Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/21 (S. S. i drugi)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Eksproprijacija
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2349/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2349/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Stipe Sučić i drugi, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Stipe Sučić, Janja Ricov, Ivan Sučić i Ana Sučić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 V 003963 20 Rev od 15.
aprila 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2349/21
1. Stipe Sučić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 29. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 V 003963 20 Rev od 15. aprila 2021. godine.
2. AP-2350/21
2. Janja Ricov (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnijela je 29. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 V 003963 20 Rev od 15. aprila 2021. godine.
3. AP-2351/21
3. Ivan Sučić (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Virdžinije, Sjedinjene Američke Države, podnio je 29. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 V 003963 20 Rev od 15. aprila 2021. godine.
4. AP-2352/21
4. Ana Sučić (u daljnjem tekstu: četvrtoapelantkinja) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnijela je 29. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 V 003963 20 Rev od 15. aprila 2021. godine.
5. Rješenjem Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 V 003963 18 V 5 od 27. decembra 2019. godine (ispravljenim rješenjem tog suda od 23. januara 2020. godine) utvrđena je naknada za izgubljenu dobit za nekretnine eksproprisane ranijim vlasnicima M.S. i L.S., prednicima prvoapelanta, drugoapelantkinje, trećeapelanta i četvrtoapelantkinje (u daljnjem tekstu: apelanti)), pravosnažnim rješenjem Skupštine opštine Duvno od 29. aprila 1982. godine, u iznosu od 189.057,00 KM (stav I izreke rješenja). Naloženo je Hrvatskoj Elektroprivredi Split, Proizvodno područje HE Jug (kao korisniku eksproprijacije, odnosno protivniku predlagača), da apelantima (kao nasljednicima predlagača), na ime naknade za izgubljenu višegodišnju dobit za eksproprisane oranice i livade, isplati ukupan iznos od 189.057,00 KM, shodno njihovim vlasničkim udjelima, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja tog rješenja, pa do konačne isplate (stav II izreke rješenja). Naloženo je protivniku predlagača da apelantima naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 6.606,00 KM, kako je to pobliže označeno predmetnim rješenjem (stav III izreke rješenja).
6. Odlučujući o žalbama protivnika predlagača i apelanata izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda od 27. decembra 2019. godine, Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 68 0 V 003963 20 Gž 3 od 21. septembra 2020. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
7. Odlučujući o revizijama apelanata izjavljenim protiv rješenja Kantonalnog suda od 21. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 68 0 V 003963 20 Rev od 15. aprila 2021. godine predmetne revizije odbio kao neosnovane.
8. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u predmetnom postupku proizlazi da su rješenjem Skupštine opštine Duvno od 29. aprila 1982. godine eksproprisane nekretnine M.S. i L.S (prednika apelanata), te da je u sudskom postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine rješenjem Osnovnog suda u Duvnu (danas Tomislavgrad) od 4. aprila 1988. godine određena naknada za eksproprisane nekretnine ranijim vlasnicima. Dalje da je navedena naknada u tom postupku određena na sljedeći način: a) za građevinski objekat iznos od 1.922.329 dinara; b) za zemljište navedeno u izreci rješenja od 29. aprila 1982. godine iznos od 20.363.115 dinara; c) za izgubljenu korist od navedenog zemljišta naknada u iznosu od 12.315.254 dinara i za šumske kulture iznos od 1.047.365 dinara, pri čemu, dakle, ukupna naknada za eksproprisane nepokretnosti iznosi 35.648.056 dinara. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Višeg suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Viši sud) od 24. aprila 1991. godine žalba prednika apelanata uvažena u cijelosti, dok je žalba korisnika eksproprijacije uvažena djelimično, pa je rješenje Osnovanog suda u Tomislavgradu (ranije Duvnu) od 4. aprila 1988. godine ukinuto u dijelu kojim je prednicima apelanata određena naknada za izgubljenu korist od eksproprisanog zemljišta u iznosu od 12.315.254 dinara i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naveo da je, u dijelu kojim je prednicima apelanata određena naknada za eksproprisano zemljište u iznosu od 20.363.115 dinara žalba korisnika eksproprijacije odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno, dok je u nepobijanom dijelu rješenje ostalo neizmijenjeno. Vrhovni sud je takođe naveo da je, u ponovnom postupku pred Općinskim sudom u Tomislavgradu, na ročištu održanom 4. juna 2002. godine, punomoćnik protivnika predlagača izjavio da je nakon 4. aprila 1988. godine platio prednicima apelanata naknadu za građevinske objekte u cijelosti, naknadu za zemljište u iznosu od 20.363.115 dinara, a posebno da je za izgubljenu korist plaćeno 9.186.368 dinara.
9. Vrhovni sud je dalje naveo da je u revizijskoj fazi postupka sporna naknada za izgubljenu korist koju bi raniji vlasnici (prednici apelanata) ostvarili dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nekretnine. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 54. Zakona o eksproprijaciji propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nekretnine za vrijeme od dana predaje te nekretnine u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nekretnine date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu novčane naknade. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđene činjenice da je korisnik eksproprijacije ušao u posjed nekretnina prednika apelanata 25. januara 1972. godine, a da je naknada za eksproprisane nekretnine isplaćena 26. aprila 1988. godine, dosudili apelantima naknadu izgubljene koristi u visini utvrđenoj vještačenjem po Centru za vještačenje i procjenjivanje „,Zenit“ d.o.o. Banjaluka (u ukupnom iznosu od 192.888,00 KM). Vrhovni sud je dalje naveo da je izvršenom konverzijom uplaćenog iznosa od 9.186.368 dinara, vještačenjem po vještaku finansijske struke utvrđeno da na dan 4. aprila 1988. godine taj iznos odgovara iznosu od 3.830,84 DM (KM), pa su nižestepeni sudovi taj iznos odbili od utvrđenog iznosa naknade izgubljene koristi i dosudili apelantima, shodno njihovim suvlasničkim dijelovima, ukupan iznos od 189.057,00 KM.
10. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 70. stav (1) Zakona o eksproprijaciji propisano da će se odredbe tog zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivati i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu tog zakona, ako naknada nije isplaćena, s tim što zakonske kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade, pa je stoga nižestepenim odlukama dosuđena kamata na utvrđenu, neisplaćenu naknadu za izgubljenu korist počev od dana donošenja prvostepenog rješenja (o određivanju naknade za eksproprisane nekretnine). Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da i je odluka o kamati donesena pravilnom primjenom odredbi člana 70. Zakona o eksproprijaciji koji je za predmetni slučaj lex specialis, pa da stoga mjesta primjeni odredaba člana 277. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima na koje odredbe se pozivaju apelanti. Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da se odnose na istu odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2349/21.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti da odluku o apelacijama donese na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da protivnik predlagača nikada nije isplatio naknadu za eksproprisano zemljište u cijelosti (shodno rješenju Osnovnog suda u Duvnu od 4. aprila 1988. godine) pa da, imajući prednje u vidu, naknada za izgubljenu dobit teče i danas, slijedom čega je relevantni period za obračun izgubljene dobiti od 1972. godine do danas. Dalje smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantne propise kada je odučio da zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja rješenja (o određivanju naknade za eksproprisane nekretnine), pa do isplate, jer trebaju teći od dana predaje nekretnine u posjed korisniku eksproprijacije, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima i članu 54. Zakona o eksproprijaciji.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, dao jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu dosuđene naknade za izgubljenu korist, tako i u pogledu određivanja zakonske zatezne kamate, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić