Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2286/21 (H. T.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2286/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2286/21, rješavajući apelaciju Hajrudina Tursunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Tursunovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 138163 21 Kž 2 od 3. juna 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 138163 21 Kpp 7 od 24. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrudin Tursunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Belma Balijagić- Džuho, advokat iz Tuzle, podnio je 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 138163 21 Kž 2 od 3. juna 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 138163 21 Kpp 7 od 24. maja 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će poništiti osporena rješenja.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju. Apelacioni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 138163 21 Kpp 7 od 24. maja 2021. godine kojim je apelantu i ostalim navedenim licima produžen pritvor na osnovu člana 135. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP, koji po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, računajući od 26. maja 2021. godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da se protiv apelanta i ostalih vodi istraga zbog raznih krivičnih djela, a konkretno apelant se sumnjiči za učinjenje krivičnih djela - organizovani kriminal

- iz člana 336. stav 3. u vezi sa produženim krivičnim djelom – neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga - iz člana 232. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: KZ), zatim, za krivično djelo - neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga - iz člana 232. stav 3. istog zakona, te djelo– neovlaštena nabavka i držanje ili prodavanje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65. Zakona o oružju i municiji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Dalje je naveden prijedlog Tužilaštva, uz koji su dostavljeni novi dokazi, da je sud razmotrio prijedlog i zakazao saslušanje stranaka, pri čemu su se odbrane protivile prijedlogu. Međutim, sud je odlučio kako je navedeno za šta je dao sljedeće razloge.

6. Osnovni sud je naveo da je uvidom u dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog utvrdio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičena lica učinila krivična djela za koja se sumnjiče, a kako je to činjenično opisano u prijedlogu za produženje pritvora, što predstavlja opšti osnov za određivanje pritvora. Osnovana sumnja proizlazi iz brojnih dokaza do kojih se došlo poduzimanjem posebnih istražnih radnji, po naredbi suda, a koje su u naknadnom periodu produžavane i proširivane. Prema osumnjičenim licima su sprovedene-posebne istražne radnje korišćenja informatora, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, korišćenje prikrivenih istražitelja i simulovanog otkupa, te nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela, odnosno uobičajene istražne radnje iz člana 116. stav 2. ZKP. Primjenom ovih posebnih istražnih radnji, u skladu sa zakonom, prikupljena je obimna materijalna dokumentacija koja ukazuje na stalnu aktivnost i komunikaciju između osumnjičenih lica, čiji je osnovni cilj bio činjenje krivičnog djela - organizovani kriminaliz člana 336. stav 3. u vezi sa produženim krivičnim djelom - neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga – iz člana 232. stav 1. KZ. Svi prikupljeni dokazi su u konačnom rezultirali i izdavanjem naredbi za pretres stana, ostalih prostorija, pokretnih stvari svih osumnjičenih lica, koje su izdate 22. aprila 2021 .godine, pa zatim i izvršene 26. aprila 2021. ,godine, kada su svi osumnjičeni i lišeni slobode. U vezi sa tim, u spisu postoje brojne službene zabilješke, izvještaji sa fotodokumentacijom i zapisnici o uviđaju, iskazi brojnih svjedoka, zatim izvještaj informatora, kao i izvještaji prikrivenih istražitelja.

7. Pored toga, kako je naveo Osnovni sud, sudu su dostavljeni novi dokazi među kojima su zapisnici o saslušanju svjedoka (navedena imena) iz kojih dodatno proizlazi osnovana sumnja za učinjenje krivičnih djela iz oblasti neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Iskaz apelanta ozbiljno ukazuje i na radnje zastrašivanja prema licima zbog toga što su navodno dugovali novac za opojne droge. Nadalje, na osnovanu sumnju dodatno ukazuju i zapisnici o dobrovoljnom pokazivanju lokacija, gdje su bili „štekovi“ za čuvanje opojne droge i izvještaji sa fotodokumentacijom o tome, što, takođe, ukazuje na dobru organizovanost i uvezanost osumnjičenih lica. U konačnom, kako je naveo Osnovni sud, na osnovanu sumnju posebno ukazuje i fotodokumentacija pretresa koji je izvršen prema apelantu i pretresa njegovog vozila, kada je kod njega pronađena značajna količina označenih novčanica.

8. Iz svih dokaza koji se nalaze u spisu, a na osnovu kojih je i prvenstveno utvrđena osnovana sumnja prema osumnjičenim licima, pojedinačno za svaku tačku prijedloga, kao i na osnovu pomenutih novih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora, nesporno proizlazi osnovana sumnja na učinjenje krivičnih djela iz oblasti zloupotrebe opojnih droga s tim što se, u konkretnom krivičnom predmetu, po ocjeni suda, radi o grupi za organizovani kriminal, kako je to definisano normom iz člana 2. stav 25. KZ. Dalje, pozivajući se na član 336. st. 2. i 3. KZ, a na osnovu prikupljenih dokaza, među kojima je sud posebno istakao izjave svjedoka (čija je imena naveo), kao i izvještaje informatora, te izvještaje prikrivenih istražitelja Državne agencije za istrage i zaštitu i brojne službene zabilješke o operativnim saznanjima policijskih službenika Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i MUP-a Tuzlanskog kantona - Uprava policije Tuzla, Osnovni sud je zaključio da se može jasno utvrditi osnovana sumnja o apelantu - kao organizatoru grupe za organizovani kriminal, te osumnjičenim čija imena navodi, kao pripadnicima grupe za organizovani kriminal. Osnovni sud je naveo da se iz svih analiziranih dokaza jasno može utvrditi osnovana sumnja na organizovano činjenje krivičnog djela iz člana 232. stav 1. KZ s obzirom da je oduzeta značajna količina dvije vrste - opojnih droga kako izvršenim pretresima, tako i provođenjem posebnih istražnih radnji.

9. Dalje, Osnovni sud (str. 4-5) navodi kako je i na osnovu kojih dokaza došao do zaključka da je apelant organizovao i rukovodio grupom, da je grupa djelovala na području Brčkog i Tuzlanskog kantona, da su u nju uključena osumnjičena lica, ali i druga lica, šta je apelant radio, djelovanje grupe i drugo, kako je navedeno u rješenju, iz čega je Osnovni sud izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje.

10. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Osnovni sud je naveo da, u pogledu tačke b), dokazi iz spisa pokazuju da je apelant organizator grupe za organizovani kriminal, koji je kao takav bio posebno oprezan čineći krivična djela i koji je pažljivo posmatrao kretanje policijskih službenika i u skladu sa tim prilagođavao svoje kretanje na terenu. Takođe, dokazi ukazuju da je on izdavao uputstva da se moraju uništiti svi dokazi koji se odnose na izvršenje krivičnog djela, te da lice koje za njega radi, pod prijetnjom lišavanja života i tjelesnog povređivanja, njega ne smije pomenuti (Osnovni sud ukazuje na izjave ostalih osumnjičenih i svjedoka i službene zabilješke Policije Brčko Distrikta BiH).

11. Dalje, opet ukazujući na dokaze u spisu, Osnovni sud navodi da proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni skrivali opojne droge i držali ih ukopane u zemlji. Dalje, sud ukazuje na povezanost osumnjičenih lica u činjenju krivičnih djela, zbog čega bi, po ocjeni Osnovnog suda, osumnjičeni boravkom na slobodi mogli poduzeti radnje radi uništenja dokaza. Dalje, Osnovni sud navodi da je jedno lice (tačno imenovano) pokazalo skrovita mjesta za čuvanje opojne droge, ali je isto potrebno uraditi sa još jednim svjedokom, koji trenutno nije dostupan. Takođe, Osnovni sud navodi da je potrebno saslušati svjedoke (o čemu se izjašnjava na strani 6), te dalje ukazuje da se bojazan da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike ogleda i u činjenici da je prilikom pretresa stana apelanta pronađeno oružje, što opet sud dovodi u vezu sa izjavama tačno navedenih lica. Dalje sud navodi: „Iako su ti navodi u domenu indicija, sud ih u vezi sa prethodno iznesenim mora dovesti u vezu, odnosno zaključiti da jedan od osumnjičenih pokušava i za vrijeme boravka u pritvoru da ostvari kontakt sa drugim osumnjičenima, što može biti samo sa ciljem ometanja krivičnog postupka.“

12. Po ocjeni suda, sve ove okolnosti predstavljaju osnovanu bojazan da će osumnjičena lica uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ukoliko bi se našli na slobodi, a ocjenjujući njihovu ranije opisanu povezanost, ukazujući da opojna droga nije pronađena u kućama osumnjičenih, ali da ostali dokazi opravdano ukazuju na osnovanu sumnju da su je prevozili, prenosili, skrivali, te prodavali drugim licima, što dodatno ukazuje na dobru organizovanost i držanje droge na skrovitim mjestima koja su poznata užem krugu lica, odnosno konkretno osumnjičenim licima (ukazujući na zapisnike o uviđaju u odnosu na navedeno). Kako je naveo Osnovni sud, pored toga, navedene činjenice i okolnosti, te opisana povezanost osumnjičenih lica na učinjenju predmetnog krivičnog djela predstavlja okolnost koja ukazuje da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak i uticajem na eventualne saučesnike i svjedoke, a što sve predstavlja okolnost iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, zbog koje je neophodno osumnjičenim „odrediti pritvor“, kako je istakao Osnovni sud, „u najmanju ruku dok se od navedenih lica i drugih svjedoka ne uzmu izjave, te dok se ne izvrši pouzdana identifikacija za sada nepoznatih lica“.

13. U odnosu na tačku c), Osnovni sud je zaključio, na osnovu dokaza iz spisa, da u konkretnom predmetu postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo kojim prijeti.

14. Osnovni sud je naveo da se te naročite okolnosti ogledaju najprije u djelovanju grupe za organizovani kriminal od 2018. godine, što je potvrđeno, i nakon što se sredinom 2019. godine počelo sa primjenom posebnih istražnih radnji, a što je aktivno trajalo sve do dana kada su lica lišena slobode. Za to vrijeme počinjene su brojne radnje izvršenja krivičnog djela za koja se osumnjičeni sumnjiče. Kako je naveo Osnovni sud, apelant se osnovano sumnjiči da je počinio ukupno 10 radnji izvršenja krivičnog djela ne samo u pogledu organizovanja grupe za organizovani kriminal nego i da je sam izvršio radnju krivičnog djela. Apelant je ranije osuđen za krivično djelo iz člana 232. st. 1. i 3. KZ (pravosnažna presudom 1. avgusta 2011. godine) kada je posjedovao fabrikaciju za uzgoj opojne droge Cannabis Sativa L, kao i veću količinu opojne drage Canabis i digitalnu vagu. Iako je ova presuda brisana rješenjem nadležnog organa, ona ima snagu u pogledu utvrđivanja opasnosti od ponavljanja djela. Apelant je osuđen i 2008. godine za krivično djelo lake tjelesne povrede, koja je takođe brisana. Ipak, ove presude je potrebno posmatrati u korelaciji sa brojnosti radnji za koje se apelant sada sumnjiči.

15. U odnosu na apelanta, osim bojazni da će ponoviti krivično djelo, utvrđena je i bojazan da će učiniti krivično djelo kojim prijeti a koje se odnosi na povrede tjelesnog integriteta, što sud zaključuje na osnovu ranije pomenutih izjava lica čija imena navodi, zatim, službenih zabilješki o razgovoru sa Nerminom Kaskati, što je sve potkrijepljeno i izvještajima i izjavama informatora, pri čemu značajnu težinu ima i činjenica pronalaska oružja u stanu koji je apelant koristio povremeno i iznajmio. Sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, po ocjeni Osnovnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičena lica ponoviti krivično djelo ukoliko bi se našli na slobodi, odnosno da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, što se odnosi na apelanta.

16. Dalje, Osnovni sud navodi da utvrđene činjenice i okolnosti, na osnovu do sada prikupljenih i sudu prezentovanih dokaza koji se odnose na osumnjičene, ukazuju da je pritvor najadekvatnija mjera koja u ovom momentu mora egzistirati prema osumnjičenima, da bi se oni onemogućili da ometaju krivični postupak uništavanjem, sakrivanjem, izmjenom ili krivotvorenjem dokaza ili tragova važnih za krivični postupak, odnosno uticajem na potencijalne saučesnike i svjedoke, zatim, da bi se osumnjičeni onemogućili da ponove krivično djelo, a apelant da učini krivično djelo kojim prijeti. Osnovni sud se pozvao na član 126. ZKP, te je naveo da je pritvor jedina moguća mjera, između ostalog, navodeći: „[…]ud i ovdje mora da ukaže na potencijalni pokušaj komunikacije između osumnjičenih, na šta je ukazao upravo jedan od osumnjičenih, koji je to shvatio kao prijetnju, tako da nema razloga da se sumnja u iskrenost ovih navoda. Ako se osumnjičena lica usuđuju da tokom boravka u pritvoru preduzimaju aktivnosti sa ciljem ometanja krivičnog postupka, šta bi se tek onda moglo očekivati dok bi boravili u svojim kućama, gdje bi im bile dostupne mnoge mogućnosti komunikacije.“

17. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 138163 21 Kž 2 od 3. juna 2021. godine kojim je žalbe osumnjičenih, među kojima je i apelant, podnesene protiv rješenja od 24. maja 2021. godine odbio kao neosnovane.

18. U obrazloženju rješenja na str. 4-9. Apelacioni sud ukazuje na navod iz žalbe apelanta da prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja nije obrazložio postojanje osnovane sumnje pojedinačno za svaku od 10 tačaka, odnosno radnji koje se apelantu stavljaju na teret, niti je za svaku od tih radnji naveo dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje, nego je samo paušalno naveo da postoji osnovana sumnja. Apelacioni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o produženju pritvora, te da je prvostepeni sud u Rješenju o određivanju pritvora broj 96 o K 121604 Kpp 19 od 29. aprila 2021. godine, na stranama od 3. do 9. obrazloženja tog rješenja, naveo detaljne razloge o postojanju osnovane sumnje pojedinačno za svaku tačku prijedloga, odnosno svaku radnju počinjenja krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, te u sklopu svake od tih radnji naveo i dokaze koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje. Slijedom navedenog, a s obzirom da se u međuvremenu ništa nije promijenilo, jer odbrana nije dovela u pitanje postojanje osnovane sumnje, štaviše, ona je dodatno potkrijepljena dokazima koje je Tužilaštvo naknadno prikupilo i dostavilo uz predmetni prijedlog, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da i dalje postoji opšti uslov za produženje pritvora. Apelacioni sud je naveo da je Tužilaštvo dostavilo obimnu materijalnu dokumentaciju, tako da je prvostepeni sud raspolagao sa sasvim dovoljno dokaza iz kojih je sa sigurnošću mogao izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant djelovao kao organizator predmetne grupe koja se sumnjiči da je činila krivična djela u oblasti prometa opojnih droga. Pretežno se radi o materijalnim dokazima pribavljenim preduzimanjem posebnih istražnih radnji, službenim aktima koje su sačinili postupajući policijski službenici, te dokazima koji prikazuju komunikaciju između apelanta i ostalih članova grupe. Iz navedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant rukovodio grupom za organizovani kriminal koja je djelovala na području Brčko Distrikta BiH i Tuzlanskog kantona, a koju je apelant ustrojio sa jasno postavljenom hijerarhijom gdje je on djelovao kao organizator, jer je dogovarao nabavku opojne droge i vršio podjelu zadataka među članovima grupe, što Apelacioni sud dalje opisuje, a što je i prvostepeni sud pravilno utvrdio i o tome dao dovoljne razloge na 4. i 5. strani obrazloženja pobijanog rješenja, tako da su paušalni žalbeni navodi apelanta da se obrazloženje prvostepenog rješenja svodi samo na puko citiranje relevantnih odredaba KZ.

19. Dalje, Apelacioni sud ukazuje da apelant pogrešno tumači prijetnje koje je, prema prikupljenim dokazima, apelant upućivao ostalim članovima grupe. Te prijetnje se nisu odnosile na pristupanje grupi, kao što se to u žalbi pogrešno zaključuje, nego ih je upućivao ostalim osumnjičenim članovima grupe kako bi na njih izvršio pritisak da policiji ne saopšte informacije koje su im poznate o djelovanju grupe i ulozi apelanta riječima: ,,Ko me spomene policiji taj će biti upucan."

20. Dalje sud ukazuje da se apelant branio ćutanjem, te su tačni žalbeni navodi da iz iskaza apelanta ne proizlaze radnje zastrašivanja prema određenim licima, zbog toga što su dugovali novac, ali se radi o tehničkoj greški, te su neosnovani žalbeni navodi da radnje zastrašivanja nemaju uporište u ostalim dokazima, te ukazuje na izjave osumnjičenih i svjedoka.

21. Apelacioni sud je ocijenio neprihvatljivim žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud navodima o svijesti i volji osumnjičenih prekoračio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, budući da je Tužilaštvo u predmetnom prijedlogu navelo, a što je potkrijepljeno dostavljenim dokazima, da je apelant, kao organizator grupe, postupao sa organizacijskom i upravljačkom voljom, dok su pripadnici ovako organizovane grupe postupali sa pripadničkom voljom, gdje je svako od njih imao unaprijed određene zadatke koje je izvršavao, odnosno da su organizovanoj grupi svjesno i voljno pristupili, po zahtjevu apelanta. Apelacioni sud je ukazao da prvostepeni sud nije izašao izvan okvira prijedloga, jer je utvrdio postojanje osnovane sumnje na strani apelanta za ona krivična djela za koja ga tužilac tereti i u pogledu kojeg su i dostavljeni adekvatni dokazi prikupljeni do ove faze postupka, te je osumnjičenom pritvor i određen po onom osnovu za koji je tužilac predlagao i pri tome prvostepeni sud se i kretao u granicama podnesenog prijedloga Tužilaštva. Praksa Ustavnog suda na koju se u žalbi poziva apelant je neprimjenjiva, jer se odnosi na drugačiju situaciju, odnosno povredu prava na pravično suđenje prekoračenjem žalbenih navoda. Apelacioni sud je ocijenio neargumentovanim i žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio pretpostavku nevinosti apelanta, budući da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja u dijelu koji se odnosi na apelanta koristio termine „osumnjičeni” i „osnovana sumnja” da je počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, tako da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud prejudicirao ishod postupka u odnosu na apelanta.

22. Dalje, na strani 6. Apelacioni sud se očitovao o navode o kredibilitetu određenih svjedoka, odnosno naveo da izjave ovih lica nisu jedini dokazi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, te posebno ukazuje da je pretresom kod apelanta pronađena mini laboratorija za proizvodnju opojne droge (kasnije u rješenju se očitovao da su neargumentovani navodi apelanta da je korištena za poljoprivrednu proizvodnju, ukazujući na dokaze koji to potvrđuju), veća količina novca i pištolj. Takođe se sud izjasnio o navodima apelanta da ne postoje dokazi koji potvrđuju vezu apelanta sa određenim licima, kredibilitet određenih svjedoka i drugo što je odbrana dovodila u pitanje žalbom. Međutim, zaključak Apelacionog suda je da je sve dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo i dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora prvostepeni sud pravilno ocijenio i izveo pravilan zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela, te su neargumentovani i navodi o povredi prava na odbranu.

23. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP, prema mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je dao detaljne razloge, koje je uglavnom ponovio Apelacioni sud, ističući, između ostalog, da se očekuje saslušanje određenih lica u svojstvu svjedoka, prijetnje apelanta drugim pripadnicima grupe, da je u pritvoru pokušao da ostvari kontakt sa drugim osumnjičenim, a što sve predstavlja konkretne i valjane razloge koji opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak ( str. 17. i 18. drugostepenog rješenja). Takođe, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, Apelacioni sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda, posebno imajući u vidu brojnost preduzetih radnji izvršenja krivičnih djela o osumnjičenih, odnosno duži vremenski period, sve do lišavanja slobode, sa čim je u vezu dovedena činjenica da je većina osumnjičenih lošeg imovnog stanja bez redovnih primanja, tako da su protivpravnim radnjama za koje se sumnjiče zapravo obezbjeđivali sredstva za život. Takođe, Apelacioni sud navodi da su osumnjičeni i ranije osuđivani uglavnom za krivična djela iz oblasti zloupotrebe opojnih droga ili višestruko osuđivani za razna krivična djela, odnosno da imaju sklonost ka vršenju krivičnih djela. Kako je naveo Apelacioni sud, na pravilnost tog utvrđenja prvostepenog suda ne utiče žalbeni navod apelanta da su pojedine od tih osuda brisane i da se ne mogu uzeti u obzir, jer je to samo jedna u nizu od činjenica koje su ukazale na opasnost od ponavljanje krivičnog djela i da je tu činjenicu posmatrao prvostepeni sud u nizu drugih činjenica kojima se raspolagalo i u kontekstu brojnosti radnji za koje se sumnjiči apelant. Takođe, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud kao naročitu okolnost koja opravdava produženje mjere pritvora naveo okolnosti koje predstavljaju obilježja bića krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, nego je prvostepeni sud ukazao na brojnost radnji za koje se apelant sumnjiči i iz toga, između ostalog, izveo pravilan zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja krivičnog djela.

24. Apelacioni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima osumnjičenih, prvostepeni sud razmotrio mogućnost izricanja neke druge mjere umjesto mjere pritvora, ali je, i pored toga što je pritvor najteža mjera, ocijenio da je najadekvatnija i jedina garancija da će se postupak uspješni voditi i da osumnjičeni neće ponoviti krivično djelo o čemu se dalje izjasnio na strani 21. drugostepenog rješenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U suštini, u apelaciji apelant ističe da mu se stavlja na teret deset tačaka prijedlogom o produženju mjere pritvora a da sud u osporenom rješenju paušalno navodi da postoji osnovana sumnja nabrajajući samo dokaze koje je Tužilaštvo navelo u svom prijedlogu, ne obrazlažući svaku tačku pojedinačno i koji to dokazi ukazuju da postoji osnovana sumnja za pojedine tačke koje se apelantu stavljaju na teret. Dalje, ukazuje da Tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza kojim bi moglo zaključiti da postoji osnovana sumnja da je apelant djelovao kao organizator grupe, dokaza da su članovi djelovali po naredbama apelanta, bez jasno definiranih uloga članova grupe, bez obrazloženja na koji su način navodno postali članovi navodne organizirane grupe (jer se pominju prijetnje, dakle, nema dobrovoljnosti kao bitnog elementa članstva u organizovanoj grupi) i drugo što detaljnije navodi u apelaciji. Dalje, apelant ukazuje da o prijetnjama apelanata (u odnosu na drugog osumnjičenog) ne postoje dokazi, kao ni u odnosu na radnje zastrašivanja. Dalje, apelant navodi da je sud „tretirao“ svijest i volju iako Tužilaštvo nije ponudilo dokaz o tome, čime je prekoračilo navode prijedloga ( te ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP-4061/16), osporava zaključak o dokazima da je apelant pripremao i dogovarao ( i drugo kako je navedeno i citirano) nabavku opojne druge, osporava kredibilitet određenih svjedoka i iskaza saslušanih svjedoka, zaključak u pogledu mini laboratorije i drugo što detaljno navodi u apelaciji. Takođe, apelant navodi da nisu dostavljeni dokazi u pogledu postojanja osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, te u vezi sa tim ukazuje da Tužilaštvo nije navelo šta je uradilo po pitanju pronalaska „štekova“, da se u pogledu prijetnji apelanta zaključak zasniva na indicijama, dalje, daje obrazloženje u vezi sa pronađenim pištoljem u stanu koji je koristio (a lišen slobode u Tuzli), te ukazuje da nisu konkretizovane radnje apelanta temeljem kojih bi postojala bojazan da će uticati na svjedoke. U odnosu na osnov iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, apelant navodi da se sud pozvao na brisane presude ( u odnosu na apelanta), te je ocijenio kao naročitu okolnost samo biće krivičnog djela. Takođe, apelant ukazuje da nije bilo individualizacije u odnosu na primjenu blažih mjera . Takođe, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će poništiti osporena rješenja. II.Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i predložio da se odbije, te je naveo da je postojanje osnovane sumnje obrazloženo, kao i dokaza koji je potkrepljuju, kao i posebnih pritvorskih razloga.

27. Apelacioni sud je naveo u odgovoru da je u osporenom rješenju dao razloge i ukazao kojima se činjenicama rukovodio, te da je odlučio da je žalba neosnovana i da nije bilo povreda koje apelant navodi.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20):

Član 132. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna,Zakon o kriv"Boldirati naziv zakona i biti vrlo precizan u pogledu sl. glasila" VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. juna 2021. godine a apelacija je podnesena 29. juna 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c )ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

36. Apelant osporava rješenje Apelacionog suda i Osnovnog suda tvrdeći da je u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da rješenja redovnih sudova nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP i ne zadovoljavaju standarde koje garantuje Evropska konvencija.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

39. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, osporavajući da postoje dokazi koji potkrepljuju osnovanu sumnju u pogledu apelanta kao organizatora, postojanja organizovane kriminalne grupe, ukazuje na kontradiktornost određenih iskaza svjedoka i drugo što detaljno pojašnjava u apelaciji. Ustavni sud , suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je redovni sud, i to prvo Osnovni sud, a zatim Apelacioni sud, jasno naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva (brojnih dokaza do kojih se došlo poduzimanjem posebnih istražnih radnji, saslušanjem svjedoka, pretresima itd.) koje je naveo i čiji je sadržaj djelomično prezentirao, te kasnije ocijenio u odnosu na apelanta, kao organizatora grupe (za šta postoji osnovana sumnja). Apelacioni sud, odlučujući o istim žalbenim prigovorima koje apelant iznosi i u apelaciji, potvrdio je zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Pri tome Ustavni sud primjećuje da osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant će sigurno biti predmet sudskog postupka, ukoliko do njega dođe. U ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKP. a.Posebni pritvorski razlozi

40. Apelantu je pritvor određen iz osnova propisanog članom 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP, a apelant u apelaciji ukazuje na nepostojanje ovih zakonskih uslova za određivanje pritvora.

41. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKP, pritvor može biti određen, odnosno produžen ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stoga, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

42. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo kazneno djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).

43. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud, a zatim Apelacioni sud, suprotno navodima iz apelacije, jasno naveli razloge koji ukazuju na iteracijsku i koluzijsku opasnost ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali na činjenicu da je apelant kao organizator grupe (za šta postoji osnovana sumnja, između ostalog) davao uputstva o uništenju svih dokaza koji se odnose na izvršenje krivičnog djela, da su se opojne droge skrivale u „štekovima“, te da je lokacije (pored već pregledanih) potrebno obići sa još jednim svjedokom, da je potrebno saslušati još svjedoka ukazujući pri tome da je kod apelanta pronađen pištolj, kao i da je prijetio drugim pripadnicima da, ukoliko neko njega spomene, „taj će biti upucan“ (a ukazujući na dokaze iz kojih to proizlazi). Sudovi su čak naveli da je i za vrijeme boravka u pritvoru apelant pokušao ostvariti kontakt sa ostalim osumnjičenima. Svi ovi razlozi, prema ocjeni suda, predstavljaju konkretne i valjane razloge za određivanje pritvora po ovom osnovu.

44. Nadalje, redovni sud je ocijenio brojnost radnji apelanta, te period izvršenja sve do lišavanja slobode. Takođe, u odnosu na apelanta je, pored opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, utvrđena bojazan da će počiniti djelo kojim prijeti, a koje se odnosi na povredu tjelesnog integriteta, što proizlazi iz izjava lica čija imena sud navodi i drugih dokaza. Tačno je, što apelant ističe u apelaciji, a isto je isticao i tokom postupka - da se redovni sud pozvao na brisane presude u pogledu ranije apelantove osuđivanosti, ali kako je naveo drugostepeni sud, a taj stav prihvata i Ustavni sud – ovi navodi ne utiču na pravilnost zaključka suda u ovom dijelu, jer je „tu činjenicu [sud] posmatrao u nizu drugih činjenica kojima se rapolagalo […]“.

45. Imajući u vidu sve navedeno, obrazloženje redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanta o nedostatku konkretizacije i individualizacije razloga datog obrazloženja. Takođe, imajući u vidu date razloge u pogledu postojanja osnova za produženje pritvora, Ustani sud primjećuje da se redovni sud izjasnio i da druga mjera ne može biti adekvatna kao pritvor. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je istraga u toku, da je predmet u početnoj fazi i da je apelantu nakon određivanja pritvora pritvor osporenim rješenjima produžen za još dva mjeseca. Odluke, odnosno stavovi iznijeti u odlukama Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, na koje se apelant pozivao u apelaciji, ne utiču na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

47. Apelant je, takođe, naveo da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, a što se ogleda u obrazloženju prvostepenog suda koje glasi: „Dokazi nesumnjivo ukazuju da je [apelant] pripremao i dogovarao nabavku opojne droge, njen nadzor i čuvanje i prevoz i dalju prodaju, te konačno preuzimanje novca za prodatu opojnu drogu, što je lično radio i što se odvijalo u konkretno određenom vremenskom periodu počevši od 2018. godine, sve do dana lišavanja slobode, što je uslijedilo 26. aprila 2021. godine.“ Citiranim dijelom osporenog rješenja je, kako apelant navodi, izvršena povreda pretpostavke nevinosti s obzirom da ožalbeno rješenje navodi da dokazi nesumnjivo ukazuju, što ukazuje na standard van razumne sumnje a što svakako ukazuje na povredu pretpostavke nevinosti.

48. Ustavni sud primjećuje da je isti navod apelant isticao u žalbi i da je Apelacioni sud odbio ovaj žalbeni navod sa obrazloženjem da je sud koristio termine „osnovana sumnja“ i „osumnjičeni“. Ustavni sud podržava ovakav zaključak Apelacionog suda. Naime, sadržaj osporenog prvostepenog i drugostepenog rješenja nigdje ne prejudicira krivnju apelanta. Sve što navodi o krivičnim djelima, o grupi za organizovani kriminal, o načinu izvršenja, o ulozi apelanta i drugo, redovni sud govori jasno ističući da se radi o osnovanoj sumnji, o osumnjičenim. Apelant iz konteksta cijelog rješenja izdvaja jednu rečenicu. Međutim, kada se ona sagleda u cjelini sa ostalim što je navedeno, jasno je da sud nije povrijedio pretpostavku nevinosti i da odlučujući o produženju pritvora apelantu nigdje ne prejudicira krivnju apelanta.

49. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustavnog suda i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

50. Ustavni sud, takođe, napominje da ostali navodi koji se tiču člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije iznijeti u apelaciji u suštini se odnose na način kako je redovni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, te ih je Ustavni sud ispitao u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i tragove i utjecati na svjedoke, ometati vođenje krivičnog postupka, odnosno ponoviti krivično djelo ili dovršiti djelo kojim prijeti.

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada redovni sudovi u obrazloženju osporenih rješenja ničim nisu prejudicirali krivnju apelanta.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2286/21 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio