Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1659/21 (N. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1659/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1659/21, rješavajući apelaciju Nedžada Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nedžada Hasića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 002550 21 Kž 2 od 10. marta 2021. godine i Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 002550 21 Kv 2 od 23. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedžad Hasić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Avdibegović i Amir Omerćehajić, advokati iz Tuzle, podnio je 14. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 002550 21 Kž 2 od 10. marta 2021. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0K 002550 21 Kv 2 od 23. februara 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelant pustio iz pritvora do donošenja konačne odluke po apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Okružni sud donio je rješenje broj 12 0K 002550 21 Kv 2 od 23. februara 2021. godine, kojim je prema apelantu na osnovu člana 191. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) produžen pritvor, te je navedeno da će se ponovna kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku dva mjeseca.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da se vodi krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela - ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio koje mu je stavljeno na teret optužnicom Osnovnog javnog tužilaštva u Zvorniku koju je u cijelosti preuzelo Tužilaštvo. Apelant se nalazi u pritvoru od 26. novembra 2020.godine po rješenju suda broj K-32/99 od 24. aprila 2001. godine o određivanju pritvora. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 002550 20 Kv od 4. decembra 2020.godine apelantu je produžen pritvor iz razloga propisanog u članu 191. stav 1. tačka 1. ZKP i po tom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 199. stav 2. ZKP, te je naveo da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant „u vrijeme, na mjestu i na način, opisanim u dispozitivu optužnice koja je stupila na pravnu snagu, lišio života Đorđa Petrovića, Nikolu Modrakovića, Momčila Ristanovića i Vlajku Zekića i time učinio krivično djelo - ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio. Osnovana sumnja da je [apelant] učinio navedeno krivično djelo proizlazi iz okolnosti da je 2. maja 1996.godine u rejonu sela Krušev do, općina Srebrenica, zajedno sa Ahmom Harbašom i Behudinom Husićom, ispaljenjem metaka iz automatske puške, a Harbaš i Husić iz lovačkog karabina i poluautomatske puške, oštećenim nanijeli povrede koje su prouzrokovale njihovu smrt. Ove okolnosti utvrđuju se na osnovu dokaznog materijala dostavljenog uz optužnicu i to na osnovu iskaza svjedoka Ljubisava Petrovića, Zore Modraković, Siniše Zekića, Marte Erić i Muje Mehića, te sadržine zapisnika o uviđaju od 7. maja 1996.godine, 11. maja 1996.godine i 13. maja 1996.godine, sa fotoelaboratom od 15. maja 1996.godine i 17. maja 1996.godine, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnika o obdukciji mrtvih tijela oštećenih. Nakon stupanja optužnice na pravnu snagu i u dosadašnjem toku postupka nisu se pojavile činjenice i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi se njima dovela u sumnju pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje da je [apelant] učinio navedeno krivično djelo. Time se utvrđuje da i dalje postoji osnovni zakonski uslov za primjenu mjere pritvora, a to je osnovana sumnja da je [apelant] učinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i za koje mu se sudi.“
6. Pored toga, Okružni sud je naveo da i dalje postoji pritvorski razlog iz odredbe člana 191. stav 1. tačka 1. ZKP (opasnost od bjekstva) na osnovu koga je pritvor apelantu određen i produžen, ukazujući da je nakon presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999.godine ukinuta osuđujuća presuda ovog suda broj K-5/98 od 11. decembra 1998.godine, te se nije moglo obezbijediti prisustvo apelanta u postupku (kao i optuženih Ahme Harbaša i Behudina Husića), s obzirom da se nije odazivao na pozive suda na glavni pretres, niti se nalazio na prijavljenim adresama stanovanja, iako je nakon puštanja iz pritvora pred istražnim sudijom Kantonalnog suda u Tuzli dao izjavu da se neće kriti i da bez odobrenja suda neće napustiti boravište, niti područje Federacije BiH, te je upoznat da protiv njega može biti određen pritvor ako tako ne postupi. Prisustvo optuženog u postupku nije se moglo obezbjediti ni na osnovu naredbe o dovođenju, jer prema tadašnjim propisima nije postojala mogućnost da pripadnici Sudske policije Federacije BiH privode optužene po naredbama sudova u Republici Srpskoj. Osim toga, iz obavještenja na koje se sud pozvao proizlazi da je apelant selio (Tinja, Kiseljak, Sarajevo) i da je namjeravao da odseli u Švedsku ili Dansku. Kako se nije moglo blažim mjerama obezbijediti prisustvo apelanta u postupku to je apelantu sud odredio pritvor na osnovu člana 191. stav 1. tačka
1. ZKP i nakon toga donio naredbu o raspisivanju međunarodne potjernice, pa je apelant na osnovu potjernice lišen slobode od službenika Državne agencije za istrage i zaštitu i stavljen u pritvor na osnovu rješenja o određivanju pritvora.
7. Vrhovni sud je donio rješenje broj 12 0 K 002550 21 Kž 2 od 10. marta 2021. godine kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.
8. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima, postojanje osnovane sumnje je utvrđeno „stupanjem optužnice na pravnu snagu, a ona i dalje egzistira u neizmijenjenom obliku kao što to prvostepeni sud dodatno provjerava ocjenom dokaza koji su do sada izvedeni i prikupljeni. Svi ti dokazi su opširno i za ovu fazu postupka široko izloženi i obrazloženi, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, da ne ostavljaju prostora za revidiranje već jednom utvrđene osnovane sumnje o počinjenom krivičnom djelu koje se optuženom stavlja na teret.“ Kako je nadalje navedeno „o svemu tome pobijano rješenje je dalo jasne, određene i uvjerljive razloge“ koje je u potpunosti prihvatio Vrhovni sud i na njih uputio žalioce.
9. Razmatrajući postojanje pritvorskog razloga prvostepeni sud je pravilno (kako je naveo Vrhovni sud) utvrdio da nakon ukidanja ranije prvostepene presude, u ponovnom postupku, nije bilo moguće obezbjediti prisustvo apelanta zbog čega je prema njemu određen pritvor, te ukazuje na dokaz iz kojeg proizlazi da je apelant bio nedostupan. Kada se ove okolnosti dovedu u vezu sa težinom krivičnog djela i zapriječenom kaznom, one ukazuju da postoji stvarna opasnost od bjekstva apelanta, te i i po ocjeni Vrhovnog suda na nužnost primjene mjere pritvora po osnovu člana 191. stav 1. tačka 1. ZKP. Tvrdnje žalbe da je apelant od 2004. godine, do lišavanja slobode po međunarodnoj potjernici, slobodno putovao u Norvešku, Hrvatsku i druga mjesta, ne dovode u sumnju pravilnost zaključka pobijanog rješenja o postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i time posebnog pritvorskog razloga. To ne mijenja ni činjenica da je apelant u drugim postupcima pred organima uprave, kako se to navodi u žalbi, dostavljao adrese na kojima živi i boravi sa porodicom. '
10. Vrhovni sud je također (ponovo) ukazao da je procesni zakon pravilno primijenjen, shodno prelaznim odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 53/12, sa izmjenama), zbog čega su potpuno lišene osnova tvrdnje žalbe o mogućnosti kombiniranja dva procesna zakona, jednog na postupak suđenja, a drugog za odlučivanje o pritvoru.
IV.Navodi iz apelacije
11. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1., 3. i 4. Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant problematizira primjenu člana 423. (sada važećeg Zakona o krivičnom postupku RS) i činjenicu da se u njegovom slučaju primjenjuje ranije važeći ZKP, što obrazlaže ukazujući da mu po zakonu koji je primijenjen pritvor može biti određen na neodređeno dug period. Dalje, apelacija problematizira zaključak o postojanju osnovane sumnje, odnosno ukazuje na nezakonite dokaze –iskaze osumnjičenih iz 1996. godine o čemu se Vrhovni sud nije referirao. Dalje apelant navodi i problematizira sam sadržaj optužnice, o čemu se sud nije izjasnio. Apelant dalje ukazuje da je preživio genocid u Srebrenici, da je mjesecima bio u neljudskim uslovima, i pokušavao da se spasi, pa je suočen sa ovakvim optužbama. Apelant također ukazuje, a što je ukazivao i tokom prvostepenog postupka, da iskazi koje su optuženi dali u istrazi iznuđeni dokazi i da se trebaju u posmatrati u kontekstu cjelokupnog događaja, kao i samih navoda u optužnici. Apelant ukazuje na prvostepenu presudu (ukinutu) i da je sud konstatirao da nema dokaza o razrješenju ovog predmeta pa se poziva na iskaze koje su optuženi dali u istrazi, dakle svi drugi dokazi u spisu ne pružaju dovoljno ni osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U odnosu na posebne pritvorske razloge apelant ukazuje da nije tačno da se krio i ukazuje da se slobodno kretao u Bosni i Hercegovini (i van nje), te vodio brojne postupke i lično podnosio zahtjeve organima u Republici Srpskoj. Apelant je također tražio donošenje privremene mjere, jer se radi o pritvorskom predmetu i to pritvoru koji je produžen po zakonu koji se nije mogao primijeniti i na osnovu dokaza dobijenih mučenjem i iznudom. Također, apelant je naveo je da je otac petero djece i jedini hranilac porodice, jer mu supruga, kao ni djeca ne rade. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi povredu njegovih prava kao i da mu se dodjeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da mu se „isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava na slobodu i sigurnost“.
I.Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su povrede krivičnog postupka na koje se ukazuje bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu se sud određeno i jasno izjasnio sa dovoljno argumentacije tako da ne postoji proizvoljnost u primjeni zakona i odsustvo razloga, a kako to apelant tvrdi.
13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelant neosnovano navodi da je rješenje nepravilno donijeto po odredbama ranije važećeg ZKP, kao i da je postojanje osnovane sumnje utvrđeno i obrazloženo na osnovu dokaza koji su izvedeni u toku postupka, te su dovoljno konkretizirane i navedene činjenice i okolnosti na osnovu kojih je utvrđeno postojanje posebnog pritvorskog osnova. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su navodi iz apelacije neosnovani i predlaže de se apelacija odbije kao takva.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Rješavanje predmeta primljenih u rad Član 423. st. (1) i (2) (1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije 1. jula 2003. godine nastaviće se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.
(2) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ili je na osnovu prijedloga tužioca doneseno rješenje o izricanju mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, nastaviće se po odredbama Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), kao i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske“, br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određeno.
16. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ” br. 26/86 - prečišćeni tekst, 74/87, 57/89 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 191.
(1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, a ne postoje uslovi za obavezni pritvor, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
1)ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegov identitet, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;
2) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti tragove krivičnog djela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati istragu uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
3)ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti; 4) ako je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna deset godina zatvora ili teža kazna, a usljed načina izvršenja, posljedica ili drugih okolnosti djela došlo je ili bi moglo da dođe do takvog uznemirenja građana da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka ili bezbjednosti ljudi neophodno određivanje pritvora.
(2) U slučaju iz tačke 1. stav 1. ovog zakona, pritvor koji je određen samo zbog toga što se ne može utvrditi identitet lica traje dok se taj identitet ne utvrdi. U slučaju iz tačke 2. stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. marta 2021. godine a apelacija je podnesena 14. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3. i člana 5.Evropske konvencije. U suštini apelant osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor, te će Ustavni sud ispitati predmetnu apelaciju u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
24. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita, jer ne postoji osnovana sumnja, odnosno nema dokaza, kao ni opasnost od bjekstva. Ustavni sud podsjeća da je razmotrio gotovo identične navode apelanta u odnosu na rješenje Okružnog suda od 4. decembra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 23. decembra 2020. godine, u odluci AP-533/21, od 23. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu prava apelanta na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na gore navedena osporena rješenja. U navedenoj odluci (od tačke 46. nadalje) Ustavni sud je ukazao da mora najprije razmotriti dvije stvari: prva se odnosi na dato obrazloženje osnovane sumnje na način kako je Okružni sud „definirao“ postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je konkretno apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se tereti, odnosno vjerodostojnosti osnovane sumnje date u obrazloženju; druga se odnosi na način na koji je redovni sud obrazložio da prihvata da su zakoniti dokazi koje apelant osporava kao nezakonite, te da i drugi dokazi potkrepljuju postojanje osnovane sumnje je za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Dalje, analizirajući osporena rješenja Ustavni sud navodi da iz obrazloženja osporenog rješenja ne može da utvrdi koje je to radnje apelant (i ostali) preduzeo u izvršenju krivičnog djela ubistvo. Dakle, osim navoda da su apelant i još dva lica lišili života četiri lica, ne postoji nikakav opis radnji načina izvršenja. Ustavni sud nadalje zaključuje da nije jasno šta se apelantu optužnicom stavlja na teret. Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je uočio da apelant ističe da, osim priznanja apelanta koje je dato 1996.godine, drugi dokazi ne pružaju dovoljno osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, ukazujući da je ovaj dokaz nezakonit, jer se radi o iznuđenim dokazima, što je apelant isticao i u toku postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud je najprije citirao relevantni dio osporenog rješenja te je utvrdio da zaključak Okružnog suda nije dovoljno jasan, niti jasno obrazložen u odnosu na dokaze na kojima sud temelji postojanje osnovane sumnje. Naime, iako je navedeno da će o zakonitosti dokaza odlučiti u kasnijoj fazi postupka, Okružni sud, ipak, nije prihvatio navode o nezakonitosti datih izjava optuženih. Međutim, iako nije prihvatio ove navode, Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto je tako odlučio. Dalje, Okružni sud je naveo da to nije jedini dokaz iz kojeg proizlazi osnovana sumnja, te dalje nabraja druge dokaze koji potkrepljuju osnovanu sumnju. Međutim, Ustavni sud je opet ukazao da redovni sud nije jasno naveo ni radnje izvršenja (kako je to djelo počinjeno, kako se osnovano sumnja), niti je radnje apelanta (i ostalih) doveo u vezu sa dokazima i objasnio kako se iz svih nabrojanih dokaza može izvući zaključak o postojanju osnovane sumnje. U odnosu na navedeno Ustavni sud je ukazao i na svoju odluku u apelaciji koju je podnio također jedan od optuženih iz istog predmeta u kojem je optužen i apelant (Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2635/09, od 28. septembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje. Elaborirajući sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da osporenim rješenjima Okružnog suda i Vrhovnog suda nedostaje obrazloženje u vezi sa prihvatljivošću dokaza na kojima je temeljio osnovanu sumnju, odnosno dovođenje u vezu dokaza i apelantovih radnji, te da dati razlozi u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, per se, dovoljni da se donese zaključak da postoji „osnovana sumnja“, u smislu ZKP i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
25. Imajući u vidu navedeno, kao i osporena rješenja u ovom predmetu i njihovo obrazloženje, Ustavni sud ne može da pronađe bilo kakve razlike u odnosu ranije osporena rješenja o kojima je odlučio u odluci AP-533/21, odnosno eventualne manje razlike koje postoje nisu takve da dovode do drugačijeg zaključka u ovom predmetu u odnosu na zaključak iz Odluke AP-533/21. Stoga se u svemu Ustavni sud poziva na ranije dato obrazloženje u Odluci AP-533/21, kod kojega u potpunosti ostaje i u ovoj odluci u odnosu na povredu prava apelanta iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1 tačka c) Evropske konvencije, odnosno zaključuje da je došlo do povrede navedenog prava apelanta. Zbog navedenog nije potrebno ispitivati opravdanost posebnih uslova za pritvor i eventualno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
26. Dakle, iako je Ustavni sud utvrdio povredu navedenog prava na ličnu slobodu i sigurnost na koju se apelant žali, s obzirom na to da je u osporenom rješenju navedeno da će se kontrola pritvora vršiti svako dva mjeseca od pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru, te da Ustavni sud nema informacije da takva kontrola eventualno nije izvršena (iz informacija koje su navodili brojni mediji proizlazi da je apelant pušten iz pritvora u kasnijem odlučivanju), nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri određivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud, pri određivanju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u skladu sa domaćim zakonom ima pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Konačno, Ustavni sud ukazuje da troškovi apelaciji (ono što apelant naziva troškovima radi utvrđivanja povrede) nisu predviđeni Pravilima Ustavnog suda.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada je redovni sud apelantu odredio pritvor iako iz osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na postojanje osnovane sumnje nije dato dovoljno i relevantno obrazloženje. To iz razloga jer u obrazloženju osporenih odluka sud nije naveo da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, osim pukog pozivanja na optužnicu. Iz dostavljene i poznate dokumentacije nije jasno šta se tačno apelantu stavlja na teret optužnicom, te je postojanje osnovane sumnje sud doveo u vezu i sa drugim dokazima, a ne samo sa izjavom apelanta koju apelant problematizira kao iznuđenu a o čemu sud nije dao adekvatno obrazloženje.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić