Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1553/20 (O. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekid postupka
  • Pristup sudu
  • Pasivna legitimacija
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1553/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1553/20, rješavajući apelaciju Omera Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Mušića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 012079 19 Mal od 21. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Omer Mušić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 22. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 012079 19 Mal od 21. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Jedinstvene lovačke organizacije ,,Lovac“ Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 15. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i izvršenik dostavili su odgovore na apelaciju 28. juna 2021. i 1. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Zaključkom Općinskog suda broj 58 0 I 012079 19 Mal od 21. februara 2020. godine prekinut je predmetni izvršni postupak do rješavanja prethodnog pitanja – pasivne legitimacije izvršenika, upućeni su apelant i izvršenik da prethodno pitanje riješe u parničnom postupku i da o ishodu tog postupka obavijeste izvršni sud, te je određeno da će na prijedlog stranaka, nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda, postupak izvršenja biti nastavljen.

6. U obrazloženju zaključka Općinski sud je naveo da je apelant, na osnovu pravomoćne presude donesene u parničnom postupku vođenom protiv Lovačkog društva „Divojarac“, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika kao pravnog sljednika Lovačkog društva „Divojarac“, koji je Općinski sud dozvolio rješenjem od 25. februara 2018. godine. Dalje je naveo da je izvršenik protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavio prigovor, naslovljen kao prigovor trećeg lica, u kojem je naveo da izvršenik nije pravni sljednik Lovačkog društva „Divojarac“ i da su izvršenika osnovala udruženja LD ,,Golub“, LD ,,Velež“ i LD ,,Divokoza“, te je u prilogu prigovora dostavio rješenje HNK Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave od 10. februara 2015. godine. Općinski sud je ukazao da je među strankama bilo sporno pitanje pasivne legitimacije izvršenika, s obzirom na to da izvršenik nije označen u izvršnoj ispravi, već je u izvršnoj ispravi u svojstvu tuženog označeno Lovačko društvo „Divojarac“. Također je ukazao da je odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri, da ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku (član 30), te da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, između ostalog, ako tražilac izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, odnosno ako nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika (član 47. stav 6). U vezi s tim je istakao da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine utvrđeno da sa danom donošenja navedenog rješenja prestaje da radi i briše se iz Registra udruženja Lovačko društvo ,,Divojarac“ Mostar i da se sva preostala imovina, prava i obaveze navedenog društva povjeravaju pravnom sljedniku Lovačkom društvu „Divokoza“ Mostar. Također je naveo da je iz Odluke SLO u BiH od 20. maja 2015. godine utvrdio da se izvršenik prima u članstvo Saveza lovačkih organizacija BiH uz obrazloženje da tri ugašena lovačka udruženja LD ,,Divokoza“, LD ,,Velež“ i LD „Golub“ formiraju jedinstveno udruženje ,,Lovac“ Mostar. Općinski sud je zatim naveo da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 28. juna 2019. godine utvrđeno da prestaje da radi i briše se iz Registra udruženja udruženje pod nazivom Lovačko društvo ,,Divokoza“ Mostar i da se preostala imovina, kao i sva prava i obaveze navedenog društva povjeravaju izvršeniku kao pravnom sljedniku. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da se u predmetnom postupku ne može jasno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 47. stav 6. ZIP-a, odnosno da li je apelant ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika, pa sud ne može donijeti rješenje po izvršenikovom prigovoru sve do rješavanja pitanja pasivne legitimacije kao prethodnog pitanja. U vezi s tim je istakao da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je došlo do prelaska obaveze ispunjenja duga sa lica koje je označeno u izvršnoj ispravi (Lovačkog društva „Divojarac“), prvo na lice LD ,,Divokoza“, pa zatim na izvršenika, te utvrditi da li postoji neprekinuti valjan niz prelaska obaveza između navedena tri lica, a što se iz izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi jer sud ne može utvrditi da li je rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine pravomoćno, a izvršenik je podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 28. juna 2019. godine, čiji ishod još nije poznat. Stoga je Općinski sud na osnovu odredbi člana 30. stav 2. ZIP-a i člana 379. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 21. ZIP-a, odlučio da zastane sa izvršenjem i stranke uputi da sporno prethodno pitanje riješe u parničnom postupku, a kako bi sud mogao donijeti valjanu odluku o navedenom prigovoru.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da iz dokaza izvedenih u predmetnom izvršnom postupku nesporno proizlazi pasivna legitimacija na strani izvršenika, odnosno da postoji neprekinuti valjan niz prelaska predmetne obaveze između LD „Divojarac“, LD „Divokoza“ i izvršenika. Navodi da su rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine prava i obaveze LD „Divojarac“ prešle na LD „Divokoza“, dok su rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 28. juna 2019. godine prava i obaveze LD „Divokoza“ prešle na izvršenika. Apelant dalje navodi da je Općinski sud u konkretnom slučaju odlučio u formi zaključka, iako je odlučio u meritumu, te da je na taj način onemogućio apelanta da protiv takve odluke izjavi pravni lijek, uslijed čega mu je povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U konačnici, apelant navodi da je Općinski sud, upućujući obje parnične stranke da prethodno pitanje riješe u parničnom postupku, povrijedio odredbu člana 103. ZIP-a. II.Odgovori na apelaciju

8. Općinski sud je naveo da je osporenim zaključkom prekinuo predmetni izvršni postupak do rješavanja prethodnog pitanja – pasivne legitimacije izvršenika, u skladu s odredbama člana 30. stav

2. ZIP-a, te da je dao detaljne razloge za takvu odluku. Također je naveo da do dana pisanja odgovora na apelaciju sud nema informaciju da li su stranke navedeno sporno pitanje riješile u parničnom postupku, te da je sud osporenim zaključkom obavezao stranke da o ishodu rješenja prethodnog pitanja obavijeste izvršni sud kako bi se izvršni postupak, koji je u fazi odlučivanja po izvršenikovom prigovoru, mogao nastaviti.

9. Izvršenik je naveo da u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak nije okončan i ne postoji odluka protiv koje bi, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, bilo dopušteno podnijeti apelaciju. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije i da je taj postupak još uvijek u toku, te da stoga nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu. Naveo je da je Općinski sud, shodno odredbi člana 30. stav 2. ZIP-a, bio dužan uputiti stranke da prethodno pitanje riješe u parničnom postupku, te da će se nakon toga predmetni izvršni postupak nastaviti. Također je naveo da sud u izvršnom postupku ne može utvrđivati pravno sljedništvo u situaciji kada se o postojanju pravnog slijeda vodi upravni spor i kada je predložena obnova upravnog postupka.

V.Relevantni propisi

10. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Prelaz potraživanja ili obaveze (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnim ili ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je potraživanje na njega prenešeno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku.

Član 47.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:

1) dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju nije izvršni dokument, ili ako dokument nije stekao svojstvo izvršnosti;

2) je izvršni dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;

3) su se stranke, javnim ili prema zakonu ovjerenim dokumentom sastavljenim nakon nastanka izvršnog dokumenta, sporazumjele da neće na osnovu izvršnog dokumenta trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;

4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;

5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;

6) tražilac izvršenja nije ovlašten da traži izvršenje na osnovu izvršnog dokumenta, odnosno ako nije ovlašten da traži izvršenje protiv izvršenika;

7) nije ispunjen uslov koji je određen izvršnim dokumentom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;

8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;

9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;

10) je nastupilo zastarjevanje potraživanja o čemu je odlučeno izvršnim dokumentom.

11. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 379.

(1)Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:

1)ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;

2)ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda.

(2)Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

VI.Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Zaključak Općinskog suda broj 58 01012079 19 Mal od 21. februara 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeni zaključak apelant je primio 27. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

19. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

20. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Općinski sud postupao proizvoljno kada je prekinuo predmetni izvršni postupak, te da mu je na taj način povrijedio pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

21. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

22. Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Dakle, da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju njegova prava. Zatim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije, niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, naročito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih lijekova. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). Stoga Ustavni sud mora ispitati da li je u konkretnom slučaju apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu i ukoliko jeste, da li je ograničenje pristupa sudu rezultat proizvoljnog postupanja Općinskog suda, te da li je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava.

23. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud osporenim zaključkom prekinuo predmetni izvršni postupak i uputio stranke da pokrenu parnični postupak s ciljem rješenja pitanja pasivne legitimacije na strani izvršenika, kao prethodnog pitanja, uz obrazloženje da iz izvedenih dokaza nije moguće utvrditi da li je apelant ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika, odnosno da li je izvršenik pravni sljednik Lovačkog društva „Divojarac“, kao dužnika iz izvršne isprave na osnovu koje je predmetni izvršni postupak pokrenut. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine određeno da Lovačko društvo ,,Divojarac“ Mostar prestaje da radi i briše se iz Registra udruženja i da se sva preostala imovina, prava i obaveze navedenog društva povjeravaju pravnom sljedniku Lovačkom društvu „Divokoza“ Mostar. Zatim, da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 28. juna 2019. godine utvrđeno da prestaje da radi i briše se iz Registra udruženja udruženje pod nazivom Lovačko društvo ,,Divokoza“ Mostar i da se preostala imovina, kao i sva prava i obaveze navedenog društva povjeravaju izvršeniku kao pravnom sljedniku. Iz navedenog, dakle, proizlazi da postoji neprekinuti niz prelaska predmetne obaveze između LD „Divojarac“, LD „Divokoza“ i izvršenika.

24. Ustavni sud, međutim, primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke istakao da nije mogao utvrditi da li je rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine (na osnovu kojeg je predmetna obaveza sa LD „Divojarac“ prešla na LD „Divokoza“) steklo svojstvo pravomoćnosti, kao i da je izvršenik podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 28. juna 2019. godine (na osnovu kojeg je predmetna obaveza sa LD „Divokoza“ prešla na izvršenika). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da korištenje vanrednog pravnog lijeka, kao što je prijedlog za obnovu upravnog postupka, ne predstavlja razlog za prekid postupka u smislu odredbi člana 379. ZPP (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 691/04 od 28. juna 2005. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje zapaža da rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine, koje je apelant dostavio kao prilog uz apelaciju, sadrži klauzulu pravomoćnosti sa 28. martom 2016. godine. Ustavni sud, međutim, na osnovu te činjenice ne može zaključiti da je u predmetnom izvršnom postupku kao dokaz izvedeno navedeno rješenje kao takvo (sa klauzulom pravomoćnosti), s obzirom na to da apelant to nije tvrdio, niti to proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, već je Općinski sud upravo okolnost da navedeno rješenje ne sadrži klauzulu pravomoćnosti istakao kao razlog za prekid predmetnog postupka. Iz navedenog razloga, kada nije jasno da li je rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK od 23. jula 2014. godine u predmetnom izvršnom postupku kao dokaz izvedeno sa klauzulom pravomoćnosti, Ustavni sud ne može smatrati proizvoljnim zaključak Općinskog suda da je iz tog razloga predmetni izvršni postupak trebalo prekinuti i pitanje pasivne legitimacije izvršenika riješiti u parničnom postupku, shodno odredbi člana 30. ZIP-a. U pogledu apelantovih navoda da je Općinski sud, upućujući obje parnične stranke da prethodno pitanje riješe u parničnom postupku, povrijedio odredbu člana 103. ZIP-a, Ustavni sud ukazuje da se navedena zakonska odredba odnosi na osporavanje postojanja potraživanja, visine potraživanja i reda namirenja u postupku prodaje nekretnina. S obzirom na to da je izvršenik u konkretnom slučaju osporio postojanje pasivne legitimacije na njegovoj strani u prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju, u kontekstu člana 47. stav 6. ZIP-a, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Kako je uslijed prekida predmetnog postupka apelantu samo privremeno uskraćen pristup sudu, do okončanja parničnog postupka u kojem se treba riješiti prethodno pitanje pasivne legitimacije na izvršenikovoj strani (za koji postupak iz priloga uz izvršenikov odgovor na apelaciju proizlazi da je pokrenut od strane apelanta 13. marta 2020. godine), Ustavni sud smatra da ograničenje pristupa sudu nije bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

27. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da apelant stav o povredi prava na djelotvoran pravni lijek zasniva na tvrdnji da je Općinski sud u konkretnom slučaju odlučio u formi zaključka, iako je odlučio u meritumu, te da je na taj način onemogućio apelanta da protiv takve odluke izjavi pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena odluka zaključak kojim je predmetni izvršni postupak prekinut do okončanja parničnog postupka u kojem se treba raspraviti pitanje pasivne legitimacije na strani izvršenika, nakon čega će se predmetni izvršni postupak, koji je u fazi odlučivanja po prigovoru koji je izvršenik izjavio protiv rješenja o izvršenju, nastaviti. Iz navedenog, dakle, proizlazi da Općinski sud, suprotno apelantovim navodima, osporenom odlukom nije odlučio o izvršenikovom prigovoru (u meritumu), već je prekinuo postupak do okončanja parničnog postupka, nakon čega će odlučiti o izvršenikovom prigovoru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, s obzirom na to da osporena odluka kojom je predmetni izvršni postupak prekinut nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava, niti je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava.

29. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

30. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, s obzirom na to da Općinski sud, suprotno apelantovim navodima, osporenim zaključkom nije odlučio o izvršenikovom prigovoru (u meritumu), već je prekinuo predmetni izvršni postupak do okončanja parničnog postupka, nakon čega će odlučiti o izvršenikovom prigovoru.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1553/20 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio