Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/21 („Komil“ d.o.o. Istočna Ilidža)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Izvršenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2311/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2311/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Komil“ d.o.o. Istočna Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Komil“ d.o.o. Istočna Ilidža protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 036718 21 Gž od 19. maja 2021. godine i S1 3 I 036718 20 I od 10. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Komil“ d.o.o. Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 29. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 036718 21 Gž od 19. maja 2021. godine i S1 3 I 036718 20 I od 10. marta 2021. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 036718 20 I od 10. marta 2021. godine utvrđeno je da je izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Suda BiH od 21. avgusta 2020. godine (na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika Bosne i Hercegovine, Zavod za izvršenje kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera iz Sarajeva) završeno.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv navedenog rješenja od 10. marta 2021. godine, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 I 036718 21 Gž od 19. maja 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je najprije ukazao na odredbe člana 41. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) kojima je propisano da povjerilac može izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za izvršenje u cijelosti ili u pojedinim dijelovima, te protiv rješenja kojim je prekoračen njegov zahtjev, kao i zbog odluke o troškovima. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju apelant (kao povjerilac) pobija rješenje u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu, odnosno pobija rješenje kojim je utvrđeno da je predmetno izvršenje završeno i da je apelant namiren u cijelosti. Sud BiH je naveo da apelant smatra da je banka trebala obračunati kamatu prema Zakonu o zateznoj kamati Republike Srpske (imajući u vidu da je sjedište apelanta u Republici Srpskoj), a ne prema Zakonu o visini stope zatezne kamate (Federacije BiH), te da pri tome ne spori da je glavni dug namiren u cijelosti, kao i zatezne kamate (koje su obračunate po zakonu Federacije BiH). Sud BiH je naveo da je dug na osnovu vjerodostojne isprave, analitičke kartice, izmiren u cijelosti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve po rješenju o izvršenju tog suda od 21. avgusta 2020. godine, te da se apelant u prijedlogu za pokretanje izvršenog postupka nije opredijelio za tačno određeni zakon na osnovu kojeg traži obračun zatezne kamate, niti je isto određeno u rješenju o izvršenju. Sud BiH je dalje naveo da je, imajući prednje u vidu, a kako je sjedište poslovne banke kod koje se vode novčana sredstva dužnika u Federaciji BiH, taj sud, u skladu sa odredbama člana 61. stav (2) Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je određeno da je rješenje određeno rješenjem od izvršenju tog suda od 21. avgusta 2020. godine završeno, zbog čega je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 320. Zakona o obligacionim odnosima (kojima je propisano da se novčane obaveze ispunjavaju u mjestu u kojem vjerovnik ima sjedište, odnosno prebivalište), pa, budući da se obaveza u konkretnom izvršnom postupku imala smatrati ispunjavanom u mjestu sjedišta tražioca izvršenja (Istočno Sarajevo), to je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o zateznoj kamati Republike Srpske, a ne odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na području Federacije BiH. Apelant smatra da mu je primjenom odredbi Zakona o zateznoj kamati Republike Srpske obračunat manji iznos na ime zatezne kamate, pa da na taj način predmetno potraživanje u dijelu zakonskih zateznih kamata nije u cijelosti namireno.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanta, predmetno potraživanje u cijelosti namireno (kako glavni dug, tako i zatezne kamate), a Ustavni sud u takvom obrazloženju Suda BiH ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić