za apelante Senadiju Hadrović, Ismeta Rizvanbegovića, Mevlu Mujičić i Bogdanku Dubak), sve sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke predmetne presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tužena, za periode pobliže označene izrekom predmetne presude, isplati određene novčane iznose po osnovu isplate razlike plate sa naknadom za minuli rad, te po osnovu jubilarne nagrade (za one apelante čiji zahtjev za isplatu jubilarne naknade nije usvojen stavom I izreke predmetne presude) i razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, sve sa zakonskim zateznim kamatama (stav II izreke predmetne presude). Obavezana je tužena da apelantima isplati troškove parničnog postupka u iznosu od po 2.107,27 KM (stav III izreke predmetne presude).

3. Odlučujući o žalbama apelanata i tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 8. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 400027 16 Rsž od 26. marta 2021. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plate po osnovu povećanja troškova života odbio kao neosnovan, te je obavezao tuženu da apelantima, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada i naknade za korištenje godišnjeg odmora, isplati određene novčane iznose (umanjene u odnosu na prvostepenu presudu). U preostalom dijelu žalbu tužene je odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude (kojim je odbijen zahtjev apelanata za isplatu određenih novčanih iznosa po osnovu isplate razlike plate sa naknadom za minuli rad, te po osnovu jubilarne nagrade za određene apelante i po osnovu razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje) Kantonalni sud je naveo je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti Kolektivni ugovor za oblast obrazovanja na nivou Federacije BiH s obzirom da prema izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali da su predstavnici (kantonalnog) Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade učestvovali u njegovom zaključivanju. Kantonalni sud je naveo da, kako se taj organ ne može smatrati ugovornom stranom prilikom zaključivanja (kolektivnog) ugovora, to se ni taj materijalno pravni propis ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o činjenično pravnoj situaciji kada je potrebno primijeniti načelo povoljnosti (iz Opšteg kolektivnog ugovora), a sve imajući u vidu da je oblast osnovnog obrazovanja prema Ustavu Federacije BiH u nadležnosti kantona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo (u odnosu na svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na razliku naknade za ishranu u toku rada i naknade za korištenje godišnjeg odmora) da, odlučujući o žalbi tužene, smatra da je ista dovela u pitanje zakonitost prvostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je, na osnovu čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, usvojen tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada za period od 1. jula 2011. godine do 30. novembra 2013. godine i naknade za godišnji odmor za 2011. godinu. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevu ugovoreno da naknade plata i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, međutim, pogrešno zaključio da topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora nemaju karakter ličnih primanja, a što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevu i čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH.

5. Kantonalni sud je naveo, u odnosu na odluku o isplati određenog novčanog iznosa po osnovu povećanja troškova života, da je Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), u smislu odredbi člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora, imala obavezu da najmanje jednom godišnje uskladi najnižu bruto satnicu u skladu sa kriterijumima iz navedenog kolektivnog ugovora, te da je Vlada FBiH do sada donijela samo jednu Odluku o utvrđivanju najniže bruto i neto satnice u FBiH (u daljnjem tekstu: Odluka). Kantonalni sud je dalje naveo da je nesporno da je tuženi apelantima isplaćivao i obračunavao osnovnu platu u iznosu od po 1,99 KM neto po jednom satu, dakle isplaćivao je neto satnicu u većem iznosu nego što je to određeno naprijed navedenom Odlukom. Kantonalni sud je naveo da, imajući prednje u vidu, apelanti ne mogu tražiti da redovni sud ,,preuzme“ ulogu Vlade FBiH i da svojom odlukom uskladi najnižu bruto satnicu. Kantonalni sud je naveo da prednje jer su strane ugovornice izričito dale pravo Vladi FBiH kao jednoj ugovornoj strani, da ona ima pravo i obavezu usklađivanja najniže bruto satnice sa povećanjem troškova života, rasta cijena i slično, a nisu propisane nikakve „sankcije“ za slučaj postupanja protivno navedenoj odredbi, kao ni postupanje za slučaj da Vlada FBiH iz bilo kog razloga ne donese jednom godišnje odluku o usklađivanju najniže bruto satnice.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za oblast obrazovanja na nivou Federacije BiH. Dalje ističu da je trebalo primijeniti načelo povoljnosti iz člana 3. Opšteg kolektivnog ugovora (kojim je propisano da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, da se za zaposlenika primjenjuje najpovoljnije pravo).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP-3930/20 od 8. decembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2285/21 (A. Ć., D. M., J. S., A. Z., S… | Sudska praksa | Aktio