Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/21 (R.V.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2309/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2309/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. V.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 205639 21 Rev od 6. aprila 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 205639 20 Gž od 24. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mladen S. Mitrović advokat iz Banjaluke, podnio je 26. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 205639 21 Rev od 6. aprila 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 205639 20 Gž od 24. novembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za poništenje nasljedničke izjave koju je apelant dao 9. jula 2002. godine pred Osnovnim sudom u Banjaluci u postupku raspravljanja zaostavštine nakon smrti oca parničnih stranaka D.V., u predmetu broj 0-722/02, tako da ista ne proizvodi pravne posljedice. Obavezan je apelant da tuženima (M.V. kao prvotuženoj i R.K. kao drugotuženoj) naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno, između ostalog, da je predmet zaostavštine iza prednika parničnih stranaka (oca apelanta, odnosno supruga prvotužene i oca drugotužene) bila kuća čija gradnja je započela 1961. godine (a u periodu od 1982. godine do 1983. godine izvršeno je proširenje postojećeg stambenog objekta) i koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana na ime prednika parničkih stranaka (D.V.) sa 1/1 dijela. Dalje, da je nakon smrti D.V. pred Osnovnim sudom u Banjaluci proveden ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju od 9. jula 2002. godine iz kojeg proizlazi da zaostavštinu ostavioca, između ostalog, čine i predmetne nekretnine sa 1/1 dijela. Takođe, da su se u predmetnom ostavinskom postupku parnične stranke prihvatile svog nasljednog dijela tako da su po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju postali suvlasnici sa po 1/3 dijela na porodično-stambenoj zgradi i nastavili kuću koristiti tako da je sprat kuće koristio apelant, potkrovlje njegova sestra (drugotužena), a da je u prizemlju porodične kuće koju je gradila u bračnoj zajednicom sa ostaviocem ostala da živi prvotužena. Nadalje, da između nasljednika nije bilo spora vezano za korišćenje porodične kuće, da u ostavinskom postupku prvotužena kao supruga ostavioca nije tražila svoj dio na ime učešće u sticanju zajedničke imovine kao bračni supružnik, te da su nasljedničke izjave date slobodnom voljom i da nije bilo prisile od strane bilo kog nasljednika prema drugom nasljedniku.
4. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 139. stav (1) Zakona o nasljeđivanju propisano da se izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može opozvati, a stavom (3) navedenog člana da nasljednik može tražiti poništenje izjave iz stava (1) toga člana ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom ili je data usljed prevare ili u zabludi. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su predmet raspravljanja zaostavštine iza oca apelanta bile i predmetne nekretnine na kojima je kao vlasnik bio upisan ostavilac, pa apelant nije mogao imati pogrešnu predstavu o predmetu nasljeđivanja koja bi uticala na njegovu volju, slijedom čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da prilikom davanja nasljedničke izjave u ostavinskom postupku iza ostavioca D.V. kod apelanta nije postojala zabluda koja imovina je predmet nasljeđivanja. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, neosnovane tvrdnje apelanta koje navodi kao razlog za poništenje nasljedničke izjave (da je smatrao da daje izjavu u odnosu na zemljište, a ne i u odnosu na kuću, odnosno da je smatrao da se ne raspravlja o spornoj kući). Vrhovni sud je naveo da, uostalom, iz takve tvrdnje proizlazi da apelant zapravo i ne osporava nasljedničku izjavu, već obim ostavinske mase na koju se ona odnosila, o čemu sudovi nisu mogli odlučivati u predmetnoj parnici u kojoj nije postavljen takav tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu pravilno primijenili odredbe člana
139. Zakona o nasljeđivanju (kojima je, između ostalog, propisano da nasljednik može tražiti poništenje nasljedničke izjave ako je ona dana usljed prevare ili u zabludi) jer je predmetna nasljednička izjava u konkretnom slučaju data usljed prevare, odnosno u zabludi. Apelant ističe da je, naime, bio u zabludi, odnosno da je prevaren od strane ostalih nasljednika radi čega nasljednička izjava koju je dao ne izražava njegovu pravu volju, kao nasljednika (budući da je prilikom davanja osporene nasljedničke izjave smatrao da istu daje samo u pogledu parcele na kojoj je kuća, ali ne i kuće).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, dao jasne razloge zbog kojih smatra da prilikom davanja osporene nasljedničke izjave kod apelanta nije postojala zabluda u pogledu imovine koja je bila predmet nasljeđivanja, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić