Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2514/21 (E. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2514/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2514/21, rješavajući apelaciju Elvisa Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Elvisa Halilovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stava 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine i Rješenje Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 V 060616 20 V5 od 12. februara 2021. godine u dijelu u kojem je retroaktivno odlučeno o produženju apelantovog prisilnog zadržavanja na liječenju.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Elvisu Haliloviću, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvisa Halilovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 V 060616 20 V5 od 12. februara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Halilovića podnesena:
- protiv odluka Općinskog suda u Tuzli i Kantonalnog suda u Tuzli donesenih u razdoblju od 11. januara 2012. godine do 22. marta 2018. godine, te odluka Osnovnog suda u Sokocu i Okružnog suda u Istočnom Sarajevu donesenih u razdoblju od 2. augusta 2018. godine do 5. novembra 2020. godine u odnosu na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.
tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zbog
- nečovječnog postupanja za vrijeme boravka u pritvorskoj jedinci KPZ-a poluotvorenog tipa Tuzla u razdoblju od 22. novembra 2011. godine do 22. marta 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvis Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mihada Bašić, advokat iz Srebrenika, podnio je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 V 060616 20 V5 od 12. februara 2021. godine.
2. Također, apelant je u apelaciji osporio i zakonitost sudskih odluka donesenih prije navedenih rješenja, odnosno odluka Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donesenih u razdoblju od 11. januara 2012. godine do 22. marta 2018. godine, te odluka Osnovnog i Okružnog suda donesenih u razdoblju od 2. augusta 2018. godine do 5. novembra 2020. godine, te nečovječnog postupanja za vrijeme boravka u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, JZU „Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac“ (u daljnjem tekstu: Zavod) i JU „Centar za socijalni rad Tuzla“ (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je u razdoblju od 11. do 13. augusta 2021. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud, Zavod i Centar dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 23. do 31. augusta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Pravomoćnom presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 007430 11 K od 11. januara 2012. godine utvrđeno je da je apelant u neubrojivom stanju poduzeo radnje detaljnije navedene u činjeničnom opisu te presude koje su za posljedicu imale smrt N. S., čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: KZFBiH).
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 007430 11 K od 11. januara 2012. godine apelantu je na osnovu člana 410. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) privremeno određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.
8. Odlučujući o prijedlogu – obavijesti Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) za produženje apelantovog prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je u vanparničnom postupku rješenje broj od 31. jula 2013. godine kojim je u odnosu na apelanta produžen prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa u trajanju od šest mjeseci.
9. Rješenjima Općinskog suda od 27. januara i 25. jula 2014. godine, 23. januara, 10. jula i 30. decembra 2015. godine, 14. juna i 12. decembra 2016. godine, 10. maja i 30. oktobra 2017. godine apelantu je produžavan prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa u trajanju od po šest mjeseci. Prema stanju spisa, mjera prisilnog smještaja se izvršavala u pritvorskom odjeljenju KPZ-a.
10. Općinski sud je Naredbom broj 32 0 K 121247 12 Iks od 22. marta 2018. godine naložio apelantovo sprovođenje u Zavod.
11. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 V 190578 V 10 od 18. aprila 2018. godine određeno je produženje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci (tačka I), te je određeno da se prisilni smještaj ima izvršiti u Zavodu (tačka II).
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 V 060616 18 V od 2. augusta 2018. godine pokrenut je po službenoj dužnosti (na osnovu obavijesti Zavoda od 16. aprila 2018. godine podnesene u smislu čl. 22. i 30. Zakona o zaštiti osoba sa mentalnim poremećajima) postupak apelantovog prisilnog zadržavanja, zatim apelantu je postavljen punomoćnik iz reda advokata, te je određeno da se apelant ima zadržati do daljnjeg na liječenju u Zavodu.
13. Rješenjima Osnovnog suda od 29. oktobra 2018. godine, 4. aprila, 14. juna i 13. novembra 2019. godine, 15. aprila i 15. septembra 2020. godine produžavano je apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju u Zavodu, pri čemu je posljednjim rješenjem Osnovnog suda broj od 15. septembra 2020. godine bilo određeno da se apelant ima prisilno smjestiti na liječenje u Zavodu do 5. novembra 2020. godine.
Rješenja osporena apelacijom
14. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 V 060616 18 20 V5 od 12. februara 2021. godine apelantu je produženo prisilno zadržavanje na liječenju u Zavodu u trajanju od šest mjeseci počevši od dana pregleda od vještaka 6. decembra 2020. godine do 6. juna 2021. godine.
15. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da nakon što je Zavod dostavio izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju od 29. oktobra 2020. godine, taj sud je 30. novembra 2020. godine donio rješenje kojim se pokreće postupak produženja apelantovog prisilnog zadržavanja u Zavodu. Tim rješenjem je istovremeno određeno vještačenje apelanta po vještaku neuropsihijatrijske struke, prim. dr. D. M., koje je i izvršeno u skladu sa članom 51. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) radi utvrđivanja potrebe daljnjeg prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi, te duševnog stanja i sposobnosti za rasuđivanje. Vještak je obavio apelantov pregled u zdravstvenoj ustanovi 6. decembra 2020. godine, te je zaključio da se kod apelanta radi o šizofrenoj paranoidnoj psihozi koja ima hroničan, progresivan tijek i obuhvata cjelokupnu osobnost. Tijek bolesti je s povremenim pogoršanjima i razdobljima relativnog stabiliziranja bolesti s psihotičnim sekvelama. Vještak je istakao da je od posljednjeg pregleda bez bitnijih promjena u psihičkim funkcijama, da je apelant adaptiran kao i ranije, te da mu je pažnja usmjerena na mogućnost prelaska na ambulantni tretman. Iako je istakao da je apelant uredne percepcije, da su funkcije koje su obuhvaćene šizofrenim procesom u fazi relativno dobrog oporavka, zbog teškoća u sferi afekata i emocija ne može se osigurati njegovo funkcioniranje u životnoj sredini iz koje dolazi. Naime, vještak ističe da je kod apelanta uvid u stanje vlastitog duševnog zdravlja i dalje nepotpun, funkcioniranje u realnosti je s teškoćama, a sposobnost rasuđivanja je i dalje nepotpuna i površna. Također, vještak navodi da je agresivnost kod apelanta latentnog oblika i nije čvršće kontrolirana s mogućnošću oslobađanja na manje povode. Na kraju, vještak zaključuje da, iako postoje pozitivne promjene u duševnom stanju imenovanog, bolja funkcionalnost, to još uvijek nije dovoljno da bi se osigurao uspješan povratak u životnu sredinu. Iz svih ovih razloga je predložio prisilnu hospitalizaciju u Zavodu za šest mjeseci, počevši od dana pregleda. Osnovni sud je dalje naveo da je navedeni nalaz i mišljenje dostavio Zavodu i Centru, koji su istakli da nemaju primjedbi na nalaz vještaka.
16. Osnovni sud je dalje naveo da je na prijedlog apelantovog punomoćnika rješenjem od 24. decembra 2020. godine naložio vještaku da izvrši dopunu navedenog nalaza, te da se izjasni na okolnosti da li bi provođenje tretmana „terapijskog vikenda“ doprinijelo apelantovom zdravstvenom stanju i da li bi se liječenje moglo sprovoditi u nekoj od ustanova za psihijatrijsko liječenje na području Tuzlanskog kantona kako bi članovi uže porodice mogli ostvarivati kontakt s njim i taj način doprinijeli njegovom oporavku. Dopunom nalaza i mišljenja od 27. decembra 2020. godine vještak je ostao pri svom mišljenju da je neophodno produžiti apelantovo prisilno zadržavanje još šest mjeseci, počevši od dana pregleda, i da tek tada treba razmatrati druge mogućnosti tretmana. Također je istakao da u regiji Tuzlanskog kantona ne postoji mogućnost institucionalnog liječenja kao što je u Zavodu, a što se tiče tretmana „terapijskog vikenda“ istakao je da objektivno ne postoje uvjeti za realizaciju tog vida terapije imajući u vidu epidemiološku situaciju vezanu za COVID-19, te važeće odluke i preporuke nadležnih organa.
17. Osnovni sud je zatim obrazložio da je 10. februara 2021. godine održao ročište na kojem je izveden dokaz saslušanjem vještaka, koji je na pitanje apelantovog punomoćnika istakao da je apelant nezadovoljan ukupnom situacijom, boravkom, liječenjem, radom s vještakom, te da po prirodi svoje bolesti „ima pravo na to“, odnosno da je jedan od simptoma šizofrenog sindroma negativizam koji se često pojavljuje u svojoj pasivnoj ili aktivnoj formi, te da se pod takvim stavom bolesnika podrazumijeva simptom ili odlika bolesti. Također, vještak je na ročištu naveo razliku između liječenja koje se provodi u Zavodu i liječenja u drugim klinikama u pogledu tretmana bolesti koja je konstatirana kod apelanta, navodeći da se u klinikama i općim odjeljenjima tretiraju psihoze i psihotična stanja u akutnoj formi, dok se u Zavodima i poslije sanacije akutne forme bolesti ili pogoršanja bolesti nastavlja praćenje psihičkih funkcija u nekom dužem vremenu, te da je dužina tretmana u kliničkoj ustanovi ograničena i mnogo je kraća u odnosu na dužinu tretmana u Zavodu. Na pitanje apelantovog punomoćnika, vještak je istakao da je došlo do sanacije bolesti, ali i do pogoršanja bolesti s pojavom akutne simptomatike, zbog čega smatra da apelant treba ostati predloženo razdoblje u Zavodu na tretmanu, da se stabilizira stanje njegovih funkcija, pa tek nakon toga treba razmatrati mogućnost prevođenja u drugu ustanovu ili ambulantni tretman. Vještak je istakao da se takva stabilizacija može očekivati od tri do šest mjeseci liječenja i psihijatrijskog nadzora, zbog činjenice da se radi o oboljenju koje je neizlječivo, a liječenjem se kontrolira stanje poremećenih psihičkih funkcija kako bi bolesniku bila očuvana socijalna funkcionalnost. Međutim, pacijent mora steći visok stepen uvida u svoje stanje da bi se steklo povjerenje da će nastaviti dobru saradnju u uvjetima ambulantnog liječenja. Iako je apelantova punomoćnica prigovarala nalazu i mišljenju vještaka, sud je navedene prigovore cijenio neosnovanim, nalazeći da je nalaz vještaka, kao i dopuna, urađen stručno i objektivno, na osnovu osobnog pregleda i potrebne dokumentacije, historije bolesti, terapijske liste i epikrize bolesti, što je u svom iskazu potvrdio i vještak.
18. Na ročištu je odbijen prijedlog apelantovog punomoćnika za novo vještačenje kojim bi se utvrdila osnovanost prebacivanja iz Zavoda u Centar za mentalno zdravlje Tuzla iz razloga što je sud postupio u skladu sa članom 35. ZVP-a pa je hospitaliziranu osobu pregledao vještak medicinske struke neuropsihijatar i dao nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnostima za rasuđivanje. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio ni prijedlog dokaza za apelantovo saslušanje nalazeći da bi to štetno utjecalo na njegovo duševno zdravlje, što je i potvrdio vještak u svom ranijem iskazu datom pred sudom, ističući da bi svako apelantovo dovođenje pred sud djelovalo stresogeno na njega i izazvalo bi kod njega patološki otpor prema procesu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je cijenio i ranije predložene dokaze apelantovog punomoćnika, odnosno medicinsku dokumentaciju, koja je detaljnije navedena u obrazloženju odluke (str. 3. i 4. obrazloženja), ali je našao da ti dokazi ne utječu bitno na drugačije rješenje ove pravne stvari. Također, cijenjeni su i dokazi apelantovog punomoćnika, i to zahtjev za otpust iz Zavoda i zahtjev za prijem za dobrovoljno liječenje upućen Klinici za psihijatriju u Tuzli od 8. januara 2021. godine, međutim, zaključeno je da su navedeni dokazi u suprotnosti s izvedenim dokazom, nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra na osnovu kojeg je utvrđeno da apelantu treba produžiti prisilno zadržavanje za još šest mjeseci, pa tek onda preispitati druge mogućnosti liječenja. Osnovni sud je također naveo da je cijenio i izvještaj specijaliste Zavoda od 30. januara 2020. godine, te dozvolu za vikend od 11. februara 2020. godine, i pismeno od 11. maja 2020. godine, te je našao da navedeni dokazi ne utječu bitno na drugačije rješenje ove pravne stvari.
19. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se radi o duševno bolesnoj osobi zbog koje je neophodno da bude ograničen u slobodi kretanja ili kontaktiranja s vanjskim svijetom, u skladu sa članom 44. ZVP-a. Zbog toga je i doneseno rješenje da se apelant zadrži u navedenoj ustanovi, prihvatajući u potpunosti nalaz i mišljenje vještaka D. M., koji je u sačinjen u skladu sa pravilima nauke i vještine i ničim nije doveden u pitanje. Vezano za prigovor neblagovremenosti prijedloga Zavoda, odnosno da on nije podnesen u roku od 30 dana prije isteka vremena zadržavanja, sud cijeni neosnovanim jer je predmetni postupak oblik vanparničnog postupka koji sud vodi po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu stranke, u skladu sa članom 50. ZVP-a.
20. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
21. Okružni sud je ponovio činjenične i pravne zaključke Osnovnog suda, te je naveo da je polazeći od tih utvrđenja, te cijeneći prijedlog za produženje prisilnog zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi prvostepeni sud primjenom odredbi čl. 44, 51, 52, 53. i člana 57. ZVP-a kojim je propisan postupak zadržavanja duševno bolesne osobe u zdravstvenu ustanovu donio pobijano rješenje, pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je u postupku donošenja pobijanog rješenja prvostepeni sud pogrešno primjerno odredbe ZVP-a kada je utvrdio da i dalje postoje uvjeti za apelantovo prisilno zadržavanje. Također, Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da sud nije nadležan u ovom vanparničnom predmetu imajući u vidu da je prijedlog za apelantov smještaj u zdravstvenoj ustanovi upućen Osnovnom sudu od Općinskog suda uz dopis broj 320 V190578 18 V 10 od 15. maja 2018. godine. S obzirom na to da se taj postupak vodi po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu stranke shodno članu 50. ZVP-a, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je prijedlog za produženje prisilnog zadržavanja neblagovremeno podnijet.
Postupak nakon osporenih odluka
22. Zavod je podneskom od 14. maja 2021. godine predložio produženje apelantove prisilne hospitalizacije.
23. Osnovni sud je Rješenjem broj 89 0 V 060616 21 V 6 od 17. maja 2021. godine na osnovu odredbe člana 50. ZVP-a po službenoj dužnosti pokrenuo postupak apelantovog zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi, odredio vrijeme zadržavanja, kao i vještačenje posredstvom vještaka neuropsihijatra.
24. Osnovni sud je nakon održanog ročišta donio rješenje od 15. jula 2021. godine kojim je produžio apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju do 26. novembra 2021. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U vezi s tvrdnjama o povredi prava na koja se pozvao, apelant prvenstveno navodi da se prema njemu u razdoblju od 11. januara 2012. godine do 22. marta 2018. godine provodila sudska mjera „obaveznog psihijatrijskog liječenja“ iz člana 74. KZFBiH koja mu nikada nije bila izrečena. Dalje, apelant ističe da nakon isteka prinudnog zadržavanja prema rješenju Kantonalnog suda od 11. januara 2012. godine nije bilo nikakve sudske odluke o njegovom prinudnom zadržavanju u vanparničnom postupku do 31. jula 2013. godine. Također, apelant tvrdi da mu je u vanparničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom na nezakonit način produžavan prisilni smještaj na osnovu prijedloga Tužiteljstva, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti), iz kojih proizlazi da se prisilni smještaj pokreće po prijedlogu nadležnog ljekara. Osim toga, apelant ističe da odlukama redovnih sudova Tuzlanskog kantona nikada nije bilo određeno gdje će sporna mjera biti provođena, odnosno u kojoj zdravstvenoj ustanovi, već su sve odluke bile realizirane tako što je apelant ostao u pritvorskoj jedinici KPZ-a. Također, ističe da mu prilikom boravka u pritvorskoj jedinici nije bila na adekvatan način pružana zdravstvena pomoć jer nije imao ljekara koji bi pružio valjanu zdravstvenu zaštitu i bio je bez valjane terapije, zbog čega smatra da je prema njemu postupano na nečovječan način.
27. Dalje apelant ističe da, s obzirom na to da mu u krivičnom postupku nije izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, Zavod nije bio ovlašten da ga primi na liječenje, niti je bio ovlašten da podnosi prijedloge za produženje prisilnog smještaja. Također, apelant smatra da je prema Zakonu o zaštiti i Zakonu o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata svoju zdravstvenu zaštitu trebao ostvariti na području Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, apelant smatra da ga je Zavod neosnovano držao lišenog slobode i da je nezakonito provodio postupak prisilnog liječenja za koji on nije dao svoju saglasnost. U tom pogledu ukazuje da iz odredaba Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja Republike Srpske koji je stupio na snagu 1. augusta 2020. godine proizlazi da Zavod nema nikakvih ovlasti da daje prijedlog za produženje zadržavanja osoba s mentalnim poremećajem koja su u stanju neubrojivosti počinili krivična djela i za njih procesuirana, već da je ta ingerencija u potpunoj ovlasti institucija koje primjenjuju zakone o krivičnom postupku u vezi sa zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, a da su ovlasti Zavoda svedene na davanje mišljenja, te dostavljanje zdravstvene dokumentacije. Prema tome, apelant smatra da redovni sudovi nisu imali zakonskog osnova da mu oduzimaju slobodu kretanja i da ga prisiljavaju na liječenje u zdravstvenoj ustanovi u kojoj nije želio biti. Također, apelant ističe da nije jasno na osnovu čega je sud ograničavao njegovo pravo da svoje pravo na liječenje ostvaruje prema svome slobodnom izboru, te da zaključi da mu jedino Zavod može pružiti stručnu pomoć i liječenje. Apelant navodi i da se obraćao Zavodu zahtjevom da ga se pusti na slobodno liječenje i da je to zahtijevao i od nadležne zdravstvene ustanove na području Tuzlanskog kantona, te ističe da nema povjerenja u liječenje koje se nad njim prisilno provodi i da želi svoje liječenje nastaviti u zdravstvenim ustanovama u koje ima povjerenje. Naposljetku, apelant navodi da je prisilno zadržavan na liječenju i nakon isteka rokova određenih sudskim odlukama, te da redovni sudovi nisu postupali u zakonskim rokovima radi eventualnog njegovog produženja. U vezi s tim, apelant ukazuje da je prvostepeno rješenje od 12. februara 2021. godine doneseno nakon isteka više od tri mjeseca od isteka ranijeg produženja, kao i da je prema posljednjim sudskim odlukama istekao rok za zadržavanje sa danom 6. juni 2021. godine, te da se i dalje nalazio u Zavodu bez sudske odluke. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da mu Ustavni sud zbog kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda odredi naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
28. Okružni sud je naveo da su svi argumenti koji su izneseni u apelaciji bili navedeni i u žalbi protiv prvostepenog rješenja i bili su predmet razmatranja u odluci toga suda od 19. aprila 2021. godine. Prema tome, Okružni sud smatra da obrazloženje odluke tog suda sadrži odgovor na navode iz apelacije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Osnovni sud je naveo da je postupao po prijedlozima Zavoda kao nadležan sud na osnovu člana 47. ZVP-a kojim je određena mjesna nadležnost suda na čijem području se nalazi ustanova koja je zadržala na liječenju duševno bolesnu osobu bez njegove saglasnosti, zbog čega je činjenica da apelant ima prebivalište na području Federacije Bosne i Hercegovine potpuno irelevantna za određivanje mjesne nadležnosti suda. Osnovni sud je dalje naveo da je u skladu sa članom 51. ZVP-a poduzeo sve mjere da apelanta pregleda vještak neuropsihijatar koji je dao mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnostima za rasuđivanje. Također, Osnovni sud smatra da su netačni navodi da mu nije omogućeno da sudjeluje u sudskim postupcima s obzirom na to da je održano ročište na kojem je sudjelovala apelantova punomoćnica i u skladu s njenim prijedlogom naloženo je vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje u pogledu izjašnjavanja o mogućnosti provođenja terapijskog vikenda i nastavka liječenja na području Tuzlanskog kantona. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je istekao rok za zadržavanje sa danom 6. juni 2021. godine jer je Zavod aktom od 14. maja 2021. godine ponovno podnio prijedlog za produženje prisilne hospitalizacije za apelanta, te da je taj sud rješenjem od 17. maja 2021. godine pokrenuo postupak zadržavanja kojim je odredio vrijeme zadržavanja, te rješenjem 17. jula 2021. godine produžio apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju.
30. Zavod je naveo da su neosnovani navodi da Osnovni i Okružni sud nisu nadležni da postupaju u konkretnom slučaju s obzirom na to da njihova stvarna i mjesna nadležnost proizlazi iz čl. 47. i 50. ZVP-a, te da je to stav Ustavnog suda iz odluka broj AP 3103/19 od 13. novembra 2019. godine i AP 1218/20 od 2. jula 2020. godine. Dalje, Zavod je istakao da pacijente prima na osnovu Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja (u daljnjem tekstu: Sporazum) kao jedina ustanova za smještaj, čuvanje i liječenje forenzičkih pacijenata u Bosni i Hercegovini, te je Osnovni sud kao stvarno i mjesno nadležan sud pravilno postupio kada je po dostavljenom prijedlogu proveo postupak i odlučio o produženju apelantove prisilne hospitalizacije, pa su neosnovani apelantovi navodi da Zavod nije ovlašten da primi apelanta na liječenje, kao i navodi o nezakonitom prisilnom liječenju i medicinskom tretmanu, kao i o povredi prava na izbor ljekara i zdravstvene ustanove.
31. Centar je naveo da je kao organ starateljstva sudjelovao u postupcima produženja prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi za apelanta, te da je nakon apelantovog smještaja u Zavod svaki put obaviješten o pokretanju postupka produženja prisilnog zadržavanja. Također, Centar je istakao da je nakon donošenja osporenih rješenja na ročištu od 14. jula 2021. godine od vještaka tražio izjašnjenje da li je apelantu potreban stalni nadzor stručne osobe u zdravstvenoj ustanovi ili se efekt liječenja može postići uz podršku porodice, Centra za mentalno zdravlje i Klinike za psihijatriju UKC Tuzla, te je vještak bio jasnog stava da se nisu stekli uvjeti da se može provoditi apelantovo liječenje u Centru za mentalno zdravlje da bi se osigurao potpuno siguran i uspješan povratak u životnu sredinu.
V.Relevantni propisi
32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05 i 42/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 35. stav (1) Sadržaj krivice (1) Krivica postoji ako je počinitelj u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem.
Član 36. stav (1) Uračunljivost (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost).
Član 71. tačka a) Vrste sigurnosnih mjera Učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove sigurnosne mjere:
a) obavezno psihijatrijsko liječenje;
Član 74.
Obavezno psihijatrijsko liječenje (1) Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo.
33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 220.
Postupak u slučaju neuračunljivosti osumnjičenog, odnosno optuženog Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio neuračunljiv, sud donosi odgovarajuću odluku u skladu s članom 410. ovog zakona. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru ili u psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu već će sud donijeti rješenje o njegovom privremenom zadržavanju u trajanju do 30 dana od dana donošenja rješenja.
Član 410. st. od (1) do (4) (1) Ako je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja osobe sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, te i da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz izvještavanje zdravstvene ustanove.
(2) Protiv osumnjičenog, odnosno optuženog iz stava (1) ovog člana na obrazložen prijedlog tužitelja može se odrediti pritvor iz razloga iz člana 146. ovog Zakona. Ako je pritvor protiv osumnjičenog određen ili produžen, izvršava se u zdravstvenoj ustanovi i može trajati dok postoje razlozi iz člana 146. ovog Zakona, ali ne duže od rokova iz člana 149. i člana 151. st. (2) i (3) ovog Zakona, odnosno pravosnažnog rješenja o privremenom određivanju prisilnog smještaja.
(3) Ako sud nakon provedene glavne rasprave utvrdi da je optuženi počinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Protiv rješenja dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
(4) Prema pravosnažnosti rješenja iz stava (3) ovog člana tužitelj će u skladu sa posebnim zakonom koji regulira pitanja zaštite ovih osoba nadležnom sudu dostaviti obavijest za pokretanje postupka o prisilnom smještaju teško duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi. Uz ovu obavijest dostavit će se medicinska dokumentacija i pravosnažno rješenje o privremenom određivanju prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu.
34. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procjeni da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 42.
Prisilno smještenim osobama zdravstvena ustanova može odobriti privremeni izlazak iz zdravstvene ustanove iz razloga oporavka ili medicinske terapije, osim ako se radi o osobi prisilno smještenoj u izvršenju mjere sigurnosti odnosno osobi koja je kazneno djelo počinila u stanju neubrojivosti.
VII - POSTUPANJE PREMA POČINIOCIMA KRIVIČNIH DJELA
Član 43a. stav (1) Mjera sigurnosti "obavezno psihijatrijsko liječenje" izrečena uz kaznu zatvora počiniocu krivičnog djela u stanju smanjene ili bitno smanjene uračunljivosti izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja ("Službeni glasnik BiH", br. 89/09).
Član 44.
Osobi sa duševnim smetnjama za koju se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdit će prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu.
Prisilni smještaj neuračunljive osobe počinioca krivičnog djela izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma iz člana 43a. ovog zakona.
Na prisilni smještaj osobe iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe čl. od 22. do 37. Zakona.
35. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
2. Zadržavanje duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi Član 44.
(1) U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševo bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
(2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti u roku koji ne može biti duži od osam dana.
Član 47. stav (1) (1) Kad zdravstvena ustanova primi na liječenje duševno bolesno lice bez njegove saglasnosti ili bez odluke suda, dužna je da o tome odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, pismeno obavijesti sud na čijem području se nalazi ta ustanova.
Član 52.
(1) Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
(2) Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 53.
(1) Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se duševno bolesno lice, zadržano u zdravstvenoj ustanovi, može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
(2) O svojoj odluci sud obavještava nadležni organ starateljstva.
Član 54.
(1) Kad sud odluči da se primljeno duševno bolesno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja, koje ne može biti duže od godinu dana.
(2) Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 55.
Ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba ostati na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je 30 dana prije isteka tog vremena predložiti sudu produženje zadržavanja.
Član 56.
Sud može i prije isteka vremena određenog za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi, po službenoj dužnosti ili na prijedlog zadržanog lica ili njegovog staratelja, odlučiti o puštanju lica iz zdravstvene ustanove, ako utvrdi da se njegovo zdravstveno stanje poboljšalo u tolikoj mjeri da su prestali razlozi za dalje zadržavanje.
Član 57.
Rješenje iz čl. 55. i 56. ovog zakona sud donosi na osnovu novog pregleda zadržanog lica i u postupku provedenom na isti način kao i kad je vođen postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.
Član 58.
(1) Protiv rješenja o zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz ove organizacije žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala duševno bolesno lice, zadržano lice, njegov staratelj, odnosno privremeni zastupnik i nadležni organ starateljstva, i to u roku od osam dana od dana prijema rješenja. (2) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, ako sud iz opravdanih razloga drukčije ne odluči.
(3) Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odgađanja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijema žalbe.
36. Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1) Ovim Sporazumom regulišu se uslovi smještaja, liječenja, boravka i čuvanja lica kojima je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti ili druga mjera koja zahtijeva smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju.
(2) U Specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Specijalna bolnica) pod jednakim uslovima će se smještati pacijenti iz cijele Bosne i Hercegovine.
Član 3. stav (2) (2) Smještaj, zadržavanje, boravak, posjećivanje, čuvanje, liječenje, vještačenje, nadzor, izvještavanje i druga postupanja donesena od strane organa nadležnog za pitanje socijalnog staranja, mentalnog zdravlja ili zdravstvene zaštite, odnosno od strane drugih nadležnih organa Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji se provode na osnovu posebnog zakona ili drugog propisa u drugom postupku, ili na osnovu rješenja nadležnog suda u vanparničnom postupku.
Član 4.
U Specijalnu bolnicu mogu se primati lica na osnovu izdate odluke sudova u Bosni i Hercegovini […], ako je:
d) pokrenut postupak prema učiniocu krivičnog djela počinjenog u stanju neuračunljivosti za prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu pred nadležnim sudom ili drugim nadležnim organom;
g) određeno zadržavanje duševno bolesnih lica u zdravstvenoj ustanovi po odluci suda u vanparničnom postupku kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranju sa vanjskim svijetom i ukoliko prema mjestu prebivališta, boravišta ili u ustanovi koja je najbliža mjestu njezina prebivališta, boravišta ili mjestu gdje je lice zatečeno, nije omogućen smještaj u drugu specijalizovanu zdravstvenu ili socijalnu ustanovu koja se bavi smještajem, zaštitom i liječenjem takvih lica;
37. Pravilnik o izvršenju mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i obaveznog liječenja od ovisnosti u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 20/12) u relevantnom dijelu glasi:
I – UVODNE ODREDBE
Član 1.
Ovim Pravilnikom bliže se određuju mjere liječenja i način života lica kojima su uz kaznu zatvora, pojedinačno ili kumulativno izrečene mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja ili obaveznog liječenja od ovisnosti (u daljem tekstu: lica sa izrečenom mjerom sigurnosti), u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zavod) odnosno u Javnoj ustanovi Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljem tekstu: Zavod za forenzičku psihijatriju).
38. Zakon o zaštiti mentalnog zdravlja („Službeni glasnik RS“ broj 67/20) u relevantnom dijelu glasi:
Provođenje medicinske intervencije bez pristanka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u vidu zadržavanja odnosno smještaja Član 33.
Na provođenje medicinske intervencije bez pristanka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u vidu zadržavanja, odnosno smještaja u bolnici, kliničkom centru ili u specijalnu bolnicu primjenjuju se propisi kojim se uređuje vanparnični postupak.
Provođenje medicinske intervencije lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u vidu zadržavanja, odnosno smještaja u zavodu za forenzičku psihijatriju.
Član 34.
Na provođenje medicinske intervencije lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u vidu zadržavanja, odnosno smještaja lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u zavod za forenzičku psihijatriju primjenjuju se propisi kojim se uređuje krivični postupak i izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija.
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)U odnosu na odluke Općinskog i Kantonalnog suda i Osnovnog i Okružnog suda donesene u razdoblju od 11. januara 2012. godine do 5. novembra 2020. godine i na navode o nečovječnom postupanju
41. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelant osporava zakonitost rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, te Osnovnog i Okružnog suda donesenih u razdoblju od 11. januara 2012. godine do 5. novembra 2020. godine, te ukazuje na nečovječno postupanje prilikom boravka u KPZ-u, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, koja glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
42. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih razloga proizlazi da apelant ne osporava samo rješenje Okružnog suda od 19. aprila 2021. godine i rješenje Osnovnog suda od 12. februara 2021. godine koje je naveo u obrascu apelacije u tački 3. koja nosi naziv „Odluke osporene apelacijom“, već da na općenit način, ne pozivajući se na konkretna rješenja, osporava i zakonitost sudskih odluka donesenih prije navedenih rješenja donesenih od redovnih sudova u razdoblju od 22. novembra 2011. godine (trenutak donošenja rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenu ustanovu) do 5. novembra 2020. godine (istek prisilnog smještaja prema rješenju od 15. septembra 2020. godine), te ukazuje na nečovječno postupanje prilikom boravka u KPZ-u.
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da bez obzira koliko apelacije pokretale ozbiljna pitanja, apelacija, da bi bila dopustiva, treba ispunjavati uvjete navedene u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno, prije svega, apelacija treba biti podnesena u roku 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio, ili u slučaju kada nema „konačne odluke“ taj rok se računa od dana kada je apelant zaista „pogođen“ datom mjerom. U vezi s tim, Ustavni sud, podražavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u kontekstu pitanje blagovremenosti podnošenja predstavke, podsjeća da je svrha roka koji je dat za podnošenje apelacije da se održi razumna pravna izvjesnost i da se u razumnom roku ispitaju predmeti koji pokreću pitanje iz Evropske konvencije.
44. U pogledu rješenja redovnih sudova koja su donesena u razdoblju od 22. novembra 2011. godine (trenutak donošenja rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenu ustanovu) do 5. novembra 2020. godine (istek prisilnog smještaja prema rješenju od 15. septembra 2020. godine), Ustavni sud zapaža da se radi o odlukama koje su donesene prije nego što je pokrenut konkretan postupak za produženje izrečene mjere koji je rezultirao rješenjem Okružnog suda od 19. aprila 2021. godine, te da je posljednji dan produženja prisilnog smještaja istekao 5. novembra 2020. godine (vidjeti tačku 13. ove odluke). Prilikom utvrđivanja blagovremenosti podnesene apelacije u ovome dijelu, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum njihovog prijema budući da su sporne odluke donesene prije isteka prisilnog smještaja 5. novembra 2020. godine, pa se podrazumijeva da je apelantov punomoćnik te odluke primio prije tog datuma. Prema tome, imajući u vidu da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 13. jula 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
45. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o nečovječnom postupanju iz člana 3. Evropske konvencije zasniva na navodima da odlukama redovnih sudova Tuzlanskog kantona nikada nije bilo određeno gdje će sporna mjera biti provođena, odnosno u kojoj zdravstvenoj ustanovi, već su sve odluke bile realizirane tako da je apelant ostao u pritvorskoj jedinici KPZ-a i da mu tom prilikom nije bila na adekvatan način pružana zdravstvena pomoć, zbog čega smatra da je prema njemu postupano na nečovječan način. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi člana 3. Evropske konvencije odnosi na razdoblje boravka u pritvorskoj jedinici KPZ-a, a ne na boravak u Zavodu. Stoga je nesporno da je apelant, koji ukazuje na neadekvatne uvjete liječenja u KPZ-u, prestao biti „pogođen“ ili „žrtva“ eventualnog kršenja bilo kojeg prava koje se desilo u KPZ-u (kako apelant navodi) premještanjem iz KPZ-a u Zavod, odnosno 22. marta 2018. godine kada je počeo teći rok od 60 dana za podnošenje apelacije u tom pogledu. Stoga, kod činjenice da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 13. jula 2021. godine, to proizlazi da je i u ovom dijelu u kojem apelant ukazuje na povredu člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
46. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su primljene osporene odluke na koje se odnose sporna postupanja.
b)U odnosu na rješenje Okružnog suda od 19. aprila 2021. godine i Osnovnog suda od 12. februara 2021. godine
47. Apelant osporava Rješenje Okružnog suda broj 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da iz stanja u spisu slijedi da je osporeno rješenje Okružnog suda apelantovom punomoćniku dostavljeno 20. maja 2021. godine, a da je apelacija podnesena 13. jula 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
49. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
51. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: […]
e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
52. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je prema stavu Evropskog suda iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana
5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštovanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A- 170).
a)Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije
53. Ustavni sud, također, podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5. stav 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986. godine, stav 54, serija A, broj 111, Wassink protiv Holandije, 27. septembar 1990. godine, stav 24, serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5. stav 1. i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
54. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1. e) Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da osobe drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43. i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).
55. Dovodeći u vezu navedeno s apelantovim navodima kojima osporava zakonitost produženja zadržavanja na prisilnom liječenju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant svoje navode zasniva na tvrdnjama da mu nije određena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i da zbog toga Zavod nije bio ovlašten da ga primi na liječenje, niti je bio ovlašten da podnosi prijedloge za produženje prisilnog smještaja, te da uslijed toga ni Okružni ni Osnovni sud nisu bili nadležni za postupanje. Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz odredbe člana 74. stav 1. KZFBiH proizlazi da se mjera sigurnosti na koju se apelant poziva može izreći samo osobama koje su krivično djelo učinile u stanju bitno smanjene ili manje ubrojivosti. S druge strane, osobama za koje se u krivičnom postupku utvrdi da su krivično djelo učinili u neubrojivom stanju, kao što je to utvrđeno u apelantovom slučaju, u skladu sa članom 410. stav 3. ZKPFBiH, posebnim rješenjem se određuje prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi. Nakon pravomoćnosti takvog rješenja utvrđena je dužnost tužiteljstva da mjerodavnom sudu u skladu s posebnim zakonom kojim su regulirana pitanja zaštite takvih osoba dostavi obavijest za pokretanje postupka o prisilnom smještaju teško duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi (član 410. stav 4. ZKPFBiH). Ustavni sud dalje zapaža da je u članu 44. stav 1. Zakona o zaštiti osoba kao posebnim zakonom kojim je propisana zaštita osoba koje su u neubrojivom stanju počinile krivično djelo propisano da će osobi s duševnim smetnjama, za koju se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinila u stanju neubrojivosti, nadležni sud u vanparničnom postupku utvrditi prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu, te da će se prisilni smještaj neubrojive osobe počinitelja krivičnog djela izvršavati u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma. Ustavni sud zapaža da je upravo Sporazumom utvrđeno da je Zavod jedina zdravstvena ustanova u kojoj se ostvaruje smještaj, liječenje, boravak i čuvanja osoba za koje je nužan smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju. Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da Zavod nije bio nadležan i ovlašten za apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju.
56. Nadalje, kada su u pitanju apelantove tvrdnje kojima osporava ovlaštenje Zavoda za podnošenje prijedloga za produženje prisilnog zadržavanja na liječenju, Ustavni sud zapaža da to ovlaštenje proizlazi iz odredaba člana 47. stav 1. i člana 55. ZVP-a kojima je propisano da zdravstvena ustanova kod koje se na liječenju nalazi duševno bolesna osoba sudu na čijem području se nalazi ta ustanova predlaže produženje zadržavanja ako ocijeni da zadržana osoba treba ostati na liječenju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ovlaštenje Zavoda ne mogu dovesti u pitanje apelantove tvrdnje da je članom 34. Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja koji je bio na snazi u Republici Srpskoj u vrijeme donošenja osporenih rješenja propisano da se na provođenje medicinske intervencije na osobama sa smetnjama u mentalnom zdravlju u vidu zadržavanja, odnosno smještaja u Zavod za forenzičku psihijatriju primjenjuju propisi kojim se uređuje krivični postupak i izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja i relevantnih zakonskih odredaba proizlazi da je apelant osoba za koju je utvrđeno da je počinila krivično djelo u stanju neubrojivosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i da je kao takav upućen u Zavod na osnovu Zakona o zaštiti, a ne na osnovu odredaba koje reguliraju tu materiju na području Republike Srpske, pa stoga tim apelantovim navodima nije dovedena u pitanje proceduralna zakonitost produženja njegovog zadržavanja na prisilnom liječenju u Zavodu.
57. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima na osnovu provedenih dokaza saglasno utvrđeno da apelant boluje od duševne bolesti, a što ni sam apelant ne spori. Zatim, u pogledu pitanja je li apelantova „duševna poremećenost“ takve vrste ili stepena da opravdava apelantovo prisilno zatvaranje Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijeneći dokaze provedene tijekom postupka zaključili da i dalje postoji potreba za hospitalizacijom, za što su dali jasne razloge u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje na mogućnost liječenja u zdravstvenim ustanovama na području Tuzlanskog kantona, te korištenja „terapijskog vikenda“, Ustavni sud zapaža da je odgovor na ta pitanja, na prijedlog apelantovog punomoćnika istaknut tijekom postupka, dao vještak koji je jasno naveo da u regiji Tuzlanskog kantona ne postoji mogućnost institucionalnog liječenja kao što je u Zavodu, te da ne postoje objektivne okolnosti za realizaciju „terapijskog vikenda“, a taj nalaz i mišljenje redovni sudovi su prihvatili. Prema tome, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je uslijed takvih zaključaka redovnih sudova koji su potkrijepljeni jasnim dokazima apelantu nezakonito ograničeno pravo da svoje liječenje ostvaruje prema svom slobodnom izboru.
58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije.
b)Član 5. stav 4. Evropske konvencije
59. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da se odluke o produženju njegovog prisilnog smještaja donose izvan rokova propisanih zakonom, Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće i pitanje je li apelantu omogućeno da o produžetku njegovog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije.
60. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome prema kojem je osnovu osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kada se radi o osnovu iz člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam „zakonitosti“ mora imati isti značaj u stavu 1. tačka e) i 4. člana
5. Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije i mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e.), suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode osoba na osnovu „duševnog poremećaja“, već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58; i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80).
61. Dakle, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“ i koji mora pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, a što naročito podrazumijeva usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
62. U konkretnom slučaju, Ustavni sud iz stanja spisa uočava da je ranijim rješenjem Osnovnog suda od 15. septembra 2020. godine produženo apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju do 5. novembra 2020. godine, a da je u konkretnom postupku prvostepenim rješenjem od 12. februara 2021. godine produženo apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju od šest mjeseci počevši od dana pregleda od vještaka 6. decembra 2020. godine do 6. juna 2021. godine.
63. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje retroaktivnog produženja prisilnog smještaja razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2540/20 od 14. oktobra 2020. godine (tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.b). Naime, Ustavni sud je u sličnim činjeničnim okolnostima kao u konkretnom predmetu istakao da je neprihvatljivo s aspekta vladavine prava da se odluke o zadržavanje na prisilnom liječenju donose s retroaktivnim djelovanjem kao u konkretnom slučaju jer takvo što nema osnova u relevantnim zakonskim odredbama ZVP-a i Zakona o zaštiti (koji je u tom trenutku bio na snazi u Republici Srpskoj), a kojima su propisani kratki rokovi postupanja i jasni vremenski intervali postupanja redovnih sudova, niti proizlazi iz smisla prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu člana 35. stav 2. Zakona o zaštiti, za vrijeme apelantovog zadržavanja na prisilnom liječenju u razdoblju od 13. decembra 2019. godine do 2. marta 2020. godine nije bilo odluke suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, tačka 50, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da se ne može smatrati da je apelantovo lišavanje slobode u tom razdoblju, odnosno njegovo prisilno zadržavanje na liječenju bilo zakonito.
64. Dovodeći u vezu navedeno s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene odluke mogu u cijelosti primijeniti u konkretnom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća da je članom 35. stav 2. Zakona o zaštiti propisano da je sud dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja. Također, Ustavni sud zapaža da je članom 55. ZVP-a propisano da ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržana osoba treba ostati na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda dužna je 30 dana prije isteka tog vremena predložiti sudu produženje zadržavanja, te da je članom 44. stav 2. ZVP-a koji se u smislu člana 57. ZVP-a primjenjuje i na postupak produženja prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi propisano da se taj postupak mora završiti u roku koji ne može biti duži od osam dana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da iz člana 57. ZVP-a proizlazi da do produženja prisilnog zadržavanja na liječenju koje je određeno ranijim rješenjem ne može doći bez novog rješenja koje će biti doneseno na osnovu novog pregleda zadržane osobe. Prema tome, dovodeći u vezu sadržaj navedenih odredaba s okolnostima konkretnog predmeta da je apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju prema rješenju Osnovnog suda od 15. septembra 2020. godine trajalo do 5. novembra 2020. godine, a da je Osnovni sud rješenje u konkretnom postupku donio tek 12. februara 2021. godine kojim je retroaktivno odlučio o apelantovom zadržavanju na prisilnom liječenju za razdoblje od 6. decembra 2020. godine, Ustavni sud zapaža da u periodu od isteka roka od 5. novembra 2020. godine do 12. februara 2021. godine nije bilo odluke suda o prisilnom zadržavanju. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati da je apelantovo lišavanje slobode u tom razdoblju, odnosno njegovo prisilno zadržavanje na liječenju bilo zakonito s obzirom na to da u smislu člana 57. ZCP-a za taj period nije postojalo rješenje suda doneseno na osnovu novog pregleda zadržane osobe.
65. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i da je prisilno zadržan na liječenju u Zavodu i nakon proteka 6. juna 2021. godine koji rok je bio određen pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda od 12. februara 2021. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 19. aprila 2021. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Osnovni sud rješenjem od 17. maja 2021. godine pokrenuo postupak apelantovog zadržavanja, odredio njegovo zadržavanje, te vještačenje od vještaka neuropsihijatra, a da je rješenjem od 15. jula 2021. godine produžio apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju. Imajući u vidu da taj postupak prema stanju u spisu nije okončan, Ustavni sud ukazuje da apelant te navode eventualno može isticati u tom postupku, zbog čega se razmatranje tih navoda u okolnostima konkretnog slučaja ukazuje preuranjenim.
66. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je dakle u konkretnom slučaju u odnosu na razdoblje od 6. decembra 2020. godine do 12. februara 2021. godine povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.
67. S obzirom na to da je Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključio da je apelantovo lišenje slobode, izuzev u dijelu u kojem je odlučeno o retroaktivnom djelovanju prvostepenog rješenja (za razdoblje od 6. decembra 2020. godine do 12. februara 2021. godine), u skladu s garancijama člana 5. stav 1. tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na osporena rješenja redovnih sudova.
Pitanje naknade nematerijalne štete
68. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
69. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, kao i okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnju praksu povodom pitanja naknade nematerijalne štete u ovakvoj vrsti predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2928/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , te već citiran AP 2540/20 tačke 45. i 46), Ustavni sud smatra da apelantu treba dosuditi iznos od 1.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c)Ostali navodi
70. Apelant je također naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje navedenog prava nije posebno obrazložio, već da se suština navoda o povredi tog prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već odlučio u prethodnim tačkama ove odluke obrazlažući razloge o neosnovanosti apelantovih navoda kojima je osporavao postojanje zakonitosti rješenja o njegovom zadržavanju na prisilnom liječenju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
71. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stava 4. Evropske konvencije kada prvostepeno rješenje koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem u dijelu u kojem je retroaktivno produžena mjera prisilnog zadržavanja na liječenju nije bilo doneseno u roku iz člana 35. stav 2. Zakona o zaštiti i rokovima iz odredaba na koje upućuje član 57. ZVP-a.
72. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije kada je utvrđeno da su osporena rješenja na osnovu kojih je apelant bio prisilno zadržan na liječenju u Zavodu donesena u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.
73. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na navodima koje je Ustavni sud razmatrao u okviru prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo povrede apelantovog prava u tom segmentu.
74. Na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić