Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-987/20 ("KRTICA" d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Zakup
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Naknada štete
- Isplata duga
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-987/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-987/20, rješavajući apelaciju "KRTICA" d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "KRTICA" d.o.o.
Brčko podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 058113 19 Rev 2 od 9.
oktobra 2019. godine i 96 0 P 058113 18 Gž 2 od 16. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 058113 13 P od 4. avgusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "KRTICA" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 14. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 058113 19 Rev 2 od 9. oktobra 2019. godine i 96 0 P 058113 18 Gž 2 od 16. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 058113 13 P od 4. avgusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i advokata Osmana Mulahalilovića, koji je zastupao J. I. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 28. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 17. maja 2021. godine, dok advokat tužitelja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 058113 13 P od 4. avgusta 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je apelant obavezan da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za period od 19. februara 2010. godine do 1. februara 2013. godine isplati iznos od 43.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen (stav I). Istom presudom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 9.565,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II).
6. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu isplati iznos od 205.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav III). Nadalje, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja zabranom tužitelju da do okončanja postupka na poslovnom prostoru (benzinskoj pumpi sa caffe barom, autopraonom i drugim pratećim objektima, pobliže opisano u izreci presude) vrši bilo kakve prepravke, opravke, adaptaciju, gradnju ili bilo koju promjenu sadašnjeg stanja poslovnog prostora, kao i da obavlja bilo kakvu djelatnost u poslovnom prostoru (stav IV). Takođe, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav V), sve detaljno navedeno u izreci presude.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u toku postupka saslušani svjedoci J. I., V. I., L. K., M. N., S. U., F. J. i I. A., da su izvedeni dokazi vještačenjem po vještaku ekonomske struke R. B., vještaku građevinske struke I. K., vještaku mašinske struke Đ. D., kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (detaljno pobrojanu na str. 4 i 5 presude), te da je taj sud, nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je istakao da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj, kao zakupodavac i apelant, kao zakupac 4. januara 2008. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora (pobliže opisanog u izreci prvostepene presude), da je predmetni ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme (10 godina), da je navedeni ugovor ovjeren 11. januara 2008. godine, da su parnične stranke zaključile aneks navedenog ugovora, kao i da je 28. februara 2013. godine tužitelj otkazao ugovor o zakupu, o čemu je obavijestio apelanta.
8. Osnovni sud je ukazao na iskaze saslušanih svjedoka (detaljno navedeno na str. 6-8 presude), te je istakao da je poklonio vjeru njihovim iskazima, s obzirom da nisu proturječni u dijelu koji je pravno relevantan za odlučivanje o osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, niti su u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima. Nadalje, ukazao je na sadržaj određenih materijalnih dokaza (detaljno navedeno na str. 8-10 presude), pri čemu je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan. Osnovni sud je potom ukazao na sadržaj odredaba člana 5. st. 1. i 2., člana 8. stav 1., člana 16. stav 1., čl. 17., 20. i
29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kao i člana 99. stav 2. i člana 375. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni su je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj, kao zakupodavac i apelant, kao zakupac zaključili predmetni ugovor o zakupu, prema kojem se apelant obavezao da za korištenje zakupljenog poslovnog prostora plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 1.200.00 KM. Dalje, da apelant u utuženom periodu nije vršio plaćanje zakupnine i da dug apelanta prema tužitelju za period od jula 2009. godine do 1. decembra 2013. godine iznosi 51.600,00 KM. Osnovni sud je naveo da je djelimično osnovan istaknuti prigovor zastare predmetnih potraživanja, te da su zastarjela sva potraživanja dospjela prije 19. februara 2010. godine, imajući u vidu propisani trogodišnji rok zastare za potraživanje zakupnine (tužba podnesena 19. februara 2013. godine). Osnovni sud je zaključio da su potraživanja u iznosu od 8.400,00 KM zastarjela, dok dug u iznosu od 43.200.00 KM ne potpada pod zastaru.
9. U odnosu na navode apelanta da su tužitelj i apelant postigli usmeni dogovor o činjenici da se ulaganja koja apelant bude imao u predmetni poslovni prostor u cilju privođenja namjeni poslovnog prostora, isplate kroz srazmjerno smanjenje zakupnine od po 500,00 KM mjesečno, Osnovni sud je naveo da apelant za navedene tvrdnje nije dostavio niti jedan pravno relevantan dokaz, a da iz aneksa ugovora o zakupu navedene tvrdnje nije mogao utvrditi. Osim toga, da nije mogao utvrditi ni da su tužitelj i apelant ugovorili da se zbog promijenjenih privrednih okolnosti zakupljeni poslovni prostor ne koristi kao benzinska pumpa, već kao magacinski prostor i to bez plaćanja zakupnine, budući da apelant ni za ove tvrdnje nije dostavio pravno relevantne dokaze. Osnovni sud je dalje ukazao na odredbu člana 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te je istakao da je odlučio kao u stavu I izreke presude, budući da je visina zakupnine u utuženom periodu ugovorena u iznosu od 1.200,00 KM mjesečno, da apelant nije dokazao da je ugovoreno smanjenje zakupnine, a cijeneći pri tome i da u konkretnom slučaju nije došlo do zastare zakupnine za 36 mjeseci.
10. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Osnovni sud je dalje naveo da je iz provedenih dokaza, i to, prije svega, saslušanih svjedoka i vještačenja po vještacima građevinske i mašinske struke, utvrdio da je apelant vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor. Nadalje, da ugovorne strane nisu posebnim ugovorom uredile eventualno padanje tereta izvedenih radova na račun tužitelja, niti srazmjerno smanjenje zakupnine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka, prije svega, svjedoka V. I., utvrdio da su predmetni poslovni prostor, kao i pokretne stvari koje su bile u njegovoj funkciji, bili ispravni i da nije bilo potrebe za izvođenjem građevinskih radova, da benzinska pumpa nije radila samo iz razloga što po procjeni tužitelja, ali i svjedoka V. I. funkcionisanje benzinske pumpe nije bilo ekonomski opravdano. Nadalje, kod utvrđenih činjenica da su poslovni prostor i navedene pokretne stvari bili ispravni, da apelant prije preduzetih radova nije o tome obavijestio tužitelja, niti pribavio njegovu saglasnost, Osnovni sud je istakao da se nisu stekli uslovi da mu se naknadi vrijednost tih radova, saglasno odredbi člana 17. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Dalje, istakao je da apelant nije dokazao ni da se radilo o hitnim popravkama koje je morao preduzeti prije obavještavanja tužitelja. Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je na poslovnom prostoru apelant izvršio opravke koje padaju na teret tužitelja, niti da je o istim eventualno obavijestio tužitelja. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 23. i 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, pri čemu je istakao da je apelant u obavezi tužitelju predati poslovni prostor u stanju u kojem ga je primio, budući da drugačije nije ugovoreno. Nadalje, da apelant nije dokazao ni da je na strani tužitelja, uslijed navedenih ulaganja, došlo do neosnovanog obogaćenja, budući da apelant nije izvodio dokaze kojima bi se dokazivala činjenica da su navedena ulaganja imala za rezultat povećanje tržišne vrijednosti poslovnog prostora. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant imao mogućnost demontirati ugrađene elemente u poslovni prostor.
11. Osnovni sud je naveo da je iz izjave o otkazu predmetnog ugovora o zakupu utvrdio da je punomoćnik tužitelja 28. februara 2013. godine sačinio izjavu kojom je obavijestio apelanta da uslijed neplaćanja zakupnine u periodu od jula 2009. godine do 1. februara 2013. godine raskida ugovor o zakupu. Nadalje, da iz apelantovog podneska od 12. marta 2013. godine proizlazi da je apelant navedenu obavijest primio. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o izjavi tužitelja o odustanku od ugovora u smislu odredbe člana
34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana
41. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te je istakao da iz ugovora o podzakupu od 4. februara 2013. godine slijedi da su apelant i „Agro-Alfa“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: podzakupac) 1. februara 2013. godine, zaključili ugovor o podzakupu. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je podzakupac 8. februara 2013. godine obavijestio tužitelja o sklapaju ugovora o podzakupu, kao i da je iz akta od 25. februara 2013. godine utvrdio da je podzakupac obavijestio apelanta da raskida ugovor o podzakupu uslijed nemogućnosti njegove realizacije. Nadalje, da iz ugovora o podzakupu i njegovog aneksa, nije mogao utvrditi iznos zakupnine (određena prema vrijednosti nekretnine koja bi apelantu prešla u vlasništvo po zaključenom ugovoru o podzakupu), kao i da se prvi razlog za odbijanje protivtužbenog zahtjeva u dijelu izgubljene dobiti ogleda u činjenici da apelant nije dokazao visinu zakupnine po ugovoru o podzakupu, jer u tom pravcu, osim navedenih ugovora i iskaza zakonskog zastupnika podzakupca, nije izveden niti jedan dokaz. Osnovni sud je naglasio i to da ugovor o podzakupu prestaje prestankom ugovora o zakupu, a budući da je do prestanka ugovora o zakupu došlo uslijed činjenice da apelant nije plaćao zakupninu da je danom prestanka ugovora o zakupu došlo i do prestanka ugovora o podzakupu. Osnovni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, odbio protivtužbeni zahtjev.
12. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da je navedenu oduku zasnovao na odredbama člana 119. stav 2. ZPP, te je ukazao na to na šta se odnose troškovi tužitelja s obzirom na vrijednost predmeta spora i uspjeh tužitelja. Nadalje, ukazao je i na šta se odnose troškovi apelanta, te je istakao da je, imajući u vidu apelantov uspjeh u odnosu na vrijednost predmeta spora kada se radi o tužbi, apelantu dosudio troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Osnovni sud je istakao da je primjenom pravila o procesnom prebijanju obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi troškove u određenom novčanom iznosu (sve detaljno obrazloženo na str. 15 i 16 presude).
13. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 058113 17 Gž od 9. februara 2018. godine odbijena je apelantova žalba, te je potvrđena prvostepena presuda u st. I, III, IV i V izreke.
14. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 058113 18 Rev od 7. juna 2018. godine usvojena je apelantova revizija, te je presuda Apelacionog suda od 9. februara 2018. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je, pored ostalog, naveo da će se u ponovljenom postupku odlučivanja po apelantovoj žalbi drugostepeni sud izjasniti o povredama postupka na koje žalba upućuje i da će u pogledu ostalih žalbenih razloga cijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Takođe, konstatovao je da će na osnovu odredbe člana 130. stav 3. ZPP drugostepeni sud odlučiti o troškovima postupka nastalim u povodu izjavljene revizije.
15. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 058113 18 Gž 2 od 16. oktobra 2018. godine apelantova žalba je odbijena, te je potvrđena presuda Osnovnog suda od 4. avgusta 2016. godine u st. I, III, IV i V izreke.
16. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 43.200,00 KM na ime neplaćene zakupnine, budući da visina zakupnine u utuženom periodu iznosi 1.200,00 KM mjesečno, da apelant istu nije plaćao, a da, pri tome, nije dokazao da je ugovoreno smanjenje zakupnine, kao ni plaćanje na drugi način, te budući da nije nastupila zastara za taj dio neplaćene zakupnine.
17. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Apelacioni sud je naveo da apelant nije dokazao da je na strani tužitelja došlo do neosnovanog obogaćenja, jer nije predložio izvođenje dokaza radi utvrđenja činjenica da su sporna ulaganja rezultirala povećanjem tržišne vrijednosti poslovnog prostora, niti je utvrđeno koliku je korist imao tužitelj od izvedenih radova, koji je, nakon što je apelant napustio poslovni prostor, vršio određene građevinske radove. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu ostaje mogućnost da eventualno demontira ugrađene elemente, a da pri tome ne nanese štetu tužitelju. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao na zaključke prvostepenog suda (detaljno navedeno na str. 5 i 6 presude), te je, imajući u vidu navedene zaključke, istakao da nema sumnje da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
18. Apelacioni sud je, takođe, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke I. K. (koji je izvršio procjenu ulaganja u poslovni prostor) i vještaka mašinske struke Đ. D. (koji je izvršio procjenu ulaganja u opremu), jer je kod neosnovanog zahtjeva za ulaganja u poslovni prostor bespredmetno razmatrati visinu uloženih sredstava. Nadalje, da nije jasno kakav značaj za apelanta ima procjena ulaganja izvršenih u opremu u iznosu od 8.900,00 KM, kad je stavom II izreke prvostepene presude odbijen taj zahtjev tužitelja, a u kojem dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena, budući da tužitelj nije izjavio žalbu. Apelacioni sud je istakao da niko nije osporio da su vršena izvjesna ulaganja u poslovni prostor od strane apelanta, ali da tužitelj nije dužan apelantu isplatiti uložena sredstva, jer nije imao njegovu dozvolu, niti je obavijestio tužitelja o tome.
19. Apelacioni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod koji je apelant podveo pod povrede odredaba parničnog postupka iz člana 318. u vezi sa čl. 2., 3., 7., 8., 116., 119., 236., 245. i 300. ZPP, a koji se odnosi na „izgubljenu zaradu“, pri čemu je apelant isticao da su na te okolnosti F. T. i svjedok I. A. jasno dali odgovore. Apelacioni sud je zaključio da je nejasno na koji način je tužitelj spriječio apelanta da ostvari (eventualnu) dobit, kada je neposredno prije zaključenog ugovora o podzakupu tužitelj od apelanta uzeo ključeve od poslovnog prostora zbog neplaćanja zakupnine po ugovoru o zakupu i na taj način „sankcionisao“ njegovo neispunjenje ugovorne obaveze plaćanja zakupnine, a zbog čega mu je predmetni ugovor o zakupu i otkazao.
20. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da apelant neosnovano pobija i odluku o troškovima postupka navodima da se nije moglo priznati pravo na naknadu troškova postupka za pristup na određena ročišta, koja su odložena na zahtjev tužitelja. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao na obrazloženje prvostepenog suda dato u odnosu na odluku o troškovima postupka, kao i na činjenice utvrđene prema stanju spisa, a vezano za razloge odlaganja/odgode pojedinih ročišta (sve detaljno obrazloženo na stranici 6 presude).
21. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 058113 19 Rev 2 od 9. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija.
22. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, pored ostalog, istakao da nije ostvarena povreda postupka pred drugostepenim sudom koju je apelant obrazlagao navodima da drugostepeni sud nije postupio po rješenju od 7. juna 2018. godine, s obzirom da pobijana presuda, a posebno prvostepena presuda u vrlo opširnom obrazloženju sadrži odlučne činjenice u vezi predmetnog spora sa jasnim razlozima. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni sud odgovorio na istaknuti žalbeni razlog povrede postupka, a što navodima revizije nije dovedeno u sumnju.
23. Apelacioni sud je istakao da se navodi kojima apelant dovodi u pitanje isplatu duga po osnovu neplaćene zakupnine svode na to da apelant nije bio sve vrijeme trajanja zakupa u posjedu poslovnog prostora za koji se traži isplata zakupnine, uz tvrdnju da te činjenice proizlaze iz izvedenih dokaza (iskaza zakonskog zastupnika apelanta - F. T., a što navodno nije osporavao ni tužitelj u svom iskazu). Nadalje, da se ovi navodi ne mogu prihvatiti iz razloga što u konkretnom postupku ti dokazi nisu ni izvedeni. Apelacioni sud je naveo da je visina zakupnine utvrđena ugovorom o zakupu poslovnog prostora, a da apelant nije dokazao da je ugovoren manji iznos zakupnine. Dalje, kako je ugovor o zakupu trajao u periodu za koji se zakupnina potražuje (nije prestao na neki od načina propisanih zakonom), Apelacioni sud je istakao da je irelevantna činjenica da apelant nije obavljao djelatnost u navedenom periodu, te da, u konačnom, apelant ne bi ni mogao zaključiti ugovor o podzakupu da nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Pri tome, kako je visina dosuđene zakupnine utvrđena iz ugovora i za period trajanja zakupa, Apelacioni sud je zaključio da je materijalno pravo valjano primijenjeno kod obavezivanja apelanta na isplatu dosuđenog iznosa - duga po osnovu zakupnine.
24. U odnosu na navode apelanta kojima osporava zaključak redovnih sudova o osnovanosti apelantovog zahtjeva za naknadu štete (protivtužbenog zahtjeva), Apelacioni sud je naveo da pobijana presuda, a posebno prvostepena presuda, sadrži pravilno obrazloženje s jasnim razlozima koji se mogu provjeriti, te da navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanih presuda. Nadalje, da se po mišljenju tog suda radi o utvrđenju onih činjenica radi kojih je trebalo provesti i druge dokaze, prije svega saslušanjem tužitelja i zakonskog zastupnika apelanta.
25. Apelacioni sud je naveo da navodi revizije koji u okviru revizijskog razloga povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava daju drugačije zaključke od zaključaka prvostepenog i drugostepenog suda predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u tom postupku. Dalje, kako apelant nije dokazao da je prije izvršenih radova imao saglasnost i odobrenje tužitelja da izvrši građevinske radove i ugradnju opreme, a niti da preduzeti radovi predstavljaju nužne i hitne radove, Apelacioni sud je istakao da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete po tom osnovu (koji iznos apelant nije ni jasno opredijelio), jer nisu ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost tužitelja. Nadalje, s obzirom na utvrđene činjenice da je tužitelj preuzeo poslovni prostor zbog neplaćanja zakupnine prije zaključenog ugovora o podzakupu (tužitelj je preuzeo ključeve, a time i posjed poslovnog prostora 10. januara 2013. godine) i da apelant nije dokazao da visina iz ugovora o podzakupu predstavlja stvarni iznos, Apelacioni sud je istakao da su redovni sudovi pravilno ocijenili kao neosnovan i taj dio protivtužbenog zahtjeva. U konačnici, Apelacioni sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost, u smislu odredbe člana 154. u vezi sa čl. 185. i 210. ZOO, te da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukratko navodi hronologiju predmetnog postupka, te ukazuje na tvrdnje koje je isticao u žalbi i reviziji, kao i na dijelove obrazloženja odluka redovnih sudova. Pri tome, između ostalog, ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka iz člana 318. ZPP, u vezi sa čl. 2., 3., 7., 8., 116., 119., 236., 245. i 300. ZPP, odnosno da nije pravilno cijenio provedene dokaze u smislu odredaba čl. 7., 8. i 236. ZPP, niti je dao jasno, razložno i argumentovano obrazloženje presude u smislu odredbe člana 300. stav 4. ZPP. Nadalje, da nije dao pravno valjane razloge zašto je odbio protivtužbeni zahtjev u pogledu izgubljene zarade, imajući u vidu da su na te okolnosti F. T. i svjedok I. A. jasno dali odgovore, kao i da određeni materijalni dokazi govore u prilog osnovanosti navedenog zahtjeva, a imajući u vidu sam institut izgubljene dobiti, odnosno izmakle koristi. Nadalje, da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio prirodu ulaganja koja se tiče protivtužbenog zahtjeva, kao i da je neosnovana tvrdnja tog suda da nije tražena saglasnost tužitelja, imajući u vidu da prema ugovoru o zakupu takvo ulaganje nije zabranjeno, niti je potrebno tražiti saglasnost tužitelja. S tim u vezi, ističe da su to odlučne činjenice koje prvostepeni sud nije pravilno utvrdio. Nadalje, da pravni stav drugostepenog suda da tužitelj nije dužan isplatiti apelantu sredstva uložena u poslovni prostor, jer nije imao njegovu dozvolu, niti je o tome obavijestio tužitelja, nije utemeljen niti na jednoj odredbi nekog materijalnog propisa, posebno ZOO. Apelant osporava i zaključak drugostepenog suda da je neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva koji se tiče izgubljene podzakupnine, kao i zaključak da je nejasno na koji način je tužitelj spriječio apelanta u ostvarivanju dobiti. U odnosu na tužbeni zahtjev, apelant ističe da se zakupnina mogla tražiti samo do trenutka do kada je zakup trajao, kao i da je vidljivo da je ugovor raskinut znatno ranije nego što je istekao. Osim toga, apelant tvrdi da Apelacioni sud nije u potpunosti dao odgovor na žalbene navode apelanta, na navode i upute revizijskog vijeća iz rješenja od 7. juna 2018. godine, kao ni razloge zašto prihvata obrazloženje prvostepene presude. Apelant smatra da je i Apelacioni sud povrijedio odredbu člana 349. u vezi sa čl. 318., 330. i 340., kao i čl. 2., 3., 7., 8., 236., 245. i 300. ZPP. Apelant, takođe, tvrdi da drugostepeni sud nije odlučio o troškovima revizijskog postupka, a o čemu je po uputi revizijskog suda morao odlučiti. U konačnici, navodi da je Osnovni sud povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu, pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, a samim tim i na imovinu, a da taj propust nije ispravio ni Apelacioni sud u svojim odlukama po žalbama, odnosno revizijama.
II.Odgovor na apelaciju
27. Apelacioni sud je naveo da je pobijana odluka donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a na osnovu utvrđenih činjenica u redovnim postupcima, koje ne mogu biti predmet preispitivanja u revizionom postupku. Nadalje, predloženo je da se predmetna apelacija odbije ili odbaci.
28. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod navoda u presudi tog suda od 4. avgusta 2016. godine.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Potraživanje zakupnine Član 375.
Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine.
30. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH", br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92) Član 5.
Zakup poslovnih zgrada i poslovnih prostorija (u daljem tekstu: poslovne prostorije) zasniva se ugovorom između zakupodavca i zakupca.
Visinu zakupnine za poslovne prostorije određuju sporazumno zakupodavac i zakupac ako posebnim propisima nije drukčije određeno.
Član 11. stav (1) Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.
Član 16. stav (1) Ako nastane potreba da se na poslonoj prostoriji radi njenog održavanja u stanju u kome je zakupodavac mora održavati, izvrši opravka koja pada na teret zakupodavca, zakupac je dužan bez odlaganja da obavijesti zakupodavca o potrebi opravke, određujući mu za to primjeren rok.
Član 17.
Zakupac ima pravo da naknadu troškova koje je imao za opravke koje ne padaju na njegov teret, ostvaruje i prebijanjem iznosa tih troškova sa iznosom onog dijela zakupnine koji se obavezno izdvaja za održavanje zgrade.
Pravo prebijanja zakupcu ne pripada, ako je opravku izvršio, a prethodno nije obavijestio zakupodavca o potrebi opravke, niti mu je za opravku odredio primjeren rok.
Odredba stava 2. ovog člana ne primjenjuje se u slučaju hitnih opravki.
Član 19. stav (1) Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.
Član 20.
Zakupac ima pravo poslovnu prostoriju da koristi samo za svrhu određenu ugovorom i prema ostalim uslovima iz ugovora.
Pri korišćenju poslovne prostorije zakupac je dužan da postupa sa svom potrebnom pažnjom.
Član 23.
Zakupac nema pravo bez odobrenja zakupodavca da vrši prepravke poslovne prostorije.
Član 25.
Po prestanku zakupa zakupac je dužan, da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili ovim zakonom određeno.
Član 34.
Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:
1. ako zakupac, i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih, bez potrebne pažnje;
2. ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.
Član 41.
Odredbe ovog zakona o prestanku ugovora o zakupu poslovnih prostorija shodno se primjenjuju i na prestanak ugovora o pazakupu tih prostorija.
Ugovor o pazakupu prestaje i prestankom ugovora o zakupu poslovnih prostorija.
31. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH», br. 8/09, 52/10 i 27/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 119 stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 236 (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 300 stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 058113 19 Rev 2 od 9. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 14. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno utvrđene činjenice i proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao i pravo na obrazloženu odluku.
41. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.
42. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, između ostaloga, djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te da je apelant obavezan da tužitelju na ime neplaćene zakupnine isplati određeni novčani iznos, kao i da je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi saslušanih svjedoka, zatim iskazi, te nalazi i mišljenja vještaka ekonomske, građevinske i mašinske struke, kao i materijalna dokumentacija), te da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da su tužitelj, kao zakupodavac i apelant, kao zakupac zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, ali da apelant nije plaćao mjesečnu zakupninu u ugovorenom iznosu. Nadalje, da su redovni sudovi ocijenili djelimično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, te je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime ugovorene, a neplaćene zakupnine, budući da apelant nije dokazao da je ugovoreno smanjenje zakupnine, kao ni plaćanje na drugi način, kao i budući da nije nastupila zastara za dosuđeni dio neplaćene zakupnine. Takođe, slijedi da je ugovor o zakupu trajao u periodu za koji se zakupnina potražuje, odnosno da nije prestao na neki od načina propisanih zakonom, dok je ocijenjena kao irelevantna činjenica da apelant nije obavljao djelatnost u navedenom periodu. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, ali da apelant prije preduzetih radova nije o tome obavijestio tužitelja, niti pribavio njegovu saglasnost, zbog čega se nisu stekli uslovi da mu se naknadi vrijednost tih radova, saglasno odredbi člana 17. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz navedene odredbe proizlazi da pravo prebijanja zakupcu ne pripada, ako je opravku izvršio, a prethodno nije obavijestio zakupodavca o potrebi opravke, niti mu je za opravku odredio primjeren rok, dok iz stava 3. navedenog člana slijedi da se odredba stava 2. tog člana ne primjenjuje u slučaju hitnih opravki. Međutim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da apelant nije dokazao da preduzeti radovi predstavljaju nužne i hitne radove. Osim toga, nasuprot apelantovim navodima da pravni stav redovnog suda da tužitelj nije dužan isplatiti apelantu sredstva uložena u poslovni prostor, jer nije imao njegovu dozvolu, niti je o tome obavijestio tužitelja, nije utemeljen niti na jednoj odredbi nekog materijalnog propisa, Ustavni sud nalazi da je i odredbom člana 23. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da zakupac nema pravo bez odobrenja zakupodavca da vrši prepravke poslovne prostorije. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva koji se tiče izgubljene dobiti (podzakupnine), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da apelant nije dokazao visinu zakupnine po ugovoru o podzakupu koji je apelant zaključio sa podzakupcem. Osim toga, slijedi da je, shodno odredbi člana 41. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, danom prestanka ugovora o zakupu (zbog činjenice da apelant nije plaćao zakupninu), došlo i do prestanka ugovora o podzakupu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
44. U pogledu apelantovih navoda vezanih za troškove postupka, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja presude Osnovnog suda, da je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama člana 119. stav 2. ZPP, te da je primjenom pravila o procesnom prebijanju apelant obavezan da tužitelju nadoknadi troškove u određenom novčanom iznosu. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da drugostepeni sud nije odlučio o troškovima revizijskog postupka, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15 od 8. decembra 2015. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 7318/18 od 4. juna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
45. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove je Apelacioni sud, nasuprot apelantovim navodima, razmotrio i zaključio da su neosnovani, dajući za to jasna obrazloženja, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciji, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, niti na kršenje prava na pristup sudu.
50. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koje pravne lijekove je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić