Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2354/21 („ELITE MEDIA“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2354/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2354/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „ELITE MEDIA“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ELITE MEDIA“ d.o.o. Mostar protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036940 21 Uvp od 26. maja 2021. godine i S1 3 U 036940 20 U od 16. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „ELITE MEDIA“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036940 21 Uvp od 26. maja 2021. godine i S1 3 U 036940 20 U od 16. decembra 2020. godine.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 036940 20 U od 16. decembra 2020. godine, u upravnom sporu apelanta protiv tužene (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine), radi poništenja rješenja tužene od 22. jula 2020. godine, postupak u predmetnom upravnom sporu je obustavljen (stav I izreke rješenja), te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 380,80 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanta za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, rješenja Suda BiH od 16. decembra 2020. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima predmetnog postupka, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 U 036940 21 Uvp od 26. maja 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da je odredbama člana 61. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine propisano da su troškovi u postupku o upravnim sporovima izdaci učinjeni povodom upravnog spora od njegovog pokretanja do završetka, a da će sud svakom odlukom kojom okončava postupak o upravnom sporu odlučiti ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose. Sud BiH je naveo da je odluku o troškovima u konkretnom postupku nižestepeni sud donio na osnovu navedenih zakonskih odredbi i primjenom člana 19. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Sud BiH je naveo da se dosuđeni troškovi sastoje od naknade za sastav tužbe sa obračunatim PDV-om od 17%, u iznosu od 280,80 KM i sudske takse na tužbu u iznosu od 100,00 KM, što ukupno iznosi 380,80 KM, a prema članu 22. Tarifnog broja 3. tačka 1. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH. Sud BiH je naveo da je nižestepeni sud u preostalom dijelu zahtjev apelanta za naknadu troškova pravilno odbio, jer mu ovi troškovi ne pripadaju prema odredbama Tarife, koju je, suprotno navodima predmetnog zahtjeva, nižestepeni sud pravilno primijenio. Sud BiH je naveo da je, naime, u konkretnom slučaju tužba primarno bila usmjerena na poništenje konačnog upravnog akta tužene, što znači da se ima uzeti da je vrijednost spora neprocjenjiva, u skladu s članom 19. stav 1. Tarife, a koja tarifa se primjenjuje prema sjedištu suda pred kojim je vođen predmetni postupak. Sud BiH je naveo da, s obzirom na prednje razloge, nalazi da je pobijano rješenje u stavu dva dispozitiva pravilno i zakonito, a zahtjev za njegovo preispitivanje neosnovan.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava odluku o troškovima postupka te, između ostalog, ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o neprocjenjivom predmetu, kao i da je u žalbi naznačena vrijednost spora u iznosu od 57.233,00 KM. Apelant navodi da se odredbe na koje se pozvao Sud BiH primjenjuju na predmete u kojima nije moguće utvrditi kolika je vrijednost spora, ali da to u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora neprocjenjiva, te da je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH i Tarife, dao detaljno obrazloženje za iznos koji mu je dosudio na ime troškova predmetnog postupka, a u takvom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2354/21 („ELITE MEDIA“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio